Patricia Van Lubeck
Patricia Van Lubeck

Uoči Uskrsa iz Ženeve je stigla vest da je između Rusije i Zapada, napokon, postignut načelni sporazum o pravcu rešavanja Ukrajinske krize mirnim putem. Možda od tog sporazuma neće biti nikakve vajde, jer on „preskače“ neke bitne stvari, ali njegov sadržaj ipak upućuje na zaključak da su obe strane sklone da odustanu od maksimalnih zahteva.

Utisak je da je „pitanje cene“ eskalacije konfrontacije bilo na umu svih ministara za ženevskim pregovaračkim stolom – što je po pravilu konstruktivno i uvek doprinosi traganju za racionalnim rešenjem. Iako neki izveštači smatraju da je Evropska unija, zajedno sa Ukrajinom, bila samo „prisutna“ na ženevskim pregovorima, ona i Rusija su zapravo „glavni ekonomski dobitnici“ postignutog sporazuma, jer bi te dve strane mogle biti na najvećoj šteti ukoliko dođe do ozbiljnih sankcija prema Putinu i njegovoj najnovijoj geostrategiji.

Da i Putin dobro zna da Rusija ne puca od ekonomskog zdravlja i da je i te kako zavisna od svetskog, a posebno evropskog tržišta, na dosta otvoren način ukazala je i Tatjana Parhalina, predsednica ruske Organizacije za evroatlantsku saradnju (u intervjuu Politici, 19-20. april). Ona je, između ostalog, rekla da „ako Rusija bude podsticala podelu Ukrajine, a oko 20 miliona ljudi živi u proruskom delu, onda će posledice biti teške. Naša ekonomija već neko vreme stagnira i ekonomisti prosto počinju da vrište!“

Čini se da trenutni „frontmen“ Politike, Miroslav Lazanski (u istom broju ovog lista), ima drugačije informacije, pa kaže, da su „strani investitori dobrodošli u Rusiju, ali je opšte mišljenje da Rusija danas može da se osloni na domaći kapital“, itd. Lazanski se i u ovom tekstu, „Šou Vladimira Putina“ (toplo ga preporučujem mazohistima), oslanja na kod nas rašireni stereotip da je Rusija danas ponovo „moćna i snažna“, a verovatno ne zna ni elementarne ekonomske podatke kojima bi tu tvrdnju potkrepio.

Ukoliko želi da se pomeri naviše sa 60. mesta u svetu po BDP-u per capita, Rusija bi, mnogo više od zemalja koje su dosada bile predmet ekonomskih sankcija sveta, morala da se čuva ovog oruđa geostrateškog nadgornjavanja, opasnijeg od balističkih raketa. Jer, preko 50 odsto njenog federalnog budžeta zavisi od izvoza nafte i gasa. To jest, 70 odsto njenog ukupnog izvoza, vrednog 515 milijardi dolara, čine prihodi od izvoza nafte i gasa. Kada bi se tome dodali prihodi od izvoza uglja i metala, moglo bi se reći da je zavisnost od svetskog tržišta još veća. Pri tome i ne uzimamo u račun ogromne štete koje bi, na primer, Rosnjeft, pretrpeo kad bi ga samo izbacili sa Londonskog finansijskog tržišta. Prvi udar sankcija bi se možda i mogao amortizovati velikim deviznim rezervama, od 475 milijardi dolara, ali u dužem razdoblju bi cena ponovnog stvaranja sovjetske imperije možda bila preteška za rusko građanstvo. Jer ne treba zaboraviti da i, inače veliko unutrašnje tržište Rusije, danas jako zavisi od uvoza na desetine hiljada artikala, koji se moraju plaćati dolarima. Iranu pod sankcijama je to najveći problem, može naftu da proda na otvorenom moru, ali ne može da primi konvertibilni novac od tih isporuka, jer finansijske kanale kontroliše „veliki đavo“).

Pri svemu tome treba imati u vidu i da „okretanje“ izvoza gasa od Evrope prema Kini, Rusiji uopšte ne odgovara. Em treba izgraditi deset hiljada kilometara novih gasovoda, em Kinezi ne prihvataju princip „puno za prazno“ (bez čega se ne ide u toliko skupu investiciju), em se američke luke za izvoz utečnjenog gasa grade na zapadnoj obali SAD (na pacifičkoj obali) da bi se on, verovatno, izvozio u Kinu, a ne u EU, itd.

Naravno da ni Evropskoj uniji ne odgovara takvo teoretsko „okretanje“ Rusije prema Aziji, a ne odgovaraju joj ni moguće sankcije prema Rusiji. Ali joj odgovara što joj je Putin pripretio da će ostati bez gasa, pa sada u Briselu, zagovornici prisnije i povezanije energetske politike među zemljama članicama EU likuju, jer planovi o međusobnim energetskim konekcijama sada ruše sve ranije otpore.

P.S. Pre dve sedmice zamolio sam Boška Mijatovića da se napregne i da pokuša da shvati fenomen „poreske pljačke“ Vojvodine dvadesetih godina 20. veka na jednom doista jednostavnom primeru – ogromnoj razlici u neposrednom porezu koji su plaćala akcionarska društva u Vojvodini naspram akcionarskih društava iste poreske snage u Srbiji. Međutim, Boško nije uspeo, to vidim iz njegovog odgovora u prošlom broju Novog magazina. Pošto sam spomenuti mali primer, za poresku pljačku Vojvodine velikih razmera u tim vremenima, dao kao neku vrstu „kvalifikacionog ispita“ za polemiku o važnijim stvarima, a Boško taj ispit nije uspeo da prođe, jer poresku pljačku naziva „izvesnom nejednakošću“, koja je potrajala 10 godina, odustajem od daljeg natezanja, kao što sam odustao i pre 14 godina pri polemici o istoj stvari. Možda je zabavno raspravljati i o tome – da li su dva i dva četiri – ali, priznajem, za takvu raspravu nemam dovoljno pedagoškog strpljenja.

Novi magazin, 25.04.2014.

Peščanik.net, 25.04.2014.

UKRAJINA