Državne finansije u Srbiji nalaze se na neodrživoj putanji. To znači da ćemo ove godine, ako se ne preduzmu značajne mere, imati ogroman deficit u budžetu, 8 odsto BDP-a, odnosno oko 2,5 milijarde evra. To je tri puta više od deficita koji bi takođe bio visok, ali bi bio podnošljiv. Zbog ovih 2,5 milijarde evra deficita, doći će do porasta duga, odnosno moraćemo dodatno da se zadužimo. Pored toga moraćemo u ovoj godini još da se zadužimo da bismo platili dugove koji su prispeli. To je još oko tri milijarde evra starog duga. Znači, ove godine treba da se zadužimo oko 5,5 milijardi evra. U sledeće dve ili tri godine moramo da se zadužujemo otprilike 5 milijardi evra godišnje da bismo platili stari dug i da bismo platili deficit koji će nužno, pošto je sada jako visok, trajati još 3, 4 i više godina. Posledica toga je visok dug, koji je sada 65 posto BDP-a i nastavlja da raste. Za Srbiju je nivo duga koji bi ona mogla da podnese negde 30-35 posto BDP-a. Znači, on je već sada duplo veći od onoga što bismo mogli da izdržimo. On inače iznosi 21 milijardu evra.

Šta su posledice tog duga? Činjenica da je visok i da nastavlja da raste stvara kod onih koji državi pozajmljuju pare, kao i kod onih koji bi investirali u zemlju, zebnju da je to neodrživo i da će ta putanja kad-tad proizvesti krizu. U tom smislu, oni koji pozajmljuju državi pitaju se da li će to ona moći da vrati. Opet, nije uvek pitanje da li će dati ili neće dati, nego koliko će dizati kamatnu stopu. Kamatna stopa po kojoj bi mi mogli da dobijemo zajam sad je već negde 7 do 7,5 posto za evre. To je već neodrživo. Druga strana tog duga je da plaćamo ogromnu kamatu. Već 2014. kamate će biti oko milijardu evra, što počinje da se približava iznosu koji se iz budžeta izdvaja za ukupno obrazovanje. To je takođe neodrživa i neracionalna situacija.

Sledeći aspekt tog duga i deficita je kako on može da se plati i finansira. Dakle, svake godine to je oko pet milijardi evra. Poenta je u tome da više od polovine toga moramo da pozajmimo od stranih banaka na međunarodnom tržištu. Ono što bismo dobili, ako bismo dobili od Abu Dabija, nešto od Svetske banke, nešto i od drugih međunarodnih finansijskih institucija – sve to je ispod polovine onoga što je potrebno u 2014. Mi na kraju ove godine, a pogotovo sledećih godina, moramo da izađemo na međunarodno tržište, a onda će, ako je deficit ovako ogroman, a ne preduzima se ništa i dug raste, oni tražiti jako visoke kamate i to će nam doći na naplatu. A drugo, jednog trenutka će možda i to zaustaviti, neće ni to hteti da finansiraju.

Razmišlja se o tome u kojoj meri je uzrok ovakvom stanju kriza koja je 2008. izbila u svetu, a naročito u Evropi. Iako je kriza pogodila nas i ostale zemlje u okruženju – govorim o Rumuniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji – naš dug je od 2008. do 2013. porastao duplo brže u odnosu na prosek ovih okolnih zemalja.

U vreme kada je kriza udarila, imali smo deficit otprilike kao i zemlje u okruženju, čak negde oko proseka. Međutim te zemlje, recimo Rumunija koja je imala ogroman deficit, naglo su počele da ga smanjuju, i to je bio ozbiljan odgovor na krizu. Za razliku od njih, kod Srbije je deficit počeo da raste, a samim tim i javni dug. Deficit koji se predviđa za 2014. biće jako veliki, verovatno najveći u Evropi, to jest ovih 8 posto BDP-a. Ako se i preduzme nešto, deficit može da se smanji možda na 7 ili 6,5 – zato što ostaje tek pola godine da se nešto uradi. To će još uvek biti najveći deficit u Evropi, sigurno najveći sa uporedivim zemljama.

