Radio emisija 25.09.2009, govore: profesor prava Vojin Dimitrijević, sociološkinja Vesna Pešić i novinari Tatjana Tagirov i Miloš Vasić.

Svetlana Lukić: Predsednik je još uvek na ekskurziji u Ohaju i ostalim vajominzima, gde na marginama sednice SB gnjavi ljude i tapše ih po ramenima kao ortake iz gimnazije. Nije uspeo da ućuti ni malo, pa nam je i preko atlantskog okeana poslao poruku da će se brinuti o našoj bezbednosti kao i uvek, i jasno demonstrirao svoj muževni moral i muževni sistem vrednosti.

Ne znam šta li pomisli kada posle posete nekom novom stubu spoljne politike Srbije, sleti na Surčin – da li gde će da jede, kad će da se smrkne pa da polega – a jedino što bi bilo adekvatno je da pomisli, bože, bože, pa Srbija je još uvek tu, kako to da se ne raspadne smesta, na sastavne čestice.

Jutros je stotine policajaca na beogradskim ulicama, autobusi koji su ih odnekud dovezli su ispred skupštine, dele se u grupe po desetorica i odlaze u grad – više ne idu u trojkama nego u desetorkama. Nisam čula da se nešto specijalno dešava, pa se bojim da su umne glave smislile da se red u zemlju najbolje uvodi preko uniformisanih lica i da ćemo morati da se naviknemo na čete policajaca koje patroliraju gradom. Oni od jutros mi izgledaju kao simptom još jedne katastrofe koja nam se sprema, i to ne u obliku masovnog nasilja nego zavođenja reda preko uniformisanih ljudi sa pendrecima.

Već se teško disalo u ovoj izmrcvarenoj zemlji kad evo, otvorila nam se još jedna mučna i opasna perspektiva. Ideolozi i praktičari nove moderne Srbije su smislili da je najbolje red uvesti tako što će, na primer, ograditi žicom školska dvorišta – to su nam najavili gradski oci, ne izmišljam. Bojim da svi oni stabilnost i red zamišljaju kao tri obroka dnevno, plus tradicionalne vrednosti, plus kada se začuje buka sa ulice, ima da se zatvoriš u kuću i da spustiš roletne.

Ova jesen je najavila vreme gneva i slobodnog demonstriranja mržnje prema svemu drugačijem. A kako i ne bi, izgubili smo ratove, izgubili smo jedinu pobedu koju smo kao izvojevali 24. septembra i 5. oktobra 2000-te. Sve smo potrošili, zgazili, zdrobili i ostale su nam samo mržnja i frustracija. Ali nije nam teško, 20 godina vežbamo, pa smo navežbali. Dobro nam stoji.

U današnjem Peščaniku govoriće Vojin Dimitrijević, Tatjana Tagirov, Vesna Pešić i Miloš Vasić.

Miloš Vasić: Situacija sa slobodom štampe je kritična. Ostavimo sad po strani što je zakon o javnom informisanju, protiv koga sam se ja herojski borio, vrištao, stajao na zadnjim nogama, očito dogovoren unapred. Došao sam u tu situaciju da u NUNS-u, čiji sam jedan od osnivača, napravim scenu i kažem – alo, hoćete li vi ili nećete nešto da uradite. Problem je u tome što je legitimitet rukovodstva NUNS-a bio doveden u pitanje time što su naseli na političku podvalu. Došla im je delegacija LDP-a, poslednja stranka od koje sam to očekivao, i rekla im – slušajte, šta god vi uradili, ove izmene zakona će biti usvojene. I onda potpuno suprotno onome što su do tada pričali, kažu – e znate, nama treba vaša podrška. Pa šta će vam naša podrška ako će taj zakon i onako biti usvojen? To je ono na šta Ljilja Smajlović, ja se izvinjavam, nije nasela. Ovi naši su naseli. Ajde dobro, naseli su, preživećemo, kao što ćemo i drugo preživeti.

Tu ima jedan element koji mi je više komičan nego tragičan, na tragedije sam već oguglao. Ovi iz G17 plus isfoliraju Demokratsku stranku da će da obore vladu. To je najobičniji blef. Da su ovi iz Demokratske stranke dovoljno pametni rekli bi im – obarajte vladu, hajde da vas vidimo. Oni na to ipak pristanu, a onda kažu LDP-u, to je sad moja pretpostavka – ej, ljudi, propašće vlada, intervenišite kod onih vaših s kojima ste dobri. Onda LDP kupi blef i počne da krpi zakon i, što bi rekao moj drug Bugi – počnu da šminkaju monstruma. Onda odu u NUNS i objasne im da treba našminkati monstruma i ubede ih da ako to ne podrže, pada vlada.

Pokušan je politički pritisak i na nezavisno društvo novinara Vojvodine, na šta je Dinko Gruhonjić rekao – ne dolazi u obzir, nosite se. Tako su stranke na trostruki blef i vaćarenje dobili neku vrstu podrške za koju sad u NUNS-u tvrde da je nije bilo, a svi mi mislimo da je bilo. Dobro, to je pitanje naše percepcije, mi smo ljudi glupi, sporo shvatamo i teško se izražavamo, ali da je bilo, bilo je. I ono što me najviše nervira od svega, i neću više to da slušam, kažu – ti si se svrstao u kolonu iza Ljilje Smajlović. Pa nisam ja od Ljilje Smajlović napravio heroja odbrane slobode štampe, to su uradili oni svojom glupošću i oportunističkim, kukavičkim pristajanjem na ucene ove i one vrste.

Javno informisanje je za svaku demokratsku državu neka vrsta infrastrukturne delatnosti, kao telefon, vodovod, takve stvari. Ako nema slobode štampe onda nema ni demokratije. Imam utisak da naša politička klasa kada se nađe u neprilici, radije bi da zabrani nego da polemiše. Nemam ja ništa protiv što poreska uprava pravi kontrolu Raje Rodića, čini mi se da tome ima mesta, ali nemojte to baš sad da mi radite. Mi smo u našem poslu naučili da u koincidencije više ne verujemo. Znate sve o Raji Rodicu mesecima, što to niste radili ranije ili što niste malo sačekali? Ali imam utisak kao da je u toku ofanziva nekakvog uređivanja. Svako uređivanje meni, iz mog dubokog, dalekog i gorkog iskustva znači da tu neko ima nešto da sakrije, da je nekoga sramota od nečega.

Uprkos svim primedbama koje sam do sada čuo ne vidim manu zakonu iz 2003. koji je bio na snazi do ovih izmena i dopuna. I tu onda čovek malo protabiri, porazgovara sa ljudima, i ispostavi se da je nešto drugo u pitanju. Zakon je dobar, ali se ne primenjuje u pravosuđu. Vlast nije smela da stavi primedbu pravosuđu, pa je stavila primedbe na zakon i medije. Izgleda da su rešili da pooštravanjem kazni i stezanjem medijske discipline ili, kako oni vole da kažu, uvođenjem reda, završe ono što nisu u stanju da završe preko pravosuđa, a trebalo je.

Onda sam se još više zabrinuo kada je vrhovni sud doneo, ja ću ladno reći, skandaloznu presudu, pa neka me tuže po novom zakonu o informisanju, kojom je preinačio presudu okružnog suda u sporu koji se ticao autorskih prava. Znači, YUKOM je u svojoj tzv. hrestomatiji ili antologiji sabranih dela Saše Tijanića citirao ono što Saša Tijanić ni u jednom trenutku u tom procesu nije osporio kao autentično. Okružni sud je našao da tu nema povrede autorskih prava, pogotovo ne člana 48. koji daje pravo na citiranje, ali je vrhovni sud to preinačio tvrdnjom, koja ničim nije obrazložena, da su izjave Saše Tijanića bile izvučene iz konteksta. Kad čovek uzme tu knjižurinu pa je pročita, vidi da ako Saša Tijanić nešto ume, ume svoje misli da izrazi na potpuno jasan i precizan način, i on ih je izrazio na jasan i precizan način, šta god mi o tim njegovim mislima mislili. Prema tome, čovek je izjavio ono što je izjaviti hteo i ja tu ne vidim nikakav problem. Ali vrhovni sud vidi problem i vrhovni sud kažnjava YUKOM novčanom kaznom. Ovom presudom se praktično derogira član 48 zakona o autorskim pravima, tj. pravo na citiranje. Sad dolazimo u situaciju da ne samo mi novinari, nego i naučni radnici koji se citatom služe kao uobičajenim i poželjnim sredstvom akribije, moramo da pitamo za svako citiranje svakog autora – izvinite, jel bih ja mogao onu rečenicu što ste vi napisali da navedem? Jer na osnovu ovakve prakse vrhovnog suda ovaj može da te tuži – ti si mene neovlašćeno citirao, izvadio iz konteksta itd. Ljudi nisu svesni koliko je to važno kao ustanovljavanje jedne određene sudske prakse. Sudska praksa kod nas jeste jedan od izvora prava, nije bitan ali je značajan u određenim situacijama. Dakle, ovakva presuda vrhovnog suda potpuno je neočekivana i iznenađujuća. Ona ukazuje da tu nešto nije u redu, da se neko tu zbunio ili da neko ima toliko političke moći da može da navede vrhovni sud da tako presudi.

Onda se pojavila jedna sasvim druga priča, mahinacije oko Future plus. Čovek bi rekao da je tu reč o jednom od onih sumnjivih procesa premeštanja kapitala iz firme u firmu, pa u drugu, pa u treću firmu, pa u petnaestu, pa na Sejšelska ostrva. Međutim, ispostavilo se nešto drugo, Futura plus je u vreme dok su se Cane Subotić, WAZ i ostali slagali jako dobro i između sebe i sa vlašću, postala manje-više monopolistička firma u ovoj državi. Ako Futura plus drži oko 70 odsto prodajnih mesta u Srbiji, na hiljade malih prodavnica, kioska i trafika koje snabdeva novinama i drugom robom, a u Beogradu drži nekih 80 odsto, mi se suočavamo sa jednim problemom – to je firma iz koje se novac sistematski pumpa napolje kroz razne off shore kompanije. To su kao one ruske lutke matrioške, što idu jedna u drugu. I odjednom se ti novci sasvim izgube i dolazimo u situaciju da monopol na distribuciju štampanih stvari odlazi u stečaj, a novine i štampane stvari nemaju od čega da žive. Javlja se akutni finansijski problem, gde je Futura ovoga trenutka dužna svojim poveriocima ogromne pare, to se meri milijardama. Novine nisu bitan poverilac, one su nekih 20 odsto prometa u kioscima i prodajnim mestima. Problem su telekomunikacijske kompanije – Telekom Srbija, Telenor, Vip. Tu su onda prezervativi, vinjačići-unučići, žvake i ostale stvari koje se prodaju u kioscima. Dakle, to čini oko 80 odsto ukupnog prometa, zajedno sa tim telekomunikacijskim uslugama. I to odjednom sve ode u slivnik. Čovek malo sedne pa razmisli – ako to sve ide u slivnik, i to tako brzo, tu se nešto događa. Cane Subotić je najverovatnije smislio da je njemu svega dosta i on izvlači svoje novce, kao što je to svojevremeno u Hrvatskoj uradio Miroslav Kutle kad je upropastio Tisak, distributivnu monopolističku mrežu za celu Hrvatsku. A reč je o mrežama i operacijama koje u hrvatskom slučaju donose oko tri miliona evra svakog dana, a kod nas i više s obzirom na količinu i broj stanovnika. Hajde da kažemo četiri, pet miliona evra dnevno gotovog, čistog, sitnog keša u kasi. Pa nema slađe operacije, čovek može mirno da živi i lepo da se provodi.

