- Peščanik - https://pescanik.net -

21. emisija

Radio emisija 13.09.2000, govore: Mića Lenkić, otporaši iz Smedereva, Vesna Pešić, Zoran Đinđić, Sergej Trifunović i Mirjana Karanović.

Svetlana Lukić: Samozvani sveti Petar juče se prikazao kraj đerdapskih turbina. Prisvojio je božju povlasticu da nas deli na dobre i zle, merio nam grehe i razvrstavao na one koji zaslužuju raj i one koji moraju u sumpor. Kada je već potegnuo biblijske teme, moraću da mu odgovorim, uprkos Kafkinim upozorenjima da se jedna od najdelotvornijih đavoljih umeća osvajanja sastoji u tome da nas izazove na borbu. To je, kaže, kao i borba sa nekim sa kim na kraju završite u krevetu. Međutim, ko poteže biblijsku temu sumpora, od nje će i poginuti. Utešno je za samozvanog svetog Petra što ćemo mu oprostiti, a može mu se oprostiti samo ako doprinesemo njegovom padu, ako svojim očima vidimo njegov sramni kraj.   U današnjem Peščaniku ćete čuti direktorku Centra za antiratnu akciju, Vesnu Pešić, Miću Lenkića iz sela Lipe, otporaše iz Smedereva, miting DOS-a u Požarevcu i Mirjanu Karanović koja govori pesmu Čizme Ljubomira Simovića. Ali pre i posle svega slučajni tonski uzorak RTS-a.

Goran Matić: To moramo da obezbedimo. Ova zemlja ima tri puta veću proizvodnju ulja nego što građanima treba i ne može da nema ulja. Ako nema ulja, to je špekulacija i politička podvala, da se građani nateraju da ne vole ovu vlast. To ne sme da se dešava u ovoj zemlji. Ulja ima dovoljno i mora da ga bude.

Sergej Trifunović, miting DOS-a u Požarevcu: Dva zabrinuta u nekom od redova i jedan kaže drugome – Nema šećera, nema ulja, nema benzina, nema dečijih dodataka, nema penzija, a od 24. izgleda nema ni Slobodana Miloševića, teško nama.

Slobodan Milošević: Hoću da kažem da je to jedna ogromna reverzibilna hidroelektrana otprilike nešto malo uzvodno od donjeg Milanovca, blizu Lepenskog Vira na visoravni sa projektovanim kapacitetom od 2400 megavata.

Sergej Trifunović: Ustao on jedno jutro i kaže – Kakav sam ja to predsednik ako ne mogu da odem u svoj rodni grad Požarevac. Tako da i on ima svakih deset godina neki momenat kada razmišlja kao normalan čovek. Obuče farmerke, obuče džemper, traži crvenog juga da mu dovezu. Dovezu mu juga, otpusti sve telohranitelje i krene u Požarevac, i na skretanju s auto-puta pukne mu guma. Da li da zovem helikopter, šta da radim. I kaže – Promeniću gumu sam. Izađe iz kola, uzme dizalicu iz gepeka, digne kola, pošto mu je Marko pokazao kako se to radi za slučaj da pukne guma, krene da skine točak, zaustavlja se blindirani mercedes, otvaraju se vrata, izlazi Mirko Marjanović i kaže – Gospodine predsedniče, šta to radite? Skidam točak – Izvinite, a je li mogu ja kasetofon?

Zoran Đinđić: Meni se dopala ova Sergejeva priča o onom vađenju kasetofona, jer to je suština ove vlasti. Ima još jedan deo, na svaki izvađeni kasetofon jedna patriotska parola. Nema lopovluka bez patriotizma, bez njihovog patriotizma, i zamislite koliko su kasetofona povadili, toliko su im puna usta patriotizma, ne može čovek od njihovog patriotizma da živi, a sve da bi prikrili svoj lopovluk, jer o tome se u Srbiji radi, o lopovluku se radi. I to je tema za ove izbore. Neka ne misle da će nam pričama o NATO-u, o Klintonu i Šrederu odvući pažnju od njihovih lopovluka. Na ovim izborima se o njima radi, o njihovom lopovluku. Neka Klintona smenjuju Amerikanci, mi smenjujemo Slobodana Miloševića. Vi ste svedoci gde su bili i od čega su krenuli. Pisala je ona knjige i pre deset godina, pa nije bila milionerka, neka živi od svojih knjiga, i to će biti socijalna pravda koju njena partija propoveda i mi hoćemo tu socijalnu pravdu. Neka živi od svojih knjiga. Dodelićemo joj socijalnu pomoć jer od nje će živeti, kakve su joj knjige.

Mira Marković: Od svih besmislica koje emituju portparoli NATO pakta po Srbiji naročito besmislena izgleda njihova agitacija za promene. Znaju dobro i ovi izaslanici i njihovi šefovi da je naše društvo sve od promena, da jedva možemo da ih registrujemo. Njih zanima samo jedna promena. Nju jednu žele da izvedu i nju jednu ne mogu da izvedu punih deset godina, a to je da u Beogradu uspostave marionetsku vladu.

/Požarevljani/:

– Plaše se ljudi, plaše se. Ima mnogo onih koji misle isto kao mi ali ne smeju. To je jedini razlog. Ja ne vidim drugi razlog, ja ih znam još sto sigurno oko mene koji misle isto kao ja, ali ih ne vidim ovde. Svi gledaju gore i čekaju neke kamere, ne znam ni ja šta čekaju i šta gledaju.

– Posebno mi je krivo kada odemo u Kragujevac, Čačak, Šabac a ono ljudi kažu – vi Požarevljani, stvarno je to poražavajuće. Očekivala sam ipak mnogo više ljudi. Žao mi je.

– Dosta se plaše. Moram da vam kažem, i oni koji bi došli, plaše se da izgube posao, sve je moguće. Ja sam bio u drugim gradovima gde imam prijatelje, u Užicu, u Kragujevcu. Ljudi žive opušteno, slobodno. Ne plaše se. Ovde ima više policije nego ljudi koji su došli da čuju. Verujte mi. Sada se i mi već plašimo da kažemo odakle smo.

– Vi Požarevljani odgovorni ste što se desio Milošević baš ovde u Požarevcu. A nas kosovskometohijske Srbe optužuju da smo ga politički stvorili i da je tamo politički rođen. Imamo zajedničku obavezu da i vi i mi operemo obraz.

Milovan Bojić: Načelnik je odredio da se onima koji dolaze sa sela ne prepisuju lekovi nikada. Ne može tako. Znači, oni moraju biti kažnjeni što su sa sela i da hrane narod i državu. E ovo neće moći. Ovo neće moći.

Zoran Đinđić: Naš program je jednostavan. To što njih plaši, to je svakom domaćinu i svakoj domaćici normalno, da pospremimo našu kuću Srbiju, da počistimo prljavštinu iz naše kuće Srbije. Mnogo se prljavštine nakupilo u ovih deset godina. Bubašvabe vladaju našom kućom Srbijom, bubašvabe u rupe. U svakoj državi ima kriminala, ali kriminalci nisu ministri. Svaka država ima svoju mafiju ali samo u Srbiji mafija ima svoju državu. Ne može. Nije Srbija mimo sveta. Neka bude i ovde mafija, ali mafijaši u zatvore, kada ih policija uhvati. U zatvore, a ne u JUL.

Mira Marković: Nemaju oni taj program ni u tašni ni u glavi, a i da ga neko napiše, ne bi bili u stanju da ga brane. Oni su prihvatili ulogu površno dresiranih papagaja.

Sergej Trifunović: Pošto nam je rođendan istog dana, 2. septembra, Sava Milošević je meni poklonio ovaj dres, a pošto je Klintonu i Slobi rođendan istog dana, Sloba je njemu poklonio Kosovo, a ja vam kažem da posle 24. septembra ovo je jedini Milošević koga želim da vidim u igri. /imitira/ U to ime sve vas pozdravljam.

Mića Lenkić: Izišlo mi 105 džaka, u ono vreme bio džak kukurza 170 dinara. Ja sad berem taj hektar, nemam ni 20%, a da sam imao žito, to me izvadilo, imao bi 315 džaka. Žito, ja nisam imao bolje žito u mom veku. To je neko čudo, nemam pojma kako. Ja i žena smo radili samo za našu kuću, da preživimo. To smo se naradili. To sve ću da prežalim, ali kako ću ovu muku da preteram, uopšte ne znam šta da radim. S ovim mojim, ti znaš da sam ja za Vukom trčao i po Loznici i po Šapcu i po Valjevu i di nisam trčao za njim. Kad sad ne znam šta da radim. Sad me sramota da idem. Spavao sam u Beogradu na asfaltu… na sabor onaj Vidovdanski sam išao. Kako se s kog čujem ovako u četiri oka, svi kažu da će da glasaju za udruženu opoziciju. I ja hoću, pa sad šta mi da bog. Ne vredi.

On je mislio da će oni da popuste, znaš. Da popuste, ono jeste, najsnažniji smo mi, jeste to. Najsnažnija opoziciona partija u Srbiji. Ama, on je to mislio, ali ovi tvrdoglaviji bili od njega i on je mislio pošto mu Đukanović ne priznaje, ovo što se desio ovaj puč, ja to zovem puč, izmene ustava, ona čuda – ti kosiš ti vodu nosiš. Njihovu onu pobedu, kada su stavili Bulatovića, on je to odrekao. I možda je u pravu, šta ja znam. Ja volim malo jaču državu, ne malu. E sad, Vuk je mislio – nema svrhe da se izlazi. Kako to sad? Srbija i Jugoslavija. Šta to znači? Za šta da glasam? Onda malo i zapad ga pritisao jer smatraju da treba da se izađe. I treba da se izađe, normalno. U što većem broju izađemo, to je veća šansa. I šta će da bude videćemo. Strah me od tog 24. Čekam ga.

Svetlana Lukić: Ja kažem ovim SPO-ovcima u Valjevu – jeste li rekli da nećete da izađete na izbore? Pa što ste onda izašli?

Mića Lenkić: Pa šta da radimo? Mi slušamo… mi smo poslušna partija, kao i komunisti, kako se kaže – tako se radi.

Svetlana Lukić: A što poslušni? Zašto tako?

Mića Lenkić: Pa ubedili smo se mi da je glavešina pametan, a on šeprtlja. Upetljao se, neće – oće, može – ne može. Ovi ga jure kao zeca da ga ubiju. Ne zna šta da radi. Nije ni pravo da pogine čovek. Dva puta je izbegao smrt. Ne znam ništa. Čekam taj dan, pa šta da bog. Neki seljaci kažu – ne može niko da ga pobedi. Ko je pobedio Fidela Kastra, ko je pobedio Čaušeskua, ko je pobedio Staljina, Lenjina, Hitlera, Tita?

Svetlana Lukić: Mislite da neće priznati izbore.

Mića Lenkić: Ma ne mislim, ovi ostali misle. Ja mislim da mora da prizna jer mi ćemo da se dignemo, i kuka i motika. Kao ono 130 i koliko dana smo ludeli po Beogradu. Ludeli smo mi i tu po selu, svako veče. Bez veze.

Svetlana Lukić: Pa nije bez veze. Morali su da priznaju.

Mića Lenkić: Pa morali kad izgineš. To se on tad pokajao i više nikad.

Svetlana Lukić: Nikad više Lex specialis, je li tako?

Mića Lenkić: Neće on više tako nešto. Ima jedna državica tamo, ne znam kako se zove, to je jedan zatvor, svetski zatvor. Ona prima tamo, oni donesu pare. Nema pravo niko da ih… ima da idu… Ali mi nemamo nikog, ko će njega. To Jevreji rade, radili a sad neće, nema to više. Pa gde će, u Kinu. U Rusiju neće sigurno, ne sme. Ne smeju oni da ga prime. U Kinu, u Hilandar, u keliju, plastična operacija i promeni ime, prezime, pa mora negde. Doduše, ja ga ne bih dirao. Ne bih ga nikome predao. Iz inata, ja da dođem na vlast ne bih ga predao nikome. Što da predam Srbina. Da ga izdam. Ja ne bih, nikad. Dao bih mu neko imanje, penziju ogromnu. Ne da se potuca kao naši vladari. Zašto da se potuca. To je bilo njegovo vreme, istorija.   – Kako Mira da ide na plastičnu operaciju?

