Map Room, 2010 © Lori Nix

Jedan napis iz dva dela: o neprekidnom odlaganju obećanja nove vlade da će promeniti stvari iz korena i o sećanju autora na Dobricu Ćosića, uz ocenu njegovog književnog dela kao neuspele potrage za izrazom.


Hvatanje zaleta

Jeste ovo nova vlada, ali je ona ipak tek obnovila mandat na prevremenim izborima. Nezavisno od nekih novih lica, vodeće ličnosti su ostale iste, a i jezgro partijske koalicije. Oni su na vlasti već praktično dve godine. I šta su uradili?

Ako ostavimo po strani početak pregovora sa Evropskom unijom i poboljšane odnose sa susednim zemljama, što je veliki korak napred, učinjeno je veoma malo. Zapravo, imajući u vidu neprestane najave o namerama da se stvari promene iz korena, nije preterano reći da nije urađeno gotovo ništa. I zaista, vlasti već dve godine uzimaju zalet. Tako da je samo pitanje vremena kada će publika, narod dakle, zaključiti da će se sve završiti na pripremama, dok do skoka neće ni doći.

Uzmimo, primera radi, fiskalnu politiku. U poslednje dve godine su donete dve fiskalne strategije, koje su uglavnom trajale od kasne jeseni do početka proleća. U osnovi zato što je inercija bila jača od namere, što se ogleda i u neprestanim rebalansima budžeta, a još jedan predstoji, bar u najavi, na samom početku leta. Mada, ne bi bilo iznenađenje ukoliko bi se dočekala i jesen. Osnovni cilj fiskalnih strategija i godišnjih budžeta, a to je početak fiskalne konsolidacije, ne ispunjava se, dok su sve uvreženija očekivanja da će se od nje sasvim odustati.

Potom, sve ono što je u vezi sa dovođenjem u red javnog sektora. Kako sada stoje stvari, najavljivane promene u energetskoj politici i u preduzećima koja posluju sa gubicima su u najmanju ruku ponovo odložene. I pre ove vlade, a i u prethodne dve godine, a sada se najavljuje i u sledećih nekoliko godina, osnovno sredstvo industrijske politike su bile i ostale subvencije. Promenjeno je objašnjenje ili opravdanje zašto su neophodne. Ranije se govorilo da je to zbog imitiranja irskog, pa posle slovačkog čuda, onda i da se time konkuriše drugim zemljama koje pribegavaju tim, kako se to kaže, podsticajima kako bi se „privukli investitori“. Sada se, međutim, tumači da je zapravo reč o kompenzacijama za rđavu regulativu, rđav poslovni ambijent, rđavu administraciju, korupciju i uopšte za to što je Srbija rđavo mesto za ulaganja. Kaže se da je vlastima jasno da je potrebno sve to popraviti, reformisati dakle, da bi, drukčije rečeno, trebalo povećati efikasnost države, ali da je za to potrebno vreme, pa je stoga potrebno, u međuvremenu, subvencijama nadoknaditi preduzetnike i investitore, jer bi inače otišli negde drugde. Oni koji ne mogu da odu, a plaćaju porez, a to su svi koji žive od rada, ne zaslužuju bilo kakvu kompenzaciju, iako su, naravno, posledice svih tih neefikasnosti ne samo visoki nameti već i nedostatak posla.

Dosledno bi bilo smanjiti poreze i doprinose sve dok država ne postane efikasnija, jer su oni cena za njene usluge. Od toga bi imali korist i investitori i preduzetnici, a bilo bi podsticajno i društveno i politički. No, kako se može videti, tek se uzima zalet da se krene sa reformom javne uprave, pa ćemo videti kada će se sa njom i na koji način početi.

Nije drukčije ni u drugim oblastima: vladavina prava nije ojačana, a bezbednost nije povećana. Politički posmatrano, nezavisno od toga što je mandat ovoj vladi tek počeo, u javnosti se ona sprema da nešto ambiciozno i sveobuhvatno počne da radi već gotovo dve godine. Ukoliko nastavi sa zagrevanjem i odmeravanjem ciljeva i sredstava još koji mesec, pa do godinu dana, sasvim je moguće da će joj vreme isteći.


U potrazi za izrazom

Dobricu Ćosića sam prvi put sreo netom pošto je objavljen roman Deobe. Otac i ja smo išli po Šumadiji nekim njegovim poslom i pred veče smo ušli u neku kafanu da jedemo, a za velikim stolom je sedeo Dobrica sa lokalnim rukovodiocima. Pa su nas pozvali da im se pridružimo, a ja sam imao priliku da kažem da mi se roman, dotle dokle sam bio stigao, dopao, mada to nije moja literatura. Ostalo mi je u sećanju da je društvo bilo veselo i pričljivo.

Do pred kraj osamdesetih godina sam par puta bio na nekim skupovima na kojima je ili prisustvovao ili čak i nešto govorio Dobrica, ali se ne sećam ni šta ni o čemu tačno. Tek krajem osamdesetih godina sam nekoliko puta bio u stanu Zorana Gavrilovića, sa njim i sa mnogim drugim ljudima, jer je Zoran hteo da formira demokratsku stranku koja bi bila opozicija Slobodanu Miloševiću. Cenilo se da je od ključnog značaja da taj poduhvat podrži Dobrica Ćosić, što je on i obećavao da će učiniti, ali je sa svakim novim sastankom bilo sve jasnije da od toga neće biti ništa. Zoran Gavrilović je smatrao da je Milošević tragedija za Srbiju, dok su praktično svi drugi razmišljali o tome kako bi mogli da ga na najbolji mogući način podrže. A pogotovo Dobrica.

U čemu se on preračunao? Ako neko misli da je nekako suviše pojednostavljeno tako reći, to je zato što je javni diskurs prenatopljen rečima kao što su nacionalno održanje, sudbina naroda i javni interes. U stvarnosti, reč je o računu. Greška je bila u tome što se nije očekivao raspad socijalističkog sistema i, posebno, Sovjetskog Saveza. Pa se zaključivalo da će Sjedinjene Države podržati jakog srpskog političara iz istih razloga iz kojih su podržavale Josipa Broza. A onda je došao Zimerman i rekao kako Jugoslavija više nema onaj strateški značaj kakav je imala, pa da je vreme da se demokratskim metodama ostvaruju politički ciljevi. Ostalo je haos i istorija.

E sada, čitajući šta sve pohvalno o Dobrici imaju da kažu svi oni koji osećaju potrebu da nešto prigodno napišu, teško je zamisliti gore i uvredljivije sastave. Niko ne ume da kaže šta je tačno njegov doprinos književnosti, osim da je time što je pisao zadužio svoj narod jer je zapisao njegova stradanja u prošlom veku. Jednom je, osamdesetih godina prošloga veka, neko na promociji jedne od njegovih knjiga čak kao istinitu citirao rečenicu koju je on stavio u usta Nikoli Pašiću, koji se u toj knjizi pojavljuje kao lik. Čitajući šta o njegovim knjigama imaju da kažu oni koji ih uglavnom veličaju, teško bi se moglo zaključiti da je reč o književnim, dakle umetničkim delima, već se ima utisak da je reč gotovo o dokumentima. To je neprijatno čitati.

Dobričine knjige čitao sam što kao školsku lektiru, što iz osećanja obaveze nekoga kome je srpski prvi jezik, i činilo mi se da je reč o piscu koji traga za izrazom i nikako ne može da ga nađe. Pristajao bi mu, verovatno, najviše socijalistički realizam, ali za njega je zakasnio, a klasični realizam mu je bio nedostižan. Za priče koje je hteo da priča drugi načini da se one izraze nikako nisu bili pogodni. To je, mislim, i razlog što je njegov književni uticaj, uticaj na srpsku književnost, nepostojeći. Bar koliko sam ja u stanju da ocenim.

Peščanik.net, 28.05.2014.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija