Foto: Pinterest
Foto: Pinterest

Baton Hadžiu: Pre 1982. godine, Škeljzena Malićija je na Kosovu malo ko poznavao kao čoveka od pera. Često se navodi da vas je u svet pisanja, debata, ali i politike uvelo otvoreno pismo objavljeno u beogradskom nedeljniku NIN. Otvoreno pismo upućeno srpskom akademiku Pavlu Iviću vas je nateralo da izađete iz školjke anonimnosti. Zašto ste u stvari napisali to pismo?

Škeljzen Malići: Istina je da me u vreme kada sam napisao tu reakciju, na Kosovu nisu poznavali… Tek što sam se vratio iz Beograda, gde sam proveo dug i lep period života od 16 godina. Ni u Beogradu nisam bio javna ličnost. Tada sam imao 35 godina i nisam imao ništa osim lične biblioteke, nekih tri-četiri hiljade knjiga koje sam doneo iz Beograda. Od septembra 1982. godine čekao sam da nađem neki posao. To nije bilo tako lako, iako sam imao veoma jake “veze”. Moj otac, Mehmet Malići, bio je tada ministar unutrašnjih poslova na Kosovu, vrlo moćan i zastrašujući položaj. Ljudi bi danas pomislili, kao uostalom i tada, da je bila dovoljna jedna njegova reč da nađem posao kakav bih poželeo. Ali, ja sam bio veoma skroman i obazriv… Tražio sam neki miran posao, po mogućnosti u Nacionalnoj biblioteci, kao običan bibliotekar i da se zapošljavanje obavi u skladu sa pravilima. Tako da sam čekao šest meseci.

Dane sam provodio mirno, čitajući i pišući pomalo, uglavnom pesme… Jednog dana, ako se dobro sećam, bio je to kraj novembra ili početak decembra 1982, pročitao sam tekst u beogradskom nedeljniku NIN koji je bio osvrt na knjigu Albanci i njihovi krajevi objavljenu u to vreme u Tirani. NIN-ov sagovornik bio je srpski akademik Pavle Ivić. On je iznova aktuelizovao debatu o etnogenezi Albanaca, odbacujući ilirsku i afirmišući tračku tezu. U tom tekstu je bilo mnogo predrasuda protiv Albanaca i Kosova. Ivić je oštro kritikovao albanski nacionalizam sa pozicija neobuzdanog srpskog nacionalizma. Ja sam napisao reagovanje, poslao sam ga NIN-u i začudio sam se kada je izašlo nedelju dana kasnije, bez prepravki i skraćivanja. Još više me je začudilo kada je nedelju dana kasnije to moje reagovanje izašlo u prevodu, kao glavni članak u kulturnom dodatku Rilindje. Nisam očekivao takvu vrstu recepcije. Nisam čak ni u snu pomišljao da ću tokom noći postati slavan, da će to pismo odrediti moju sudbinu ubuduće, vezavši me za publicistiku i politiku, za koje do tada nisam mogao ni da pretpostavim da će postati moja glavna delatnost u narednih četvrt veka.

Da li to znači da to pismo nije objavljeno u NIN-u, Škeljzen Malići ne bi bio ovaj koji je danas, autor koji je objavio na stotine članaka, reagovanja i intervjua u raznim medijima na Kosovu, bivšoj Jugoslaviji, Albaniji i na Zapadu?

Da, sve je počelo tim pismom, međutim, ne mogu reći da je to bio presudni momenat. Ja sam bio spreman. U to vreme u Srbiji je počela neizdrživa antialbanska medijska kampanja i od mene se i očekivalo da reagujem. Po svoj prilici bih ušao u igru. Ipak, u tom trenutku to je bio za mene nepoznat teren. Nisam mogao ni da zamislim da tada počinje istorija velikih lomova koji će odrediti ne samo lične sudbine, već i one kolektivne. Sigurno je da nisam bio neki prorok tih lomova. U početku sam se osećao samo uvređenim. Kasnije sam shvatio, kao i drugi, da su to bili prvi potresi u čitavom nizu snažnih zemljotresa koji će srušiti jugoslovensku federaciju. Decembra 1982. godine nisam mogao znati da će pismo u NIN-u, ne toliko njegov sadržaj, već kao gest, imati takvu posebnu težinu, ne samo za mene lično.

Ali, pre nego što nastavim, želim da ispričam priču brzog i necenzurisanog objavljivanja mog pisma u NIN-u u tim okolnostima. Ova priča dokazuje da i u slučajnosti ima sistema. To sam saznao kasnije od Naita Vrenezija. Urednik rubrike pisama u NIN-u je u to vreme bio, sada pokojni, Ljuba Stojić. On je po profesiji bio psiholog, Naitov školski kolega. Tom Stojiću je, dakle, palo moje pismo u ruke i svidelo mu se, ali nije imao pojma ko bi mogao biti taj Škeljzen Malići.

Govorilo se da si na srpskom pisao perfektno, elegantnim stilom…?

Da, tada sam lepo pisao na srpskom. To je iznenadilo Stojića. Zato je telefonirao Naitu Vreneziju i pitao ga da li poznaje nekoga u Prištini po imenu Škeljzen Malići. Nait mu je rekao ko sam jer smo se poznavali još iz gimnazije u Prizrenu i studirali smo na Beogradskom univerzitetu u isto vreme. Ja sam dobro znao ko je Ljuba Stojić jer je uživao neku vrstu ugleda među studentima, čitao sam njegove tekstove i često sam ga viđao u slavnim beogradskim kafanama: “Pod lipom”, “Grmeču”, “Kolarcu”. Ali pošto sam bio mlađi od njega, mogao je da me poznaje po izgledu ili pod mojim nadimkom Zeni ili Zen, kako su me zvali u Beogradu, ali ne i po imenu i prezimenu.

Ranije sam rekao da do trideset pete godine života nisam objavljivao tekstove. U stvari, 1980. godine objavio sam deo studije o vizantijskoj estetici, konkretno analizu ikonoboračke krize, u maloj knjizi od šest autorskih tabaka. Ali, filozofski časopis u kojem je objavljen tekst nije imao široku publiku i sama srednjovekovna tema nije bila toliko atraktivna da bih stvorio ime u javnosti. Bilo kako bilo, bez obzira na to da li se Stojić setio ko sam ja, njemu se svideo tekst i objavio ga je bez intervencija odgovornih urednika u NIN-u.

No, za mene se najveće iznenađenje dogodilo u Prištini. Moj tekst je odmah preveden i ponovo objavljen u Rilindji uporedo sa tekstom akademika Ivića. Zatim su objavljeni i naredni polemički tekstovi koje je izvorno objavljivao NIN. Ova polemika je imala veoma veliki odjek. Prvi put nakon 1981. godine objavljen je publicistički tekst jednog albanskog autora koji nije bio defanzivan, već je demaskirao kampanju srpskog nacionalizma. Pošto sam u Prištini bio takoreći potpuno nepoznat, zbog hrabrosti i dobrog stila teksta mnogi ljudi su mi rekli da su bili ubeđeni da je to bio pseudonim nekog od akademika, profesora ili poznatih kosovskih autora.

Klasična priča o uspehu i sticanju slave preko noći…

Da, tako nekako… Neočekivano i šokantno. Podrška mi je dolazila i od najviših državnih instanci. Telefonirao mi je i Fadilj Hodža, u to vreme član Predsedništva Jugoslavije. On mi je čestitao na hrabrosti i pristupu. “Osvetlio si nam obraz”, rekao mi je. Za razliku od drugih, Fadilj Hodža me je dobro poznavao, ne samo zbog toga što je moj otac bio u visokom komunističkom rukovodstvu Kosova, već me je i lično poznavao. Sreo sam ga u nekoliko raznih prilika u Prištini i Beogradu. Jednom me je prepoznao na ulici dok sam prolazio pored Skupštine Srbije i pozvao me na ručak u skupštinski restoran. Takođe, Fadilj Hodža je odigrao veliku ulogu 1969. godine intervenišući kod policije da me ne hapse kao aktivistu levičarske pobunjeničke grupe studentskog pokreta 1968. na Beogradskom univerzitetu.

Vratićemo se kasnije na 1968. Sada, molim te, nastavi priču o motivu ulaska u polemiku sa srpskim akademikom u nedeljniku NIN?

Pa, motiv je jasan. Već punih petnaest godina sam živeo u Beogradu i poznavao sam relativno dobro srpsku scenu, ko je i šta predstavlja akademik Ivić u Srbiji. Na početku antialbanske kampanje u srpskim medijima ljutio sam se sve više što nije bilo polemičkih reagovanja ili zato što su ta reagovanja bila bleda i kada ih je bilo izgledala su kontraproduktivna. Znao sam da je garnitura srpskih rukovodilaca nakon Titove smrti zauzela radikalan stav prema Kosovu. To mi je rekao i moj otac 1981. Godine nakon što je imenovan na težak i delikatan položaj ministra unutrašnjih poslova u Izvršnom veću Kosova, što je bila Vlada u tom sistemu. Sećam se, negde krajem 1981. godine, kada smo se vraćali kolima iz Prizrena za Prištinu, negde kod Dulja, Mehmet mi je dao do znanja da su srpski rukovodioci, posebno ministar unutrašnjih poslova, ne sećam se više njegovog imena, radikalniji po pitanju Kosova i od samog zloglasnog Aleksandra Rankovića!

Dao mi je do znanja da u susretima između dva rukovodstva, Srbije i Kosova, ima velikih tenzija, čak i pretnji likvidacijama od novih moćnika u Beogradu, koji su korstili vakuum autoriteta nakon Titove smrti kao i demonstracije na Kosovu 1981. godine.

Upitao sam Mehmeta o saveznim jugoslovenskim organima, kako stoji stvar sa njihovom vlašću i raspoloženjem, da li “federacija” ima snage da zaustavi zamah srpskih pretenzija. Ali nisam dobio neki jasan odgovor o realnom odnosu snaga u federaciji. Mehmet mi je kazao da kosovski kadrovi pružaju otpor na više nivoa. “Neće se dozvoliti razgradnja autonomije Kosova. Mi imamo sva prava Republike, osim naziva i nećemo dozvoliti vraćanje unazad.”

Dakle, poslednje godine mog boravka u Beogradu 1981. Pratio sam pažljivo scenu i srpsku politiku iza kulisa. Bio sam informisan o tendencijama u publicistici i srpskim intelektualnim krugovima. U konkretnom slučaju, za koji me pitaš, činjenica je da je u to vreme sve kuvalo u meni od besa i nezadovoljstva zbog antialbanske kampanje. To me je sve više zaokupljalo, posebno kada sam uviđao nemoć kosovske inteligencije da odgovori na tu kampanju. I došao je dan kada nisam više mogao da se uzdržim…

Svi su ćutali i na Škeljzena Malićija je pao teret da reaguje?! Kako si došao na tu ideju?

Imao sam ideju o tome i ranije, dok sam bio u Beogradu, ali sam mislio da nije na meni da reagujem. Ima drugih tamo na Kosovu koji su informisaniji, kojima je zadatak i obaveza da se suprotstave antialbanskoj kampanji… Ali nakon što sam se vratio na Kosovo, boraveći nekoliko meseci u Prištini, shvatio sam da nereagovanje na kampanju nije dolazilo samo zbog povećane represije, nesigurnosti i straha ljudi od posledica, od progona, hapšenja, izbacivanja s posla itd. Shvatio sam da intelektualcima u Prištini nedostaje ne samo hrabrost, već i informisanost i odgovarajući pristup tom pitanju. Mislim na tadašnje okolnosti i mogućnosti koje su postojale za reagovanje. Tada sam odlučio da reagujem sam, da iznesem te kontraargumente protiv kampanje što mi se odavno motalo po glavi.

Uradio sam to s nadom da bi to moglo da posluži kao model i za druge. Možda sam bio naivan, ne znam, ali sam nekako bio ubeđen da postoji dovoljan prostor unutar sistema tadašnje jugoslovenske ideologije za demaskiranje srpskog nacionalizma koji je tako otvoreno dirigovao antialbansku ponižavajuću kampanju.

Međutim, kada se danas setim moje tadašnje pozicije, mislim da sam donekle imao prednost ili sreću, što moja hrabrost u demaskiranju srpskog nacionalizma nije imala trenutne posledice. Jednostavno, bio sam albanski intelektualac van uobičajenih kategorija, pošto sam donekle bio zaštićen, sa nekim relativnim povlasticama koje drugi nisu imali. Prva prednost je bila što sam bio sin Mehmeta Malićija koji se borio protiv albanskog iredentizma, kako je u to vreme etiketiran Pokret za Republiku Kosovo ili ranije Pokret za ujedinjenje Kosova sa Albanijom. Zbog ove uske porodične veze imao sam problema sa patriotama i albanskim nacionalistima, a ne toliko sa vlašću koja je još uvek bila komunistička.

Druga prednost je bila što se nisam plašio javnog hvatanja u koštac sa srpskim nacionalistima jer sam bio ubeđen da sam pronašao formulu vođenja polemike sa njima. Ta formula bila je jednostavna, bio sam obazriv da ne nastupam sa pozicija albanskog nacionalizma, što mi nije bilo teško jer po ubeđenju nisam bio nacionalista. Ovo moje nenacionalističko polazište danas može zvučati kao pozicioniranje na strani “jugoslovenskog integralizma”, kako su me percipirali neki krugovi na Kosovu, na primer Mehmet Kraja, ali nije bilo tako. Ja sam samo verovao da je najsnažnije oružje javne konfrontacije sa srpskim nacionalizmom bilo korišćenje legata jugoslovenskog komunizma, titoizma, koji je u principu isključivao dominaciju nacionalističkih ideologija, posebno srpskog nacionalizma. Na temeljima tog sistema, iako nije bio u potpunosti konzistentan, stajala je vrednost borbe protiv svih nacionalizama. I to je trebalo iskoristiti kao sredstvo za demaskiranje koalicije koju je Savez komunista Srbije sklopio sa ultranacionalističkim i velikosrpskim snagama.

U ondašnjem javnom diskursu još uvek su postojala čitava polja koja nije kontrolisao velikosrpski pokret. Postojao je prostor kao i razni načini legitimnog demaskiranja dvoličnosti velikosrpskih pretenzija. Reakcionarne snage u Srbiji su se sve otvorenije i ultimativno angažovale za promenu Ustava iz 1974. godine i vraćanje srpske hegemonije. Ako se to ne dogodi, one su pretile da će odustati od Jugoslavije u cilju stvaranja Velike Srbije, koja bi osim Kosova obuhvatala i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, više od pola Hrvatske sa, takoreći, celom jadranskom obalom i na kraju, one nisu odustajale ni od Makedonije. I to će izbiti na videlo veoma brzo, nakon usvajanja i navodnog “ilegalnog” objavljivanja Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je odmah shvaćen kao ultimatum upućen jugoslovenskoj Federaciji: ili će biti uspostavljena hegemonija Srbije u Jugoslaviji ili će Srbija tražiti druge puteve za rešenje srpskog pitanja…

Koji je bio tvoj pristup tom problemu?

Pristup koji sam izabrao u tekstovima pisanim u tim okolnostima, bio je neosporavanja borbe koja se vodila protiv albanskog nacionalizma i iredentizma. Ali, to sam činio namerno jer se time otvarao put za napad i na svaki drugi nacionalizam, pre svega srpski, koji je stajao na čelu podivljale antialbanske kampanje. Moja je teza bila da se protiv albanskog nacionalizma na Kosovu ne može boriti ako se ta borba vodi sa pozicija još opasnijeg srpskog nacionalizma. Sigurno da ovaj postulat nije bio moje otkriće jer, kako rekoh ranije, bio je to legat titoizma, onog sistema koji je četiri decenije legitimisao i bio temelj jugoslovenske federacije. Ali, ja u stvari nisam bio titoista i komunista po ubeđenju. U tekstovima iz tog vremena, osim nekoliko izuzetaka, nisam koristio komunistički diskurs i rečnik…

To što si rekao podseća me na ocenu koju je o tebi izneo pokojni Ismailj Bajra, u superlativu. Na jednom skupu, ako se ne varam 1986, ovaj bivši ministar za informisanje u jugoslovenskoj Vladi je izjavio da je za demaskiranje srpskog nacionalizma više uradio Škeljzen Malići kao pojedinac od Instituta za istoriju i svih onih doktora i magistara istorije u čije je školovanje i unapređenje Kosovo investiralo toliko mnogo para! Zaista je za čuđenje što se osamdesetih sa srpskim akademicima otvoreno i snagom argumenata konfrontirao anonimus pod imenom Škeljzem Malići, a ne kosovski akademici!? Ovde imam u vidu i kritiku koju si izneo u to vreme, 1985. godine, povodom Knjige o Kosovu koju je objavio srpski akademik Dimitrije Bogdanović. Tada si na sistematičan i iscrpan način demaskirao srpski nacionalizam. Ovaj članak je imao veliki odjek u jugoslovenskoj javnosti. Hrvatski Vjesnik ga je objavio skoro u celosti, a zatim su se polemike ponovo prenele u beogradski nedeljnik NIN. Za takvu konfrontaciju bilo je potrebno da budeš spreman. Ta metoda i strategija, koje si ranije pomenuo, nisu pale s neba! Zašto, dakle, celu tu bitku nisu vodili kosovski istoričari i akademici, već Škeljzen Malići?

Ne osećam se baš komotno zbog ovog poređenja… Da, istina je, Ismailj Bajra me je pohvalio tom prilikom, ali on je znao i da preti kada sam pisao stvari koje mu nisu išle u prilog. Hoću reći da sam bio samo pojedinac, ne “institucija”. S druge strane, kosovska istoriografija je uistinu bila provincijalna, kontrolisana i zaplašena. Istinu govoreći, za istorijske teme nisam imao neku specijalnu stručnu spremu. Moj pristup nije bio istorijski ili istoriografski. Po obrazovanju sam filozof, a imao sam saznanja i o sociologiji, političkim teorijama, kao i književnosti i umetnosti. Ali, ovo što ti nazivaš strategijom nije nešto što sam usvojio kao takvo da bih je svesno koristio. Rekao bih da su moja reagovanja bila više egzistencijalne prirode.

Jednostavno, nastojao sam da mislim bez mentalnih blokada koje su drugi imali oko realnih problema tog vremena. Pratio sam sa velikim interesovanjem političke događaje. Čitao sam brojne izveštaje, rezolucije i komentare i mnogo sam razmišljao o problemima koji su se pojavili oko kosovske krize. Ovo moje interesovanje nije bilo akademske prirode već nametnuto kao reakcija na egzistencijalnu pretnju. Kao Albanac koji je mnogo godina živeo u Beogradu, osećao sam da kriza pogađa u samo naše biće, udara na moj složeni identitet, na književne ambicije i druge koje sam krijući kultivisao, kao i na životna stremljenja koja sam imao i koja još uvek nisam bio ostvario. U to vreme, sebe sam više video kao pesnika i filozofa. Nameravao sam da ostvarim više refleksivan život intelektualca, ali nisam imao jasnu ideju kako da to postignem.

Bio sam povučena osoba i u mojim istraživanjima bilo je mnogo ustručavanja. Bio sam usamljenik, melanholičan, sa sklonošću ka suočavanju sa velikim temama univerzuma, života i smrti, uglavnom apolitičnim. Ali kriza koja je izbila u Jugoslaviji bila je nalik na uragan, vanredan izazov koji me je primoravao da menjam sebe, da tražim hitne odgovore, ko sam i šta želim, lomeći ili deleći taj moj složeni identitet. Nakon proleća 1981, sve sam više bio zaokupljen albanskim temama i pitanjem Kosova. I moje reagovanje krajem 1982. godine protiv akademika Ivića, uticalo je i na moju sudbinu, jer je moj život dobio drugačiji smer i nepovratno sam postao publicista, novinar i političar. To je bio rezultat tih nasilnih preusmeravanja mojih interesovanja.

Pa i ovo što si rekao ipak dokazuje da Škeljzen Malići nije pao s neba…

Pa dobro, možda si u pravu, ali u nekom drugom smislu. Na primer, u vezi s mojim tekstom protiv akademika Ivića, da je to bilo pripremljeno i ranije promišljeno reagovanje. Temu, a i pristup, razvijao sam još od leta 1982, pošto je na jednom od Kongresa Saveza komunista Srbije (bio je to možda Plenum, plenarna sednica Centralnog komiteta SKS, to danas nije važno), izbila svađa i polemika između kosovskog akademika Idriza Ajetija i dvojice srpskih intelektualaca, članova najvišeg komunističkog foruma, Jovana Deretića, dekana Filološkog fakulteta u Beogradu, gde sam u to vreme radio i filozofa Petra Živadinovića, kojeg sam poznavao veoma dobro sa studija.

Srpske novine su dale veoma veliki prostor napadima Deretića i Živadinovića na Idriza Ajetija, gde su ošto ispolitizovali temu ilirskog porekla Albanaca. I Ajeti kao da je provocirao ovu politizaciju, ne toliko fleksibilnim pristupom prema onome što se smatra naučnom istinom i na koji način i kada se ona plasira za govornicama i na ideološkim plenumima, gde je osim istorijskih argumenata trebalo imati i snažnu političku artikulaciju i argumente. Sa indignacijom sam pratio tu polemiku, čak sam napisao i reagovanje koje je ostalo nedovršeno. Taj sam tekst izgubio, ali njegove ideje i neke delove sam koristio u polemici koju sam vodio nekoliko meseci kasnije sa akademikom Pavlom Ivićem.

Možeš li konkretnije da objasniš koji je bio model tvog reagovanja?

Vidi, na tom kongresu ili plenumu, jedan partijski organ je razmatrao pitanje porekla Albanaca, što je bio opasan nonsens za nauku i politiku. I kada se to ponovilo na još grublji način u intervjuu Pavla Ivića, bio je to jasan pokazatelj da srpski nacionalizam snažno prodire u Savez komunista Srbije. Na forumu partije na vlasti razmatralo se da li su Albanci autohtoni u krajevima u kojima danas žive! To je za mene bilo skandalozno! Umesto ilirske hipoteze o albanskom poreklu, koja dominira u ozbiljnoj istorijskoj nauci, u srpskim intelektualnim krugovima se oživljavala politički motivisana hipoteza tračkog porekla. Za srpske nacionaliste i komuniste motiv za razmatranja ovog pitanja uopšte nije bila ideja da treba braniti jednu naučnu istinu od, kako su oni to nazivali, nacionalističkih iskrivljavanja, već su za cilj imali da odbace tezu o ilirskom poreklu. Tom intervencijom nauka ništa nije “dobijala” već su “dobijali” samo Srbi i Srbija.

Opterećena istoriografija i srpski nacionalisti iz Saveza komunista, dakle iz tadašnje vlasti, zahtevali su da se zapečati “dokaz” da Albanci nisu autohtoni u krajevima gde danas žive, već da su došljaci, konkretno sa istočnih delova Balkana, iz Trakije. Štaviše, implicitno i bez verifikovanih istoriografskih argumenata, sugerisalo se da se seoba proto-albanskih plemena iz Trakije dogodila nakon dolaska Slovena i Srba na Balkan, tako da je ispadalo da su Srbi najstariji i najautohtoniji narod na Kosovu. Kada se tome doda i insistiranje da su Srbi iz srednjeg veka sačuvali više istorijskih dokumenata, kulturnih i verskih spomenika, vodilo je do zaključka da tapija nad Kosovom pripada samo Srbima, da je Kosovo bilo i da večno treba da ostane srpska imovina.

Pošto su se 1982. godine takvim temama bavili srpski komunisti, optužujući albanske komuniste da kosovska i albanska nauka “falsifikuju” istoriju, to se moglo shvatiti kao teška optužba povezana sa aktuelnim političkim procesima i pokretanjem pitanja statusa Kosova nakon demonstracija 1981. godine i oštrog reagovanja Srbije i organa jugoslovenske Federacije, uključujući i proglašenje vanrednog stanja, a protiv zahteva da Kosovo postane sedma Republika u jugoslovenskoj Federaciji.

Rekao sam da sam u to vreme imao manje-više elaboriranu tu temu, koju sam postavljao kao primer zloupotrebe istorijskih argumenata za potrebe dnevne politike i promocije aspiracija srpskog nacionalizma. Kada je akademik Ivić nastupio još jasnije sa istim tvrdnjama u časopisu NIN, više nije bilo dileme da borba protiv albanskog nacionalizma i iredentizma, koju su promovisali srpski komunisti, otvara put snažnom prodoru veoma agresivnog srpskog nacionalizma. Tito je umro 1980. godine i sada, sa krizom na Kosovu, ponovo su oživljavani neki mitovi, stare ideologije i teme koje su bile u zapećku više od 40 godina!

I to što se dešavalo u Beogradu, masovna mobilizacija antititovskih i antikomunističkih snaga, stupanje na scenu i brzo zauzimanje institucija, organizovanje i udruživanje srpskih ekstremnih nacionalista me je zastrašivalo jer sam to video kao najavu i pretnju ratom.

Dakle, Škeljzen Malići se u tim okolnostima opredelio za lukav pristup?

Da sam se u to vreme otvoreno suprotstavio srpskim komunistima i Komunističkoj partiji, to bi bilo kontraproduktivno, jer je na tome još uvek opstajao sistem, osovina vlasti i vladajući ideološki diskurs. S druge strane, izgledalo mi je sasvim beznadežno osporavati akademski svetonazor Ivića, kasnije i Dimitrija Bogdanovića i drugih, koji su pripadali krugovima koji su se čak i zvanično smatrali nacionalističkim.

Moj model za demaskiranje nije bio savršen, ali je bio na liniji sistema koji su sa institucionalnog aspekta branili i kosovski titoisti, na čelu sa Fadiljom Hodžom. Uopšte ne idealizujem Ustav iz 1974. godine, niti titoistički sistem, ali sam i danas ubeđen da nije bila loša strategija odbrana tog Ustava i nakon 1981. godine. Bez tog Ustava, koji je nazvan “konfederalnim”, sa snažnim instrumentima zaštite koje su imale republike i dve socijalističke pokrajine, velikosrpski nacionalizam i hegemonizam bi imao više izgleda za brz prodor i nametanje silom jednostranih rešenja. Kosovo je mnogo usporilo rešenje srpskog pitanja, kao što je to bilo predviđeno Memorandumom SANU.

Srpski nacionalizam je izgubio devet godina za potčinjavanje i ponovnu okupaciju Kosova i to vreme je iskorišćeno od strane drugih republika za pripremanje otcepljenja. Vreme i energiju koju je izgubila sa Kosovom osamdesetih godina, Srbija je morala da nadomesti agresivnom, ratnohuškačkom politikom devedesetih, a Slovenija i Hrvatska su se blagovremeno pripremile za rat. Bosni i Hercegovini je pružena šansa da pruži otpor agresiji koja je za cilj imala da je proguta.

Pomenuo si u nekoliko navrata rat u različitim kontekstima. U jednom od razgovora, dok smo pripremali ovu knjigu, rekao si mi da si već početkom osamdesetih godina bio ubeđen da će u Jugoslaviji izbiti ratovi. Šta te je podstaklo da u to veruješ, jezik koji je korišćen nakon 1981. godine? Dubina poznavanja mentaliteta i srpskih intelektualaca ili si imao neke dodatne informacije?

Nisam imao neke specijalne informacije o tome. Klima oživljavanja militarističkog duha u Srbiji je ta koja je budila u meni predosećaj da će dalji razvoj događaja voditi u ratove. Ali mogu reći da me je tih godina najviše plašila brza promena rečnika i javnog diskursa u Srbiji. Nakon demonstracija na Kosovu 1981, u Beogradu je došlo do velike halabuke, proglašeno je vanredno stanje, u svakoj državnoj i javnoj instituciji uspostavljena su stalna dežurstva, kao da se svakoga dana čekao neki napad, agresija na Beograd od strane kosovskih Albanaca i Albanaca iz Albanije Envera Hodže! Razume se, rečnik i diskurs su još uvek bili komunistički, govorilo se o kontrarevoluciji, albanskom iredentizmu koji ugrožava jedinstvo i stabilnost Jugoslavije, o neophodnosti “diferencijacije” od albanskih nacionalista i iredentista što je, iako sa manje insistiranja, bio stav i svih ostalih nacionalizama.

Ja sam tih martovskih dana i tokom aprila 1981. godine svake večeri razgovarao sa porodicom, posebno tokom čestih dežurstava na kojima sam morao da budem na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde sam bio zaposlen. Bila je to paradoksalna situacija da Albanac sa Kosova čuva jednu od srpskih institucija koja je nezvanično bila poznata kao jedno od gnezda srpskog nacionalizma, i to od sasvim izmišljene opasnosti koja navodno preti od Albanaca! Sećam se dugih razgovora sa mojim pokojnim bratom Gazmendom, koji je tada radio na TV Priština kao reditelj. Gazi mi je pričao šta se događa, pošto tada nisam imao mogućnosti da otputujem u Prištinu, jer smo maltene bili mobilisani. Internom naredbom osoblju sa Fakulteta bilo je zabranjeno putovanje. Sve je to podsećalo na predratnu atmosferu.

Ono što je ostavilo najjači utisak na mene iz razgovora sa Gazijem bio je način ulaska srpskih policijskih snaga na Kosovo nakon izbijanja nemira. Još uvek imam živu sliku tada stvorenu u mojoj imaginaciji kako kolona blindiranih vozila i kamiona sa srpskom policijom prelazi granicu kod Merdara i kako odmah po ulasku na Kosovo, policajci izlaze iz tih vozila i ispaljuju rafale na sve što se kreće, a što je njima ličilo na Albance.

Iako to nikada nisam uspeo da potvrdim, verovao sam ovom opisu. Obično sam veoma obazriv, ne žurim sa ocenama. Uvek nastojim da kritički analiziram informacije koje dobijam od drugih. Međutim, ovom opisu ulaska srpske policije na Kosovo sam odmah poverovao jer se slagao sa onim što sam znao o do tada prikrivanom revanšističkom raspoloženju srpskih nacionalista i šovinista. U to sam se još više ubedio kada sam čuo za veoma brutalnu intervenciju specijalnih policijskih snaga u Studentskom domu u Prištini 1. aprila 1981. godine. To nisu bile intervencije jedne komunističke policije, iako je i ona umela da bude veoma brutalna i nemilosrdna. Bilo je jasno da Srbija interveniše kao država, u ime Srba, pokazujući tako zube i preteći ratom.

Dobio sam u međuvremenu neke informacije iz prve ruke ili glasine o raspoloženju srpskih nacionalističkih krugova, koji su se u to vreme okupljali oko pisca Dobrice Ćosića.

Poznavao si Ćosića?

Ne lično. Slušao sam ga na nekim tribinama i na javnim skupovima još od 1968. godine i posebno od početka sedamdesetih, kada su se njemu približili moji profesori, antititoistička grupa sa Filozofskog fakulteta…

Interesantna mi je tvrdnja o ranom upoznavanju sa idejom srpskog nacionalizma. Koji je to bio kontekst? U kakvim okolnostima?

Sedamdesetih godina živeo sam sa devojkom čiji su roditelji bili iz Dalmacije, sa Hvara. Smiljkin otac, pukovnik Andro Gabelić, bio je uvodničar i komentator vojnih pitanja u zvaničnom listu Borba. On je u to vreme bio u penziji i veći deo vremena je provodio na Hvaru. Ali, uvek kada bi dolazio u Beograd, održavao je veze sa nekim uticajnim intelektualnim krugovima. Gabelići su stajali dobro sa jednim Crnogorcem, Dragišom Ivanovićem, koji je bio rektor Univerziteta u Beogradu krajem šezdesetih i koji je u to vreme bio proglašen i počasnim doktorom Univerziteta u Prištini.

Ivanovići su bili u vezi sa Dobricom Ćosićem i njegovim krugom, posebno sa generalom u penziji sa juga Srbije, iz Vranja ili okoline, Živojinom Nikolićem – Brkom, koji je i Gabelićima bio kućni prijatelj. Začudo, tom krugu je ranije, šezdesetih godina, pripadao i hrvatski general Franjo Tuđman, koji je kasnije postao predsednik Hrvatske i proglasio nezavisnost te republike. Za Tuđmana sam prvi put čuo od Gabelića, pričali su o debatama o hrvatskom i srpskom nacionalnom pitanju koje su vođene među njima, u vreme dok je Tuđman službovao u Beogradu i bio predsednik poznatog fudbalskog kluba Partizan, koji se smatrao klubom Jugoslovenske armije.

Moja devojka i ja nismo mnogo pažnje poklanjali pričama i raspravama tih staraca, ali u nekoliko navrata došao nam je u posetu general Brka, koji je tokom Drugog svetskog rata ratovao na jugu Srbije, u Vranju i Preševskoj dolini, zatim i u okolini Gnjilana, u Karadaku i Makedoniji i koji je iz vremena rata dobro poznavao rukovodioce sa Kosova, Fadilja Hodžu i ostale. Nakon usvajanja Ustava Jugoslavije 1974, kojim je u velikoj meri unapređena autonomija Kosova, general Brka je ušao poslepodne u moju sobu, u stanu Gabelića, navodno da bi me nešto pitao o informaciji koja ga je uznemirila. Obratio mi se oštro, tonom generala, koji je naučio da samo naređuje: “Da li je istina da ti i Smiljka radite u jednoj crkvi kod Pirota i da je tamo iznad porte otkriven jedan bugarski natpis”? “Da”, rekoh ja, “pominje se bugarski car Ivan Aleksandar Asen i to da je crkva sagrađena u 14. veku (1331–1332)”.

Radilo se o natpisu na crkvi u selu Staničenje, koji je mogao da dokaže da su se granice srednjovekovne Bugarske prostirale zapadnije, preko Pirota i u pravcu Niša. General u to nikako nije hteo da poveruje. Rekao mi je nešto u smislu da je sestra cara Ivana bila udata za srpskog cara Dušana i da su te zemlje pripadale Srbiji kao miraz… Trabunjao je nešto u tom smislu… Ali, iskoristio je priliku i održao mi “predavanje”, s puno nervoze i besa, o katastrofalnim posledicama Ustava iz 1974. godine. Tom prilikom sam prvi put čuo ideje i optužbe koje će biti razrađene deset godina kasnije u zloglasnom dokumentu, Memorandumu SANU. General Brka mi je govorio Ćosićevim diskursom o “nepravdi” koju Tito čini Srbiji unapređenjem statusa Kosova, kako se on izrazio “države u državi”. To će doneti probleme, vikao je, kao da sam ja deo tog Titovog “greha”.

Ljutio se posebno na Fadilja Hodžu, smatrao je da mu je Tito poverio rukovođenje Kosovom nezasluženo, jer on nije bio iskreno za Jugoslaviju, jer je po njemu “Fadilj bio došljak iz Albanije, kao dvolično pseto Envera Hodže”, koji je pripremao kadrove kako bi se Republika Kosovo u budućnosti pripojila Albaniji.

To je bio prvi put da sam čuo za Republiku Kosovo i mogu iskreno reći da nije ostavilo na mene nikakav utisak. Smatrao sam generala, u skladu sa svojim tadašnjim raspoloženjem, frustriranim penzionerom, poluludim, anahronim čovekom.

Koje se godine to dogodilo?

Mislim 1977. Tada sam u potpunosti bio odvojen od politike, radio sam na studiji o vizantijskoj estetici i tokom leta sam se bavio konzerviranjem fresaka, da bih obezbedio sredstva za život. Ovaj susret sa istorijom i pitanjem Kosova, tada mi je izgledao slučajan, ali ubrzo će me vratiti na istorijske teme i u realnost političkih odnosa. Od 1978. godine, kada sam se zaposlio na Filološkom fakultetu, na Odseku za albanologiju Univerziteta u Beogradu, imao sam priliku da pročitam mnoge knjige i članke o kosovskom pitanju, posebno one pisane s kraja 19. i početkom 20. veka.

Osim Dimitrija Tucovića, Milana Šuflaja, Miroslava Krleže, čak i Milovana Đilasa, koji su bili najbolji vodiči za pravilno tretiranje ovog pitanja, čitao sam i te sulude lektire velikosrpskih ideologa i šovinista, kao što su Stojan Protić (Balkanikus), Vladan Đorđević, Jovan Cvijić itd, koji su Albance tretirali kao zveri, ljude sa repom, nesposobne da se civilizuju i stvore svoju državu. I tu sam saznao izvor nekih teza koje sam čuo od srditog generala iz Ćosićevog kruga.

Kada je 1981. i 1982. srpska štampa posredno ili otvoreno izvukla ne samo šovinističke i rasističke, već i ratnohuškačke teme i pristupe, shvatio sam da bi razvoj događaja mogao otići u lošem smeru. Tito više nije bio živ, a srpski nacionalizam je dizao glavu…

Da li si tada pomislio da Jugoslavija ide ka raspadu?

Ne, bilo je rano… Jugoslavija je nakon Tita još neko vreme izgledala relativno stabilno, kao preveliki zalogaj za srpski revanšizam. Izgledi za rat su mi se činili manjim od izgleda za prevazilaženje krize političkim sredstvima. U to vreme se još uvek nije postavljalo ni pitanje brzog rušenja komunističkog sistema u Jugoistočnoj Evropi. Bio sam skeptičan samo po jednom pitanju i to donekle maglovito, da će možda ostale jugoslovenske republike napraviti kompromis sa Srbijom, žrtvujući Kosovo i Albance za svoje interese, iz straha od Srbije.

Vratio sam se 1982. godine u Prištinu, umoran od Beograda, ali bez jasne ideje šta tražim na Kosovu. Pre donošenja odluke o povratku u Prištinu imao sam poziv i kartu za Pariz, da pokušam da živim i radim tamo. Ali je problem bio što nisam znao francuski jezik, imao sam 35 godina i nije mi se počinjalo iz početka. Da sam tada znao da je rat neminovan, možda bih otišao u Pariz.

To što si pomenuo možemo smatrati više predosećanjem rata. Ali, jedan drugi momenat te je podstakao da poveruješ da će rat svakako započeti, protest u “Starom trgu”, zatvaranje rudara u rudarskoj jami i štrajk glađu, sedam dana zaredom. U to vreme, koliko znam, ti si organizovao prvo opoziciono okupljanje na Kosovu, ogranak UJDI-a, kao inicijativu intelektualaca koji su imali za cilj demokratizaciju Jugoslavije, ali koja se nije izjašnjavala kao partija, već kao udruženje. Šta je bilo to udruženje? Iluzija u odnosu na snage rata?

Zaista je bila koincidencija da smo na dan kada su albanski rudari sišli i zatvorili se u jame rudnika “Trepča”, što je bio uvod u ponovno proglašenje vanrednog stanja, ne znam kojeg po redu, nekoliko prijatelja i ja zakazali prvi skup kosovskog ogranka prvog političkog jugoslovenskog alternativnog udruženja, pod skraćenicom UJDI na srpskohrvatskom jeziku, što je značilo Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu. Tog dana, uveče, 22. februara 1989. godine, nama koji smo organizovali skup, nije bilo jasno koliko će ljudi doći niti smo imali neku preciznu agendu. Zamislili smo ga kao sastanak sa 20–30 osoba. Skup je trebalo da se održi u sali Kulturno obrazovne zajednice Kosova, gde sam u to vreme radio.

UJDI je smatran udruženjem, a ova zajednica je imala neku vrstu mandata da se stara o udruženjima i asocijacijama, uključujući i njihovo osnivanje, tako da nismo to smatrali nekim velikim presedanom, iako je Kulturno obrazovna zajendica bila deo sistema, državna organizacija koju je finansirao Socijalistički savez Kosova. Ranije smo nastojali da organizujemo i Ekološki pokret na Kosovu, čiji sam bio jedan od inicijatora. S druge strane, početkom februara 1989. kada je održana skupština u Zagrebu, UJDI još uvek nije bio poznat kao politička i opoziciona formacija u punom smislu. Bilo je to demokratsko udruženje, dakle ne politička partija, koje je režim trebalo da toleriše jer nije ugrožavalo jednopartijski sistem na direktan način.

Na osnivačkoj skupštini UJDI-a učestvovalo je stotinak ljudi. Sa Kosova smo bili ja, Muhamedin Kulaši i mladi srpski filozof, poreklom iz Bosne, Drago Đurić. Njega sam preporučio za zaposlenje u Kulturnoobrazovnoj zajednici.

U stvari, pre skupštine 2. februara, održan je još jedan sastanak u užem krugu krajem novembra 1988. godine, takođe u Zagrebu. Na prvom sastanku, sa Kosova sam bio samo ja, nije učestvovalo više od 20 do 30 osoba. Iz Hrvastke su bili Branko Horvat, Žarko Puhovski, Lino Veljak i Milorad Pupovac, iz Slovenije, ako se ne varam Rastko Močnik i Miha Kovač sa grupom studenata koji su mnogo galamili, a zatim i nekoliko ljudi iz Srbije i Bosne i Hercegovine čijih se imena danas konkretno ne sećam, ali koji su svakako pripadali krugu Vesne Pešić, Nebojše Popova, Žarka Koraća iz Beograda ili Zdravka Grebe i Gaje Sekulića iz Sarajeva. Siguran sam da je bilo prisutno dvoje mojih prijatelja iz Beograda, Lidija Bošković i Branimir Stojanović Trša, jer sam se sa njima družio sve vreme. Bilo kako bilo, ovaj pripremni debatni susret, koji je za temu imao Šta bi trebalo da uradimo mi intelektualci u uslovima velike krize koja je pretila Jugoslaviji, finansirala je Ambasada SAD u Beogradu (ili Konzulat u Zagrebu, što mu dođe isto); tu je nastala ideja i projekat UJDI-a.

Već sam tada na sebe preuzeo da regrutujem zainteresovane sa Kosova za osnivačku Skupštinu. Tako sam i ubedio Muhamedina i Dragu oko UJDI-a i otišli smo zajedno na tu Skupštinu 2. februara 1989, što je zatim omogućilo stvaranje ogranaka UJDI-a u svim republikama i dvema jugoslovenskim autonomnim pokrajinama. Nakon stvaranja ovih ogranaka, postalo je pravilo da se ohrabruju i grupe ljudi koje su imale nameru da osnuju političke partije raznih profila, uglavnom nacionalističkih. Nama u UJDI-u bio je cilj stvaranje uslova za političku konkurenciju, za slamanje monopola Komunističke partije.

A to se dogodilo tokom 1989. u celoj Jugoslaviji, negde brže, negde sa ustručavanjem, izuzev Kosova gde će se sa osnivanjem UJDI-a ali i opozicionih partija kasniti deset meseci, jer se krajem februara, kako sam napomenuo, dogodio štrajk u “Trepči” i proglašeno je vanredno stanje, a srpski režim je zabranio svako političko okupljanje na Kosovu. Dakle, 22. februara, predveče, dok smo sa Isufom Berišom i nekoliko prijatelja pripremali salu i osnivačku deklaraciju, pokojni Nahilj Ljuma, koji je bio predsednik Kulturno-obrazovne zajednice Kosova, bio je obavešten “odozgo” o proglašenju vanrednog stanja i trenutnoj suspenziji svih aktivnosti i okupljanja na Kosovu. Nahilju je bilo žao, konsultovao se s nekim u Socijalističkom savezu i tada smo doneli odluku da se stvaranje ogranka UJDI-a za Kosovo odloži za kasnije.

Obavestili smo većinu onih koje smo pozvali o otkazivanju skupa, ali smo ostali u sali do pola devet ili devet sati uveče, vraćajući one koje nismo obavestili ili koji su dolazili bez poziva. Sećam se da je među formalno “nepozvanim” bio i budući premijer Vlade Kosova u egzilu sa suprugom Fljuturom. Ranije nisam poznavao par Bukoši, ali smo tom prilikom razmenili nekoliko reči i shvatio sam da oni stanuju kod Envera Taljija, ujaka mog zeta Špenda Bajramija; otada smo postali prijatelji. Moram reći da prilikom prvog pokušaja osnivanja ogranka UJDI-a, Veton Suroi nije figurirao kao kandidat za lidera ove organizacije. Vetona smo uključili i predložili za predsednika ogranka deset meseci kasnije, kada je ogranak i osnovan, 9. decembra 1989.

Stali smo kod štrajka u “Trepči”…

Da, štrajk… Bila je to sublimna reakcija u sledu javnog otpora koji je počeo u jesen 1988. godine masovnim marševima iz svih gradova Kosova prema Prištini. Te godine dirigovani srpski populizam je dostigao kulminaciju. Miloševićev režim je organizovao širom Srbije i Crne Gore masovne i agresivne mitinge kao deo pritiska na Kosovo i ostale republike, u cilju promene Ustava iz 1974. godine. Ovi masovni mitinzi – poput onog u novembru 1988. kada je na Ušću u Beogradu Milošević okupio milion ljudi, deliričnu, užasnu, preteću masu – podsećali su na delirijum i pretnje fašističkih falangi u Italiji i onih nacističkih u Nemačkoj u vreme Musolinija i Hitlera, kada su došli na vlast i pripremali Drugi svetski rat.

Srpski populizam i fašizam je kao prvenstveni cilj imao nasilnu smenu rukovodstava koja su pružala otpor u tri federativne jedinice, u dve srpske pokrajine – na Kosovu i u Vojvodini, i u Crnoj Gori, koja je takođe smatrana srpskom provincijom “veštački” odvojenom od Srbije. Rukovodstva Vojvodine i Crne Gore nisu uspela da seodupru rulji, koju je na njih pujdao Milošević u cilju ponovnog ujedinjenja “srpskih zemalja”. Falange su pevale: “Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela!”…

Čak se i dobro rimuje, haha!

Međutim, na Kosovu nije imao mogućnosti da ponovi scenario. U Vojvodini rulja je pred partijskim Komitetom ove pokrajine srušila rukovodstvo, gađajući ga jogurtima, zbog čega se taj događaj nazivao “jogurt revolucijom”, a na Kosovu se dogodio koliko neočekivani, toliko i masovni otpor Albanaca. Oni su protestovali protiv smene pod pritiskom kosovskih lidera, koji su se, iako osetno oslabljeni, ipak suprotstavljali promeni Ustava Kosova. Ovaj albanski revolt je bio podržan od tadašnjeg rukovodstva Azema Vlasija i Kaćuše Jašari, potpomognut i od direktora velikih firmi kao što su Aziz Abraši i Burhan Kavaja u “Trepči”, Ljazer Krasnići u KEK-u itd. Ipak, može se reći da je to organizovanje bilo neočekivana i spontana eksplozija samih albanskih masa koje su bile duboko nezadovoljne tendencijama da se poništi autonomija Kosova.

Tada sam objavio komentar u sarajevskom nedeljniku Dani pod naslovom “Događaju se i narodnosti”, kao odgovor na slogan srpskih nacionalista na velikom mitingu na beogradskom Ušću “Dogodio se narod!”. Pošto ove masovne demonstracije Albanaca, koji su po snegu i nevremenu pešačili desetine kilometara iz Đakovice, Peći, Prizrena, Mitrovice, Gnjilana, kako bi protestovali u Prištini, nisu donele rezultate, u rukovodstvo Kosova su instalirani bojažljiviji lideri, manje sposobni da pruže otpor pritiscima. Na celom Kosovu je za nekoliko meseci zavladala depresija, isčekivanje najgoreg, što će se dogoditi u proleće, kada je bio određen rok za ozvaničenja promena Ustava. Kosovski intelektualci su objavili Apel 212 protiv promena Ustava Kosova, protiv čega su bila usmerena i narodna okupljanja, međutim instalirani su političari koji su popuštali pred pritiscima Beograda.

I ja sam bio među potpisnicima Apela, ali on nije imao nekog efekta, osim što je, ipak, povećao nezadovoljstvo u javnosti i pokrenuo radničku klasu, koja je sebe još uvek smatrala faktorom u socijalističkom sistemu. Rudari “Trepče” su reagovali na promenu Ustava. Bila je to velika, herojska i dostojanstvena akcija. Rudari su sišli u podzemne kopove i na dubini od 800 metara rudarske jame organizovali štrajk glađu, koji je odmah prerastao u generalni štrajk i nedelju dana paralizovao život na Kosovu. Građani Kosova su jasno pokazali da su protiv promena Ustava, ali je bilo uzalud. Režim naoružan do zuba nije birao sredstva, ponovo je proglašeno vanredno stanje, savezni organi su još jednom bili primorani da slede diktat Srbije, ali sa dve dalekosežne posledice koje su dovele do rušenja tri noseća stuba socijalističkog sistema i savezne države.

Prvo, štrajkom u “Trepči” izgubio je legitimitet stub komunističkog sistema, jer nije poštovan revolt radničke klase i time je dokazano da u tom sistemu više ne postoji “diktatura proleterijata” i da se radnička solidarnost zamenjuje nacionalnom, etničkom solidarnošću. Drugo, izgubila je legitimitet i politika nacionalne ravnopravnosti koju je inaugurisao Tito. Napokon, nestala je i delikatna ravnoteža između republika, koje su sklopile savezni ugovor, pošto je Slovenija iskazala solidarnost sa revoltom rudara i izjavila da se u “Trepči” brani avnojevska Jugoslavija, poručujući Srbiji da odustane od pretenzija nasilne promene Ustava Kosova, jer se na taj način ozbiljno i nepopravljivo ugrožava i jugoslovenska federacija. Implicitna poruka bila je: Neće više biti Jugoslavije ako se ne posluša glas rudara i Albanaca!

I kada se to dogodilo, dakle kada je Srbija ponovo okupirala Kosovo i uzurpirala sve predstavničke položaje Kosova u Federaciji, u osmočlanom predsedništvu i drugim istancama, poremećena je ravnoteža podele vlasti u Federaciji. Srbija je uspela da stavi pod kontrolu četiri od osam federalnih jedinica (osim same Srbije, i Crnu Goru, Vojvodinu i Kosovo) i imala je veoma veliki uticaj i u Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Bilo je pitanje dana kada će Milošević obezbediti i peti glas u osmočlanom predsedništvu i tako instalirati “legalnu hegemoniju” Beograda nad Jugoslavijom. U Sloveniji, na čijem je čelu bio Milan Kučan, najsposobniji političar u to vreme u celoj Jugoslaviji, shvatili su ciljeve srpskog režima i ova republika je odmah zauzela kurs otcepljenja…

Čuo sam od jednog prijatelja u to vreme da je i Škeljzen Malići imao nekog uticaja na reagovanje Slovenaca i organizaciju protestnog skupa u Cankarjevom domu u Ljubljani? Ti si u to vreme redovno pisao za slovenačke medije, a imao si i kontakte sa intelektualcima i slovenačkim političarima. Da li je ova tvrdnja o uticaju na slovenačku politiku preterana ili je realnost?

Preterana je… Ali je tačno da sam u to vreme bio veoma prisutan u slovenačkim medijima. Tamo sam redovno objavljivao tekstove. Međutim, preterano je to što si rekao o uticaju tih mojih tekstova koje sam pisao na srpskom, a oni ih prevodili na slovenački. Istina je da sam dva-tri dana pre mitinga u Cankarjevom domu imao nekoliko telefonskih razgovora sa prijateljima iz Ljubljane, posebno sa piscem Jašom Zlobecom i sociologom Slavkom Gaberom; prvi je kasnije postao ambasador Slovenije u Briselu, a drugi ministar obrazovanja koji je napravio duboke reforme u slovenačkom školskom sistemu. Sa njima sam razmenjivao informacije oko štrajka u “Trepči” i mogućih posledica. Sećam se da smo razgovarali i o načinima reagovanja i solidarnosti. Ideja je bila da treba nešto organizovati.

Sada nisam siguran da li sam davao konkretne sugestije o reagovanju i koordinaciji aktivnosti. Znam samo da nisam bio u mogućnosti da putujem u Sloveniju i da nemam običaj da dajem savete drugima o stvarima koje spadaju u domen njihove odgovornosti i savesti. Slavko Gaber mi je kasnije pričao da je ideja o skupu u Cankarjevom domu potekla iz njegovog kruga, da su oni vršili pritisak i ubedili Kučana, jer je u tadašnjem slovenačkom rukovodstvu bilo dilema i ustručavanja oko ideje solidarnosti sa Kosovom. Postojao je strah da se ne isprovocira neka reakcija jugoslovenske vojske, što bi bilo štetno za Sloveniju. Ali sada mogu reći da je Gaber sa njegovim krugom zasigurno uticao na Kučana što se tiče aktivizma i solidarnosti, da Slovenci moraju nešto da urade za Kosovo, i rudare.

Ali, ubeđen sam i da je Kučanov genije bio odlučujući za davanje tako velikog značaja štrajku rudara, da on na skupu izgovori famoznu rečenicu: “U ‘Trepči’ se brani avnojevska Jugoslavija”. Kučan je shvatio da u tom trenutku Milošević, u stvari, prelazi granicu. Nasilnom intervencijom na Kosovu on je rušio temelje federacije i sistema. U Cankarjevom domu, Kučan je dao poslednje upozorenje da se Slovenija ne može nikako složiti sa nasilnim nametanjem srpske hegemonije. Istina je da su Slovenci u tom kritičnom trenutku shvatili da događaji u “Trepči” i događaji na Kosovu predstavljaju ozbiljnu opasnost po Sloveniju, a zabrinutost za Kosovo i Jugoslaviju bila je nešto sporedno. Međutim, skup u Cankarjevom domu je ipak bio nešto veličanstveno, jer su Slovenci tim reagovanjem pokazali da su barem principijelni u odbrani svojih interesa i jedinog koncepta federacije ili tačnije konfederacije, koji je bio prihvatljiv za njih, a ne da zauzmaju dvolične stavove kao što su činili lideri ostalih republika.

Moj doprinos svemu tome, ne znam da li je bio značajan. Možda je samo posredno pomogao slovenačke aspiracije. U analitičkim tekstovima koje sam redovno objavljivao u njihovim novinama, uglavnom u nedeljniku Teleks, a zatim i u subotnjem dodatku najvažnijeg lista Delo – Subotna priloga, veoma otvoreno sam govorio o stvarima koje u početku na taj način nisu iskazivali ni slovenački novinari, ni analitičari. Taj moj kritički diskurs je imao odjeka. Na prijemu koji je organizovao Milan Kučan, kao predsednik Slovenije, za učesnike Međunarodne konferencije slovenačkog PEN kluba na Bledu, gde sam bio sa Alji Podrimjom i Ibrahimom Rugovom maja 1990. godine, Kučan mi je prilikom predstavljanja rekao: “Ti si taj Malići na kojeg se Milošević žali u svakom susretu sa mnom. On me kori što dozvoljavam da se u slovenačkim novinama u kontinuitetu objavljuju laži Malićija o Srbiji i Kosovu! Kaže mi treba da zaustavite tu hulju!’’.

Upitao sam Kučana kako on na to odgovara Slobi. Rekao mi je da je u početku govorio da nije čuo za mene i da nije čitao tekstove. Kasnije, ne mogavši više da trpi gnjavažu zbog Miloševićevog insistiranja i telefonskih poziva, odgovorio mu je da u Sloveniji partija i država nemaju običaj da se mešaju u rad novina. “Ako vi u Beogradu imate argumente i dokaze da je ono što Malići piše laž, zašto ne reagujete člankom. Slovenačka štampa je slobodna i vaše će reagovanje svakako biti objavljeno”.

I da li je bilo reagovanja iz Beograda?

U slovenačkoj štampi nije. Bilo je reagovanja na moje članke objavljene u Sloveniji, uglavnom u žutoj štampi i srpskim nacionalističkim medijima, na primer u Večernjim novostima, Ekspres politici ili prištinskom Jedinstvu. Imam jedan broj Jedinstva gde se na prvoj stranici može pročitati naslov, štampan velikim slovima “Malići opasniji od Rugove”, što se odnosilo na moje članke objavljivane u Sloveniji. Ne kažem to da bih se pohvalio ili upoređivao sa Rugovom, već kao zanimljivost.

A na čemu se zasnivao slovenački strah od Srbije? Kasnije analize su pokazale da je Milošević u stvari sklopio sporazum sa slovenačkim liderima o izlasku Slovenije iz federacije.

Da, bilo je spekulacija oko toga. Međutim, dozvola ili, kako su je neki nazvali, izbacivanje Slovenije iz federacije, bila je kasniji rezultat procesa i agresivnih pokušaja Beograda da iznova uspostavi hegemoniju nad Jugoslavijom. Tokom 1991. i 1992. godine Beograd je pokušavao da obezbedi većinu u saveznom Predsedništvu sastavljenom od osam članova, predstavnika šest republika i dve pokrajine. Milošević je obezbedio četiri glasa u saveznom Predsedništvu. Nedostajao mu je peti glas kako bi izveo nešto nalik legalnom puču i proglasio vanredno stanje u Hrvatskoj, gde je na vlast 1990. godine došao Tuđman, a po potrebi i u ostalim republikama ako bi se i one usprotivile namerama Beograda i JNA koja se pretvarala u pro-srpsku ili čisto srpsku armiju.

Milošević je bio veoma blizu ostvarenja ovog scenarija kada je uspeo da predstavnika Kosova Rizu Sapundžiua zameni marionetom i karikaturom po imenu Sejdo Bajramović. Ali u odlučujućem trenutku kada je izgledalo da ima i peti glas, dogodilo se nešto neočekivano. Predstavnik Bosne i Hercegovine u saveznom Predsedništvu, Bogić Bogićević, inače srpske nacionalnosti, nije pristao na ovaj scenario, nije pružio podršku redefinisanju federacije i preuzimanju vlasti od strane armije. Kada je propao ovaj scenario “legalnog puča”, Milošević se okrenuo prizivanju ratova i već na samom početku je izbacio Sloveniju, koja je u međuvremenu već izgradila kompletno zakonodavstvo za otcepljenje od federacije. I to je bilo moguće zahvaljujući pitanju Kosova. Kosovo je potpomoglo sticanju nezavisnosti Slovenije, kao i Hrvatske.

U kom smislu? Kosovo je bilo užasno tlačeno i okupirano, sa bledim Rugovinim režimom, koji je stvorio iluziju republike sa otvorenim granicama tamo i ovamo, koji će vegetirati nekoliko godina u prostoriji od 50 kvadratnih metara, koliko je bilo sedište Udruženja pisaca Kosova?

Da, to izgleda paradoksalno, ali je istina da slučaj Kosova leži u osovini raspada jugoslovenske federacije, i tu bih ponovo podsetio na Kučanovu rečenicu da se u “Trepči” branila avnojevska Jugoslavija, koncipirana kao federacija šest ravnopravnih republika i dve autonomne pokrajine. Ova Kučanova rečenica je imala snažno uporište u Ustavu iz 1974. godine, u kojem je Kosovo bilo definisano kao konstitutivni deo federacije. Nije to bio jedan od sporednih stubova koji i kada bi se uklonio ne bi ugrozio zgradu sistema sa preostalih sedam stubova. Ne, Kosovo je imalo konstitutivni i konstruktivni položaj u smislu da, ako bi se taj položaj oduzeo, bez dozvole Kosova, ceo sistem, sva kompleksna građevina bi se urušila.

Često i najvispreniji i najpoznatiji analitičari, u knjigama koje su napisane o kraju Jugoslavije, početak raspadanja jugoslovenske Federacije vide u nekim drugim važnim istorijskim događajima, npr. u proglašenju nezavisnosti Slovenije, zatim Hrvatske itd. Ali, u stvari, jugoslovenska Federacija je bila blokirana i ostala bez valjanog i primenjivog ustava aktom oduzimanja autonomije Kosova, 26. marta 1989. godine, a zatim i usvajanjem Ustava Srbije 1990. godine kada je Kosovo ukinuto i pretvoreno u provinciju Srbije bez sopstvenog identiteta. Od trenutka kada je Kosovo izgubilo subjektivitet i snagu veta u federaciji, Skupština Jugoslavije, kao najviši zakonodavni organ, postala je nefunkcionalna, vegetirala je i nije mogla da donese nijedan zakon ili akt koji bi delovao lekovito na federaciju, niti bilo kakvu drugu meru koja bi sprečila raspad sistema.

Skupštine Slovenije i Hrvatske, odmah nakon blokade savezne Skupštine, ubrzano su počele sa pripremama i donošenjem zakona koji su vodili ka nezavisnosti ovih republika. Jugoslovenske savezne institucije nisu imale snage ni zakonskih sredstaa da se usprotive i zaustave ove izazove sticanja nezavisnosti jer je odsustvom delegacije Skupštine Kosova u Domu republika i pokrajina, koji je imao ulogu sličnu Senatu, Savezna skupština faktički stavljena van normalne funkcije. Delegacije Slovenije i Hrvatske, kada se postavljalo pitanje primene saveznih zakona kojima bi se ukinuli akti skupština ovih republika, zahtevale su da se prvo obnovi sama Savezna skupština, gde nije bilo legitimnih predstavnika Kosova. Srbija to nije dozvoljavala, ali nije imala ni snage da nametne krnje odluke jer svaka od republika, za bilo koju odluku, imala je pravo veta. Slovenija i Hrvatska, pa čak i Srbija, koja je prva usvojila svoj u potpunosti separatistički Ustav, maksimalno su koristile ovaj vakuum, nedostatak ključne instance saveznog zakonodavstva, što se dogodilo nakon oduzimanja konstitutivne autonomije Kosovu.

Iz knjige Shembja e Jugosllavisë dhe rrëfime të tjera politike: dialog i Shkëlzen Maliqit me Baton Haxhiun, UET Press, Tiranë 2011 / Kosovo i raspad Jugoslavije, sa albanskog preveo Anton Berišaj, MOSTART, Beograd, 2014.

Sadržaj: Napiši to, Zeni! (7), Uvod (13), Šezdesete (41), Život u glavnom gradu Jugoslavije (73), Šezdeset osma (85), Sedamdesete (105), Osamdesete (151), Devedesete (187), Zašto je propao mirni otpor (219), O normalnosti (247), Priča o decembrima Ibrahima Rugove (269), Seme nezavisnosti (281).

Peščanik.net, 16.07.2014.

JUGOSLAVIJA
KOSOVO