Geometric tape installation, Aakash Nihalani
Geometric tape installation, Aakash Nihalani

Javna polemika izazvana ozbiljnom sumnjom da je dr Nebojša Stefanović (danas na položaju ministra unutrašnjih poslova) plagirao delove svoje doktorske disertacije, prenela se i u Skupštinu Republike Srbije (Odbor za nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo). U vreme pisanja ovog teksta ona još uvek traje. Pratim je ovde. Nadam se da će autentični snimak biti sačuvan i dostupan javnosti – iz mnogo razloga. Najpre iz razloga spora o tome koji tekst disertacije dr Stefanovića jeste autentičan, a i iz istorijskih, akademskih i političkih razloga.

U ovom tekstu ću prikazati bitne proceduralne (ako je tako razumljivije – formalne), kao i pravne i metodološke probleme, otvorene čitanjem objavljenog teksta doktorske disertacije dr Nebojše Stefanović, tekstom autora Uglješe Grušića, Branislava Radeljića i Slobodana Tomića, pod naslovom „Kako do doktorata – lako“, objavljenom na sajtu Peščanika 2. juna 2014. godine. Sajt je – opštepoznata je to činjenica – hakerski oboren, ali tekst je dostupan na brojnim drugim portalima. Baviću se proceduralnim i metodološkim pitanjima sa stanovišta prava države Srbije, kao i sa stanovišta prava Univerziteta „Megatrend“ (tu podrazumevam Statut tog Univerziteta i akte donesene na osnovu njega).

Proceduralna pitanja

1. Sastav komisije za ocenu i odbranu doktorske disertacije. Doktorska disertacija nosi naslov „Uloga strategijskog menadžmenta u upravljanju lokalnom samoupravom (primer grada Beograda)“. Odbranjena je na Univerzitetu „Megatrend“ i to na Fakultetu za poslovne studije. Članovi nadležne komisije su bili prof. dr Mića Jovanović (ujedno i mentor), prof. dr Mijat Damjanović, prof. dr Park i prof dr Chanaron. Nije izvesno sledeće: da li je komisija za ocenu doktorske disertacije (čiji je zadatak da utvrdi da li ponuđeni rad ispunjava uslove da bude branjen kao doktorat) bila identična komisiji za odbranu disertacije? Prof. dr Snežana Đorđević je, sudeći po njenoj izjavi koju je preneo Blic online 2. juna 2014. bila član komisije za ocenu rada, ali ne i član komisije za odbranu: „Mi imamo akademski običaj da pozovemo nekoga sa strane da pogleda tekst i mene su kolege zamolile da im se pridružim i budem član komisije. Nisam prisustvovala odbrani, jer sam bila van zemlje, ali meni se taj rad svideo, to je bio jedan solidan rad”, rekla je Snežana Đorđević za agenciju Beta. Inače, na osnovu Pravilnika o izmenama i dopunama pravilnika o postupku pripreme i o uslovima za odbranu doktorske disertacije Univerziteta Megatrend, čl. 6. st. 3 kaže:

„Комисију чине 3 до 5 наставника из области из које је и тема докторске дисертације, од којих најмање један члан није у сталном радном односу на Факултету на коме се пријављује тема докторске дисертације.“

Iz ovakve formulacije jasno je da komisija može imati 3 ili 4 ili 5 članova. U konkretnom slučaju, komisija za odbranu je imala 4 člana. Ono što, međutim, ovim Pravilnikom nije propisano jeste: kako će se postupiti ako se glasovi komisije podele, tj. 2 člana glasaju da je kandidat odbranio disertaciju, a 2 budu protiv. U ovakvoj situaciji, uobičajeno je rešenje da kandidat nije odbranio disertaciju. S obzirom da je ovaj Pravilnik u svom tehničkom delu veoma detaljan, bilo bi za preporuku da se i ovo suštinsko pitanje uredi.

2. Svojstva članova komisije za odbranu i ocenu doktorske disertacije. Univerzitet „Megatrend“ je na svojoj internet stranici objavio, među ostalim dokumentima, i ПРАВИЛНИК О ИЗМЕНАМА И ДОПУНАМА ПРАВИЛНИКА О ПОСТУПКУ ПРИПРЕМЕ И УСЛОВИМА ЗА ОДБРАНУ ДОКТОРСКЕ ДИСЕРТАЦИЈЕ НА УНИВЕЗРИТЕТУ (пречишћен текст) (doslovce preuzeto sa: http://www.megatrend-edu.net/osnovnadokumenta/02aPravilnik-o-postupku pripreme-i-uslovima-za-odbranu-doktorske-disertacije.pdf.

