Foto: Kaiserr
Foto: Kaiserr

Uvod

Ovo što će ovde biti rečeno oslanja se gotovo isključivo na tri Hajekove knjige: Put u ropstvo, Individualizam i privredni poredak i Novčani nacionalizam i međunarodna stabilnost, u kojima je, po mom mišljenju, sadržana njegova politička filozofija. Ostaviću po strani njegove uže ekonomske knjige (Cene i proizvodnja, Monetarna politika i trgovački ciklus, Čista teorija kapitala) i članke (sabrane u više tomova), kao i kasnije pisane knjige Ustav slobode, trotomni magnum opus Pravo, zakonodavstvo i sloboda i, konačno, poslednju knjigu Kobna zabluda. Razlog jeste taj što su praktično sve, pa i osnovne ekonomske ideje, ali ne i teorijski nedostaci, sadržane u navedenim trima knjigama, koje su pisane u vreme Velike ekonomske krize, uspona totalitarizma ili u toku ili odmah posle Drugog svetskog rata, dok kasnije sistematizacije ne donose ništa značajno novo u teorijskom ili političkom smislu, a nedostaje im to što se u njima ne čuje ono što je Mandeljštam zvao „šumom vremena“.

Hajek se najčešće poredi sa Kejnzom, ali ideološke razlike između njih dvojice danas izgledaju veće nego što su bile u vreme kada su pisane Hajekove najvažnije knjige, jer su obojica bili liberali sličnog kova, mada se najviše nisu slagali oko uloge fiskalne politike i protekcionizma u stabilizaciji poslovnih ciklusa, što je naravno bilo veoma važno u krizno vreme tada, kao i danas, ali ne filozofski, da se tako izrazim. Mnogo je zanimljivije poređenje sa Džonom Rolsom, za koga se može reći da je obnovio liberalnu političku filozofiju u posleratno vreme ideološke konkurencije dvaju sistema, usred rata u Vijetnamu i okupacije Čehoslovačke, a pred pad Berlinskog zida i prevlasti liberalne demokratije, dok je razvijenija teorija međunarodnih odnosa došla kasnije. Budući da je Rolsov liberalizam veoma reprezentativan za stanovište koje se tako naziva u Sjedinjenim državama, a razlikuje se od klasičnog liberalizma ili neoliberalizma, poređenje sa Hajekom, svakako jednim od najznačajnijih nastavljača izvornog liberalizma, u trenutku zaoštrene ideološke konkurencije među njima, ima nesumnjivu aktuelnost. Od Rolsovih knjiga ovde će se uzeti u obzir samo Teorija pravde, Politički liberalizam i Pravo naroda. Ostale knjige, članci i predavanja iz etike i političke filozofije, kao i rasprava sa Habermasom, su svakako veoma značajni i zanimljivi, ali ne donose ništa bitno novo u odnosu na ove tri knjige.

Ove knjige su izabrane i stoga što na izvestan način pokrivaju slične oblasti, a i kako bi bilo moguće usredsrediti se na ključnu temu kojom se bave ova dva liberalna mislioca. A ta tema jeste stabilnost slobodnog društva i sveta. Koja, po njima, u velikoj meri zavisi od sposobnosti da se ta društva nose sa ideološkim izazovima. U tom kontekstu, značaj političke filozofije je veći u liberalnim društvima, koja u ne maloj meri zavise od toga da mogu da obnavljaju sopstvenu legitimnost u uslovima nesmetane ideološke konkurencije. Ustanove, koje uvažavaju ideološke i razlike u interesima, a ne oslanjaju se na upotrebu sile, kako god da se ona opravdava, već na ono što Rols naziva „javnim razumom“, na snagu argumenata u javnoj raspravi, trebalo bi da su u osnovi stabilnosti liberalnih i demokratskih društava. Koja je, ta stabilnost, posebno bila na probi u vreme pre Drugog svetskog rata i na vrhuncu Hladnog rata. Ali, naravno, to je izazov sa kojim se trajno suočavaju slobodna društva i države, danas kao i juče.

Konkurencija i monopoli

Kada se pročita Hajekova najpoznatija knjiga, Put u ropstvo, potpuno je nejasno šta tačno u onome što u njoj piše izaziva sve te glasne i uporne kritike? Osnovna tema te knjige, kao uostalom i svih drugih Hajekovih dela, jeste prednost konkurencije nad monopolima, što je i osnovni kriterij ocene valjanosti i pravičnosti ustanova. To objašnjava i činjenicu da se najviše kritikuje socijalistička misao, koju Hajek vidi kao najvažnije i najranije opravdanje centralnog planiranja na monopolističkim osnovama. Naravno, potrebno je razjasniti šta Hajek podrazumeva pod konkurencijom i njenim odnosom prema monopolističkim interesima i njihovom ideološkom opravdavanju.

Možda je najvažnije odmah reći da nije reč o savršenoj tržišnoj konkurenciji niti o onome što se ponekad naziva laissez-faire privredom (Hajek je kritičan i prema jednom i prema drugom). Verovatno je najjednostavnije reći da:

Postoji tržišna konkurencija ukoliko cene koordinišu privredne aktivnosti.

Hajek ne zahteva da su učesnici uvek racionalni, a ni da poseduju savršenu obaveštenost. Takođe, ne smatra realističnim da je broj prodavaca i kupaca veoma veliki i da su robe koje se nude i kupuju standardizovane (da su savršeni supstituti). Naprotiv, ljudi su uglavnom ograničeno obavešteni, nedovoljno racionalni, a i inovativni, što će reći da nude (reklamiraju) i kupuju nove proizvode koji se ponekad razlikuju samo po tome ko ih proizvodi (stvaraju navike ili slede modu). Konačno, njihova delanja utiču na cene, koje reaguju na promene u ponudi i tražnji, a nisu naprosto date. Pod tim uslovima, postoji konkurencija ukoliko su cene informativne kod planiranja ponude ili odlučivanja o kupovini, i stoga koordinišu privredne aktivnosti – što se pojednostavljeno kaže da tržište određuje cene i usklađuje ponudu sa tražnjom. Hajek ne smatra da je ovako shvaćenu konkurenciju potrebno opravdavati idejom savršene konkurencije, idealom takoreći, već samo poređenjem sa sistemom u kojem konkurencije nema, ili je potisnuta, dakle sa planskim sistemom zasnovanim na monopolima.

Monopoli su, opet, po Hajeku, nerazdvojni od prinude. Ona može, da se pozovem na Vebera, da bude legitimna i nelegitimna. Recimo, Hajek je toga svestan, preduzetnici su motivisani da stiču monopolski položaj, kako bi ga koristili u obezbeđivanju trajne dobiti – ograničavanjem konkurencije jednom ili drugom vrstom nelegitimne prinude. Slično je i sa legitimnim monopolima, dakle onima koji su zasnovani na pravnoj ili političkoj prinudi, u krajnjem smislu na korišćenju sile kako bi se obezbedilo odgovarajuće ponašanje i stekla željena prednost, bilo da je reč o dobrima ili o moći. Svejedno da li je reč o jednom ili drugom ograničavanju konkurencije, jasno je da je to na štetu pojedinaca, i to ne samo na štetu njihove slobode. Potrebna je, dakle, pravna zaštita tržišne konkurencije i ograničavanje monopola, jer se time povećava koordinativna funkcija cena i uspostavlja sistem ili poredak slobode.

Ovo se ne bi moglo nazvati nekom naročito kontroverznom teorijom, bar ne u toj veoma uopštenoj verziji, nezavisno od toga da li je neko smatra korisnom ili ne. Ono što izaziva negativne komentare, koji su često nepotrebno lični, jeste Hajekova teza da je u socijalističkoj ideji – ideji planske privrede, koja koristi monopol sile kako bi privrednim monopolima zamenila konkurenciju – izvor svih savremenih ideologija neslobode, pa i onih totalitarnih. Kako to Hajek obrazlaže?

Jedan način da se to razjasni jeste da se pođe od verovanja (koje on naziva zabludom, opsenom ili prosto greškom) da je konkurencija neefikasna u poređenju sa monopolom – u najprostijoj verziji, postoje troškovi konkurisanja, trgovanja, posredovanja, kojih nema kod monopola. Recimo, zbog čega je potrebno više proizvođača bilo koje robe, koji bi jedni drugima bili konkurencija, što bi ih teralo da nude robu po nižim cenama i tako zarade manji ukupan profit – kada bi mogao da postoji samo jedan proizvođač koji bi diktirao cenu, bio znatno profitabilniji, pa ako bi bio u državnom vlasništvu taj bi profit mogao da se investira ili podeli potrošačima. Problem bi bio samo da se zna šta kupci žele i po kojoj ceni, dakle izgubila bi se cenovna koordinacija, usled čega bi se izgubila pretpostavljena veća efikasnost privrednih monopola. To bi, naravno, moglo da bude nevažno, ukoliko je reč o sredstvu postizanja nekih političkih ili ideoloških ciljeva. Gde bi se onda radilo o sticanju i očuvanju ideološkog ili političkog monopola. Bilo da je reč o verskom, klasnom, nacionalnom ili državnom cilju ili interesu. Ovo poslednje je neophodno kako bi se od saznanja da su monopoli zapravo u privrednom smislu neefikasni i eksploatatorski došlo do uverenja da su efikasni i korisni kao sredstvo ostvarenja javnog interesa ili ideala.

E sada, socijalisti su oni koji smatraju da je potrebno nelegitimnu moć, te monopole koji neminovno, po njima, nastaju u privredi, pretvoriti u legitimnu, dakle po socijalističkoj ideologiji, kako je Hajek razume, legitimna vlast bi trebalo da organizuje privrednu (i svaku drugu) aktivnost na monopolističkim osnovama. Budući da su, po socijalističkoj ideologiji, monopoli efikasniji u postizanju sasvim određenog cilja od konkurentnog tržišta, potrebno ih je podstaći i nacionalizovati kako bi se ostvarili ciljevi koji se ne mogu obezbediti tržišnom konkurencijom.

Sve druge antitržišne ideologije imaju, po Hajeku, ishodište u socijalističkoj, nezavisno od toga kojoj krajnjoj vrednosti su posvećene. To se specifično odnosi na komunističku (boljševičku), nacionalističke, pa tako i na fašističke i nacističku ideologiju. Krajnje vrednosti i ciljevi tih ideologija nisu isti, ali im je zajedničko sredstvo upotrebe prinude u svim sferama, a posebno u organizaciji privrednih aktivnosti. Odgovornost ideološkog opravdanja nacionalizacije industrije, korporativnog sistema i diktature plana, pa tako i vlasti, pripada socijalistima, nezavisno od toga da li se zalažu za revolucionarne ili demokratske metode ostvarivanja monopola privredne i političke moći i vlasti. Njihova upotreba zavisi od toga koja je neliberalna ideologija u osnovi političkog monopola, nedemokratskog političkog sistema.

Ovo je, naravno, empirijska tvrdnja i podložna je osporavanju. Više od toga, Hajek je trpeo kritike da se obavezao prema filozofiji istorije u kojoj socijalistička ideologija ili ideologija efikasnosti monopola ili čak naprosto širenja državnog vlasništva neminovno vodi u ropstvo, da drukčija socijalistička ideologija nije moguća. Ovo, zapravo, nije ono što on tvrdi u knjizi Put u ropstvo. Reč je, pre svega, kako autor i kaže, o političkom spisu; u njemu se dakle iznosi politička dinamika određenog ideološkog shvatanja. Ne tvrdi se da socijalističke ideje i partije ne mogu i nikako neće razviti alternativnu socijalističku ideologiju i politiku. Jedna takva se razmatra na primeru Langeove teorije konkurentskog socijalizma u Individualizmu i privrednom poretku, a ta je verzija važna za Rolsovu teoriju. Formulacije u Putu u ropstvo, a posebno u kasnijim knjigama, su često takve da se ovo može prevideti. Iz čega se onda izvodi zaključak da se Hajek suprotstavlja svim socijalističkim ili socijaldemokratskim idejama, od one o socijalnoj pravdi do brige za punu zaposlenost, uz nekritičku odbranu privatne svojine bez obzira na to kako se stiče i do kakvih posledica bi mogla da dovede (ovo on izričito negira i ukazuje na granice širenja privatne svojine i korporativnih sloboda). No, Hajek, da to ponovim, ne smatra opravdanim nijedan trajni oblik monopola, privatni ili javni, ostvaren na tržištu ili uz državnu prinudu. Tačno je da on gotovo u svakom privatnom monopolu vidi doprinos državne prinude, ali to je zato što bi javne vlasti trebalo da se staraju za stvaranje okolnosti u kojima do monopolizacije neće ni doći, a ne nužno zato što se ona uvek na neki način socijalizuje.