Mića Lenkić: Kad je njemu lepa, šta nama smeta… Može on da daje džabe leba i mleko, ali ne može da uzima džabe. Ti kad kupiš sada nešto na pijac, ti do kuće možeš da podeliš dečici uz put. Imaš prava da daješ džabe, a nemaš prava da otmeš na pijac pa da daješ džabe, to nemaš prava. On obrnuto radi, nama otme pa posle daje džabe da bi ga glasali. Ja mu ne dam. Ja sam 315 džakova proizveo, jedan džak nisam dao nikome niti ću da dam. Vrednost oću, ne mogu ja da dam žito… 4 dinara plaća žito, to je 200 dinara 50 kila, a ja da dam, džak žita za 200 dinara, pa da idem da kupim džak kukuruza za 500, pa da naranim moju svinju. Šta joj fali da jede žito? To je moje žito. Jela svinja žito, lepše meso, čvrsta slanina, red ovo red ono, sendvič. Da li je humano ili nije humano? Mnogi ne gledaju to. Bolje dva džaka žita nego jedan džak kukuruza za iste pare. Seljaci rane svinje mlekom.

Svetlana Lukić: Mlekom?

Mića Lenkić: Mlekom. Džakče koncentrata je sada 200 dinara. To je 20 dinara kilo. A mleko je plaćeno 6 dinara i 25 para. Tačno tri kila mleka za kilo koncentrata. I nema ništa, beda. Nego biće bolje. On ovde kaže – a ko je bolji. Da mu ja kažem ko je bolji. Po čemu ja znam ko je bolji. Ja kažem – da probam. Kaže svejedno, svi su isti. Ako je na ovom šporetu sad poklopljenih pet-šest šerpi i ti ga pitaš šta ćeš da ručas i nije svejedno. Ja bih bareni krompir, a ovaj drugi do tebe – šta ćeš ti? Ne znam šta ima. A ja mu izređam – to i to. Kako svejedno i svi su isti i svi se bore za stolicu. Hajde da sedimo na zemlji, je l’ mora na stolicu? Vlast je vlast, u redu je. Ali da se promeni, da vidimo. Kada na proleće posadiš jednu malu šljivicu, višnjicu, šta bilo, ti ćeš do jeseni, ti ćeš kad hoćeš, s jedan prst da izvučeš to iz zemlje. A probaj ti da izvučes ovu jabuku 10 godina. Nikad. Tu treba traktor, lanci, da se zapinje, muka. Ne može. Tako i to. Zašto ti puštaš njega da se ozili ako ne valja. Biće bolje na godinu i onda ga pustiš 20 godina. Što ga puštaš? Odmah čisti i briši, ja tako to smatram. Hajde da probamo, majku mu jebem.

Kad te neće niko trebalo bi sam da se povučes. Mene bi bilo sramota. Stvarno bi me bilo sramota. Toliko da ispašta, pišti narod ko crv. Kuća gori, baba češlja vunu. A narod je prost, narod je zatucan, prost. Ko gradi sad ove mostove? A ko je lupao, a zbog čega je lupao? Sad gradi. Niko ništa ne plaća. Imam neke drugove, pričaju, kažu nisu primili platu, pitaj boga.

Ako neko ne može da podnese poraz, ima sto načina: omča, voz, šteker-struja, ko ne može da podnese. Ja bih podneo. I to srcem i dušom bih izašao pred Skupštinu i rekao – Narode moj, vi ste me postavili, vi ste mi kazali dosta, iako ga niko nije postavio, sam se postavio, sad mu kazali dosta, dobro. I šta bi mu falilo? To normalan čovek može da podnese. Samo ako je bolešljiv malo ne može, on neka bira druga sredstva. Pametan svet sve podnese. Umre mu sin, pogine, on podnese. Šta će – di će?

Svetlana Lukić: On se plaši za sopstveni život?

Mića Lenkić: Pa i treba da se plaši. Kakvo su zlo napravili, isto kao Čaušesku, rekla je to ona Vesna Pešić, gde je ona, nisam je skoro čuo, ona je rekla – samo rumunski metod, je li tako nešto rekla? Ona ništa loše nije rekla. Samo što ja ne volim to. Mi smo tako prokleti. To prokletstvo, onaj onoga, onaj onoga, onaj Karađorđa, pa nas možda to prokletstvo bije i dan – danas. Ja to ne volim. Ja volim lepo… ja ne bih nikada to rešenje prihvatio. Ali ove godine da je pao grad, bilo bi bolje nego suša. On ne ubije svuda. Malo se istopi i zalije. Ne ubije sve.

Svetlana Lukić: Ne biste ga slali na Haški sud?

Mića Lenkić: Ne. Nikada ga ne bih dao. Zašto, šta sad? Haški sud, drugi da mi sudi. Imamo i mi sud. Pravedan, lep da bude sud, pravi pravcati. Da ne bude ni po babu ni po stričevima. I da ga osudimo, i gospodski da ima zatvor, normalno, kućni, kako se to zove. Šta će? Šta je bilo – bilo. I oni bi trebalo na sud. Šta su u bombardovanju pobili dece i kako zlo naneli i koliko traume deci i kako su piskali i vriskali. Onaj mali, mama mu kaže -Hajde da ležeš, a on kaže – Je l’ da obučem pidžamu. Nije to lako bilo, mali da razmisljaju o tome. Jednostavno, ja ga ne bih dao, ali ne bih ga ni vukao za rukav. On da je pametan pa da ode, da dokaže da nije kriv. Ja bih išao. Ma nek bude šta oće, pizda mu materina.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Mića Lenkić iz sela Lipe kraj Smedereva. Iz Smedereva su i Otporaši koje ćete čuti.

– Jedna anegdota sa dedicom koji ima otprilike 90 godina. Damo mu letak Otpora a on pita – Ko ste vi, ja ću za vas da glasam. Mi smo mu objasnili da za nas ne može da glasa i on kaže – Glasam za onog Vuka već 10 godina, nije mi ni jednu sličicu doneo. Na kraju mi smo nabavili sličicu Vuka Draškovića i odneli smo mu. Bio je neverovatno srećan i rekao je da će prvi put kada se mi budemo pojavili na izborima za nas da glasa.   – Bio sam i sam prilično zatrovan nekim nacionalizmom, ksenofobijom i ne znam čime već sve ne. Bio sam prilično pod uticajem medija koje sam gledao najčešće. Poslednje dve godine otkad studiram, naučio sam mnogo bitnih stvari, inače studiram politikologiju.

Svetlana Lukić: Misliš li ti da će stvarno da pobedi opozicija i da će on stvarno da preda vlast?

– Ne mislim. Prvo ne mislim da opozicija može da pobedi u ovakvim uslovima kakvi su. Činjenica je da još uvek ima negde blizu 30% podrške, što je mnogo. S druge strane, ne mislim da može sebi da dozvoli da izgubi vlast, a i ako se bude desilo da je izgubi, imaćemo tenkove na ulicama vrlo verovatno. E sad sve zavisi od naroda da li će biti kao u Rumuniji ili će ostati svi po kućama i prećutati. Možda jeste zalud ali na BBC-ju sam danas prvi put video jednu divnu reklamu kako jedan čovek može mnogo toga da uradi. Priča počinje sa devojčicom u Alabami koja je crna pa je želela da ide u školu u koju idu svi ostali, pa je druga slika sa Gandijem, čovek u Indiji koji je digao svoj glas, treća slika je čovek koji iz Istočnog Berlina beži kroz žicu, četvrta slika je onaj Kinez koji na Tjenanmenu stoji sam ispred tenka i tako se ređaju te sličice. Pa ako neko ne krene, šta ćemo? Svi ćemo da sedimo i da čekamo.

– Znači, ako ovi izbori pokažu da je više od polovine stanovništva Srbije za promene, vredi raditi. Ako se pokaže da je on i dalje jak, onda stvarno mislim da u ovoj zemlji ne vredi ništa raditi u tom pravcu, i mislim da će cela moja generacija 25. septembra početi da juri pasoše, i ovo što je do sada ljudi otišlo to će da bude mali broj u odnosu na onaj koji će otići posle izbora.

– Kada vidiš ovaj narod kakav je, smuči ti se sve. Svi su taj Otpor prihvatali u narodu kao super, sve je kako treba i onda kad je ubijen Boško Perošević, i to mi otac priča, njegove kolege kažu da smo to mi uradili. Ja ne mogu da verujem da toliki glupaci mogu da budu. Glupander do glupandera. Uzeli novine i kažu – vidi Otpor, teroristi, vidi ubili čoveka. Povukao sam se jedno vreme, rekoh – neću, nema šanse. Pesimista sam skroz. Sad opet vidim da tu ima energije, ima volje, pa rekoh, hajde ponovo da krenem. A 25. bežim, u Crnu Goru, u Republiku Srpsku, bilo gde. Samo da ne budem ovde. Ne mogu kad je narod glup. Oni razmišljaju televizorom. Ja kad razgovaram sa bilo kim od tih ljudi, to tačno vidiš, priča televizor. Sve mu nacrtaš crno na belo, sve mu objasniš. Je li tako? Jeste. Jeste. I šta onda? Ali ko će drugi, reci mi? Jednom prilikom sam rekao dedi, svinja kad siđe, može da se živi. Kao, ko je svinja, pa znaš ti o kome ja pričam. A on kaže – ne znam. Pravi se lud skroz. I ja mu kažem ime i prezime, sve. I on kaže – šta, vi ste svinje, vi ste svinje. Kako te nije sramota, ja sam ti prvi unuk. Kad moj rođeni deda tako može meni da kaže, on je u stanju celu porodicu, sve da nas otera u tri lepe. Eto kakav je taj moj deda. Došao moj ćale kod njega i deda mu kaže – Nemam pare da jedem, nemam pare za lekove, i ćale mu kaže – Pa ti glasaj ponovo za isto što si i do sada. A on – Ništa mi ne treba, imam sve.

– Ja sam nešto veći optimista. Mislim da ako mi najzad shvatimo da svi treba da izađemo na izbore 24-tog, da uzmemo olovku u ruke i da stavimo tačku na sve ovo, da ćemo pobediti i da je zaista gotov.

– Moji otac i majka neće da izađu sigurno dok ja ne budem prebijen, ili ubijen, ili ranjen, ili uhapšen i bio u zatvoru tri meseca džabe. Oni znaju da ja nisam kriminalac. Dakle, sve dok se to ne desi. A on neće pustiti vlast sigurno tek tako. Bar ko u Rumuniji mora da bude. Ja ne verujem da može drugačije. Ma kakvi mirno. Miliciju imaju, imaju pendreke, gumene metke, ne moraju da pucaju, da ubijaju, ali mogu da te unakaze za ceo zivot. Bukvalno treba da prvo izađe neko ko će da bude meta da bi navukao posle ostali narod. A pitanje je da li bi i tada.

– Ja mislim da mi iz Otpora to možemo da izvedemo. Da ih dovedemo dotle da počnu da pucaju. Tako da njihov prvi potez mora da bude. Iskru više ne možemo da izazovemo mi koji smo na ovoj strani, ni opozicija koja je takva kakva je, da ne kažem jalova, niti naše akcije koje su zaista jalove, gledano generalno, ali su dovoljno dobre, jer njihova je organizacija loša, koliko god nama delovalo da im je organizacija sjajna, na detaljima koje vidimo mi koji se ovde krećemo, vidimo da njihova organizacija nije dobra. Oni će početi da izazivaju tu varnicu, jer drugi način ne postoji. Znači, naše je da sedimo i da čekamo i da se pripremamo kao što se pripremamo. Polako, prvo me je bilo strah da izađem na protest, pa sam izlazio. Pa me onda bilo strah da lepim plakate, pa sad idem da lepim plakate. Pa sutra me neće biti strah da radim stvari koje me je do sada bilo strah da radim. Znači, ide sve po redu. Dijalektika. Pobedili oni, znači zvanično pobedili, odnosno uspeli da ukradu ili ne uspeli da ukradu, uveli vanredno stanje, uveli nas u rat sa Crnom Gorom, sa celim svetom, šta god… ima tu sigurno još gomila stvari koju ja ne mogu da vidim jer politika mi nije struka. Ja se ovim bavim zato što mi je muka više da udišem ovaj vazduh na ovaj način. Muka mi je od svega toga i verujem da ćemo reagovati. Ovo nam je dobra priprema da budemo među prvima.

Ljudi neće da izađu na protest iako bi trebalo da izađu jer treba da nahrane svinje, da zaliju paradajz, nije bitno šta, ljudi rade u firmi za socijalno, penzijsko i za mir neki u kući da ga ne bi gledale komšije mrko – a on ništa ne radi. Da li je to život? Baš mi ne deluje tako. Voleo bih da vidim nasmejana lica. Da izađem u grad i da vidim ljude koji su nasmejani, koji su zadovoljni. Ne da mi dođe ćovek koji će da kaže, uradio sam posao, strašan posao, radio sam ga dva meseca, dobio sam 200 maraka. Hajde da idemo sad da trošimo. I sad gledam ga dva dana nasmejanog i posle ta dva dana opet isto. Počeli smo da gledamo samo dan, dva, tri unapred. Ne gledamo više. Ne možemo da vidimo budućnost. Ne možemo da vidimo najbanalniju stvar – šta će da bude sutra kada budu izbori, pa sada imamo dve-tri solucije. Pobediće oni, pobedićemo mi i oni će da pobede zato što su pokrali. I ja iz toga ne mogu da vidim dalje od 24-tog. Ne vidim šta se dešava. Imam neku svoju viziju ali ne znam. Imam kuću na dobrom mestu, ne može da joj se priđe. Mali su prozori sa strane gde se prilazi. Sedeću, čekaću.

Svetlana Lukić: Slušate direktorku Centra za antiratnu akciju Vesnu Pešić.

Vesna Pešić: Svako ko pogleda u malo dužem vremenskom periodu političku scenu može da vidi da je glavni neprijatelj jedna zaostala politička elita koja je rešila da ostane na vlasti, iako su sve te političke grupacije bile smenjene nakon pada Berlinskog zida. Kao što znate, jedino Srbija do sada to nije uradila, ona je tempirala stalno da slabi unutrašnju konkurenciju. U stvari, kada to znamo i kada ustanovimo da se sve odvijalo oko tog momenta, onda je jasno da su određeni ljudi, određene stranke, služili za slabljenje unutrašnje konkurencije. Kako je to radila? Tako što je sama zajedno sa njima naduvala dve političke stranke i proglasile su se najvećim strankama, a to su SPO i Srpska radikalna stranka, i možemo da vidimo da do 93. godine SPS sedi u manjinskoj vladi zajedno sa Šešeljem. Šešelj izlazi 93. godine iz manjinske vlade, raspisuju se izbori, tada je, kao što znate, predsednik vlade bio Nikola Šainović i 93. ulazimo u nove izbore, da bi se održao imidž ko je opozicija ko je vlast, pošto su naši građani sluđeni ko je uopšte ko. Nimalo ih ne osuđujem, jer tu niko živi ne može da se snađe, šta su ovi, šta s nama rade i kako s nama manipulišu, onda oni sa te stolice planiraju da 94. godine pređu na drugu stolicu. Drugim rečima, prelaze na Vuka Draškovića. Kao što je tada u našoj koaliciji bila Nova demokratija, pa opet mimikrije da se to ne primeti, iz naše koalicije, iz Nove demokratije daju većinu.

Kao što se sećate, 94. godine u januaru prelazi Nova demokratija, a Šešelj biva šutnut u opoziciju, i ide crvena veštica i sve ono najstrašnije. Tuku ih u skupštini, užasno, i za sledeće izbore, molim vas, sada vidite kako se preokreće karta – za sledeće izbore se priprema Šešelj da sedne opet na njegovu stolicu, a SPO se opet izbacuje u opoziciju. Sad se priprema novi preokret. Kao što vidite, ako pratite šta rade Šešelj i Srpska radikalna stranka, očigledno je – JUL hoće, pošto sad on drži dizgine, da se izbaci Šešelj iz vlade i da pređu na onu drugu stolicu, opet na SPO. Jedino što se sada pokazalo kao problematično u promeni ovih stolica jeste to što sada Šešelj baš neće da ga tako šutnu, pa su počeli i on i Nikolić da prete kako će da kontrolišu izbore, kako će u drugom krugu da glasaju za Koštunicu, tako kažu, pa čekaj, da se ti malo središ tamo.

A s druge strane, SPO se pokazao kao jedna vrlo slaba karta. Izašli su sa jednim anemičnim, totalno lošim kandidatom, koji čak ne zna dve rečenice da kaže unakrst i ušli su u jednu patologiju, u jedno stanje rasula koje dolazi od vrha SPO-a. Kaže narod da je ta stranka sastavljena od mnogih aktivista koji su u stvari pristojni ljudi i koji nemaju veze s tim, ali ja govorim o vrhu Srpskog pokreta obnove koji je potpuno propao. Sad, koliko je to naštetilo? To je naštetilo koliko mora i koliko su planirali. Jer mislim da su iznenađeni time, da nisu očekivali da će ono što jeste stvarno opozicija, što je stalno bilo zdravo jezgro, ne političko nego čitavog našeg društva, da su se te snage sabrale, da se to ujedinilo. Da su uspeli da izaberu, što je za njih bilo potpuno neshvatljivo, za celu tu grupaciju, da izađu sa kandidatom, i to sa najboljim mogućim kandidatom koji je praktično već pobedio, i oni su sada potpuno unezvereni i sada treba da se desi taj preokret gde će zaista demokratske snage, zdrave snage ovog društva zajedno sa narodom da oteraju sva tri ova tipa – i Miloševića, i Šešelja, i Draškovića. Eto, to će da se desi.

Prema tome, ne mogu da naškode. Ovi su ušli sada u jedan pozitivni vrtlog koji vuče na potpuno drugu stranu i ne vredi, koliko god oni kadili s ove druge strane, oni to više ne mogu da urade. Zato što su se desile vrlo značajne stvari. Razotkrila se ta ljuljaška na kojoj mi sedimo, znači bleferi, ko je tu ko, i što je najinteresantnije čak tamo gde smo očekivali da će sada neki autonomaši da viču – Vojvodina, gde je Vojvodina, Sandžak, gde je Sandžak i ne znam šta, ušla je tu i cela vojvođanska partijska struktura, čak i Sulejman Ugljanin je stao iza Koštunice.

Prema tome, prvi put sad imamo Srbiju koja je kao moja građanska Srbija, svi smo kao jedan stali, bez obzira na veru, na novčanike, na sve partikularne interese, mi smo svi stali na jednu stranu. Ja mislim da tu nema šta više da se govori. To je jedna potpuno solidna struktura, tu je i Grupa 17, tu su i mladi iz Otpora, to je celo jedno društvo koje se sada bori za svoju budućnost i mislim da oni, koliko god su planirali da naškode, mislim da ovog puta neće naškoditi. Mi do juče nismo mogli da zamislimo da će Đinđić kao predsednik najveće stranke u DOS-u da bude menadžer Koštuničine kampanje. Pa neka građanin vidi, ipak se tu nešto desilo. Znači, to nepoverenje koje potpuno razumem i koje se odvijalo svih ovih godina, i koje praktično sad vidimo bila je njihova nameštaljka, nismo mi svi bili toliko nesolidni ljudi koliko su oni krša tu pravili i sluđivali sve nas i građane. Sada smo mi ipak izašli i stali na neku zelenu granu zajedno sa ovim narodom i ja mislim da je došao poslednji trenutak da se to spase i da se spase što se spasti može. Mislim da ovako dobru šansu i ovako kako sad to dobro izgleda, i ne samo izgleda nego je jako solidno, da ovaj narod neće skoro imati na vidiku i treba da iskoristi šansu. Nije slučajno da se prijavio i Dobrica Ćosić i da je i on dao izjavu i da prosto nema nijednog normalnog čoveka koji ne stoji iza toga i ko to ne podržava.   Oni su potpuno izgubljeni. Mi smo već pobedili, gotovo. Narod je već pobedio. Mi sada samo možemo da vidimo koliko će da kradu i da vidimo kako da ih ozloglasimo u tome. Ali što se tiče samih izbora, oni su za mene završeni, to je za mene gotovo, narod je rešio da glasa za Koštunicu i tačka.

SPO-ovci su povukli jedan pogrešan potez. Oni su nekako gurani na tu marginu, da stanu na jednu separatističku kartu i mislim da su otišli sada predaleko u tome i da su napravili jedan potez da, eto, ne mogu da prihvate te ustavne promene koje jesu objektivno usmerene protiv Crne Gore i koje su bile razbijačke, ali nije prvi put da imamo na delu da ova vlast razbija države u kojima živi. Otuda i taj egzistencijalni strah koji ovaj narod oseća, jer on je već praktično trinaest godina u tom strahu od razbijanja drzave, razbijanja zajednica. To je jedno vrlo krupno egzistencijalno pitanje koje stalno stvara jedan užasan strah, jer na tom strahu vlast živi. Kada se govori o strahu, obično se misli da je to strah da se ne ostane bez posla. Nisu to realni strahovi koji teraju ljude da i do sada da budu vezani za vlast. Zato što ako državna zajednica, ako zajednica u kojoj živimo, ako je ona stalno na ivici opstanka, onda se praktično narod lepi za vlast, zato što mu se čini da će jedino vlast, koja već ima državne organe, da mu spase zajednicu. Međutim, sada je došlo do preokreta, jer se videlo da posle pet puta iste stvari, da smo mi na kraju potpuno izgubili i drugu državu koja je stvorena, i to njihovim potezima. Znači, sada se ta strategija igranja sa zajednicom do koje je svakom normalnom čoveku stalo, i gde se vidi da se oni s tim igraju, ta priča je provaljena i zato mislim da će s ove strane da se pojavi većina.

U toj situaćiji mislim da se Crna Gora nije dobro snašla. Mi smo dali veliku podršku, i mislim s pravom, pokušaju Mila Đukanovića i kada su pobedili na izborima da se u Crnoj Gori napravi demokratsko krilo. I tu je Đukanović u pravu, jeste se promenila situacija, nema ni hapšenja, nema prebijanja, u Srbiji se više ne zna do 24. koga će ubiti i prebiti da nas zaplaše, ipak, nije takva atmosfera u Crnoj Gori, mediji su otvoreniji, slobodniji, ali mislim da se u ovom slučaju nisu pravilno postavili.

Mislim da je bilo strašno važno da jedanput neko kome se pokaže ta separatistička karta kaže – ne, meni je važnija demokratija, meni je važnije da krenemo jednim demokratskim putem, pa ako mi posle toga hoćemo sami, što kaže Koštunica, hajde izaći ćemo na referendume, pa, konačno, ni mi nikad nismo bili na referendumu, niko ni nas nikada nije pitao u kojoj državi želimo da živimo, pa ćemo tim demokratskim sredstvima srediti te odnose, pa ako hoće da idu Crnogorci, pa nećemo valjda ratovati s njima zbog toga, niti će neko od tih Crnogoraca stvarno nas da rastavi. Prema tome, naći ćemo mirne načine da jedanput i svetu i nama samima pokažemo da ako se tamo građani opredele onako dvotrećinski, ne znam po kojim nekim pravilima, da neće da budu u istoj državi, pa ne moraju da budu. Ili ćemo napraviti neki savez na opšte zadovoljstvo i na naše i na njihovo. Nećemo mi da budemo Srbi i da teramo nekoga da živi s nama ako neće. Ako ima bolju budućnost, ako sebe u tome vide… Nećemo da budemo više takvi ljudi.

Ali da bismo mi otvorili ovaj prostor, da bismo mi došli do samih sebe, da bismo mogli normalno da rešavamo svoje probleme, moramo da sklonimo ovu vlast, koja nije samo nas problem, zbog koje smo mi propali, kao i ceo Balkan. Vidite Grčku, niko ne može da živi više od nas koji smo ovde zapečatili, napravili jednu crnu rupu na Balkanu.

