- Peščanik - https://pescanik.net -

30 godina od raspada Čehoslovačke

Bivši Čehoslovački parlament, sada depo Narodnog muzeja, foto: Snežana Nikolić

Dokle su stigli racionalni Česi i emotivni Slovaci

Češki vojnici koji su krajem 1992. i početkom 1993. služili u jedinicama UNPRFOR-a u bivšoj Jugoslaviji, prisjećali su se naknadno kako su im naoružani Srbi i Hrvati nudili da s njima pucaju na drugu stranu uvjeravajući ih kako će im to iskustvo dobro poslužiti kada se oni sami budu borili protiv Slovaka. Srećom ni Česi ni Slovaci nisu pucali. Većini je i raspad zemlje bio nezamisliv, a kamoli rat.

„Ni u noćnoj mori ne bih pomislio na raspad Čehoslovačke nakon pada komunizma. Mi smo bili građanski pokret: Česi, Slovaci, Mađari, Romi, Židovi, kršćani, građani. Živjeli smo u Čehoslovačkoj i htjeli spajati ljude zajedničkim interesom, a raspad zemlje to nije bio“, izjavio je povodom tridesetogodišnjice raspada za Slovačku televiziju jedan od lidera Baršunaste revolucije u Slovačkoj Fedor Gál. Rođen 1945. u koncentracijskom logoru Terezin, sociolog, aktivist, dokumentarist, zbog nacionalizma i izrazitog antisemitizma devedesetih godina za vrijeme vladavine autoritarnog Vladimira Mečiara otišao je iz Bratislave u Prag gdje i danas živi.

Početkom devedesetih Česi su sebe vidjeli ne samo kao brojnije već i naprednije, smatrali su da Slovaci trebaju biti sretni što s njima dijele zajedničku državu. Slovaci su se, međutim, osjećali inferiornima, zapostavljenima i neravnopravnima što je vješto iskoristio tadašnji slovački premijer, nacionalist Mečiar kojeg su zapadni mediji nazivali Lukašenko s Dunava. Njegovim sastankom s češkim kolegom Václavom Klausom u ljeto 1992. u vili Tugendhat u Brnu otpočeo je proces razdvajanja. Među Slovacima i Česima i danas traje rasprava o tome tko je više kriv za raspad.

Nešto manje od polovice Čeha, 47%, i 62% Slovaka smatra da je raspad Čehoslovačke prije 30 godina bio ispravan korak. Za tri četvrtine Čeha ne predstavlja nikakav problem što Slovaci u njihovoj zemlji studiraju i rade. I jedni i drugi se slažu da nikad nisu imali bolje odnose. Jedni su drugima drugi po redu najvažniji trgovinski partner. Oni koji se sjećaju tzv. baršunastog razvoda kritičniji su prema njemu od mlađih generacija koji jedino pamte samostalnu državu.

Da se kojim slučajem održao referendum Gál smatra da bi većina i Čeha i Slovaka bila protiv raspada države. To što se završilo mirno i naizgled bezbolno pripisuje dvjema stvarima. „Ljudi moje generacije i mog mentalnog sklopa, a to sada nije većina, imaju u sebi emocionalni ožiljak do danas. S emocionalnog gledišta to nije bilo potpuno bezbolno, ali je bilo bez krvi. Mi smo dva bliska naroda, a pomisao da stojimo na barikadama i da pucamo jedni na druge je apsurdna. Druga stvar je pragmatizam ekonomiste Václava Klausa koji je shvatio da treba presjeći i to je učinio.“

Slovački sociolog Michal Vašečka za češki portal seznamzpravy.cz podsjeća da do 20. stoljeća Česi i Slovaci nikada prije nisu dijelili zajedničku državu, a za veliki dio slovačkog društva nisu trebali ni koncem 20. stoljeća. Njihov spoj je u velikoj mjeri bio umjetni. „Slovačka kao Gornja Mađarska bila je agrarna zemlja, u odnosu na Češku vrlo zaostala, veliki dio stanovništva nepismen, a najvažnija razlika je bila u vrijednosnoj orijentaciji. Slovaci ni izdaleka nisu bili toliko racionalni, bili su više emotivni. A to sve proizlazi iz činjenice da u Slovačkoj prosvjetiteljstvo nije ostavilo tako dubok trag kao u češkim zemljama koje su bile autentični zapad.“

