Jednog majskog jutra, moj fotograf Maks i ja angažovali smo vozača i krenuli kroz mirni, prestravljeni seoski kraj oko grada Donjecka u potrazi za odgovorima. Posle nedelju dana u Ukrajini, otkrili smo da je nemoguće shvatiti šta se dešava u ovom nemirnom regionu – ni iz Vašingtona, ni iz Moskve ili Kijeva, ali ni iz Donjecka. Tamo nas je dočekala jedna zgrada pod opsadom separatista, okružena mirnim i ravnodušnim gradom.

Čim smo izašli iz grada, naišli smo na ogroman plavi kamion i nekoliko desetina naoružanih ljudi u maskirnim uniformama. Oko njih se okupilo jato fotografa. Iskočili smo iz kola i prišli da pogledamo, ali ispostavilo se da ni ovde nećemo naći lake odgovore.

To su bili ljudi iz bataljona Vostok, borci koji se zalažu za otcepljenje od Ukrajine i pridruživanje Rusiji. Upravo su se bili povukli iz obližnje borbe sa, kako su rekli, Donbaskim bataljonom, prokijevskom paravojskom. Međutim, u bataljonu Vostok bili su ubeđeni da su se borili protiv Desnog sektora, desničarske grupe aktivne na Majdanu koju je Kremlj u to vreme optuživao da je pokretačka snaga iza fašističke hunte u Kijevu.

Plavi kamion je bio krcat: tri momka iz Vostoka, dva civila. Čovek sa razjapljenom ranom na grudima ostavljen je kraj puta. Iznad rane imao je istetoviran kukasti krst i dve S.S. munje. Ljudi iz Vostoka su mi objasnili da je bio pripadnik Desnog sektora.

„Kako znate da je iz Desnog sektora?” pitala sam.

„Zato što je iz Desnog sektora”, odgovorio je jedan od njih.

„Ali, kako znate?”

„Pa znamo”, rekao je on. „Nosio je i crvenu traku.”

Photograph by Max Avdeev 1a
Dmitrij, borac iz bataljona Vostok.

Sada nije bilo crvene trake.

Još jedan borac je prstom pokazao kukasti krst.

„Vidite? To je fašista“, rekao je.

Ako je u ovoj grupi bilo Rusa – kako tvrdi Kijev – nisam mogla to da potvrdim. Većina je bila pod maskama i nisu hteli da govore. Oni koji su hteli bili su ili meštani ili plaćenici iz Južne Osetije. (Rusija je ratovala da im pomogne u otcepljenju od Gruzije 2008.) Svi su bili u različitim uniformama sa improvizovanim oznakama i različitim puškama. Mnogi su nosili patike. Nisu pripadali oružanim snagama Donjecke Narodne Republike, niti su bili povezani sa borcima u Slavjansku, drugom pobunjeničkom uporištu. Tog dana sam jedino mogla da potvrdim da je nešto što je počelo kao ruski geopolitički gambit preraslo u nešto sasvim drugo.

I pored svih reportaža kako su ovi borci cinične ruske marionete, izgleda da je svako imao svoj razlog zašto je tamo. Područje je preplavljeno zavisnicima od rata, veteranima iz Avganistana i Čečenije za koje kasnije ništa nije imalo smisla kao rat. Ljudi iz Vostoka sa kojima sam razgovarala delovali su kao da se bore za nešto vrlo primalno i urgentno. Mnogi su napustili posao da bi, kako kažu, branili svoje žene i decu, svoju zemlju od nadiranja fašizma sa zapada. Njihove priče postajale su sve šokantnije kako je jutro odmicalo: fašisti su napali žene, napali su decu; zgrada je zapaljena; ne, eksplodirala je. Čovek sa tetovažom je iz bataljona Donbas, iz Desnog sektora, nemački snajperista. Složili su se samo oko jednog: njihovi neprijatelji došli su da ubijaju žene i decu u antiruskom genocidu.

Photograph by Max Avdeev 2a
Izbeglice iz Slavjanska kriju se od borbi u lokalnom manastiru.

„Ja imam decu“, rekao mi je borac po imenu Dmitrij, „Mlada generacija ne razume šta je fašizam, pa mi starci moramo da se borimo“. Ispod fantomke, oči su pokazivale da se šali: on ima 33 godine. „Mislim samo kako da zaštitim svoju porodicu“. I drugi ljudi, kaže Dmitrij, isti su kao on. Jedan rudar, dva nastavnika. Pokazuje rukom na ljude koji sede po travi. Oni ga u šali zovu „predstavnik za medije“, a on mi nudi opširniji intervju ako te noći krenem sa njim u romantičnu šetnju kroz Donjeck. Ljudi su se smejali, ja sam odbila.

Stajali smo kraj puta. Sunce je bilo vrelo. Neki vojnici krenuli su natrag u bazu različitim minibusevima. Došlo je vozilo hitne pomoći i dva borca su grubo bacila mrtvog fašistu na nosila. „Gamad“, procedio je jedan i šutnuo mu glavu da je vrati na mesto.

Dok smo Dimitrij i ja razgovarali, primetila sam jednog borca u maskirnim pantalonama, majici i panciru kako šeta sa kalašnjikovim. Imao je dugu, zapuštenu plavu bradu i bio išaran tetovažama: runa na jednom laktu, a na unutrašnjoj strani desne podlaktice kukasti krst, isti kao onaj na grudima navodnog vojnika Desnog sektora. Pitala sam Dmitrija o čemu se radi, ali čovek me je primetio dok sam prstom pokazivala ruku.

„Dođi ovamo“, zarežao je, ljutito mi pokazujući da priđem.

Sledila sam se.

„Nemoj da širiš laži“, zaurlao je prilazeći nam, „Ovo nije svastika. To je stari slovenski simbol. Sva je bog neba.“

Zurila sam bez reči.

„To je naša slovenska tradicija“, rekao je on, „Nije kukasti krst.“ Zatim se okrenuo i otišao.

Photograph by Max Avdeev 3a
Pripadnici bataljona Vostok i borac iz Južne Osetije. Na zemlji, telo prokijevskog borca.

U obližnjem rudarskom gradu Jenakijeve, Maks i ja smo naišli na četiri raspričane žene pod drvetom, dok su se njihova deca igrala oko njih. Pitale su nas da li znamo šta se dešava – što je redovno pitanje na koje u ovom kraju nema odgovora.

„Šire se razne glasine i svako ih tumači kako hoće“, kazala je jedna, „Rezultat je panika.“

Glavni izvor informacija im je ruska televizija, koja pod rukovodstvom Kremlja širi paniku među lokalnim stanovništvom, poručujući im da fašistička rulja koja jede decu stiže iz Kijeva da siluje, pljačka i ubija Ruse Donjecke oblasti. Reportaže se kreću od manipulacija do čistih laži, kao što je tvrdnja da ukrajinski vojnici ubijaju lokalne sveštenike. Ne vredi gledati ni ukrajinsku televiziju. Ona negira njihove najgore strahove, izlažući ih tako opasnosti. Pri tome vodi sopstveni informacioni rat. Nedavno su ukrajinski mediji optužili separatiste za eksploziju u kojoj je stradalo osam ljudi u Lugansku; ispostavilo se da je u pitanju bila ukrajinska raketa. A tu je i činjenica da ukrajinska televizija naziva stanovnike Donjecka „teroristima“ i „separatistima“, a ovo drugo je iz nekog razloga postalo uvreda u ovom kraju. („Ja nisam separatista!“ rekao je jedan meštanin mom kolegi, a zatim počeo da mu objašnjava kako hoće da se otcepi od Ukrajine.)

Photograph by Max Avdeev 4a
Deca na igralištu u prestrašenoj Jenakijevi. Njihove majke su bile previše uplašene da bi dozvolile da ih slikamo, bojeći se odmazde.

Kad god bismo Maks ili ja pokazali da ne verujemo u neku glasinu, žene bi se zaprepastile koliko smo neobavešteni. „Niste videli? Ima na internetu!“ Postoji i labava mreža gluvih telefona, koju ovde zovu „Radio Mileva“ ili BBC, skraćeno od babka babke skazala. „Moj rođak radi u sanatorijumu i ispričao mi je kako pacijentima uzimaju pasoše za izbore da bi imali veću izlaznost“, rekla mi je uplašena žena u zgradi gradske uprave Donjecke Narodne Republike. „Ta informacija je sto posto!“ (Istog dana mi je Denis Pušilin, predsednik Vrhovnog saveta Donjecke Narodne republike, ispričao da obolele od raka isteruju iz klinika sa porukom da se ne vraćaju dok ne glasaju. Imala sam osećaj da je i ta informacija sto posto.)

Bez obzira na to odakle potiču ili koliko su tačni, ovo su bili alarmantni podaci, i s obzirom na svoju izolovanost, žene iz Jenakijeve su morale da preduzmu makar neke mere predostrožnosti. Zato su pripremale skloništa u podrumima. Jednom su na nebu videle helikopter i bile su ubeđene da dolazi da ih zaspe otrovnim hemikalijama.

Bile su previše uplašene da bismo ih slikali, bojale su se da će neko videti slike i doći da ih ubije. Naravno, problem je u tome što su donekle imale pravo. Zbog ljudi kao što je Dmitrij, kijevska vojska je zaista bila na putu, i narednih nedelja leševi su počeli da se gomilaju, i to ne samo leševi boraca.

Photograph by Max Avdeev 5a
Zinaida Packan, 82, ispred svoje uništene kuće nakon granatiranja ukrajinskih snaga.

Jedne večeri sastala sam se sa Vasilijem Arbuzovom i Aleksandrom Kovžunom, savetnicima Sergeja Tarute, lokalnog oligarha koga je privremena vlada u Kijevu postavila za guvernera Donjecke oblasti. Ispijali smo mineralnu vodu na najvišem spratu Tarutinog hotela Viktorija, koji je služio kao glavni štab njegovog tima. Postavila sam im isto pitanje koje postavljam svima: „Šta se dešava?“ Koliko god pitanje bilo jednostavno, malo ko je znao da mi odgovori. Arbuzov i Kovužun nisu bili izuzetak, ističući koliko je teško rešiti krizu koja izmiče osnovnom razumevanju.

„Ni nama nije baš jasno šta se dešava“, rekao je Arbuzov, „Najčešće ukapiramo šta se dogodilo nekoliko dana nakon što se to desi.“

„Postoji utisak da vreme teče ubrzano“, kaže Kovžun. Ispričao mi je kako je peške otišao iz svoje kancelarije u zgradi gradske uprave Donjecka do lokalne TV stanice – trebalo mu je sedam minuta – da se dogovori sa producentima oko gostovanja svog šefa.

„O čemu ćete razgovarati?“ upitao je producente.

„O zauzimanju zgrade gradske uprave.“

Kovžun je upravo bio došao iz te zgrade, koja je još uvek bila pod kontrolom Kijeva. Na to je mislio kada je rekao da vreme teče ubrzano.

Photograph by Max Avdeev 6a
Pljačkaš u prodavnici METRO Cash & Carra pored donjeckog aerodroma, poprišta teških borbi krajem maja.

Noć pre nego što je trebalo da poletim iz Donjecka, večerala sam sa nekim prijateljima iz Moskve koji su poput mene bili tu da izveštavaju. Za razliku od mene, bili su u gradu već nekoliko nedelja, ali i su se i oni teško snalazili. Te noći se govorilo da će separatisti ujutru pokušati da zauzmu donjecki aerodrom. Maks i ja smo se nervozno pogledali: trebalo je da letimo za Kijev u sedam ujutru. Međutim, kad smo stigli, nije bilo ni traga od separatista. Novoizgrađeni aerodrom mirno je blistao na jutarnjem suncu. Kupili smo vodu, ukrcali se i poleteli.

Dva dana kasnije, ukrajinski vojska je napala aerodrom, koji je nakratko bio pod kontrolom pobunjenika. Separatisti su izgubili oko 50 boraca. Naredne noći, jedan od savetnika Aleksandra Borodaja, moskovskog PR stručnjaka koji je postao šef Donjecke Narodne Republike, prišao je grupi ruskih novinara koji su večerali u Donjecku. Maks, koji se vratio vozom – više nije bilo letova za Donjeck – bio je sa njima. Savetnik ih je pitao da li neko hoće da otprati tela 33 pobunjenika preko granice u Rusiju – odnosno, kući.

Pitala sam Maksa da li je Dmitrij među mrtvima. Borci iz Osetije rekli su mu da je nestao u borbi za aerodrom, ali da njegovo telo nije pronađeno. „Nestao je, ali nema leša“, napisao mi je Maks u poruci iz Donjecka, „Ne možeš da napišeš da je mrtav.“

Julia Ioffe, The New Republic, 16.06.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 25.06.2014.

UKRAJINA