Mislim da je Đukanović, koji je jedan pametan čovek, trebalo da uđe sa svim svojim resursima i mogućnostima u veliku borbu i da se zajedno sa Crnom Gorom izborimo za demokratiju. Mislim da niko ne može da kaže da mu je svejedno da li će Srbija da bude demokratska. Ja mislim da to nije nevažno ni Hrvatima, ni Bugarskoj, ni Rumuniji, svim našim susedima, ni Evropi, nikome to nije svejedno. Prema tome, meni je neshvatljivo da Crnogorci opet kažu, pa nama je važnije neko parče tamo i da mi to sačuvamo na takav i takav način nego ova borba, i to zovu borba srpske opozicije. Pa jeste borba srpske opozicije, ali ja bih rekla, pre svega, srpskog naroda, građana, nas svih koji živimo ovde. Ali mi smo se ispostavili i kao neko svetsko pitanje. Mnogo je važnija ova borba nego činjenice, nego što može bilo šta drugo da se ispostavi u ovom momentu. Ali mislim da će biti puno i crnogorskih glasova za predsedničkog kandidata. Ima onih tamo koji će u Crnoj Gori izaći na te izbore, to ne mora da znači da su oni Miloševićevi glasači. Pored toga, kao što znate, tamo je ipak relativno mali broj glasača, u odnosu na ovaj veliki talas koji će izaći na glasanje u Srbiji, praktično to neće biti neki značajan procenat koji može da poremeti pobedu Koštunice na ovim izborima.

Svetlana Lukić: Pobeda u prvom krugu?

Vesna Pešić: Da, pa normalno. Pa naravno, pobediće u prvom krugu. Nema drugog kruga. A ako budu pokrali, biće drugog kruga. Ako u osam sati kada zatvore biračka mesta objave ko je pobedio, pa valjda će i onome ko u ludnici sedi biti jasno šta oni rade. Prema tome, ako su oni spremni da uopšte ne broje te glasove, pa znate šta, mi ćemo da brojimo glasove. Ako oni misle da ne broje nego kad se zatvore birališta, oni posle pola minuta da kažu ko je pobedio, pa to neće moći. To ipak ne mogu da urade. Ali ovoga puta je zaista došlo do još jednog preokreta što se opozicija stvarno dobro pripremila za tu kontrolu, tako da će to biti dobro kontrolisano, biće potpuno jasno a narod će biti o tome obavešten i mislim da ništa neće biti isto, bez obzira na to šta i koliko oni pokušavaju da manipulišu glasovima. Kod nas se stalno zaboravlja da kada brod krene da tone, stalno voda nadire sa svih strana. Vidite vi koliko njima nadire ta voda. Znate, zato što kada se vidi da će stvari da se preokrenu, nije samo reč o tome koliko će naroda hteti da se bori za tu svoju državu, za tu svoju slobodu i da izađe na ulicu posle tih izbora. Znate, kada vi pobedite, gledaće to neki određeni ljudi, pa i oni njihovi, pa eto Zoran Lilić je dao ostavku još 15. avgusta, lagali su sve što su stigli. Jeste li videli?

Pa šta mislite, kada vidi Šešelj da je Koštunica pobedio. Pa nije ni on lud da potone s njima. On je mlad političar, on će uvek da uzme nekih 15-20% u Srbiji u raznim okolnostima, pa što da potone s njima? Pa će onda tamo neki socijalista da kaže, pa što sam i ja lud da ostanem na tom brodu, ima li neki čamac i za mene. Znate, već vidimo da se to preokreće. Oni više ne znaju šta da rade. Tako da će da nastane jedna ubrzana interakcija. Nećemo samo mi, narod na ulicama što dobija batine od ove policije, nego će oni da provaljuju, oni će svoje početi da provaljuju. Milan Milutinović jedva čeka da Koštunica pobedi. On je u nekom kućnom zatvoru, ko zna šta radi. Krsti se i moli boga da Koštunica pobedi. Ima puno takvih koji ne smeju da izađu, i čim to vide oni će odmah da navale. Oni ne moraju da pređu na tu stranu, nije potrebno. Ali oni će odmah da kažu – ajd zdravo. Neće oni da sede. Šta on ima od toga? Kakav je on predsednik Srbije, molim vas? Ja mislim da će taj parlament početi da funkcioniše i da se sada prave da imamo stvarno parlament. Reći će – da, ja sam stvarno pošten poslanik. Onda sve dobija drugo značenje i pretače se i dobija jedan drugi smisao.

Ova slika koju mi držimo u glavi, zamišljamo nekakve strašne sukobe i tuče s policijom da branimo izborne rezultate, ja se nadam da, pošto će to biti jedna ubedljiva pobeda, da će biti i iznutra onih koji vide situaciju, koji će reagovati na tu situaciju. Ja uopšte ne smatram da zbog rezultata izbora treba pola stanovništva da izađe i da strada, da ga bije nekakva policija i da tu dođe do građanskog rata zbog rezultata. Verujte mi, taj čovek ne zna sam šta će s nama, evo sad da se proglasi pobeda, šta će da radi s tom pobedom, gde ćemo mi da idemo s njim, kud će on i ona prekosutra s tom njihovom pobedom koju će da proglase. Da vam kažem, to je uzaludno jer onog trenutka kada si ti napušten, ni dana oni nemaju nikakvu perspektivu. Oni mogu da idu sa otvorenom diktaturom posle toga. Mi to stalno najavljujemo nekim vanrednim stanjima. To je moguće, znate, to su te patološke situacije koje se iz ovoga izrode, oni će to znati, dovoljno je da oni to vide. Jer, pazite, konačno, ovu šansu koju mi sada vidimo da možemo da izađemo na jedan miran način, preko izbora da dođemo do jedne nove i pristojne vlasti, pitam se što se Milošević namestio na tim izborima. Šta je bilo na dnevnom redu ove godine? Lokalni i federalni izbori. Verujte mi, ni ja na te izbore, onako kako sam videla da se sve odvijalo po nekom drugom scenariju – ne bih izašla.

Ništa se tu ne bi naročito promenilo, pogotovo da recimo Milošević nije imao tu ambiciju da izađe i da glasa narod da on direktno bude izabran. On je mogao da promeni ustav ali da kaže još jedan mandat, još pet godina. Lako i jednostavno, šta ima da ga bira narod. On je hteo da ide u neku vrstu obnove. To je ta potreba. Znate, kao kad čovek ostari pa ide kod kozmetičarke da skida mitisere i bubuljice. On je hteo kao jedna ostarela diktatura u jednoj potpunoj fazi opadanja i izgubljenosti, bez ikakve perspektive, da ide u obnovu. Pokušao je da se obnovi tako što će da ide direktno da se glasa, a u stvari je nama pružio mogućnost da pobedimo na izborima. On se sam namestio na to. Ne, pa znate šta, on je to tražio. On se sam namešta na ove izbore da ga pobedimo. Šta ima posle toga da vadi neku policiju kada se sam namestio. Onda priznaj izbore, niko te nije terao. Jesi li menjao ustav? Terao Crnogorce iz države, čudo pravio. Sad si izgubio izbore i priznaj. Gotovo. A to će i on da uradi. Nema šta.

Ali se preračunao. On je mislio da je njegova popularnost ista. Ne znam šta je mislio. Nije on to pitanje otvorio tako što je rekao unapred – pokrašću glasove. Nije on očekivao da će doći do svih ovih promena o kojima smo govorili. Da će doći do promene da će se opozicija ujediniti i da će se razotkriti ovi bleferi, da će tu da se pojavi Koštunica, da će to sve da funkcioniše, on to nije mogao da predvidi uopšte, i sada su se prešli. Nije isključeno da oni preko tog nepriznavanja zadrže jos nekakvu vlast. Ali je došlo do jednog pomeranja koje ničim ne može da se izbriše. Pa i oni lokalni izbori što su ih pokrali, pa eto, ni to nije uspelo da se podvali, pa ne verujem da će uspeti na predsedničkim izborima da se podvali. I ja mislim da je te vladavine bilo svima došta, da će doći do promene, i da će za početak biti dovoljno garanta koji su se zaista pokazali u ovom procesu kao solidni ljudi i da Srbija za sada po mom mišljenju dobro stoji.

RTS: A šta mislite, deci ne treba raspored časova, šta mislite? Zašto je loše deci dati raspored časova, ne razumem? Zar ne mislite da vam je malo mentalni sklop, ne znam iz kojih razloga, izmešten? Golub mira je na slici, treba da ih naučimo da znaju. I treba da ih vaspitavamo od malih nogu.

Goran Matić: Taj sistem prevara se naziva performans. On se u svojoj osnovi tretira kao teatar paralelne realnosti. Takva velika prevara odigrala se 95. godine na slučaju Srebrenica. ABC je tada preneo sliku izbeglica koje beže iz Srebrenice u julu mesecu i teško se muče da prođu kroz snežne smetove. I ko zna gde su to snimili i ko zna koje su to izbeglice, i ko zna koliko će puta te iste fotografije i ti isti snimci biti upotrebljeni da se interveniše u nekoj drugoj zemlji, sa nekom drugom namenom, sa nekim drugim ciljem.

Mileta Prodanović: Treba pre svega uvek imati u vidu koliko su ljudi oni ubili do sada. I to treba stalno ponavljati, to treba stalno ponavljati.

Mira Marković: Dakle, kada se kaže promene, onda se misli na jednu i ona se tiče personalnog sastava državnog vrha naše zemlje, koji treba da bude usklađen sa potrebama potencijalnog okupatora.

Slobodan Milosević: Desetogodišnji otpor nasilju, visoko izraženu nacionalnu solidarnost, stoičko držanje u oskudici, stvaralački odnos prema teškoćama, optimistički pogled na budućnost, sposobnost za jednu nadahnutu obnovu i gotovo istorijsko osećanje za budući razvoj.

Mileta Prodanović: Treba pre svega uvek imati u vidu koliko su ljudi oni ubili već do sada. I to treba stalno ponavljati, to treba stalno ponavljati.

RTS: I tačno je da su svi koji su opozicija janičari. Mi političku opoziciju, političke protivnike – nemamo. Mi imamo one koji su protiv zemlje, a oni nisu opozicija, oni su izdajnici. Njih predvodi taj kandidat Demokratske opozicije tzv. Srbije. Nije on predvodnik. Predvodnici su neki drugi ljudi. Čovek za koga je jednako glasati kao kada biste glasali za Medlin Olbrajt.   Slobodan Milošević: Naš narod se pokazao veliki u najtežem periodu svog života, u drugoj polovini 20. veka. A kada razmislim, možda i u čitavom 20. veku.

Mirjana Karanović: /Ljubomir Simović: Čizme/

Vidim da imaš prvoklasne čizme.
Ne pamtim kada sam video takve čizme.
To su čizme od najboljeg boksa.
Ne samo iz neke jesenje susnežice,
U tako dobro građenim čizmama čovek bi se
i iz potopa vratio suv.
To su zaista prave državne čizme.
Pogledaj samo kako su potkovane.
Na svakoj ima bar pola kila gvozđa.
To nije samo obuća, to je oružje.
Kada si obuven, ti si naoružan.
Nema toga pred čim će ustuknuti čovek
obuven u tako moćne čizme.
Ti na tim debelim đonovima stojiš kao kula na temeljima.
Ne samo blato, makadam i sneg,
te velelepne čizme gaze sve.
Gaze vino, gaze zube, gaze usta.
Na đonovima kroz prazne sobe
raznose ukosnice, pepeo, brašno, krv.
Ko ti je obuo tako moćne čizme?
Bolje da pitam: zašto ti ih je obuo?
Zar zato da štiteći nečije šešire
šutiraš i razbijaš nečije glave,
glave kao lubenice i tikve.
Dokle misliš da stigneš u tim čizmama?
Zar se nisi nikada zapitao da te čizme
nisu od kamena,
a gazde su te poslale preko vode.
Da li si se ikada zapitao da li ćeš
uspeti da izuješ te čizme pre nego
što ti se krv na čije te dno
te kamene čizme vuku, zatvori i sklopi iznad glave.
Zar ih se nećeš nikada osloboditi,
osloboditi i odahnuti i prema reci
poći u letnji dan, bos kroz cveće
prepuno skakavaca.
Zar ćeš obuven u krvave čizme leći
u zemlju kraj bosih otaca.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Mirjana Karanović, koja je govorila pesmu Čizme Ljubomira Simovića.

Emisija Peščanik, 13.09.2000.

Peščanik.net, 13.09.2000.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU