Neko je rekao Ukrajina nije ni Bosna niti Kosovo. Zaista, reč je o najvećoj evropskoj zemlji, po teritoriji, ako se računaju samo one koje su u celini na evropskom kontinentu. Ima stanovništvo od oko 45 miliona. Doduše, u sporu je sa znatno većim susedom, ali i tako posmatrano to nije tek neki od balkanskih sporova. Evropska, pa i svetska, bezbednost su ulog ovog spora. Šta je predmet spora?

Teritorija, usled čega je zabrinutost opravdano izuzetno velika. No, u pozadini je zapravo spor o ulozi Rusije u svetskim odnosima, a možda još dublje unutrašnja rasprava o samoj Rusiji, o tome što se sve češće naziva „ruskom civilizacijom“. Bilo je, meni u svakom slučaju, zanimljivo da pročitam u jednom napisu ruskog ministra spoljnih poslova kako on citira Hantingtonovu knjigu o sukobu civilizacija, i to onaj deo gde on upozorava kako bi trebalo biti pažljiv kada je reč o Ukrajini, jer je ona podeljena između dveju civilizacija. Kako je neuobičajeno da ministar spoljnih poslova bilo koje zemlje pozitivno citira Hantingtona, pogledao sam da li je to nekakav izuzetak i ustanovio da se bar u jednom prethodnom slučaju Sergej Lavrov pozvao na Hantingtonovu tezu o značaju civilizacijskog identiteta, takođe u pozitivnom smislu. Ruska spoljna politika, znači, ne brani tek državne i čak ne samo nacionalne, već interese specifične civilizacije.

Koje? Hantington je civilizacije vezivao za religiju, mada nedosledno. Tako, primera radi, po njemu postoji latinoamerička civilizacija, kao što uostalom postoji judeohrišćanska, u koju spada i katolička, mada više protestantska, verzija hrišćanstva, ali ne i pravoslavna. Pa je on, sledeći nekako tu logiku podele hrišćanskih civilizacija, predlagao da se iz Atlantskog saveza (NATO) izbaci Grčka, a to bi se svakako odnosilo i na Bugarsku i Rumuniju, ali ne i na baltičke zemlje, o Poljskoj da i ne govorimo. No, svakako bi se moglo zaključiti da bi trebalo biti posebno oprezan kada je reč o teritorijama na kojima se civilizacije susreću, što je u ovom slučaju Ukrajina. Ili bar bi to moglo da bude smisao Lavrovljevih slaganja sa Hantingtonom.

Jedino što nije izvesno da on, Lavrov, misli na pravoslavnu, a ne na rusku civilizaciju. U ruskoj javnosti se zapravo misli pre svega na ruski, a ne pravoslavni svet. Delimično i zato, pretpostavljam, što se time civilizacija teritorijalizuje i podržavljuje, ako se tako to može reći. Pravoslavna civilizacija može da bude, kao što i jeste, državno organizovana na različite načine. Dakle, ne mora, a verovatno i ne može, da bude omeđena državnim granicama. Tako da zapravo i ne može da predstavlja osnov za bilo kakve teritorijalne pretenzije. Ne mora da postoji ni nekakva konfederacija pravoslavnih zajednica ili država pa da postoji jedna tako, verski dakle, određena civilizacija.

Naravno, stvar stoji drukčije sa ruskom civilizacijom, budući da ona ima nacionalne i državne implikacije. U stvari, kako je nacionalna, u smislu etnička, pripadnost nešto što nije, ne samo u ovom slučaju, jednostavno odrediti, ruska pripadnost je mnogo više teritorijalna ili državna odrednica. Što je, dakle, ono što stvara posebnu zabrinutost. Šta su spoljnopolitički ciljevi ruskog civilizacijskog identiteta? Gde su granice „ruskog sveta“? To je pitanje na koje se, bar jednim delom, odgovor traži u Ukrajini. I ne prvi put, što takođe ne pomaže i zapravo je to istorijsko iskustvo dodatni izvor neizvesnosti.

Razlika je, danas, u tome što je to spor između ukrajinske i ruske države, a ne ove druge i nekih država koje drže delove ukrajinskih teritorija. U ovom času, zato što se veliki broj evropskih zemalja ujedinio u tu Evropsku uniju i zato što je Ukrajina stekla nezavisnost po raspadu Sovjetskog Saveza, sama ta zemlja je predmet razgraničavanja civilizacija, prema Hantingtonu i Lavrovu, to jest prema ruskoj politici koja za cilj ima, ukoliko zaista ima, objedinjavanje ruskog sveta. Otuda i ta iznenađujuća popularnost Hantingtona kod ruskog ministra spoljnih poslova. Jedino što, kada se zagovornici sukoba civilizacija osvrnu po Evropi, nema nikoga ko bi za taj sukob bio zainteresovan, a Evropska unija nikako i ne može da bude. Kao što i NATO ne može da se oslobodi Grčke i Turske kako bi bio, kao što je Hantington hteo, savez koji brani judeohrišćansku civilizaciju (pre svih od islamske, a ne od pravoslavne). Tako da nema partnera za ovo neprijateljstvo prema pravoslavnoj civilizaciji.

Tako da je zapravo na Rusiji da definiše dokle dopire njen svet, njena civilizacija? I u kojoj je meri to teritorijalizovana ideja? Jer, Ukrajina kao civilizacijski zalogaj nikako nije mali, ali se s njom civilizacija ne zaokružuje. Pored toga, Ukrajina je verovatno najveći izazov, ali ni drugi u ruskom okruženju nisu ni mali niti beznačajni. Sama Ukrajina čini se da namerava da se brani, kao država, ne kao civilizacija, a to dramatično povećava rizik proširenja sukoba na sve nedovoljno definisane teritorije ruske civilizacije. što bi moglo da ugrozi čitav sistem evropske bezbednosti. Evropska unija ne može da napada i da se brani, ali Ukrajina i druge zemlje koje bi mogle da budu predmet zaokruživanja ruskog sveta mogu, a to bi izazvalo i reakciju Atlantskog saveza. Ulog je, dakle, velik – Evropa.

Zato Ukrajina nije ni Kosovo niti Bosna. Što se civilizacija i sukoba tiče, bolje je čitati Tolstoja, a ne Hantingtona. O razlici u literarnoj vrednosti i da ne govorimo.

Novi magazin, 21.04.2014.

Peščanik.net, 21.04.2014.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija