Banksy
Banksy

Svuda je rat. Nikada od završetka Drugog svetskog rata ova tvrdnja nije zvučala tačnije nego danas. Nova kultura rata je u usponu. Nemačka želi da ponovo zavoli bombu. Političari i mediji nameravaju da odviknu građane Nemačke od njihovog pacifizma. Ako zagovarate nenasilje kao Margot Käßmann, postajete predmet sprdnje. To moramo da zaustavimo. Cinici, koji misle samo o ratu, započeli su borbu za naše duše.

Nemačka bi trebalo da igra novu ulogu u svetu. To je rekao predsednik Gauck, pridružili su mu se ministarka odbrane i ministar spoljnih poslova. Mediji su saučesnici u ovoj igri. Kako bi trebalo da izgleda ta nova uloga? Otprilike ovako: podržavamo kijevsku vladu koja puca na sopstveno stanovništvo, Izraelu isporučujemo raketne bacače i nuklearne podmornice dok generalni sekretar UN govori o „zločinima“ u Gazi, a sada hoćemo da intervenišemo u Iraku. „Do granica politički i vojno izvodljivog“, izjavljuje Frank-Walter Steinmeier. „Kako bismo ‘sprečili genocid’ a možda i nešto više“, nagoveštava Ursula von der Leyen.

Naravno, za nas je najvažniji uzvišeni cilj. Zar ukrajinska vlada nema svako pravo da se brani od separatista? Zar Nemačka ne oseća istorijsku krivicu prema Izraelu? Kako da ne reagujemo dok Jezidi umiru od žeđi u Iraku? „Savest nam govori, oružje je časno, ako se nosi za pravednu stvar“,1 kaže Harry Hotspur kod Šekspira. Kome cilj opravdava sredstva, taj će uskoro biti spreman da upotrebi svako sredstvo kako bi postigao svoj cilj.

Cem Özdemir je nedavno na ARD rekao da su kurdski borci spasili hiljade jezidskih života: „To nisu uradili sa prostirkama za jogu, već oružjem.“ Izgleda da je lideru Zelenih to veoma zabavno? Zeleni su nekada bili partija koja je pokretala žestoke rasprave o etici delovanja i nečinjenja. Danas, 22 godine posle smrti Petre Kelly, Özdemir je izgleda pronašao odgovor: prave ljude moramo dobro da naoružamo, a mir će doći sam po sebi. Da smo samo ovo ranije znali izbegli bismo sve one debate.

Poznato je da ljudi ne uče iz istorije, ali je uznemirujuće koliko je kratko njihovo pamćenje. Karl-Georg Wellmann, političar CDU zadužen za spoljnu politiku, među prvima je zagovarao isporuke oružja Kurdima za borbu protiv džihadista. Kurde naziva „zapadnjački orijentisanim faktorom stabilnosti“. Isto su mislili i Amerikanci o Mudžahedinima dok su im slali stinger rekete za borbu protiv Rusa. Wellmannov „faktor stabilnosti“ upravo širi sopstvenu zonu uticaja: Kurdi su početkom jula zauzeli naftom bogati Kirkuk. Da li Wellmann zna šta će da urade sa oružjem koje im pošaljemo? Za razliku od jogurta, oružje nema rok trajanja.

Šta je onda sa Srebrenicom, Ruandom ili sa ugroženim Jezidima? O tome je sve u Spiegelu rekla bivša biskupkinja Margot Käßmann: „Zanimljivo je da uvek razmišljamo od kraja, kada se čini da nenasilno rešenje više nije moguće. Danas postoje insituti za istraživanja mira koji su razvili strategije za izbegavanje ili rešavanje sukoba. Nedostaje jedino volja. Najbolji primer je Nemačka koja godišnje izdvaja 30 milijardi evra za vojsku, a 29 miliona evra za civilnu službu.“

Jan Fleischauer optužuje Margot Käßmann da iako je teološkinja nije u stanju da razume „zlo“. Pri tome još od eksperimenata Stanleyja Milgrama i Philipa Zimbardoa znamo da je zlo samo pitanje okolnosti. Miligram je učesnike svog eksperimenta naveo da jednog bespomoćnog čoveka izlože naizgled bolnim strujnim udarima. Zimbrado je u svom zatvorskom eksperimentu jednoj grupi studenata odredio ulogu zatvorenika a drugoj čuvara koji su se ubrzo pretvorili u sadiste.

Mi građani Nemačke znamo za zavodljivost zla i bez ovih eksperimenata.

Da, Jezidima moramo da pomognemo. Ali njihov protivnik, novo lice islamskog terorizma Abu Bakr al-Baghdadi je baš kao i njegov prethodnik Osama Bin Laden izdanak fatalne američke bliskoistočne politike. Gde počinje „odgovornost“ o kojoj se stalno govori?

Ukrajina, Gaza, Irak – niko ne veruje da će nasilje rešiti ove probleme. Vojne intervencije Zapada su kapitulacija praktične politike, a ujedno i političke kreativnosti. Nemačka želi da učini nešto za svet? Onda bi trebalo da postane tvorac nove mirovne politike. Trebalo bi da prestanemo sa raspravama o „pravednom ratu“ i težimo pravednom miru.

„Ako želite mir, spremajte se za rat.“ To je oduvek bila opasna i besmislena lekcija. Vreme je da stare Rimljane ostavimo prošlosti. Postoji alternativa i ona glasi: „Ako želite mir, spremajte se za mir.“

Spiegel, 14.08.2014.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 16.08.2014.

UKRAJINA

________________

  1. Viljem Šekspir, “Henri Četvrti”, prvi deo, V čin, scena druga, preveli Živojin Simić i Sima Pandurović, u Sabrana dela (Beograd: Službeni list SRJ i Dosije, 1995), str. 625.