Foto: Justphotos.ru
Foto: Justphotos.ru

Nad beskrajnim prostorima naše Domovine, uzduž i popreko naše ogromne Matuške Rusije, svečanim medenim zvonom zvoni zvono za uzbunu.

Srca sveg naroda Rusije, od dece do odraslih, od kubanskih ratara do ljutih oružara iz Tule, od živahnih prkosnih tkalja iz Ivanova, tog veselog grada nasmejanih nevesti do mislima obuzetih naučnika Urjupinske opservatorije Emanuel Kant, od umetnika ratnih tema iz grada Visokoružajska do veterana vatrogasne stanice № 127, ovih prolećnih dana, srca svih njih ispunjava samo jedno. Sve njih danas samo jedno nadahnjuje na radne pobede i stvaralačke podvige. Samo jedno im ukazuje cilj i daje smisao njihovom postojanju. Samo jedno pokreće njihove neravnodušne duše i lako ih podiže iznad sivila svakodnevice.

Samo jedno je to što može jednom za svagda rešiti njihove male i velike probleme, naterati ih da makar privremeno zaborave sve one dosadne tričarije koje se tiču plata, penzija, dečijih vrtića, cena mlečnih proizvoda, nezasite saobraćajne policije i kilometarskih redova za tehnički pregled, svog tog haosa u reonskim poliklinikama i ostalih tegobnih životnih peripetija.

Jer najzad se pojavio cilj, nikakav privatni, sitnosopstvenički. Nije to kupovina novog usisivača ili trka oko povoljnog čartera za Antaliju. Ne. Pojavio se pravi cilj. Jedan, svima zajednički, cilj radi kojeg vredi živeti i mučiti se. A potom i dalje živeti i mučiti se. Nešto kao nacionalna ideja!

Ta je ideja – Krim. A šta bi drugo i moglo biti? To je naš blistavi, u svim bojama spektra prelivajući se, nebeski Krim. Od pamtiveka naš i ničiji više Krim. To poluostrvo je mesto odakle je sve počelo, mesto gde je naša Matuška Rusija prvi put stala na noge i prohodala. Ona je i bez njega imala ogroman broj šuma, livada i reka, no sve vreme joj je nešto nedostajalo, neprestano ju je nešto svrbelo i peklo, nešto ju je stalno mučilo i nekako nejasno uznemiravalo.

Krim! Krim kojeg treba što pre otfikariti, oduzeti od tih nezahvalnih i neučtivih hohola1 koji su izgleda zaboravili kome treba da zahvale za sve to što danas imaju. Ništa, preživeće to oni. Neka ih tamo u tom svom Kijevu. Pustićemo ih da žderu tu svoju banderovsku slaninu. Do sledeće prilike – naravno.

I brže nam dajte taj naš Krim! Mi bez njega više nikako ne možemo! Sve misli i nade su usmerene na Kremlj gde sedi naša uzdanica, naš predsednik koji se već nestrpljivo poigrava makazama, čekajući da što pre preseče tu svečanu traku. Svi treba da znaju ko je ovde najglavniji.

Ali avaj, Krim je daleko. Čak i tako svemoćni predsednik kao što je naš, teško da će moći da nam ga približi. Da nam ga privuče bliže Uralu, Habarovsku, Kamčatki. No to su sve sitnice! Bitno da je Krim naš!

I još jedno pitanje. A tamo, na tom Krimu, da li tamo živi neko? Molim! A da, o tome sam već nešto slušao. Mi smo tu da ih spasemo od siromaštva. I to je, naravno, dobro. Odlično! No šta ako oni, kao i mi, iznenada požele nešto da pojedu? Znam, teško da će, no ipak. Nego, imamo li mi za sve njih dovoljno? Jer svi ti trikovi su nam već odavno poznati.

Uostalom, to pitanje je ionako nevažno. I na kraju krajeva, ima ko o tome da misli. Tamo gore sede ljudi koji su mnogo pametniji od nas. Sve u svemu, važi – uzimamo! A kasnije ćemo već da vidimo. To jest, oni će da vide. Bez nas, hvala bogu.

Grani.ru, 07.03.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 22.03.2014.

UKRAJINA

________________

  1. Hohol (хохол) – pogrdno ime za Ukrajinca.