Foto: Rakesh Rocky
Foto: Rakesh Rocky

Neću da obrazlažem parafrazu Šilerove distinkcije. Možda će kroz čitanje teksta postati jasnom.

Nije me provocirala polemika oko Megatrenda. U ranim fazama kapitalizma razumljivo je špekulisanje resursima uz slabija ograničenja konkurencije nego u razdobljima kad se kapitalizam učvrsti. Piramidalna štednja obeležila je ne samo hiperinflaciju u Saveznoj Republici Jugoslaviji, nego već i Regentstvo u Francuskoj, početkom osamnaestog veka. U Albaniji je 1997. godine privremeno urušila državu, pa je oružje albanske armije završilo kod OVK. Sad nas neće bombardovati. To je dobro.

Megatrend je Megatrend. Šta ja imam sa njim? Ne plaćam ga (osim preko eventualnih budžetskih dotacija). Ne studiram ga. Ne predajem na njemu. Ako neko treba profesionalno da se oglasi, kao što je učinilo Veće društvenih i humanističkih nauka Beogradskog univerziteta, lojalno podržavam. Poštujem svoje nadređene u državnoj službi.

Ipak, nisam Kandid, pa da obrađujem svoj vrt, čekajući da se nepogode vremena sruče ili ne obore na mene. Pišem naučne članke, pošto sam ustanovio da mi se u skladu sa pravilima državnih prosvetnih vlasti (odnosno savremene proizvodnje znanstvenih usluga) više ceni jedna (kao članak objavljena) petina ili desetina knjige, nego cela knjiga. Pisali su o tome naučnici, i na Peščaniku, i u naučnim etnoantropološkim časopisima. Nemam nikakvo mišljenje o Doktoru Mići (ali ga suštinski razlikujem od Miće Doktora, o kojem svi zajednički poznanici imaju samo reči hvale). Mića Jovanović nije činio nasilje, nije ni pozivao na nasilje. Ponašao se kao kapitalista, u kapitalizmu; ili, kao političar, u kapitalizmu: prodavao je ništa za nešto. Po čemu se on razlikuje od Vučića, Tadića, Đilasa, Dačića i ostalih? Ako ih upoređujem, on će proći bolje od njih.

Razlikuje li se po tome što je uhvaćen, i žrtvovan, da bi se sačuvao neko drugi? Ali, i to je normalno u kapitalizmu, u procesu njegovog konsolidovanja. Velike ribe gutaju male ili ih proteruju sa hranilišta. Žrtvuje se Doktor Mića da se ne bi žrtvovao ministar policije i time poljuljala vlada. Kasnije će biti žrtvovan neko drugi. Ne zanima me da li je g. Stefanović plagirao. Dovoljno mi je što je pisala profesorka Popović. I profesor Gordi. I znam da je osnovana ocena profesora Antonića da je na Odeljenju za sociologiju, gde on radi, svaki prosečni diplomski rad bolji od Stefanovićeve disertacije (poslednju reč profesor stavlja pod navodnike).

Jesam građanin. Ali, imao sam osuđivanog kriminalca za ministra policije. Imao sam visoke oficire MUP-a koji su ubili predsednika vlade. Neki mi nude nešto što se zove Kirbi (nije reč o ambasadoru), drugi različita sredstva protiv ćelavljenja, treći mi prodaju borbu protiv korupcije, pri čemu ni za dve godine borbe nijedan osumnjičeni ni optuženi korupcionaš nije ni prvostepeno osuđen. I to doživljavam kao prirodno. Kapitalizam je suštinski iracionalan. Odnosno neistinit. Njegova iracionalnost je oko 1930-e iznedrila nacizam, a znatno slabija kriza oko 2009-e zasad samo osporavanje multikulturalizma. I doskorašnji rektor, i političari, i biznismeni, moraju da prodaju ništa za nešto. Bez toga sledi kriza hiperprodukcije i slom sistema.

Ističući osobine nauke i naučnika, i dobro ukazujući na njihove nipošto zanemarljive privilegije, profesor Gordi podseća na njihove recipročne obaveze. Dodajem da je univerzitet jedna od nekoliko kripto-feudalnih institucionalizovanih organizacija (uz crkvu, vojsku, i medicinu) koje su preživele do danas. Bizmark bi rekao: „Ja sam profesor (ili junker, ili ministar, svejedno) i hoću da imam koristi od toga“. Latini bi rekli da vrana vrani oči ne vadi. Premudri Solomon bi rekao da gledam svoja posla i da se ne mešam u svađe koje me se ne tiču. To se zove zdravorazumska mudrost.