Na osnovu čl. 6. ovog Pravilnika:

„Комисију чине 3 до 5 наставника из области из које је и тема докторске дисертације, од којих најмање један члан није у сталном радном односу на Факултету на коме се пријављује тема докторске дисертације.“

Bitno je za svojstvo člana komisije, prema citiranoj odredbi, da bude (a) nastavnik (u bilo kom zvanju, dakle od docenta do redovnog profesora), kao i (b) da bude nastavnik u oblasti iz koje je tema doktorske disertacije.

Jedan od članova komisije je bio profesor Sun Jo Park, profesor emeritus, za kojeg se, prema informacijama sa sajta, ne može pouzdano zaključiti da je nastavnik upravo u oblasti iz koje je disertacija prijavljena, zato što se predmet disertacije odnosi na strategijski menadžment i lokalnu samoupravu. Izvesno je da se prof. Sun Jo Park bavi političkim naukama i da je objavljivao radove koji se tiču određenih vrsta menadžmenta i javne uprave. Blagonaklonim tumačenjem moglo bi se zaključiti da je u pitanju oblast iz koje je i prijavljeni doktorat. Prof. Sun Jo Park je 1963. godine stekao doktorat iz oblasti političkih nauka na Slobodnom Univerzitetu u Berlinu, a habilitacioni rad iz društvenih nauka, odbranio 1973. godine na Univerzitetu Rur u Bohumu. Tvrdnje koje su se mogle čuti u javnosti da je prof. Park japanolog, odnose se na drugog profesora Parka, takođe sa Slobodnog univerziteta u Berlinu.

Prof. Jean-Jaques Chanaron se bavi oblašću ekonomije i tehnološkog menadžmenta, pa se za njega, sa izraženijom rezervom u odnosu na prof. Sun Jo Parka može takođe blagonaklono reći da je (bio) nastavnik u oblasti iz koje je i prijavljeni doktorat. Na listi disertacija u čijim pripremama i odbranama je sudelovao prof. Chanaron je i jedna koja potiče od doktora koji nosi srpsko ime i prezime (nije u pitanju N. Stefanović). Ta disertacija je napisana na engleskom jeziku.

Ono što u navedenoj odredbi Pravilnika Univerziteta „Megatrend“ nije izrično propisano, ali se podrazumeva, jeste da članovi komisije moraju znati da čitaju i razumeju jezik na kojoj je tekst napisan. U biografijama prof. Sun Jo Parka i Jean-Jaques Chanarona nema podataka da čitaju i razumeju srpski jezik na kome je napisana disertacija kandidata Stefanovića. Tvrdnja rektora Univerziteta „Megatrend“ da im je bio dostupan opširan rezime na engleskom jeziku, kao i da je kandidat Stefanović sa njima obavljao razgovore o temi doktorske disertacije, ne otklanja ovaj proceduralni nedostatak. Disertaciju u celini, izuzev ako se sastoji isključivo iz opšteusvojenih formula prirodnih nauka, članovi komisije moraju biti u stanju da razumeju. Nije dovoljno da imaju teze i zaključke, kao i opis sadržine teksta na jeziku koji razumeju. Bez uvida u celinu teksta takvi članovi komisije ne mogu oceniti metodologiju pisanja rada, upućivanje na izvore, smislenost tog upućivanja, vrstu referenci (primarni ili sekundarni izvori), ne mogu kontrolisati način na koji je iznesen uporedni deo teksta, tj. onaj koji se odnosi na uređenje, literaturu, praksu i ocenu prikaza određenog fenomena u drugim, stranim sredinama. I još mnogo toga nisu u stanju da ocene – na primer: stil, adekvatnost upotrebljenih termina, pismenost, jezičku i smisaonu vrednost iskazanih misli.

3. Autentični tekst disertacije. Tekst dr Nebojše Stefanovića pod naslovom „Uloga strategijskog menadžmenta u upravljanju lokalnom samoupravom (primer grada Beograda)“ dostupan je kao skenirani tekst. Skenirane su i korice sa naslovom (tvrdi povez, terakot boja, naslov u zlatotisku). U tekstu objavljenom na sajtu Peščanika se tvrdi sledeće: „Na osnovu Zakona o dostupnosti informacija od javnog značaja, Megatrend univerzitet je Anđeli Milivojević, novinarki Centra za istraživačko novinarstvo Srbije, omogućio uvid u doktorski rad Nebojše Stefanovića, nakon čega je i nama dostavljena kopija“. Ono što je svakako lako proveriti jeste da li je tražilac informacije, pošto je uputio zahtev za informaciju od javnog značaja, ovu informaciju i dobio od Univerziteta „Megatrend“, ili ju je dobio od Poverenika za informacije od javnog značaja i za zaštitu podataka o ličnosti.

Ako je informacija, dakle omogućavanje uvida u disertaciju i kopiju disertacije, dobijena od Univerziteta „Megatrend“, nije teško proveriti ni to da li je tražilac informacije obavestio Poverenika o informaciji koju traži. Ako je sam „Megatrend“ dostavio informaciju, tj. omogućio uvid i dostavio kopiju, za sadržinu i autentičnost informacije odgovara samo „Megatrend“. Zbog svega ovog, osporavanje da je tekst objavljene disertacije N. Stefanovića na gore navedenoj web adresi autentična disertacija koju je komisija povoljno ocenila i koju je kandidat javno branio – je proverljivo. U emisiji RTS „Da, možda ne“, od 5. juna 2014, jedan od članova komisije, prof. dr Mijat Damjanović (parafraziram), rekao je da je kandidat Stefanović ukoričio tezu, da je on (Damjanović) tražio da se u tezu uključi empirijsko istraživanje, te da je skenirana objavljena teza različita od tog naknadno branjenog teksta. Suštinski to isto je tvrdio i Mića Jovanović na sednici skupštinskog Odbora za nauku tehnološki razvoj i informatičko društvo.

Ako je „Megatrend“ sam ispunio zahtev za informaciju od javnog značaja, a predao drugi tekst, a ne onaj koji je zaista ocenjen i branjen, onda samo on („Megatrend“) snosi svu akademsku, etičku i pravnu odgovornost, prema javnosti, akademskoj zajednici i kandidatu Stefanoviću. (Nadajmo se samo da ta odgovornost neće pasti na nekog niskog službenika/službenicu, kao što se to desilo sa krađom testova za malu maturu.) A, ako je predao autentičan, ocenjeni i branjeni tekst, koji je identičan objavljenom na navedenoj web adresi, onda će svi koji se pozivaju na to da objavljeni tekst nije identičan onom koji je ocenjen i branjen, snositi daleko težu odgovornost, koja uključuje i odgovornost samog kandidata Stefanovića, jer bi to moglo da znači samo naknadno doterivanje jednom predatog, ocenjenog i branjenog rada.

Pravilnik Univerziteta „Megatrend“ sadrži nekoliko, mora se reći nedorečenih odredaba o postupku prijema doktorske disertacije.

U čl. 12. st. 1:

„Кандидат предаје завршену докторску дисертацију ментору, а ментор му се потписује на претходно попуњен образац Предаја докторске дисертације што представља доказ да је кандидат предао докторску дисертацију свом ментору“.

Potom, na osnovu čl. 13. st. 1:

„Ментор обавештава Наставно-научно Веће да је сагласан са садржајем и квалитетом рада користећи образац Обавештење о завршеној изради рада, предајући исти референту за последипломске студије и предлаже Већу да формира Комисију за оцену и одбрану рада.“

Zbog čega ove odredbe smatram nedorečenim? Najpre zato što njima nije obuhvaćeno vreme između predaje rada mentoru i predaje rada nadležnom referatu. Kad se mentoru jednom preda rad, neretko štaviše, po pravilu, nastavlja se dodatni rad mentora sa kandidatom. Tek kada mentor prihvati konačnu verziju rada, on prihvata i odgovornost za njegovu sadržinu, metodologiju i naučnu vrednost. Ispravan postupak bi bio da mentor, tek pošto se upozna sa sadržinom rada i konstatuje da je sa radom saglasan, potpisuje obrazac o prijemu rada, ma kako se taj obrazac nazivao. Do tog momenta, u pitanju je građa, a tek posle toga dokaz o predaji završenog rada. Između čl. 12. st. 1 i čl. 13. st. 1. Pravilnika izostaje ono što nije retko – a to je nesaglašavanje mentora sa radom. Da bi se sačuvala prava kandidata, neophodno je da sve verzije rada koje kandidat smatra konačnim budu dostavljene ne samo mentoru, već i nadležnom referatu.

Nadalje, budući da je u čl. 17. st. 4 navedenog Pravilnika predviđeno:

„Докторску дисертацију и Извештај о оцени докторске дисертације Референт за последипломске студије ставља на увид јавности у трајању од 30 дана, објаљивањем у средствима јавног информисања.“

moglo bi se utvrditi šta predstavlja autentični tekst dr Stefanovića koji je ocenjen i branjen.

4. Naslov i sadržina rada. Ponavljam, disertacija N. Stefanovića nosi naslov „Uloga strategijskog menadžmenta u upravljanju lokalnom samoupravom (primer grada Beograda)“. U tekstu objavljenom na navedenoj web stranici, „primer grada Beograda“ takoreći ne postoji. Kako to izgleda na osnovu samog objavljenog teksta? U Sadržaju (koji nema naznačene stranice, što bi, čak i za radni tekst bilo krajnje nepoštovanje prema mentoru), pod tačkom 13. stoji podnaslov „Istraživanje – studija slučaja na primeru Grada Beograda“. Ova tačka teksta bi trebalo da usledi posle tačke 12. („Upravljanje ljudskim resursima u lokalnoj samoupravi“). Tačka 12. se završava na str. 149, a na istoj strani, pod tačkom 13. nailazimo na naslov „Upravljanje ekonomskim razvojem lokalne samouprave u Srbiji“, umesto onog obećanog u sadržaju. O gradu Beogradu, autor ukratko i o opštepoznatom piše u tač. 9.9.1. pod naslovom „Sistem upravljanja u Beogradu“ i to na cele tri strane teksta (str. 83-85). Istraživanja nigde nema, ako se izuzmu tabele i slike koje je na sednici skupštinskog Odbora publici pokazao rektor Univerziteta „Megatrend“. Što nas opet vraća na pitanje: šta je kandidat Stefanović odista branio i odbranio?

Pravna i metodološka pitanja

1. Plagijat – šta je to? Plagijat jednog autorskog dela jeste ili doslovno preuzimanje (rečima, slikom ili na drugi način) celog ili delova tuđeg dela, ili nedoslovno preuzimanje površnim preoblikovanjem tuđeg dela u celosti ili delimično, bez navođenja autora i naziva dela. Kad je reč o narativnom plagijatu, on postoji kad se tuđe rečinice prepisuju ili prepričavaju, a ne navodi se iz kog dela i od kog autora one potiču. Direktan ili doslovan plagijat postoji kada se tuđe rečenice kopiraju ili doslovce prepisuju, bez upućivanja na izvor. Da, u takvom slučaju, ne bi postojao plagijat, rečenice se moraju staviti između znakova navoda, uz upućivanje putem reference. Indirektan („mozaički“) plagijat postoji kada se tuđe rečenice prepričavaju, ili drugim rečima u odnosu na original, prenose ideje, misli ili izrazi, bez upućivanja na delo i autora.

Doslovan plagijat se lako utvrđuje. Radi se o čistom činjeničnom pitanju. Može ga utvrditi svako ko je funkcionalno pismen i ima sposobnost razumevanja pisanog teksta. „Mozaički plagijat“ podrazumeva činjenično utvrđenje i vrednosni sud. Svako sa osnovnim poznavanjem oblasti o kojoj je reč, može takav plagijat utvrditi. Ne mora biti nastavnik Univerziteta. Jedna vrsta plagijata može biti i auto-plagijat, koji postoji onda kada autor preuzima celo ili delove sopstvenog dela, ne naznačavajući svoje originalno delo, ili, kada drugim rečima, u više tekstova varira ideje, misli, ponavljajući one iz svog originalnog dela. Za plagijat je nesporno da je akademski i etički prekršaj, a za auto-plagijat, u novije vreme važi standard da je takođe etički i akademski prekršaj, ako služi prividnom povećanju broja objavljenih radova koji omogućuju napredovanje u karijeri. Od plagijata treba razlikovati nekorektno upućivanje. Jedan, relativno čest primer, postoji onda kada se u referenci (u obliku fusnote, endnote, u tekstu između zagrada, ili na drugi način) upućuje na delo jednog autora, a pisac teksta nije čitao delo tog autora, nego nekog drugog, pri čemu taj drugi upućuje na onog koji je citiran. Npr. ako se navode usmene reči Robespierre-a, bez navođenja dela u kome su one fiksirane u pisanom obliku.

2. Kako pravni poredak Srbije reaguje na plagijate u akademskim radovima? Plagijat ne mora uvek biti i krivično delo. Osnovni oblik krivičnog dela povrede moralnih prava autora ili interpretatora (kolokvijalna reč za ovaj opis je plagijat) iz čl. 198. st. 1 Krivičnog zakonika Srbije (KZ):

„Ko pod svojim imenom ili imenom drugog u celini ili delimično objavi, stavi u promet primerke tuđeg autorskog dela ili interpretacije, ili na drugi način javno saopšti tuđe autorsko delo ili interpretaciju,

kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.“

Ako je u slučaju doktorata N. Stefanovića bilo delimičnog plagijata, mora se utvrditi da je on (1) u svojoj disertaciji, dakle, „pod svojim imenom“ (2)„javno saopštio (3) tuđe autorsko delo“ tj. javno branio doktorsku disertaciju koja sadrži delove tuđeg autorskog dela, (4) pri čemu je dovoljno da je to učinio „delimično“. Da bi se ovako nešto moglo utvrditi u sudskom postupku, potrebno da je da nadležni javni tužilac, ako nađe da za to postoje osnovi sumnje, otpočne krivični progon. Za osnovni oblik ovog krivičnog dela (gore citiran) predviđeno je krivično gonjenje po službenoj dužnosti, tj. ne po predlogu niti po privatnoj tužbi (videti čl. 198. st. 5. KZ). Da li će do sada objavljeni tekstovi Uglješe Grušića, Branislava Radeljića i Slobodana Tomića, pod naslovom „Kako do doktorata – lako“, (Peščanik 2. juna 2014) i prof. Danice Popović („Plagijat ministra Stefanovića“, Politika Online, 6. juna 2014), kod nadležnog tužioca dovesti do „osnova sumnje“ za krivično gonjenje – ne verujem, ali pokazaće se brzo.

Krivični progon i postupak nisu jedini metod sudske zaštite autorskog prava. Lica čije su rečenice, misli, ideje ili izrazi doslovno ili prepričavanjem prenesene, bez naznačavanja autora i naziva dela, mogu podneti tužbu protiv plagijatora, bilo za utvrđenje neovlašćenog preuzimanja delova ili celog dela, za naknadu štete ili za osudu na drugu činidbu (videti čl. 204. i 205. Zakona o autorskom i srodnim pravima). Jedna od autorki za koju se tvrdi da je indirektno („mozaički“) plagirana, dr Snežana Đorđević je izjavila da je kandidat Stefanović parafrazirao jedan njen rad, ali da ona to ne smatra plagijatom.

Treći i veoma bitan način za utvrđivanje plagijata jeste postupak nadležnih organa Univerziteta Megatrend, na osnovu čl. 101. Zakona o visokom obrazovanju, koji glasi:

„Diploma, odnosno dodatak diplomi oglašavaju se ništavim:

1) ako su izdati od neovlašćene organizacije;

2) ako su potpisani od neovlašćenog lica;

3) ako imalac diplome nije ispunio sve ispitne obaveze na način i po postupku utvrđenim zakonom i studijskim programom visokoškolske ustanove.

Visokoškolska ustanova oglašava ništavom diplomu, odnosno dodatak diplomi iz razloga utvrđenih u stavu 1. tač. 2) i 3) ovog člana:

„Visokoškolska ustanova oglašava ništavom diplomu o stečenom akademskom nazivu magistra, ako utvrdi da završni rad nije rezultat samostalnog rada kandidata.

Visokoškolska ustanova oglašava ništavom diplomu o stečenom naučnom nazivu doktora nauka, ako utvrdi da doktorska disertacija nije originalan naučni, odnosno umetnički rezultat rada kandidata.

Ministar, po službenoj dužnosti, oglašava ništavom diplomu, odnosno dodatak diplomi iz razloga utvrđenih u stavu 1. tačka 1) ovog člana.“

Kao što se vidi, ovde je relevantan st. 4. citiranog člana. Zakon nije uredio organe i postupak za utvrđivanje i ocenu „da doktorska disertacija nije originalan naučni, odnosno umetnički rezultat rada kandidata“. Očekuje se da to urede visokoškolske ustanove (u slučaju doktorata, univerziteti) svojim aktima. Budući da je doktorat N. Stefanovića pripreman i odbranjen na Univerzitetu „Megatrend“, odgovarajuće akte treba tražiti tamo. O sadržini i kvalitetu rada koji predstavlja doktorska disertacija, izjašnjava se čl. 10. Pravilnika o izmenama i dopunama pravilnika o postupku pripreme i o uslovima za odbranu doktorske disertacije (prečišćen tekst) ovog Univerziteta:

„Кандидат приступа изради докторске дисертације након усвајања теме докторске дисертације на Наставно-научном већу факултета.

Докторска дисертација треба синтетизује и примени стечена знања да би, уз оригиналан научни допринос области којој припада тема докторске дисертације, решио конкретан теоријски или практичан економски проблем.

Докторска дисертација садржи преглед досадашњих научних достигнућа из области којој тема припада а на којима ће кандидат градити свој научни допринос области.

Научни допринос докторске дисертације мери се бројем објављених патената или радова у часописима са листе Министарства за просвету и науку.

При оцени објављеног рада узима се у обзир категорија часописа са листе Министарства просвете и науке. Докторска дисертација обухвата насловну страну, апстракт, садржај, уводни део (проблем истраживања, предмет и циљ истраживања, генералне и посебне хипотезе од којих треба да се пође у истраживању, кратак опис структуре докторске дисертације, методе које је кандидат користио у истраживању и очекивани научни допринос докторске дисертације), делове којима се образлажу досадашња научна достигнућа из области а која се везују за тему, текст део којим се описују ставови кандидата, резултати истраживања и врши њихова анализа и изводе закључци којима се потврђују или оповргавају постављене хипотезе, закључак и списак литературе.

Елементи и садржај докторске дисертације уређени су детаљно Системом квалитета Мегатренд универзитета и то Поступком припреме и одбране докторске дисертације.“

(Akti iz poslednjeg stava ovog člana nisu objavljeni na web stranici Univerziteta „Megatrend“ – poslednji pristup 6. juni 2014).

Kako Univerzitet postupa u slučaju da disertacija nema navedene kvalitete, ako u postupku koji je prethodio oceni i odbrani, nedostatak ispunjenja zahteva iz Pravilnika nije bio uočen? O ovome, sadržan je štur odgovor u čl. 137. Statuta Univerziteta „Megatrend“ u kome je doslovce prepisan tekst čl. 101. Zakona o visokom obrazovanju. Na sajtu ovog Univerziteta nisam pronašla akt koji uređuje formiranje nadležnog tela ni proceduru, za slučaj da se pojavi sumnja da doktorska disertacija nije originalan i samostalan rad. Kratko rečeno, rad je originalan, ako nisu doslovce ili indirektno preuzimani delovi tuđih tekstova, bez upućivanja na delo i autora. Rad je samostalan ako ga je napisao onaj ko je označen kao autor, a ne neko drugi. Izostanak akata o nadležnosti i proceduri, međutim, ne znači da se ne može voditi postupak.

Ako postoji pravna praznina u opštim aktima Univerziteta „Megatrend“, ona se može popuniti analogijom, pri čemu bi primenjiva bila pravila drugih univerziteta u Srbiji koji su uredili ovo pitanje, ali i pravila samog Pravilnika „Megatrenda“: isto onako kako se formira komisija za ocenu i odbranu doktorske disertacije, može se formirati i komisija za ocenu njene samostalnosti i originalnosti, pri čemu članovi takve komisije ne mogu, zbog sukoba interesa, biti isti oni koji su bili članovi komisije za ocenu i odbranu, a poželjno i fer bi bilo da to budu nastavnici drugih univerziteta iz one iste oblasti iz koje je i doktorska disertacija. Postupak bi bio analogan – izrada izveštaja, podnošenje izveštaja nadležnom telu Univerziteta. Takav postupak bi manje štetio ugledu Univerziteta „Mergatrend“ nego a limine odbijanje svakog ispitivanja samostalnosti i originalnosti ove doktorske disertacije.

3. Da li prosvetni i naučni državni organi i druga tela nemaju baš nikakvih ovlašćenja povezanih sa optužbama za plagijat? „Predsednica nacionalnog saveta za nauku Vera Dondur izjavila je danas da u Srbiji ne postoji precizna procedura kojom bi se utvrdilo da li je nečiji doktorski rad plagijat, niti postoje zakonske posledice ako je tako.“ (Vesti Online, 2. juni 2014). Nije tako kao što se ovde tvrdi. Postoji mogućnost krivičnog progona i tužbe u parničnom postupku, kao što je gore objašnjeno. Posledica plagijata jeste nesamostalnost i neoriginalnost rada, a Zakon o visokom školstvu, kao i Pravilnik Univerziteta „Megatrend“, kao sankciju, ili „zakonsku posledicu“ poznaju poništaj diplome doktora nauka, tj. oduzimanje doktorata. Pozivajući se na autonomiju univerziteta, ne samo predsednica Nacionalnog saveta, nago i nadležni ministar Verbić tvrdi da nema nikakvih ovlašćenja u ovoj stvari. Ni to nije tačno. Autonomija univerziteta ne sme biti izgovor za kršenje zakona niti pravila akademskog ponašanja.

Na primer, na osnovu čl. 11. Zakona o visokom obrazovanju, Nacionalni savet „prati razvoj visokog obrazovanja i njegovu usklađenost sa evropskim i međunarodnim standardima“. Ovakva formulacija znači obavezu, a ne dobru volju Saveta da prati razvoj i usklađenost visokog obrazovanja sa evropskim i međunarodnim standardima. U tom smislu ne bi li mogao da se inspiriše, recimo primerom zu Gutenberga? Što se tiče nadležnosti Ministarstva – ono je dužno da, po čl. 106. st. 1. Zakona o visokom obrazovanju vrši, preko inspektora, upravni nadzor nad radom visokoškolskih ustanova, pa, među ostalim, da proveri da li je ustanova donela sve akte na koje je Zakon obavezuje, štaviše i da proveri autentičnost doktorske disertacije u ovom slučaju, jer je spor o autentičnosti u javnosti već izbio.

4. Kako je u doktorskoj disertaciji N. Stefanovića korišćena i citirana bibliografija i kakav je rezultat u tom pogledu? Tekst koji je objavljen na navedenoj web stranici ima 182 strane teksta i popis literature (bibliografiju) na str 183-191. Ne računajući web stranice, popisano je oko 40 bibliografskih jednica. Najveći broj njih odnosi se na priloge u zbornika „Jačanje lokalne vlasti, Local Government and Public Service Reform Initiative“, Magna agenda, Beograd 2002. Ostala upućivanja se odnose na tri do četiri druga dela. Od navedenih oko četrdeset bibliografskih jedinica, reference se, u vidu fusnota odnose na manje od polovine popisanih bibliografskih jedinica. Ukupan broj referenci u obliku fusnota je 41. Drugih referenci, izuzev fusnota – nema. Za podatke izražene u brojevima ili procentima (npr. str. 124 i 125 teksta disertacije) nije označen izvor nijednom vrstom upućivanja.

U jednom od delova, koji bi se mogao nazvati uporednopravim, a o njemu pišem, jer se samo tom oblašću iz područja ove disertacije bavim, metodologija se može oceniti iz tačke 4.1. – „Pravne osnove lokalne samouprave u razvijenim zemljama“ i tačke 4.2. – „Pravne osnove lokalne samouprave u zemljama u tranziciji“. U prvoj grupi zemanja, obrađene su Nemačka, Francuska, Španija i Italija, a u drugoj: Bugarska Rumunija, Moldavija, Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina i Albanija. Prvo se postavlja pitanje odakle potiče ovaj uzorak za prikaz. Odgovor je jednostavan: izbor posmatranih država nije izbor autora N. Stefanovića, nego urednika zbornika „Jačanje lokalne vlasti, Local Government and Public Service Reform Initiative“, Magna agenda, Beograd 2002. Sve do jedne fusnote u ovom delu teksta upućuju na tekstove iz ovog zbornika. Sve do jedne počinju rečima: „Vidi šire“, posle čega dolazi ime autora, naziv dela i zbornika. Jedna zemlja, jedna fus nota. Drugo pitanje koje se postavlja jeste pitanje načina informisanja čitalaca. O svakoj od navedenih država date su informacije koje nisu strukturisane po istom modelu.

Na primer, za svaku zemlju: ustavni izvori, zakonski izvori, ocena prakse primene izvora prava ili tome slično. Informacije se daju po različitoj metodologiji. A, tako ne bi bilo da za autora jedini izvor informacija nije bila Magna agenda. Treće, u svim slučajevima radi se o čistoj (nesistematičnoj, kao što je već rečeno) deskripciji. Nema pokušaja da se unutar modela razvijenih, odnosno tranzicijskih država, uoče zajedničke karakteristike i da se nastoji da se formiraju tipovi srodnih pravnih rešenja.

U još jednom delu rada uporednopravnog karaktera, sadržanog u tački 5, pod naslovom „Horizontalna i vertikalna koordinacija u normativnim procedurama“, čitalac nailazi na sasvim drugi uzorak odabranih država: Austrija, Italija, Poljska Holandija, Češka. Otkud potiče ovaj uzorak? Pa iz drugog često citiranog dela: „Horizontalna i vertikalna koordinacija u postupku donošenja odluka od značaja za lokalnu samoupravu u Srbiji, PALGO Centar, Beograd, 2011. Opet je uzorak delo nekog drugog, a ne autora N. Stefanovića.

Pročitala sam ceo tekst dr Nebojše Stefanovića koji je objavljen na navedenoj web stranici, stranu po stranu. Tekst teče u deskriptivnoj naraciji punoj opštih mesta i konvencionalnih fraza, bez ulaženja u bilo koju teorijsku polemiku. Na dva mesta u radu pominje se da povodom pojava o kojima se piše postoji spor, ali se ne izlaže u čemu se taj spor sastoji, koji su argumenti ili protivargumenti, šta je stav autora. Mnogi od onih koji su sa ogorčenjem pisali o naporima koji se inače ulažu u radove ovakve vrste (a, imaju pravo, nije lako), nisu međutim pomenuli radost, silnu radost koju čovek doživi ako pomeri stvari u svojoj oblasti za milimetar, ako pronađe novi ugao posmatranja pojave, ili novo teorijsko ili praktično rešenje, ako nađe nove argumente – radost koju je moguće podeliti samo sa ljudima istog profesionalnog usmerenja. U tekstu N. Stefanovića nema tragova ni o istraživačkim naporima, ni energije, a nažalost, teško da će on ikad osetiti tu silnu istraživačku radost i sreću pronalaženja nečeg novog, ma kako sitno bilo. Posle čitanja ovog rada ostaje utisak predugog prigodnog govora koji treba da se svidi malobrojnoj publici i da formalno akademski unapredi autora.

Zbog sumnji u plagijate u ovom doktoratu oboren je sajt Peščanika. Osim što je štetno, to je i glupo. Internet, na sreću, pamti. Ljudi zaboravljaju, ali internet za sada nema pravo na zaborav. Kada je oboren Peščanikov sajt, tekst je sačuvan na brojnim portalima. Takođe i primerak doktorske disertacije N. Stefanovića. Zajedno sa obaranjem sajta, ova vest je, umesto uobičajene kritike, dobila karakter senzacije. Verujem da je tekst o disertaciji Nebojše Stefanovića, kao i samu disertaciju, pročitalo bar deset puta više čitalaca nego da portal Peščanik nije oboren. Među tim čitaocima, bez obzira na politički stav, N. Stefanović neće biti na dobrom glasu. On se sam mora javiti, ne kao ministar, već kao doktor nauka i objasniti sva sporna, javno postavljena pitanja. Univerzitet na kome je odbranio disertaciju mora voditi postupak za utvrđenje samostalnosti i originalnosti rada, po bilo kojim adekvatnim univerzitetskim etičkim merilima – svejedno je da li ih zovemo evropska, međunarodna, opšteprihvaćena. Ako se to ne dogodi, N. Stefanović, kao ličnost, neće uživati javno poverenje, pa makar bio ministar još mnogo puta. Ovde je već dugo ključna reč za karijeru ministra lojalnost (šefu, partiji), a ne lojalnost profesiji, ne javno poverenje. Dogod tako bude, biće nam ovako.

Peščanik.net, 07.06.2014.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)