Češki politolog Ondřej Slačálek u posebnom priloga dnevnog lista Pravo u eseju pod naslovom „Naš bratski zagrljaj“ piše da možda tek danas Česi i Slovaci imaju šansu biti Čehoslovaci. Bez tereta zajedničke države, sa zajedničkom ali dovoljno udaljenom prošlošću, sa uzajamno razumljivim jezicima. „Možemo se uzajamno čitati i razumijevati – i stvarati zajednički kulturni prostor. Sve to ima, međutim, dva preduvjeta: moći promišljati o vlastitoj prošlosti – a istodobno sam sebi priznati da ona nije toliko bitna, da je najbitnije to što ćemo odlučiti postati danas.“

Slačálek podsjeća kako je na početku bio interes: vi ćete nama pomoći da nadmašimo Nijemce, a mi vama da prevagnete nad Mađarima. Trebalo je iz temelja raskrstiti s Austro-Ugarskom. Po riječima češkog politologa, stvarala se, međutim, mala kopija Austro-Ugarske, uključujući i to da je naposljetku vladao samo jedan narod, drugi je doduše mogao tlačiti svoje manjine, ali nije bio suveren. Česi nisu napravili dualni kompromis kao Austrijanci s Mađarima, već su se proglasili za jedan, čehoslovački narod, pri čemu su, ističe politolog, Česi određivali što je taj narod.

U svjetlu rata u Ukrajini, češki analitičari prisjećaju se članka Karela Havlíčeka, češkog pisca, novinara i političara iz 19. stoljeća i njegovog članka Slaven i Čeh u kojem autor uvjerljivo piše o ruskoj dominantnosti i nadmenosti nad Poljacima i Ukrajincima, istodobno ne shvaćajući samobitnost Slovaka u odnosu na Čehe. Izruguje joj se pišući „o sebičnoj i uzaludnoj namjeri“. Prema mišljenju politologa Pavela Barše, u odnosu prema Slovacima Havlíček je na koncu preuzeo isto stajalište koje imaju Rusi prema Ukrajincima kada o njima govore kao o „grani“ svog naroda. Pripadnici češke kulturne elite, podsjeća Slačálek, znali su reći da je „duh slovačke književne historije u osnovi češki“ ili da je slovački jezik „historijska pogreška“.

Još na prijelomu 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća nizozemski povjesničar Theodor Jakob Gottlieb Locher paradoksalnim je nazvao to što Česi traže od Slovaka da se smatraju Čehoslovacima, a pri tom sebe smatraju Česima. Slačálek ističe kako Česi vole podsjećati Slovake na njihovu neslavnu epizodu za vrijeme Drugog svjetskog rata i tzv. Slovačku državu, katoličku kolaborantsku diktaturu na čijem čelu je bio svećenik Jozef Tiso.

U doba raspada Čehoslovačke antropolog Ladislav Holý napisao je da je „češki nacionalizam zasjenjen dobro vidljivim slovačkim nacionalizmom, te da ostaje skriven i mnogim Česima koji ga paradoksalno pokazuju žestoko ga negirajući. Razlog je što je njihov nacionalizam, nacionalizam dominantnog naroda koji je, za razliku od slovačkog, uvjeren da je svoje samoodređenje dosegao još u okvirima Čehoslovačke republike.“

Tome u prilog ide i činjenica da su Česi unatoč negodovanju Slovaka prisvojili čehoslovačku zastavu, što su Slovaci smatrali samo još jednim dokazom da su Česi zajedničku državu smatrali samo nezavisnom Češkom. Slovaci su duboko zamjerili i Václavu Havelu što je na svoj prvi službeni put u ulozi predsjednika 1990. otišao u Njemačku, a ne u Bratislavu kako se očekivalo. Havel koji je toliko vjerovao u simbole nije prepoznao da bi put od češkog dvorca Hradčany do Bratislave i katedrale sv. Martina gdje je okrunjeno preko dvadesetak ugarskih kraljeva predstavljao simbol češkog priznanja Slovaka kao samosvojnog naroda.

Samo nekoliko tjedana nakon baršunaste revolucije počeo je između Čeha i Slovaka tzv. rat zbog crtice, sukob oko naziva zajedničke države. Od tada je i čuven događaj koji je izgledao poput kazališne predstave. Havel je okupio 30 Čeha i Slovaka, zatvorio ih u jednu prostoriju u svojoj rezidenciji i nije ih imao namjeru pustiti sve dok se ne dogovore oko naziva države. Ispred vrata je postavio stražu, dvije žene s pištoljima za pojasom. Sudionici su mislili da se radi o šali znajući predsjednika kao autora apsurdnih drama, ali Havel se nije šalio. Pozvani Česi i Slovaci se, međutim, nisu dogovorili.

I za vrijeme raspada i sada nakon 30 godina Česi zarađuju više, imaju više penzije i žive duže. Češki povjesničar Michal Stehlík podsjeća da se nakon raskida Češka posvetila ekonomskoj transformaciji, dok se u Slovačkoj budio nacionalizam i diktatorske tendencije. Na prijelomu tisućljeća situacija u Slovačkoj se, što se tiče ekonomije, počela približavati onoj u Češkoj. Dolaskom vlade Mikuláša Dzurinde Slovaci su proveli reforme i ukrotili zaduženost. Najuspješnije godine bile su od 2002. do 2007. kada su Slovaci stvarno sustigli Češku, a 2008. prešli na euro. Česi se tvrdoglave drže svoje krune. Ta je godina i jedina kada je zaduženost obiju zemalja bila praktički ista. Inače je u cijelom razdoblju od 1993. godine slovački dug znatno veći od češkog.

Češki dug je nešto preko 40% BDP-a, slovački preko 60%. U Slovačkoj je dugoročno gledano značajno viša stopa nezaposlenosti, u Češkoj prošle godine ispod 3%, u Slovačkoj preko 7%. I pored više stope inflacije u Češkoj i skupljoj energiji, svjetske rejting agencije vrednuju Prag bolje od Bratislave. Prema nekim procjenama češka ekonomija je 9. najrazvijenija u EU, Slovačka je na 21.mjestu. Oba gospodarstva u velikoj mjeri oslanjanju se na strojarsku industriju.

„Slovaci su još ovisniji o automobilskoj industriji nego mi. Godišnje proizvode više automobila nego Italija ili Britanija. U odnosu na broj stanovnika Slovačka proizvodi najviše automobila na svijetu“, upozorava češki ekonomist Lukáš Kovanda dodajući da će Slovaci biti u velikim problemima ne preorijentiraju li se na proizvodnju elektro automobila.

Zajedno su 2004. ušle u EU, a danas se obje zemlje bore s istim problemom – populizmom, ali svaki je različit. U Češkoj je najprije prevladavala podjela na desno-lijevo, građanski demokrati protiv socijalnih demokrata, da bi u posljednjih 10 godina na scenu stupili populistički pokreti, a ljevica i desnica se iscrpile. U Slovačkoj, pak, dodatan problem predstavljaju ostaci mračne prošlosti.

Najveću razliku između dvije države nakon 30 godina Fedor Gál vidi u tome što u Slovačkoj u parlamentu sjede ljudi koji veličaju nacističku tvorevinu, tzv. Slovačku državu za vrijeme Drugog svjetskog rata, ljudi s fašističkim i nacističkim nazorima. „Za čovjeka koji se rodio u koncentracijskom logoru, koji je za vrijeme Holokausta ostao bez većine članova obitelji to je apsurd, nešto neprihvatljivo, horor. To u Češkoj ne možete vidjeti u parlamentu. Druga vidljiva razlika je u tome što je potpuno različit javni postoj prema ruskoj agresiji u Ukrajini. U Slovačkoj je polovica za Ruse, polovica za Ukrajince, a u Češkoj puno više za Ukrajince. Treća stvar je ekonomska politika, Slovačka je trenutno na repu EU. Četvrta stvar je stajalište prema migrantima. Ja ne kažem da svi Česi vole Ukrajince kojih je u Češku došlo jako puno (preko 470.000, op.a.), ima i Čeha koji šire mržnju prema njima, ali je u Slovačkoj mrzitelja daleko više. Kratko rečeno, u Češkoj je veća politička kultura, veći životni standard, u Češkoj živi 10 puta više Slovaka nego Čeha u Slovačkoj. Češka je Meka za slovačke studente, liječnike, stručnjake. Ljudi koji žele realizirati svoje životne ambicije odlaze u Češku.“

Slovački sociolog Vašečka kaže da je od Češke očekivao još i više s obzirom na historijski naprednije društvo. Bez obzira na populističke tendencije u oba društva, po njemu, Slovaci biraju političare emocijama, nisu pragmatični kao Česi. Kod Slovaka je potražnja za autoritarnim vodstvom daleko veća nego u Češkoj. Povjesničar Stehlík ističe da je veza između politike i kriminalnih struktura otvorenija u Slovačkoj, što je pokazalo i ubojstvo mladog istraživačkog novinara Jána Kuciaka.

Mnogima je enigma zašto su prozapadni Česi za predsjednika izabrali Miloša Zemana, konzervativnog, bahatog demagoga, i do ruske agresije u Ukrajini otvorenog putinofila, a Slovaci iznenadili izborom liberalne, proevropske predsjednice Zuzane Čaputove. Vašečka to objašnjava time što je slovačko društvo nakon ubojstva novinara Kuciaka i njegove partnerice Martine Kušnírove bilo frustrirano brutalnošću na političkoj sceni. Zuzana Čaputová, koja je inače budistica, u tom je trenutku govorila umirujuće i pomirljivo.

Prema Stehlíku, Zeman je u Češkoj uspio jer je u pravom trenutku uspio upotrijebiti svoje poznavanje društva i populizma. „Mislim da se stanje u društvu ne može okarakterizirati po tome koga ima za predsjednika. Mi nismo Miloš Zeman, a Slovaci nisu Zuzana Čaputová“, kaže Stehlík. Češkom predsjedniku Zemanu upravo ističe drugi mandat. Ogroman broj Čeha se svog predsjednika u nebrojenim situacijama s pravom stidio. Stidjeli su se doduše i svog bivšeg premijera Andreja Babiša, porijeklom Slovaka, populista i oligarha koji je, i pored kaznenog procesa koji se protiv njega trenutno vodi u Češkoj i istrage protiv pranja novca u Francuskoj, u utrci za predsjednika i to s velikim šansama da uđe u drugi krug.

Češka novinarka Saša Úhlová u osvrtu u listu Pravo piše da je imala 15 godina kada se raspala država u kojoj se rodila. Dijete iz disidentske obitelji prisjeća se kako joj je to teško palo i kako su češki mediji nakon raspada pisali kako je, eto, ipak dobro da su Slovaci otišli jer bi „Česi za manje sposobne i slabije razvijene Slovake samo plaćali“. Opet nacionalistički diskurs kojeg Česi nisu bili svjesni. S realnošću se pomirila tek kada su nestale međusobne granice zahvaljujući EU i Schengenu.

Strah Slovaka da će u državi u kojoj većinski narod ima razvijeniju industriju, infrastrukturu i veći životni standard biti u podređenom položaju ona danas bolje razumije, upravo zbog podjela u novom kontekstu. Unutar mnogih država društva su podijeljena na one koji su sve bogatiji i one koji lupaju glavu kako platiti izdatke za stanarinu, grijanje i hranu. Raste bijes među ljudima koji udaraju u stakleni strop, kanali mobilnosti su im zatvoreni, društveni uspon onemogućen.

U Češkoj je to priča o dobitnicima i gubitnicima ekonomske transformacije u cijeloj zemlji, a u Slovačkoj su to regionalne razlike koje su oduvijek bile jake, a sad su se još više produbile. Razlika između Bratislave i nekih okruga istočne Slovačke mnogo je dramatičnija nego između Praga i njezinih istočnih dijelova. „Ostaje nam samo nadati se da se zbog takvih podjela i nerazumijevanja neravnopravnosti ne raspadne i EU“, zaključuje Saša Úhlová.

 

Obecní dům: secesijska zgrada na Trgu Republike u kojoj je 1918. proglašena Čehoslovačka, foto: Sofija Kordić

Autorica je novinarka i književnica koja živi u Pragu.

Peščanik.net, 11.01.2023.