No, ja sam diplomirani sociolog. Predavali su mi, uz ostale, Korać, Popović i Milić. I sad, njihove senke nagnute oko mog pisaćeg stola, pitaju me po čemu se Megatrend razlikuje od naše privrede ili od naše politike? Ili od našeg zdravstva? Vučić ne laže manje od Jovanovića; Tadić je predavao na Megatrendu; moj doskorašnji starešina u državnoj službi, ministar prosvete dr Obradović, još uvek tamo predaje, koliko znam. Kritikovati zloupotrebe i hohštapleraj u prosveti, a ne činiti to u politici i ekonomiji, zasad je manje opasno. Ali, zar nisu nabrojane grane delatnosti samo branše u okviru kapitalističkog sistema? Taj kapitalizam je uveden protivustavno, pošto je u vreme obavezne privatizacije na snazi bio ustav koji je jemčio ravnopravnost svih oblika svojine. Većina građana bila je za socijalizam, ali socijalizma nije bilo na izbornoj ponudi. Nema ga ni sada. Sa konsolidacijom kapitalizma uvešće se red: korupcija i nepotizam ograničiće se na uže krugove. Vlada koju imamo od 2012. (izbori 2014. nisu doneli promenu) u tom će smislu veliki broj korupcionaša u svom saobražavanju evropskim standardima zameniti malim brojem velikih korupcionaša, zvali se oni političari, privrednici ili prodavci (bilo magle ili) znanja. Prethodna vlada (ona koja je protiv volje većine birača formirana 2008) ukinula je ostatke republike i zamenila je oligarhijom. Južna Amerika.

Predsednika vlade redovno zovu premijerom; to nije beznačajno. Premijer ima znatno veća ovlašćenja od predsednika vlade, može, na primer, da smenjuje ministre bez saglasnosti zakonodavnog tela; premijera je imala Savezna Republika Jugoslavija; Srbija ga nema. Tradicionalna vlast je srušena 2012, a ne 1990-e, niti 2000-e. Premijerizacija Srbije jeste funkcionalni odgovor političkog sistema na društvenu krizu. To niukoliko nije zavera jednog čoveka niti njegovog dvora (racionalna vlast ima aparat stručnjaka; tradicionalna i harizmatska vlast više liče na Vučićeve, Jovanovićeve, Čankove kućne sluge.) Unose se elementi harizmatske vlasti, ma koliko sam privremeni harizmarh delovao komično. Videlo se to, uostalom, i oko Stefanovićevog doktorata, kad je bio primenjen harizmatski obrazac legitimizacije: „Zapisano je, ali Ja vam kažem“ (da ste glupi).

Šta da se radi (Černiševski, pa Lenjin)? Kritikovati, odnosno prosvećivati, kao moj kolega i prijatelj dr Bakić, onaj koji je pokazao da predsednik republike ne zna šta je studirao, za koga sam (Bakića, ne za predsednika) pre mesec dana na opskurnom sajtu čitao da poseduje vilu na Ženevskom jezeru i stan u Budvi! Cele rečeničke konstrukcije bile su preuzete iz kleveta na račun Vuka Draškovića iz 1990-e.

Ne mora se biti Kandid, kao stranački preletači ili njihovi intelektualni fellow travelers. Ne mora se biti ni hrabar, kao Jovo Bakić. Može se biti opserver. Moj profesor Todor Kuljić, nipošto u ovom pogledu usamljen, četrdeset godina veoma značajno doprinosi nauci ne mešajući se u praktične stvari.

Tu postoji jedan problem, koji ima dve strane. Praksa, treba verovati Geteu, podrazumeva odsustvo savesti. Samo nedelatni opserver može da ima savest. Ali, kula od slonove kosti sprečava osobu koja uživa u splendid isolation da sa drugim ljudima radi za zajedničko dobro. Takva osoba ne samo što nije do kraja društveno korisna; ona je i ljudski neostvarena do kraja. Tu Faust, protivrečeći Geteu, svog tvorca možda dopunjuje, a možda i pobija. Sa opšteljudskog stanovišta, treba reći NE iracionalnosti; to danas, kao već sto pedeset godina unazad, znači NE kapitalizmu. Jovanović, Mišković, Stefanović, Vučić i ostali čemerni protagonisti samo su vodeni cvetovi. Treba raščistiti baruštinu.

I to je posao za društvenu nauku, i za one koji žive za nju, ili, bar, od nje. Naivna, a ne sentimentalna sociologija.

Peščanik.net, 19.06.2014.

PLAGIJATI