Zapravo, put u ropstvo predstavlja stvarnu i trajnu pretnju slobodnim društvima zato što je poredak slobode nestabilan, ukoliko se ne zasniva na sasvim određenom skupu ustanova. Najveći deo Hajekovih knjiga i članaka posvećen je razmatranju ustanova prava i politike koji će obezbediti stabilnost slobodnim društvima. U tome, nema mnogo novog, bar sa stanovišta liberalne teorije. Individualizam, konstitucionalizam, vladavina prava, podela vlasti, demokratija, sve je to izloženo relativno standardno, bar sa stanovišta liberalne misli. To se posebno odnosi na demokratske ustanove, gde Hajek ponavlja primedbe o tiraniji većine i opasnosti od populizma ili neposredne demokratije koje su poznate od Aristotela do Mila, a koje uglavnom uvažavaju, različitim konkretnim rešenjima, praktično svi trajniji demokratski sistemi. Zaista, dvadesetih i tridesetih godina prošloga veka demokratija se činila nestabilnom i lišenom sredstava da se odupre autoritarnim i, zapravo, totalitarnim pokretima. Hajek smatra, kao i Poper, da je velika prednost demokratije mirna smena vlasti, ali da su potrebne ustavne zaštite individualnih, pa i kolektivnih prava. Potrebna su opšta pravila, a ne posebne privilegije. To je, zapravo, izvorna liberalna motivacija.

I zaista, tema delegitimizacije demokratije je danas isto toliko aktuelna kao i u godinama pred Drugi svetski rat i u vreme uspona popularnosti „narodnih demokratija“. Oligarhijske i autoritarne, posebno nacionalističke, ideologije i pokreti potcrtavaju inherentnu nestabilnost demokratskog načina odlučivanja, mada utoliko manje ukoliko demokratski sistem duže traje.

Načela pravde

Zanimljivo je da je Hajek čitao, ili je bar prelistao, Rolsovu Teoriju pravde, pa i neke članke koji su joj prethodili, i u drugom tomu Prava, zakonodavstva i slobode, koji se bavi problemima raspodele, izražava saglasnost sa Rolsom. Njegova je primedba terminološka – smatra nesretnim što Rols koristi izraz socijalna pravda za koji Hajek smatra da je nejasan. Veoma je verovatno, kao što Hajek sam i kaže, da on nije cenio da raspolaže sa dovoljno vremena da prouči Rolsovu teoriju (i značajnije kritike), jer bi inače svakako našao mnogo toga sa čim se ne bi složio. Ali nema sumnje da nije imao ništa protiv toga da se kod razmatranja osnovnih ustanova, dakle na ustavnom nivou, utvrde načela raspodele osnovnih dobara, kako ih naziva Rols. U Kobnoj zabludi on izražava nesaglasnost sa Rolsovim konstruktivizmom, ali on je i inače hipotetičan, kao uostalom najveći broj teorija društvenog ugovora.

Zapravo, Rols bi verovatno upravo time bio veoma koristan Hajeku, budući da on razmatra mehanizam kojim bi se moglo rešiti pitanje održive stabilnosti demokratskog i društva koje podstiče konkurenciju. Pre toga, potrebno je reći da Rols takođe polazi od neuklonjivog ideološkog pluralizma i, zapravo, od liberalnog shvatanja da pojedinci imaju konačne vrednosti ili ciljeve, ali ne i samo liberalno društvo ili ustav države. Taj individualizam i ideološki pluralizam, onda, ograničavaju pravne i političke intervencije na opšta pravila, na načela pravde, a ne na ispunjenje specifičnih interesa ili ciljeva ili neke konkretne raspodele dobara, nekog stepena nejednakosti.

Kako, dakle, u uslovima protivrečnih ideologija i individualnih i grupnih interesa obezbediti opšta pravila, ustav zajednice sa kojim su svi saglasni, jer cene da je pravedan? Hajek, zapravo, nema zadovoljavajući odgovor na to pitanje. Rols, pak, polazi od jedne verzije teorije društvenog ugovora koja obezbeđuje politički postupak dolaska do saglasnosti o osnovnim načelima na kojima se zasnivaju ustanove liberalnog i demokratskog društva.

U uslovima ideološkog pluralizma, gde se ne može postići saglasnost oko bilo kojeg od sukobljenih sveobuhvatnih pogleda na svet, politička, ne ideološka ili moralna, saglasnost bi podrazumevala, pojednostavljeno rečeno:

(i) jednake slobode, (ii) jednake mogućnosti (savršena konkurencija) i (iii) osiguranje od najgorih ishoda (red navođenja govori o relativnom značaju).

Do te saglasnosti nije moguće doći uobičajenim demokratskim postupkom odlučivanja, jer to onemogućava realna, zatečena, raspodela interesa – ali je saglasnost dostupna u ustavotvornim okolnostima gde nikome nisu poznati izgledi da društvo bude usklađeno upravo sa sasvim specifičnom ideologijom i raspodelom interesa. To je ustavotvorni veo neznanja. Rols smatra da bi u tim okolnostima ustavotvorci došli do jednoglasne odluke da ustanove zasnuju na pomenutim načelima jednakih sloboda, jednakih mogućnosti (dakle u uslovima konkurencije, koja se odvija pod nemopolističkim, jednakim, uslovima), i osiguranja od najgorih ishoda.

Ovaj je društveni ugovor, ostvaren pod uslovima kada se ne može predvideti individualni uspeh ili neuspeh u stvarnim društvenim odnosima, dostižan, ali nije izvesno i da je stabilan, dakle da se neće izmeniti odlukama koje će se donositi u stvarnom političkom i privrednom životu. Rols pretpostavlja sistem savršene konkurencije u kojem svako ostvaruje sve svoje sposobnosti, koje same po sebi nemaju nikakvu moralnu vrednost jer su u krajnjoj instanci određene prirodnom lutrijom. Usled toga je potreban sistem osiguranja od rizika neobdarenosti, kojim se obezbeđuje da oni sa najmanjim primanjima dobiju subvenciju u visini poreza koji plaćaju bolje stojeći, a koji ih ne destimuliše da koriste svoje sposobnosti u najvećoj mogućoj meri.

Da li je taj sistem stabilan? Drukčije rečeno, može li demokratski sistem odlučivanja obezbediti da ne dođe do veće preraspodele ili, nasuprot tome, do zapravo nedovoljne preraspodele? I posebno, koliko su destabilizujuće ideološka konkurencija i eventualne ideološke revolucije, kao one kojima Hajek posvećuje toliku pažnju? Kada bi odgovori na ova pitanja bili nedvosmisleni, u smislu stabilnosti liberalno demokratskog poretka, Rolsov konstitucionalizam ne bi ni bio potreban. No, upravo zbog toga što se stabilnost ne može uzeti zdravo za gotovo, potrebna je ta obavezujuća ustavna odluka, taj ustavni okvir, kojim se ograničavaju promene ustanova i donošenje političkih odluka koje bi mogle da ne budu u skladu sa ovim načelima pravde. Hajek izražava saglasnost upravo sa tim vidom Rolsovog učenja.

No, nije nesaglasan ni sa Rolsovim specifičnim načelima pravde, koja vidi usklađenim sa liberalnim, a ne sa socijalističkim idejama. Zapravo, Hajek, u knjigama na koje se ovde oslanjam, ukazuje na potrebu državnog osiguranja kada je reč o minimalnom dohotku (koji je očigledno arbitraran i zavisi od konkretnih društvenih i političkih okolnosti) i o onim rizicima koje nije najbolje osigurati privatno, kao što je slučaj sa zdravstvenim osiguranjem i obrazovanjem. Takođe, Hajek nije saglasan sa neograničenim širenjem privatne svojine, kao ni sa izjednačavanjem prava individua i korporacija kada je reč o regulatornoj ulozi države.

Razlika između Rolsa i Hajeka je najveća oko uloge savršenog tržišta, jer je Rols bio pod uticajem, možda je najbolje reći, francuske verzije neoklasične ekonomske teorije (zapravo, pre svega, ideje tržišnog socijalizma Oskara Langea i Keneta Eroua, koja se oslanja na Leona Valrasa), sa kojom Hajek nikako nije bio saglasan. No, pretpostavljam da Hajek nije, kao što i kaže, dovoljno izučavao Rolsovu Teoriju pravde da bi uočio te nesaglasnosti.

Ukoliko bi se eventualno upoređivale njihove filozofije istorije, kako bi se uslovno mogle nazvati njihove ideje o istoriji slobode, kako bi to rekao Lord Akton. Za Hajeka bi se moglo reći da ima specifično evolutivno razumevanje o tome kako nastaju i menjaju se ustanove, dok Rols vidi liberalni sistem kao odgovor na istoriju građanskih ratova, posebno onih podstaknutih ideološkim sukobima, i trajnu pretnju da bi oni mogli da se obnove. No to su empirijske tvrdnje koje su neminovno podložne kritici. Njihov motivacijski značaj je nesporan, ali valjanost političkih teorija ovih dvaju autora ne zavisi od toga da li ispravno čitaju istoriju.

Nacionalizam i individualizam

Rols u Političkom liberalizmu izričito prihvata liberalni nacionalizam, koji nije beznačajan ni kod njegovog razmatranja međunarodnih odnosa u knjizi Pravo naroda. Zapravo, već u Teoriji pravde on se ograničava na zatvorenu državu, dok u Političkom liberalizmu to izražava ponovljenom pretpostavkom da se ljudi rađaju i umiru u istoj državi. I inače, nema mnogo razumevanja za emigrante, kao ni za redistribucije među državama. On se poziva na Mila, koji je verovao da kulturna bliskost pomaže stabilnosti slobodnog društva, mada nije baš bio srećne ruke kada je trebalo da razgraniči kulture (tako je smatrao da su Irci i Britanci kulturno sasvim integrisani, što bi trebalo da obezbedi politički stabilne odnose među njima, dok se istorija postarala da ga demantuje).

Hajek je bio individualist u izvornom liberalnom smislu. Države su vid monopola, kojeg je potrebno ograničiti. U knjizi Novčani nacionalizam i međunarodna stabilnost to je jasno, kao što je slučaj i sa drugim dvema knjigama. Posebno je važan ogled o Međudržavnom federalizmu kojim se završava knjiga Individaulizam i privredni poredak, u kojem se razmatra ekonomska i politička integracija, koja je slična Evropskoj uniji, ali se ne ograničava geografski, već je potencijalno kosmopolitska. Zanimljivo je da su i Rols i Hajek bili pod Kantovim uticajem, koji je bio kosmopolit. Rols tumači Kanta kao da zagovara da obaveze prema građanima druge države ne prelaze one koje spadaju u gostoljublje, i svakako se ne pretvaraju u opravdanje za stvaranje svetske države, dok Hajek postavlja pitanje važno za svakog liberala: koje obaveze imamo prema siromašnima u drugim zemljama, i zašto bi one bile manje nego one prema siromašnima u sopstvenoj zemlji? Tako da bi, dakle, konkurenciji trebalo omogućiti da nesmetano prelazi granice, a isto bi trebalo da važi i za osiguranje od rizika da se neko rodi u siromašnoj, a ne u bogatoj zemlji. Taj međudržavni federalizam je, verovatno, najvažnija razlika između Rolsa i Hajeka. U Evropi, ponovo je jasno danas, međunarodna stabilnost je uslov održanja stabilnosti liberalnih i demokratskih društava i država. A ona nije moguća ukoliko sloboda, vladavina prava i sigurnost ne prelaze granice.

Zaključak

Sažeto rečeno, individualizam, ideološki pluralizam, jednake slobode, konkurencija i osiguranje od rizika koji su izvan kontrole i odgovornosti pojedinaca čine zajedničko jezgro liberalne i neoliberalne misli, bar onako kako je ona izložena od strane ove dvojice autora. Razlike postoje kada je reč o nacionalizmu i kosmopolitizmu, što nikako nije nevažno. Ta relativizacija značaja teritorija u odnosu na tržišta i promena razumevanja države kao osiguravajućeg, a ne sredstva ostvarenje specifičnih ideoloških vrednosti je bila važna između dva svetska rata, u vreme pred pad Berlinskog zida, a na ponovnoj je probi danas. Pred Drugi svetski rat je izgledalo da je samo pitanje vremena kada će totalitarizmi prevladati ne samo Evropom, već i svetom, a slično počinje da izgleda i danas sa autoritarnim i nacionalističkim režimima.

Peščanik.net, 13.05.2014.

Srodni link: Dejan Ilić – Smith, Hayek, Rawls i Gligorov

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija