Ilya Repin, What freedom!
Ilya Repin, What freedom!

Prošao je čitav vek od početka Prvog svetskog rata, koji su mnogi u to vreme proglasili „ratom za okončanje svih ratova“. Nažalost, ratovi su se i dalje vodili. Uz sve gore vesti iz Ukrajine, ovo je dobar trenutak da se zapitamo zašto.

Nekada davno, u ratove se ulazilo zbog razonode i profita; kada je Rim zauzeo Malu Aziju ili kad je Španija osvojila Peru, razlozi su bili zlato i srebro. Ima toga i danas. U značajnom istraživanju koje je naručila Svetska banka, oksfordski ekonomista Pol Kolijer je pokazao da je najuverljivija nezavisna varijabla za mogući građanski rat, što je najčešće slučaj u siromašnim zemljama, raspoloživost resursa za pljačku, poput dijamanata. Svi drugi razlozi kojima pobunjenici pravdaju svoje postupke uglavnom izgledaju kao naknadne racionalizacije. Rat u preindustrijskom svetu više je ličio, i još uvek liči na bitku mafijaških porodica za kontrolu reketa, nego na borbu za principe.

Međutim, ako ste moderna, bogata nacija, rat se odavno više ne isplati – čak i ako je prost, pobednički rat. U svojoj čuvenoj knjizi iz 1910. godine, „Velika iluzija“, britanski novinar Norman Endžel tvrdio je da je „vojna moć društveno i ekonomski beskorisna“. Kako je istakao, u svetu uzajamne zavisnosti (koja je već postojala u doba parobroda, železnice i telegrafa), rat nužno nanosi tešku ekonomsku štetu čak i pobedniku. Osim toga, iz naprednih ekonomija nije lako iščupati zlatna jaja, a da se pri tom ne ubije guska.

Treba dodati i da je moderan rat veoma, veoma skup. Na primer, prema svim procenama konačna cena rata u Iraku (uključujući i stavke kao što je zdravstvena zaštita veterana) iznosiće više od bilion dolara, što je višestruko veća suma od bruto društvenog proizvoda Iraka.

Teza „Velike iluzije“ je dakle bila tačna: moderne nacije se ne mogu obogatiti vođenjem ratova. A ipak se ratovi i dalje vode. Zašto?

Jedan od odgovora je da lideri možda ne znaju aritmetiku. Uzgred rečeno, Endžela često kritikuju ljudi koji su pogrešno razumeli da je on predviđao kraj ratovanja. U stvari, namera njegove knjige bila je da raskrinka atavističko shvatanje ekonomskog rasta preko osvajanja, što je u njegovo vreme još uvek bilo rasprostranjeno mišljenje. Zabluda lakog dobitka, međutim, i dalje preovlađuje. Neproverena je pretpostavka, ali izgleda da je Vladimir Putin mislio da može da prođe jeftino ako svrgne vladu Ukrajine, ili bar osvoji dobar deo njene teritorije – uz malo prikrivene pomoći pobunjenicima, pobeda je laka.

Kad smo već tu, sećate li se kada je Bušov režim mislio da će svrgavanje Sadamovog režima i postavljanje nove vlade koštati samo 50 ili 60 milijardi dolara?

Međutim, veći problem je u tome što vlade najčešće izvlače politički profit od ratova, čak i ako rat nema nikakvog smisla u pogledu nacionalnih interesa.

Nedavno je Džastin Foks iz Harvard Business Review ukazao da bi se razlozi za ukrajinsku krizu mogli naći u posrnuloj ruskoj privredi. Foks je primetio da Putina na vlasti delimično održava dugotrajan i brz ekonomski rast. Ali ruski rast posustaje – pa bi se moglo reći da je Putinovom režimu bila potrebna diverzija.

Slični argumenti se iznose i za druge, naizgled besmislene ratove, kao što je argentinska invazija na Foklandska ostrva 1982. godine, koja se često pripisuje želji tadašnje hunte da odvrati pažnju javnosti sa ekonomskog debakla. (Istine radi, neki eksperti su veoma kritični prema ovoj tvrdnji.)

Činjenica je da se u vreme rata nacije skoro uvek ujedinjuju oko svojih lidera, bez obzira na to koliko je rat glup ili koliko su lideri grozni. Argentinska hunta je nakratko postala veoma popularna tokom Foklandskog rata. U jednom trenutku je „rat protiv terora“ doneo Džordžu Bušu Mlađem vrtoglavu podršku, dok mu je Irak verovatno osigurao pobedu na izborima 2004. Tako je i Putinova popularnost skočila od početka krize u Ukrajini.

Nema sumnje da bi bilo suviše pojednostavljeno reći da se smisao sukoba u Ukrajini svodi na konsolidaciju autoritarnog režima koji posrće na drugim frontovima. Ali u tome izvesno ima neke istine – što otvara zastrašujuće izglede za budućnost.

Eskalacija sukoba u Ukrajini predstavlja neposrednu pretnju. Ukoliko preraste u pravi rat, to bi bilo protiv svih ruskih interesa – ali Putin možda strahuje da će izgubiti ugled ako dozvoli da pobuna propadne.

Ako autoritarni režimi bez pravog legitimiteta dolaze u iskušenje da zveckaju oružjem kad im posao krene po zlu, pomislite kakav će to biti izazov za kineske vladare ako i kada kineskom ekonomskom čudu dođe kraj – kao što mnogi ekonomisti veruju da će se uskoro i desiti.

Objava rata je veoma loša ideja. Ali se, uprkos tome, i dalje dešava.

The New York Times, 17.08.2014.

Prevela Marijana Simić

Peščanik.net, 02.09.2014.

UKRAJINA