Postavlja se pitanje kako smo dotle došli i najkraći odgovor je da je u osnovi politika ta koja je rasturila javne finansije. Penzije su skoro najveći izdatak u budžetu. Godine 2008. one su porasle za 30 posto. To je bio strašan udarac na budžet, i to trajan udarac. To nije nešto jednokratno, da vas košta samo u 2008, nego od tada pa nadalje imate stalno veći izdatak. To je ono što ekonomisti zovu sturkturni deficit. Interesantno je i da je od tih 30 posto, 10 posto povećano kada je kriza već udarila. To je bilo u oktobru 2008. kada se formirala nova vlada. Tada je PUPS bukvalno ucenio vladu da moraju da se povećaju penzije za 10 posto. Rezultat toga mi trpimo i sada. Udeo penzija u BDP-u je preko 13 posto, a održivo bi bilo 10 posto. To je strukturna, trajna neusklađenost.

Drugi udar je bio juna 2011. kada je 400 miliona evra iz republičkog budžeta prebačeno na lokalni nivo. To se zvalo fiskalna decentralizacija. Iako je tada predstavljeno da to nije stvarni deficit, odnosno da je to samo prebacivanje novca, to je bila nova rupa. Uzeto je 400 miliona evra prihoda od republike i dato lokalu. On je tih 400 miliona evra potrošio, a republika nije imala dodatnih 400 miliona evra da finansira svoje obaveze. Da bi to bilo neutralno, republika je morala za toliko da smanji svoje rashode na centralnom nivou, ali to nije učinjeno. Tada, u junu 2011. to je bila politička ucena URS-a. Problem je što su sve to strukturni poremećaji – jednom ste dali i to je sad trajna rupa koja nastaje iz godine u godinu.

Treći veliki blok gde se politika javlja u javnim finansijama i gde onda imamo trajne posledice jesu javna preduzeća koja loše posluju. Zašto loše posluju? Zato što je političko upravljanje na vrhu. Tu je onda političko zapošljavanje. Kao rezultat imate gubitke koje na kraju plaća država. Najočigledniji, mada ne i najveći primer jeste Galenika. To je preduzeće koje bi trebalo da posluje odlično, da investira, doprinosi privrednom rastu Srbije, a imamo upravo suprotno. Udvostručio se broj zaposlenih i naravno, napravili su gubitke. Na kraju se 100 miliona evra svalilo državi na teret. To je ukupni iznos solidarnog poreza koji će se skupiti ove godine. To je tipičan model.

Najviše košta Srbijagas. On je za 3-4 godine napravio gubitke i dug od milijardu i 200 miliona evra. Otprilike za toliko mi sada možemo da prodamo Telekom. Znači, Srbijagas je za tri godine uspeo da potroši jedan Telekom. Tu su i druga javna preduzeća, državna ili javna – Telekom ima profit, ali on gubi učešće, postaje sve lošiji. Slično je i sa Dunav osiguranjem. Nema razloga da Telekom ne bude privatno preduzeće i da ne bude uspešno. Sada Dunav takođe gubi svoju poziciju, zaposlenost raste i na kraju može da se desi da dođe na teret države, kao što su neke banke.

Tu su i druga preduzeća koja bi verovatno ostala državna, ali koja bi morala da budu efikasnija. EPS je skoro pola javnog sektora i posluje na granici – nema za investiranje, već država mora da stane iza toga, pa na kraju može da se desi da država mora to da pokrije, kako sada radi za Srbijagas. Nema razloga da to ne bude efikasno preduzeće.

Sledeća stvar su državne i privatne banke, one koje su u osnovi imale neku političko-poslovnu spregu. Trošak za ovaj niz banaka koje su do sada zatvorene, čak i kod privatne banke kakva je Univerzal, prenosi se na državu, jer ona mora da plaća depozite koje je osigurala. Do sada je trošak za banke bio 800 miliona evra, što je ogromna suma. Prema tome, prvo pitanje je upravljanje državnim banakama, ali problem su čak i poslovne banke kod kojih je postojala političko-poslovna sprega, gde su krediti davani po kriterijumima koji su očigledno neodrživi, jer su one na kraju bankrotirale. Ako se taj sistem ne promeni, opet će se stvarati ogroman manjak u budžetu i nema načina da se on pokrije bilo kakvim uštedama.

Evo kako je izgledala 2014. U oktobru su donete mere, kao što su povećanje PDV-a sa 8 na 10 posto i solidarni porez. To je dalo uštede od 250 miliona evra, ali umesto da se za toliko smanji manjak u državnoj kasi, sve to i više od toga su pojeli izdaci za Srbijagas, Privrednu banku Beograd i Univerzal banku: oko 330 miliona evra. Ako vi ne dovedete u red banke, javna preduzeća sa svojim gubicima, Srbijagas i ostalo, to bi onda značilo da vi i sledeće godine ponovo smanjujete plate i dižete poreze, da bi plaćali gubitke javnih i državnih preduzeća a ipak ostali sa istim ogromnim manjkom u državnoj kasi. Dakle, ako se javna preduzeća i banke ne dovedu u red, verovatno ništa drugo neće biti održivo, tj. ne postoje te uštedi koje mogu da nadoknade njihove gubitke. Ne treba onda ni pokušavati, treba se prepustiti pa kad udarimo žestoko, onda ćemo da se sabiramo.

Treba sprovesti reforme, to jest doneti zakone. Prva je na redu penzijska reforma – tu imamo problem prevremenog penzionisanja. Dakle, gotovo 70 posto muškaraca se penzioniše pre 65. godine, a 50 posto žena pre 60. To je ogroman trošak za penzioni sistem, jer onda ti ljudi dugo primaju penzije. To nije pravično, jer u osnovi je penzijski sistem postavljen tako da bi približno svi trebalo da primaju penziju u proseku isti broj godina. Evropska praksa je da se na neki način izjednače oni koji u penziju odu pre vremena u odnosu na ostale. Zato što će duže primati penzije od ovih koji u penziju odu kasnije, oni primaju manje. To su takozvani penali za ranije penzionisanje, i takva praksa postoji u Nemačkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori. Drugi deo reforme tiče se pitanja starosne granice za penzionisanje. Kod nas se tu javlja najveća razlika između žena i muškaraca, 60 i 65 godina. Najčešće je starosna granica ista – 65 i 65, ali postoji rešenje kao u Bugarskoj i Rumuniji, 63 i 65 godina. Naravno, to se uvodi postepeno, pomera se svakih šest meseci. Nije isključeno da neki dodatni računi pokažu da obe granice možda treba još povećavati. Ali jasno je šta treba da se uradi.

Mi takođe imamo neodrživo učešće penzija u BDP-u od 13 posto, dok Bugarska ima znatno manje, oko 10 odsto, i znatno manju stopu nezaposlenosti. I uz sve to oni imaju prosečne penzije od 150 evra, a ovde su oko 200 evra. Mi smo izleteli bukvalno u neodrživ sistem. Naravno, jasno je da su penzije male i plate su male, ali dotle smo sa tim deficitima došli da o povećanjima primanja više uopšte ne možemo ni da razgovaramo.

Osim penzijske reforme, pitanje je i reforme plata i zapošljavanja u javnom sektoru. Sistem plata u administraciji je potpuno narušen, i to je opet politička priča – kako je ko bio jači, vršio je veći pritisak i mogao da se izbori za koeficijente, bonuse, tako da je to postao potpuno neracionalan i nepravedan sistem. S tim u vezi je broj zaposlenih u javnom sektoru. Sada govorim o državnoj upravi, administraciji, policiji, vojsci, ali tu je i školstvo, zdravstvo. U sledeće 2-3 godine treba napraviti analizu koliki su stvarno viškovi zaposlenih. Postoje neke indicije da su oni pre svega u lokalnoj samoupravi, delom u zdravstvu među nemedicinskim osobljem i u školstvu, gde broj nastavnika raste a broj dece opada.

Potrebno je vreme da se naprave te analize, a onda da se isplanira kako da se to dovede u red. Prethodna iskustva su uvek bila „hajde, problem je narastao, reži“, pa se onda sreže 10 posto. Rezultat tih kratkoročnih akcija uvek je bio više negativan nego pozitivan. Najbolji ljudi vam odu, oni koji mogu da nađu posao na drugom mestu, a ostanu ovi koji ne vrede baš toliko i na kraju vidite da ne možete sa njima da radite. A onda dođu novi izbori i novi talas partijskog zapošljavanja.

Sem toga, treba menjati neke zakone. Tu je zakon o radu koji je, naravno, važan i za privredu ali i za državne službenike, i odgovarajući zakoni koji rešavaju zapošljavanje u javnom sektoru. Treba da bude moguće fleksibilnije zapošljavati i otpuštati. Jer kad sa novim izborima dođe nov talas zapošljavanja, a one stare ne možete da otpustite, šta ćete uraditi.

To bi bila dva fundamenta – javna preduzeća, i penzijska reforma i zakon o radu. Sadržaj penzijske reforme i odgovarajući zakon koji treba da se donese potpuno su jasni, samo je pitanje da li će se doneti u sledećih 4-5 meseci ili neće. Nema tu šta dodatno da se analizira, pitanje je samo političke volje da se to uradi, a to je onda signal da li se stavljaju temelji za nešto što je održivo na srednji rok. Slično je sa zakonom o radu i ostalim sistemskim zakonima.

Prvi pokušaj konsolidacije bio je u oktobru 2012. Tada su zamrznute plate i penzije, povećan je PDV sa 18 na 20 posto, povećan je porez na dobit, ali nije završen drugi blok – penzijske reforme i sve što ide uz to. Znači, već smo jednom otrpeli bol, digli poreze, kontrolisali plate i penzije, ali inflacija je pojela deo toga i pošto nismo uređivali fundamente, sad smo se vratili na isto. Slična stvar se desila i u oktobru 2013, na nešto nižem nivou. Tada je rečeno „evo bolnih mera, evo solidarnog poreza, evo većeg PDV-a“. Ali, kao što sam rekao, to je zajedno donelo 250 miliona evra, a Srbijagas, Privredna banka, Univerzal banka koštaju 330 miliona evra. Samo su to obrisali. I šta se uradilo? Nekoliko puta je stanovništvo štedelo, ali je to odletelo na drugu stranu. Najveći izdaci su na kratak rok, to se zna, su plate i penzije. Ali ova dva primera pokazuju da je bolje ništa ne raditi, tj. odustati od smanjivanja plata i penzija i povećavanja poreze ako nećete da reformišete javni sektor, jer ćemo sigurno udariti u zid i cela akcija štednje prosto gubi smisao, a nije pravična ni održiva niti racionalna. Ali ako stvarno želimo da napravimo zaokret, to je otprilike ono što Monetarni fond i Svetska banka očekuju, to bi nam omogućilo da ipak na neki uređeni način izađemo iz ove potpuno neodržive situacije. Da problem razvučemo na 3 do 4 godine, i dalje će biti zatezanja i biće bolno, ali to bi vodilo ozdravljenju. Alternativa je da se udara u zid i da se prilagođava haotično.

Čak i ako prestanemo da plaćamo dugove, ostaje nam 2,5 milijarde evra manjka. A to je za plate, penzije, funkcionisanje države. To je skoro 18, posto budžetskih rashoda koji se moraju smanjiti. Umesto da to postepeno smanjujete, moraćete sve da smanjite odjednom. Onda će to da se prevali na privredu, jer će naglo da se smanji potrošnja. Privreda će prestati da funkcioniše. Čak i u zemljama kao što su Grčka, Portugal, Španija, gde su Monetarni fond, Centralna banka Evrope i Evropska komisija delom kontrolisale krizu, ona je opet značila veliki pad proizvodnje i povećanje nezaposlenosti.

Iz radio emisije 04.04.2014.

Peščanik.net, 07.04.2014.