Foto: Slaviša Savić

Foto: Slaviša Savić

Mlađi čitaoci Peščanika ne mogu ni da se sećaju, a i stariji su verovatno zaboravili TV seriju Radivoja Lole Đukića „Ogledalo građanina pokornog”, iz sredine šezdesetih godina prošlog veka. To je bila serija, da podsetimo, u kojoj su na svetlo dana iznošene anomalije – tako se tada govorilo – samoupravnog socijalističkog društva. Bilo je u tome, uzgred, i malo kritike, doduše ne naročito oštre, ali i serija je bila humoristička, danas nema ni takvih.

Nedavni razgovor sa jednim mladim, visokoobrazovanim (inženjer elektrotehnike) uspešnim vlasnikom proizvodne firme iz unutrašnjosti Srbije – čija imena, iz razumljivih razloga, ovde nećemo pominjati – inspirisao je autora ovog teksta da u nekoliko, ne baš epizoda, već više crtica, „anegdota iz života” što bi se reklo, prikaže „život i priključenija” privrednika ovdašnjeg. Nažalost, nisam Lola Đukić, malo će šta tu biti smešno.

Ljudski faktor

Pre izvesnog vremena stigla je junaku ove priče mašina iz uvoza, kako sam kaže, „polovna ali odlična“. I, pošto kamiondžije ne biraju vreme, u četiri ujutru. Čovek sve spremio, organizovao radnike, ali kad su, došli na kapiju propale državne fabrike čiju je halu iznajmljivao, stražar nije hteo da ih pusti unutra. Molili su ga i kumili, objašnjavali mu i šta treba i šta ne treba – džabe. Morali su da tu „skalameriju“ od blizu 10 tona prebace na neko drugo mesto. Tek posle nekoliko dana saznao je naš „izvor“ razlog ovakvog čuvarevog ponašanja. Stražar je, naime, „politički aktivan“, a mislio je da je i dotični preduzetnik takođe politički aktivan, samo na nekoj drugoj strani, pa je, eto, odlučio da mu malo „tera inat“. (Da li nadajući se ili ne da će ga se oni gore setiti za dan bezbednosti – nije utvrđeno.)

Subvencije

Prošle godine konkurisao je ovaj privrednik za državnu subvenciju za zapošljavanje novih radnika. Tražio je za tri radnika, dobio je za jednog. „Dve stotine hiljada dinara, nije neka para, ali nije ni za bacanje“, kaže. Uzgred, mada nije nevažno, zaposlio je on svu trojicu, jer mu radnici stvarno trebaju, a to je otprilike i tempo kojim poslednjih godina povećava broj zaposlenih, pošto mu biznis polako ali konstantno raste. Međutim, mesec dana posle potpisivanja ugovora stiglo mu je pismo u kome se kaže da Nacionalna služba za zapošljavanje „jednostrano raskida ugovor“. Ništa dakle od 200.000 dinara.

Dozvola

Pošto mu, kao što rekosmo, posao napreduje, odlučio naš junak da podigne novu halu i u aprilu prošle godine podneo zahtev za građevinsku dozvolu. Posle sedam meseci, dakle krajem decembra, dozvolu je i dobio. Ali, nije joj se mnogo obradovao. Kada je, naime, pravio finansijski plan računao je na poresku olakšicu za investicije. Reč je o „poreskom kreditu“, odnosno pravu da se porez na dobit firme umanji za 40 odsto vrednosti ulaganja u tzv. osnovna sredstva (mašine, zgrade…). Krajnje uprošćeno govoreći, to znači da će vam investicija biti za 40 odsto jeftinija. Dakle, ako recimo neki objekat košta 100.000 evra, vas će faktički doći svega 60.000 evra, jer se država odrekla svog poreskog prihoda od 40.000 evra (ovo doduše podrazumeva da uopšte imate dobit, ali da sad u to ne ulazimo). Šta se, međutim, desilo? Petnaestak dana pre nego što će građevinska dozvola biti konačno izdata, država je donela odluku da od 1. januara 2014. ukine pomenutu olakšicu pa se tako računica našeg preduzetnika izjalovila.

Pravila

U jednom drugom slučaju imao je ovaj mladi poslovni čovek više sreće. Onu na početku pomenutu mašinu uspeo je da kupi dok je još važio stari zakon, dakle pre Nove godine. I tako je uštedeo desetak hiljada evra. Ali, i ova epizoda sa srećnim krajem ima jednu krupnu manu. Ona, naime, ukazuje na jedan od najvećih problema u našem poslovnom ambijentu – nestabilnost. A ona ima visoku finansijsku cenu, i to bukvalno. Prema rečima našeg „naratora“, naime, upravo zbog toga što nije mogao da se pouzda u trajnost privrednih propisa, on je morao da u kratkom roku kupi nekoliko mašina što je inače nameravao da učini u narednih godinu-dve dana. Neko će reći – pa što je morao da ih kupi? Nije to, naravno, bilo „moralno“, ali ako želite da budete konkurentni, ako želite da opstanete morate da iskoristite tržišne prilike onog časa kada se pojave, jer je pitanje da li će se ikada više pojaviti. Ako ih propustite – gotovi ste. Ali, zbog toga što je bio prinuđen da se u tako kratkom roku izloži velikim i nepredviđenim troškovima, ovaj preduzetnik se i preko svoje volje opteretio kreditima, što ne samo da je smanjilo njegovu „tekuću likvidnost“, nego i generalno govoreći ni malo nije dobro za jedno ozbiljno preduzeće.

„Meni kao privredniku je bitno da imam pravila po kojima mogu da radim, a onda ću ja da se prilagodim tim pravilima i reći ću: ovo mi odgovara – to ću da forsiram, ono mi ne odgovara – to neću da forsiram“, izražava jednostavno svoju poslovnu filozofiju naš sagovornik.

Inspekcije

Kad smo već kod pravila, posebno ovog preduzetnika boli ponašanje raznoraznih inspekcija, poreskih i drugih policija, koje se prema njemu, kako kaže, od kako uđu u firmu ponašaju kao prema kriminalcu. Budući mlad i „još zelen“, u jednom trenutku im je prostodušno rekao: pa dobro ljudi, mi smo na istom zadatku, nama je svima stalo da se propisi poštuju, zašto se tako ponašate? A onda je, nastavlja svoju priču, shvatio da državnim organima zapravo i nije stalo da obezbede poštovanje propisa – pa da u tom cilju privrednike, koji najčešće nisu pravnici i teško im je da se snađu u šumi propisa u kojoj se i stručnjaci teško snalaze, dakle da ih, kad uoče grešku, prvi put malo poduče i posavetuju, pa da ih tek u slučaju „povrata“ kazne – nego im je prevashodni zadatak da namaknu pare za državnu kasu, ne prezajući da pri tome i sami prekrše zakon. A ko sme – nek’ se posle žali.

Radio ne radio…

Konačno, pomenuta državna tj. društvena fabrika je već godinama u restruktuiranju, drugim rečima ne radi ništa, ali par hiljada zaposlenih uredno prima plate. Ima tu naravno i dobrih i stručnih radnika, posebno među onim iskusnijim koji bi mogli da nađu posao u privatnom sektoru. Ali zašto bi se oni mučili i išli na posao svaki dan kad ovako dobiju 35.000 dinara. Na taj način država višestruko loše deluje na tržište rada: daje ljudima lažnu socijalnu sigurnost, „vaspitava“ ih da misle da se može živeti od nerada, demotiviše njihovo zapošljavanje u privatnom sektoru i, na kraju, kad se sve to skupi, na taj način otežava i usporava razvoj najproduktivnijeg i najperspektivnijeg dela privrede.

Naveli smo, dakle, u ovoj „biznis-seriji“ samo šest primera kako država zagorčava život jednom malom – zapravo ne ni tako malom, jer 25 zaposlenih za naše uslove uopšte nije mali broj – privredniku. Ako se uzme da u Srbiji ima 300.000 takvih, većih ili manjih, preduzetnika, i ako je svaki od njih dobio onoliko i onakvih poruka kao i ovaj naš, to znači da je država svojim građanima poslala blizu dva miliona signala da se manu ćorava posla, to jest privatnog biznisa. Ili preko pet hiljada dnevno.

Jeste lepše putovati u Dubai, Peking, Moskvu ili Kan, nego u Loznicu, Knjaževac ili Surdulicu. I svakako je prijatnije buditi se po elitnim svetskim hotelima, nego svako jutro obuvati čizme i ulaziti u Augijeve štale domaćeg privrednog sistema i izbacivati godinama taloženo blato i mulj. Ali tu je, u stvari, rezervoar novih radnih mesta, tu su istinski potencijali dugoročnog privrednog rasta.

Peščanik.net, 13.04.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)