Zaključak je, reci mi da sam paranoik, da je nekom zinula guzica da Futuru plus klepi, čim Cane već izlazi. A zašto Cane izlazi i kako su ga na to naterali, to je nešto što će ostati za neku dalju priču. Meni je u jesen 2001. godine Cane Subotić rekao da je njemu više dosta trgovine cigaretama, da hoće da pređe na nekretnine, tu je sigurna lova i nema nerviranja. To mu je očito uspelo. S kim je on bio u ortaklucima, oko čega, uključujući i nekretnine, to je priča do koje ćemo doći jednoga dana. Tu imate kupovanje velikih placeva na bazi privilegovane informacije šta će se na njima graditi. I tu nije samo Cane, tu ima još čitava ekipa drugih ljudi koji su na vreme saznali gde će ići koja obilaznica, gde će se praviti koji kontejnerski terminal, manipulativni prostori, skladišta i ostale stvari u okolini Beograda. To su na vreme kupovali od seljaka po komercijalnoj ceni i rekli im – nema problema, samo vi radite zemlju, doći će trenutak. A da ne govorim o nekretninama u centru Beograda. Nešto se tu očito desilo, pukla je tikva između ovih i onih, a to što je između njih pukla tikva se naravno lupa o glavu izdavačima novina. I na kraju šta dobijem, dobijem da je neko otkinuo retrovizor Ljubi Živkovu sa auta i to na tako nezgrapan način da više niko ne veruje da to nije bio politički pritisak. Ako je nešto bilo jeftino, bila je jeftina emisija Ljube Živkova, pa toliko znamo o televiziji. Snimiš nekoliko kadrova obzirom na godišnja doba, čovek izgovori tekst u mikrofon u tim kadrovima, nema jeftinije televizijske discipline od toga. Drugim rečima, ja imam zebnju koja se polako pretvara u neku vrstu straha, da je neko zaključio da je došlo vreme da se u ovoj državi medijima začepe usta i tačka, gotovo. Nekom to smeta, zašto mu smeta? Pretpostavljam zato što imamo koalicionu vladu koja se sastoji od nekoliko stranaka koje su piramidalno isprepletene, gde svaki koalicioni partner može da zavrne jajca svima ostalima pod pretnjom pada vlade. To je problem vodećih stranaka u toj koaliciji, niko nema građanske hrabrosti da izađe i da kaže – pa nek padne vlada, hajde da izvadimo veseljka na sto, pa čiji je duži. Ne, nego bi svi oni neku vrstu kompromisa, a taj kompromis je na štetu građanstva, u ovom slučaju na štetu medija. I onda se naravno kao argumenti potežu Kurir i Grom, pri tom, šta god se ovog trenutka događalo Raji Rodiću sa poreskom upravom, to uopšte ne brojim, to je jedno sasvim drugo pitanje, ne tiče se slobode medija nego poreza i javnih prihoda. Problem je što će na kraju oni da prežive, a normalni ljudi će da propadnu. To je ono što govorim od početka i ne nailazim na razumevanje. Žao mi je zbog toga, ali nije mi prvi put da budem poražena snaga.

Drugi detalj koji je počeo jako da me nervira, jeste tolerancija i duboko duševno razumevanje naše države prema navijačkim plemenima i ekstremno desnim organizacijama. Moj drug Zoran Dragišić im je pre neki dan s pravom čestitao preko radija, rekao je – ja im čestitam, pobedili su. Umesto patrola policije koje idu okolo i vode računa da se nešto ne desi, mi sada imamo patrole Obraza i Dveri koje idu okolo i gledaju da se neko možda ne skuplja u centru Beograda. Danas je Biljani Cincarević rečeno da bi bilo pametno da skrati svoju izložbu, jer bi mogla biti krivo protumačena kod svete matere srpske pravoslavne crkve, da postoji mogućnost da se mangupi skupe, jer mangupi sad osećaju da mogu da rade šta im padne na pamet. Pa što ne bi upali u Dom omladine i razlupali neku izložbu? Zašto ne. Ovakva situacija je stvorena pre svega zahvaljujući indolenciji države i političkom oportunizmu naše vladajuće političke klase u kojoj navijačka plemena i bande kojekakvih neonacista i ostalog šljama smatraju da mogu da vršljaju po Beogradu i rade šta im padne na pamet. A policija vodi računa o tome da im se eventualno ne pruži povod. Pa ako smo dotle došli, a hvala na pitanju, došli smo dotle, što reče neko – vlast se valja ulicom, treba neko da se sagne i da je pokupi. To je ono što me brine i zato sam melanholičniji i zabrinutiji nego obično.

Od samog početka oko te gej parade postoji jedna vrlo vidljiva i osetljiva nelagoda koja se dade namirisati. Svako ima svoje razloge, političke stranke ne bi da izgube ekstremno desne ili pravoslavno naklonjene birače, policiji se ne piju batine, malo li im je što svako malo piju batine od fudbalskih navijača, treba da piju još i od ovih. A reč je manje više o istoj populaciji, jer se populacija fudbalskih navijačkih plemena i populacija klerofašističkih i neonacističkih organizacija preklapa personalno u velikom broju. Znači, imamo posla sa ljudima kojima je do tuče, potpuno im je svejedno zašto, da li zbog Biljane Cincarević, da li zbog gej parade, da li zbog ove ili one utakmice.

Mi tim klinaca kojima je samo do toga da se pobiju, pružamo svako moguće razumevanje. Ja tu u velikoj meri krivim naše kolege sportske novinare i političke stranke koje imaju puno razumevanja za tu vrstu huligana i uličnih baraba. Svako malo nam iz velikih opozicionih stranaka skreću pažnju da su oni ipak, znate, srpski patrioti, da su oni, znate, naša deca. S druge strane, gej parada je neprirodna, antisrpska i antipravoslavna.

Imali smo paljenje američke ambasade povodom nezavisnosti Kosova, to je bilo direktno podstaknuto od države, čak je i policiji bilo naređeno da se skloni. I onda su ti dripci počeli da misle za sebe da su politički faktor. I nego šta su nego su politički faktor, ako se zbog političkog oportunizma poručuje – ajte ljudi, nemojte da ih izazivate, nemojte da provocirate, ajte vi iz centra grada na ušće. Čisto policijski i taktički gledano, nikakva manja opasnost ne preti na ušću, naprotiv, ima više mesta za bežanje. Da je policija taktički postupila kako treba, bilo bi manje mesta za bežanje u centru grada nego po ušću, tamo je šuma, briši, brate, nek te juri.

Jednima se ne piju batine, drugi se ne bi zamerili biračkom telu, treći smatraju da tako treba. Posle Boris Tadić ide okolo i pušta razne zvuke tipa – mi to možemo, mi ćemo to tako i ovako… Ne, nećete to tako i ovako, nije reč o tome ko je gej, a ko nije gej, reč je o nečem drugom – da su ti jadni gejovi i gejke, što bi rekla moja drugarica Staša Zajević, lakmus papir, oni su test na kome će se isprobati da li je ova država u stanju da vrši svoje funkcije, da vidimo ko ima monopol na primenu fizičke sile. Ako to nije država, onda su to navijači. Kažite mi da su navijači, pa da se iseljavam, jer kako su krenuli sa gej paradom, tako će idući put krenuti sa nečim drugim, zasmetaće im šta je pisalo u Vremenu, pa će im zasmetati šta je pisalo u Danasu, pa šta je bilo na Peščaniku, to im je već zasmetalo nekoliko puta kao što ti najbolje znaš. Uostalom, to se događalo, opkole i upadnu u televizijsku stanicu. Imali smo slučaj sa Pinkom 2001. To se zaboravilo. Pa smo imali napade na televiziju B92, pa ne znam šta će im sve pasti na pamet. Zašto? Zato što mogu. Ako mogu da prođu nekažnjeno, zašto ne bi? Ja sam uveren da ovo navijačko nasilje nije slučajno, da je podsticano i organizovano, jer ta gomila magaraca koji nisu pročitali ni tramvajsku kartu, ne bi se snašla i ne bi bila toliko ohrabrena da nije bilo namigivanja, laktanja – ajte, ajte slobodno. Treba ići za tim, pronaći ko ih je ohrabrivao, a to nije posao za policiju, to je posao za BIA, jer ovde je reč o ugrožavanju ustavnog poretka. Da vidimo ko finansira navijače, ko finansira klubove. Ajde da vidim majčinog sina koji će da stavi prst na Partizan i Zvezdu. Koje se tu pare okreću, kako se navijači zapošljavaju? Postoji zanimanje fudbalski navijač, to se plaća, uredno mesečno. Ko dotura pirotehnička sredstva, kamenje i ostale stvari po stadionima i ko policiji namiguje da ne gleda šta ima pod sedištima? Fudbalski klubovi su u ovoj državi političke snage, iza njih stoje političke stranke. Isto tako stoje i iza navijačkih plemena zato što su navijačka plemena fenomenalna ulična armija građanskog rata, kao što smo se dosad nekoliko puta naučili.

Svetlana Lukić: Pitanje je ko finansira Obraz, ko finansira organizaciju 1389, i ono što je meni jako zanimljivo, a to se stalno preskače, ko finansira Sabor dveri. Sabor dveri je tesno povezan sa SPC-om.

Miloš Vasić: Oni su svi u personalnoj uniji sa srpskom pravoslavnom crkvom, to je potpuno jasno i očigledno. Treba čitati njihove sajtove, imamo pravni fakultet, imamo sve moguće stvari. To je jedna vrlo ozbiljna politička snaga koja nije koncentrisana u okviru jedne prepoznatljive političke organizacije, ali koja se njuška sa radikalima, s Tomom Nikolićem, sa Vojom Koštunicom, sa Veljom Ilićem, to je sve jedna vrsta vrlo upadljive idejne bliskosti. Mi smo u situaciji koju neću da poredim sa Vajmarskom republikom, predfašističkom Italijom između 1918. i 1924, kad je Musolini uzeo vlast, ali te skvadrističke, protofašističke priče su ovde prisutne.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije slušate Tatjanu Tagirov, novinarku Vremena. Tanja je pratila ovu neverovatnu odluku vrhovnog suda Srbije kojom je usrećen Aleksandar Tijanić. Tanja Tagirov redovno prati i rad srpskog pravosuđa.

Tatjana Tagirov: Taj slučaj koji spominješ, sa uputstvom da se ne sudi u radnim sporovima koje je inicirao Dinkić, to je protrčalo kroz ministarstvo pravde, ne bih htjela tamo nikoga da branim, jer na kraju krajeva, nitko nije podnio konsekvence zbog toga što se dogodilo, a onda je to prosleđeno isto tako iz vrhovnog suda svim nižim sudovima. Ja sam u tom trenutku to spominjala u svojim tekstovima, ali eto, nisam previše na tome insistirala računajući da je pred svima njima u pravosuđu jedan ogroman posao, posao kojega je trebalo napraviti negdje 2001. godine, a koji nije napravljen. Tu je prvo smanjenje broja sudija i tužilaca. To je nekoliko hiljada ljudi koje treba kroz nekakvo sito provući.

Trebala bi nova mreža sudova stupiti na snagu i biti organizirana od 1. januara iduće godine i u jednom tako osjetljivom trenutku dolazi jedna ovako skandalozna odluka vrhovnog suda Srbije. To je zaista trenutak kad se trebamo zabrinuti. To je odluka kojom se ukida presuda okružnog suda koji daje pravo YUKOM-u da citira nekoga, sasvim je svejedno da li je to Aleksandar Tijanić ili netko drugi. Vrhovni sud na pet stranica ukida presudu. Ako derogiraš neki zakon, onda to moraš obrazložiti. Ovdje nema obrazloženja, osim što provejava jedna oduševljenost likom i djelom tužioca u toj stvari.

Kaže se da se YUKOM-ovim citatima, koji obuhvaćaju period od 30 godina, pri čemu osim uvoda ni nema ništa drugo osim citata tužioca, promjenila poruka koju je tužilac upućivao javnosti. Dakle, ovakvi su fakti: 2005. godine izlazi publikacija Slučaj službenika Aleksandra Tijanića i Tijanić dolazi pred okružni sud zbog povređenosti njegovih autorskih prava. Okružni sud u potpuno normalnom roku u aprilu 2006. godine donosi svoju presudu kojom odbija tužbene zahtjeve Aleksandra Tijanića, da bi taj slučaj na njegovu žalbu čučao na vrhovnom sudu tri i pol godine. Pritom postupci po autorskim pravima, kao i krivični postupci imaju po zakonu oznaku hitnosti. Dakle, vrhovni sud je sjedio tri i pol godine na tom predmetu i to je ogroman skandal. Pitam se u čijoj je ladici je to stajalo, po čijem nalogu i zbog čega je upravo u ovom trenutku sudsko vjeće, u kojem sjedi i Sonja Brkić, nekadašnja predsjednica vrhovnog suda Srbije koja je bila uhvaćena sa prstima u pekmezu, kad je u neznanju dobivala ogromne naknade zato što sjedi u republičkoj izbornoj komisiji. Dakle, odluka izlazi sada. Tijanić je tražio da se njemu isplati pet miliona dinara, pa vrhovni sud kaže – okej, po osnovu povrede moralnih prava, može da mu se isplatiti 200.000 dinara. U delu kojim traži 500.000 dinara zato što su njegova imovinska prava povređena, sud ukida presudu i upućuje na ponovno suđenje okružnom sudu.

Taj kaos koji je vrhovni sud izazvao sa ovom presudom je zgrozio ljude zato što je to došlo kao kugla sladoleda na već postojeći kup, na sve ovo što smo imali oko zakona o informisanju koji je donet na potpuno na skandalozan način, gdje se vidi koliko su isprepleteni međusobni stranački interesi, ali i interesi pojedinaca za koje smo mislili da si tako nešto ipak neće dozvoliti. Mislim da su obraz osvjetlali Vesna Pešić i Žarko Korać, za razliku od Nenada Čanka, Vladana Batića, Zorana Ostojića, Čedomira Jovanovića, Nataše Mićić itd. To je cjela ta jedna medijska i ostala priča koju vlast plete oko sviju nas i gdje na kraju, velim, dolazi taj vrhovni sud i ja se ne mogu oteti nekakvom svom vlastitom utisku da je tu ipak bilo nekakvog došaptavanja sa strane. I mislim da će se u ovom slučaju evropski sud za ljudska prava izjasniti suprotno odluci vrhovnog suda. Ovako smo u jako, jako velikom problemu. To znači da svi mi imamo biti kuš dok političari i njima slični mogu lajati koliko hoće, šta hoće, o kome hoće i kako hoće.

Tadić se usuđuje nakon svega ovoga što se izdogađalo u poslednjih dva tjedna da viče da ne treba nama djeliti lekcije o poštovanju ljudskih prava. Kako nam ne treba djeliti lekcije o poštovanju ljudskih prava kad je evidentno da se ljudska prava u ovoj državi ne poštuju, da ova vlast radi šta joj padne na pamet? Naravno da ne znaju šta su ljudska prava kad ministar policije nije u stanju objasniti šta će nama policija ako ne može zaštititi nekakav skup ljudi, bilo kakav skup ljudi. On jasno priznaje da policija Srbije nije u stanju zaštititi te ljude i on još traži razumjevanje od nas građana kad kaže – ali šta vi mislite, pa ovih bi bilo sto, a ovih bi bilo na hiljade, ovih koji bi napadali. Pritom, mi godinama slušamo ovdje da je rječ o marginalnoj pojavi, da u Srbiji nema fašizma, da su Srbi stradali u Drugom svjetskom ratu, pa prema tome je zapisano u srpskom genetskom kodu da tu fašizma ne može biti. Pritom imamo godinama situaciju da vlast u stvari, proizvodi te nezadovoljnike po ulicama, zato što im, kao prvo, ona sama ne daje nikakav uzor. U ovoj državi biti mlad, imati nekakvih 15-16 godina, težiti nekakvoj stipendiji, baviti se nečim, biti prvi na takmičenju iz matematike ili sviranja klavira apsolutno ne znači ništa. Ti mladi ljudi odrastaju u okolini u kojoj preziru svoje roditelje koji pošteno rade. To je taj prvi trenutak u kojem moramo tražiti odgovor na pitanje zašto su mladi ljudi toliko bjesni.

Drugo, podsjećam na prošlu godinu, na februar, podsjećam na paljenje džamije u Beogradu prije nekoliko godina, gdje nije postupljeno protiv vinovnika tih nereda. Znači da postoji političko ograničenje. Kako ti da kao organizatora prozoveš vladu Srbije, kako da ondašnjeg premijera Koštunicu dovedeš kao najodgovornijeg čovjeka zbog toga što je izgorio čovjek u američkoj ambasadi? Znamo da za taj događaj nitko nije odgovarao, mi smo platili štetu, mi, građani Beograda. Od tog trenutka, od februara prošle godine do septembra ove godine, još uvjek ni jedan jedini čovjek koji je optužen za to nije sjeo na optuženičku klupu. Najavljeno je da će suđenje početi u novembru ove godine. Pritom, iako je to bio napad na dvije strane ambasade, to nije terorizam, ali će onaj napad anarhista od pre mjesec dana na grčku ambasadu biti nazvan terorizmom, ako su ti klinci zaista ti koji su krivi. Pritom se kvalifikacija terorizma pojavljuje tek tokom ispitivanja prvog osumnjičenog pred istražnim sucem. To govori da mi na različite grupe, na različite ljude primjenjujemo sasvim različito pravne propise iako bismo pred zakonom morali biti svi isti. Ti anarhisti su izazvali manju materijalnu štetu, okej, ja ne pravdam bacanje molotovljevih koktela apsolutno, ali ista stvar je uzrokovala požar u američkoj ambasadi, ali i jednu smrt. Međutim, naši vajni tužioci različito kvalificiraju to djelo zato što je politički trenutak različit. I zato, na kraju krajeva, biti danas u Srbiji anarhist mnogo gadnije zvuči nego biti pripadnik Obraza, Dveri, svih tih skarednih organizacija.

Godinama smo slušali da te organizacije nisu opasne, bez obzira na njihove institucionalne veze sa raznim djelovima države i društva, sjećamo se svi onih dugogodišnjih tribina na pravnom fakultetu na primjer. Znamo svi da crkva vrlo često podržava to, crkva je i oko ove parade ponosa istupila vrlo gadno i vrlo ekstremno. Najednom 2009. godine, pre nekoliko dana, republičko tužilaštvo se sjetilo da traži snimke koji su napravljeni pre dve, tri, pet godina, da skuplja podatke o tim organizacijama, jer, bože moj, formalno mnoge od njih nisu niti registrirane, pa šta ćemo sada. Pritom, šta rade policija, BIA, svi oni ostali osim što traže ostatke Draže Mihailovića, to im je to izgleda najvažniji posao. Pritom se zanemaruje činjenica da je ministarstvo pravde prošle godine zatražilo od ustavnog suda da ocjeni rad tih organizacija i da ih stavi izvan zakona. I nikom ništa, sjeti se naš tužilac, kad god se nešto dogodi – je, je, sad ću ja prikupit podatke, vi novinari dajte nam snimke, dajte nam podatke do kojih ste došli. I opet smo se vratili, dakle, na temu novinara, ispada da bi novinari u stvari trebali u ovoj državi raditi hrpu onih stvari koje bi trebala napraviti sama država, koja ih s druge strane želi uškopiti.

Svetlana Lukić: Ti si za sajt Peščanika napisala tekst povodom slučaja gradonačelnika Splita, koji nikako ne bi dozvolio da Srbin bude član njegove porodice.

Tatjana Tagirov: Okej, dočekali smo na kraju i nekakvo izvinjenje hrvatske televizije, koja je rekla – mi ne djelimo stavove sa tim čovjekom i uopće ne djelimo takve stavove. Tako da, hajde, dobili smo nešto, čak je i Kerum, koliko čujem večeras, napisao nekakvo pismo izvinjenja u kojem kaže – nije to baš tako on mislio.

Svetlana Lukić: Izvađeno iz konteksta.

Tatjana Tagirov: Da, da, ali je uputio pismo, jer ja nisam sigurna da je on u stanju napisati sam od sebe tri rečenice, nego mu je to vjerojatno netko napisao, pa su poslali medijima. Mislim, mi takvih Keruma imamo i ovdje u ogromnoj količini. Ja se bojim da je to ponašanje na obje strane vrlo prihvatljivo. Prije nekoliko dana, ako se ne varam, je bila jedna crkvena izjava u Hrvatskoj, sad tamo predstoje predsjednički izbori, netko iz crkvenih redova je rekao kako bi bilo u redu da u Hrvatskoj budući predsjednik bude katolik, što ja pretpostavljam da većina ljudi misli, ali to prosto ne bi trebalo govoriti. To su misli koje ti možeš uzgajati kod kuće, ne možeš ih pričati u nekakvom javnom prostoru, ne možeš zagrađivati javni prostor. Vidim da su sad ovdje svi mediji isto skočili na Keruma, pa šta, takve izjave mi viđamo ovdje svaki dan. To su te predrasude, strah od drugoga, mržnja prema drugom, onaj narcizam malih razlika, mi smo puno bolji od njih, mi smo najbolji, oni su ništa.

Miloš Vasić: Ja ću da ispričam vic. Došao Jozo Hercegovac na Neretvu da peca ribu i izvadi zlatnu ribicu. I ribica mu kaže – slušaj, bolan, Jozo, ti znaš pravila, tri želje i to ti je. Kaže Jozo – odlično, super, prva želja, hoću najnoviji BMW sa telefonom unutra. Imaš, gotovo, fakat BMW na obali. Druga želja kaže – hoću najljepšu kuću u Grudama sa kafićem ispod, kaže ribica – završeno. I šta ćeš treće? Jozo, misli, misli pa će reći – hoću ono što u Hercegovini niko nema. Kaže ribica – takođe završeno. On izvadi ribicu, baci je u Neretvu, ribica otpliva, on sedne u BMW, ode u Grude, fakat kućerina, tri sprata sa kafićem, sve je u redu, a na balkonu stoji žena s telefonom u ruci i viče – Jozo, požuri se, zove te na telefon zet iz Beograda. E, to ja želim Željku Kerumu.

Tatjana Tagirov: Jedini način da se te stvari malo, malo počnu mrdati sa te mrtve točke na kojoj smo stalno jeste da se vlast malo potrudi, jeste da se vlast počne drugačije ponašati. U skladu sa onim, kako se ono zvalo, povelja slobode ldp-a, koju je ldp ponovo stavio pre neki dan u novine, mislim u Danas. Problem je u tome što se niti oni ne ponašaju u skladu s time i što su, ja ne znam iz kojih, pretpostavljam nekakvih sitnih vlastitih interesa, pristali da odigraju jednu ovako sramnu, sramnu ulogu u parlamentu koristeći čak i Nezavisno udruženje novinara Srbije.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije slušali ste Miloša Vasića i Tatjanu Tagirov. Tatjana Tagirov je počela redovno da piše za naš sajt pescanik.net, a na sajtu možete da pročitate i najnovije tekstove Nikole Samardžića, Vladimira Gligorova, Nadežde Milenković, Predraga Vajagića, Borisa Budena, a za vikend vas čeka i prvi tekst Ljubomira Živkova pisan za pescanik.net. U nastavku emisije govori Vesna Pešić.

Vesna Pešić: Iznenađena sam koliko je bilo interpretacija oko otkazivanja gej parade. Sigurno je da dominira razočarenje u državu, zašto je posrnula, kapitulirala, kako to da nije uspela da odoli pretnji profašističkih, pravoslavnih i nacionalističkih grupa kao što su Obraz, Dveri i svi drugi koji su pretili. Ja verujem da je možda i tačan opis policije koja tvrdi da je hiljadu ljudi trebalo da stigne iz Republike Srpske i da bi na učesnike parade krenulo oko 10.000 tih ekstremista. Ne verujem da je to laž. Zbog toga je pred tom neformalnom silom zvanična sila pokleknula.

Ja mislim da ta parada nije bila dobro prihvaćena ni kao ideja, nije bilo podrške, pa videli ste kako su se ponašali političari. Oni su se manje više ograđivali od toga, nije bilo ni podrške građana a, moram da kažem, ni gej populacija nije imala nameru da izađe u većem broju. Ako imamo u vidu koliko ima gej populacije u proseku u svakoj državi, ovde bi trebalo da ih ima oko 200-300.000. Pa da vidimo kako bi se ponašalo tih 10.000 nasilnika da se pojavilo bar pola gej populacije. Znači, ni oni nisu bili spremni da se prikažu na toj paradi, pa ne može državna sila sve da uradi. Sećate se demonstracija devedesetih kada nas je na protestima bilo 100.000, broj je bio strašno važan.To koliko vas ima strašno mnogo znači za neprijateljsku stranu.

Naravno, mi možemo da se pitamo zašto parada ponosa nije dobila dovoljno podrške. Deo odgovora na ovo pitanje leži u antidiskriminacionom zakon koji smo nedavno usvojili. Vidite, taj zakon je veoma važan za beli šengen i njegovo donošenje je trebalo da pokaže da država nikoga ne sme teško da diskriminiše, bilo da se radi o pripadnicima neke religijske grupe, etničke grupe… Ako u nekom društvu postoji velika diskriminacija, to nači da bi beli šengen omogućio veliku emigraciju iz takve zemlje. Ako si diskriminisan, ti želiš da živiš negde drugde. Znači, EU traži da pokažemo da u zemlji postoji unutrašnja pacifikacija društva.

U feudalnim društvima su postojali samo kralj i vojska. Vojska je služila za rat sa spoljašnjim neprijateljem. Policija je fenomen novijeg datuma, to je druga vrsta sile koja se odnosi na unutrašnju pacifikaciju. Ta unutrašnja pacifikacija je visoka onda kada država može da garantuje svim svojim građanima neku vrstu jednakog statusa i ako može da garantuje da će njihovi problemi biti sa istom dužnom pažnjom posmatrani. Problem je što se mi nismo iznutra pacifikovali, mi taj ispit nismo položili. Da se ne zavaravamo, na tom ispitu nije pala samo država, nego svi mi. Niko, ni vlast, niti građani, niko nije bio spreman da kaže – prihvatamo tu grupu.

Neka društva, kao što je na primer hrvatsko, u tom pogledu su slična našem, međutim gej parada je tamo uspela. Ja mislim da je glavni razlog to što oni veoma iskreno žele da idu prema Evropskoj uniji. Ja bih rekla da se tamo, u Hrvatskoj, pojedinac udvaja. Šta to znači, to znači da pojedinac misli – čak i ako ne volim Rome, ili homoseksualce, to mora da se odigra zato što želimo da dosegnemo nivo tolerancije kakav je dostigla Evropska unija, zato što mi želimo da budemo deo tog sveta. A jedna od osnovnih ideja EU, odnosno zapadne civilizacije, je jednaki status svih građana. Pošto je to njena ideja onda ona stalno širi taj svoj okvir, ona se uvek još jedanput univerzalizuje, i kaže – i ovo su naši građani, i ovo su naši građani. Pošto je to zaista ekskluzivno zapadna ideja, onaj ko hoće iskreno da ide prema zapadu, on mora da potisne svoje dileme u vezi sa različitim grupama i da kaže – okej, iako su Jehovini svedoci, neka marširaju.

Mi s tim nismo raščistili, mi još uvek nigde ne idemo. Na zaprepašćenje svih nas Boris Tadić izjavljuje – kako to da se neko usuđuje da Srbiji čita lekcije u pogledu ljudskih prava. Pa te lekcije svakom možete da čitate, čitano je Sjedinjenim državama zbog Gvantanama, čitali su lekcije Francuzima, Italijanima, Česima zbog Roma, ama, nema kome se ne čitaju te lekcije. I sad odjednom naš predsednik izađe i kaže kako niko nema prava da to radi Srbiji, a mi smo inače čuveni šampioni ljudskih prava.

Da li se sećate načina na koji je donet antidiskriminacioni zakon? Izgleda da je veče pre usvajanja u skupštini vladika Irinej pozvao Borisa Tadića, pa je onda on verovatno pozvao predsednicu parlamenta Đukić-Dejanović koja je, što je neverovatno, u toku noći zaustavila proceduru i sutradan tog predloga zakona nije bilo. Onda su se dogovarali sa Irinejom, nešto su malo promenili i taj zakon je vraćen u proceduru.

Slična stvar se sada dogodila, parada je bila najavljena a onda se pojavio Amfilohije Radović i veoma teškim rečima osudio najavljenu paradu. Ja sam se sva prestravila kad je rekao da te što nisu rađali ili su neplodni treba baciti u vatru. Ja mislim da je to imalo vrlo velikog uticaja na ono što se potom dešavalo, praktično, crkva stoji iza tih grupacija. Pre neko veče sam na TV gledala šefove Obraza i Dveri, sve vreme su se pozivali crkvu. Oni su militantni pravoslavci, a pravoslavlje je ovde postalo jedan militantni nacionalizam i ništa drugo. Sve te organizacije su direktno povezani sa crkvom i sa nekim političkim strankama kao što je DSS. Mi sve češće vidimo kako raste uticaj crkve na državu, država vrlo često radi ono što crkva kaže. Ako izađe Irinej onda u zakonu mora da se briše i piše, ako izađe Amfilohije i kaže da se obustavlja parada ponosa, ona se obustavlja. Čim sam videla Amfilohija znala sam da od parade nema ništa. I on i svi ti popovi se pojavljuju kad god im se učini da je nešto jako evropski item. Kada je reč o inkluziji gej populacije, to je i strašno jak item za evropsku orijentaciju i Amfilohije je morao da kaže – taman posla ova Sodoma i Gomora – pri tome on nije mislio na na Sodomu i Gomoru iz Starog zaveta nego na Evropu.

Ovaj srpski narod se potpuno izmenio u odnosu na one jugoslovenske Srbe da tako kažem – sa odlaskom Jugoslavije mi smo doživeli totalnu promenu. Znači, kao pre Homeinija i posle Homeinija, mi nismo više oni isti. To je uveo Homeini u Iranu, ovde je to bio Milošević. Mi stalno o sebi mislimo – pa dobro, šta, mi sad idemo ka Evropi, Miloševića više nema i šta je sad ovo? Ne, ja mislim da mi jako potcenjujemo našu pravu situaciju, koja je jedan strašan civilizacijski pad, da to nije samo da nema pacifikacije u odnosu na gej populaciju, nego da smo mi u totalnom haosu. Ovde vrvi od besa, evo, pretučeni stranci, sve vrvi od nekog iracionalizma, prostakluka na svakom mestu, od panike. Mi smo civilizacijski totalno pali. Pogledajte onu presudu međunarodnog suda pravde, tu su nam progledali kroz prste i samo su nas osudili da nismo sprečili genocid u Srebrenici i da nismo isporučili okrivljene, odnosno Ratka Mladića. Pa zar onda nije bilo normalno da donesemo tu deklaraciju u skupštini, da kažemo za tu Srebrenicu nešto, kad je već ta presuda doneta na tako blag način. Nema ni one odštete, nema ni da je cela Republika Srpska genocidna tvorevina.

Znači, ni toliko nismo mogli da uradimo, mi smo rekli – odabij, ne dolazi u obzir, zločini su činjeni sa svih strana, Vukovar, pa i tu su činili sa svih strana, Dubrovnik, sve strane su rušile. Hoću da kažem, ništa nismo uradili na tome da se malo civilizujemo i onda moram da kažem da se zgražavam nad nekim rečima koje se tu izgovaraju zato što ne da se ne leči ta bolest koja je tu vladala i koja još uvek vlada, nego ona i pored neke volje da se to zataška, kao više nismo takvi, odjedanput tim ispadima izbije kao da smo dobili zauške ili kao da smo dobili male boginje. Recimo, Tadić ode na Pale, čekajte, pa svakom normalnom čoveku je jasno, šta ćeš ti na Palama da kod srpskog stanovništva otvaraš školu koja se zove Srbija. Pa zar ne bi bilo logično da se ta škola zove Bosna? A onda kaže – evo, ja ću u Sandžaku da otvorim školu koja će da se zove Bosna ako to tako treba. Pa, ne, sve suprotno treba.

Isto tako mi se čini da ta politika kad govori o srpskim nacionalnim interesima, i to naročito kod Borisa Tadića, da je sve suprotno spojio. Sad je u Americi, dva puta je naglašeno da Srbija želi da ide u Evropsku uniju, ali nikako neće odustati od svojih legitimnih nacionalnih interesa u odbrani suvereniteta, teritorijalnog integriteta i identiteta. I onda posle toga opet kaže – uvek govorim da Srbija hoće da bude članica Evropske unije, ali sa našim identitetom i kulturom. Svi oni koji misle da takav politički cilj sa sobom nosi gubitak identiteta trebalo bi da znaju da Srbija nikada neće odustati od politike odbrane vlastitog identiteta, rekao je Tadić. Pa, ko taj identitet napada? Drugo, šta tu spada, da li ta homofobija, da li je to taj naš identitet? Sad ja iz toga donosim zaključak da je ta naša politika koja se ovde vodi, da su to neki nacionalni interesi od pre Hrista, više niko ni ne zna ko ih je izmislio, da li Lazar, da li ovaj ili onaj, koji je to zavet i kada je bio. To je neka strašno zastarela definicija naših nacionalnih interesa, a ni o identitetu ne znamo iz kog je vremena. I vidim da ti nacionalni interesi, da to nije nešto političko, da to nije nešto operativno ovde. Sjedinjene države su odustale od svojih nacionalnih interesa i neće da stave onaj štit u Poljskoj i Češkoj, odustao Obama.

Nema tu praistorije, da pomoću arheologije pronađemo šta su nacionalni interesi. Ne, to je nešto životno. Obama je odustao od tih nacionalnih interesa i kaže – ne, neću to, sad su mi važniji neki drugi nacionalni interesi. Međutim, ja imam utisak da Boris Tadić i ova vlada, koju mi zovemo proevropska, da su za njih ti nacionalni interesi i identitet rezultat nekih arheoloških iskopavanja, da niko živi ne zna više šta je to i da to uopšte nije prilagodljivo bilo kakvim zbivanjima koja se tu, danas dešavaju, ni kompatibilno sa tom Evropskom unijom, ni sa regionom, ni sa nekim važnim presudama. To je jednostavno nešto okamenjeno što se prenosi, kao mošti, sa generacije na generaciju, tako da ti naslediš neke nacionalne interese i nekakav identitet, to ćeš braniti po svaku cenu, to ne možeš izdati. Ipak, ja mislim da to najbolje definiše pravoslavna crkva i ove nasilne grupacije. Ta naša zabrinutost upravo i jeste to što mi vidimo da ulazimo u svetsku krizu, vidimo da smo ušli u velike probleme, a imamo nešto okamenjeno i nesposobni smo zbog tog kamena da rešavamo te probleme koji se prosto dnevno nameću, nameće ih svet, nameće ih okolina. I onda to verovatno i kod vlasti izaziva paniku, jer oni vide da vode okamenjenu politiku koja je potpuno neadaptirana na uslove i grdne probleme koji ih sustižu, s kojima ne znaju šta da rade.

Mi vidimo da je Srbija necivilizovana i po tome gde je moć, onaj ko ima nadležnosti nema moć, onaj koji nema nikakve nadležnosti taj je moćan. Policija one džipove ne sme da zaustavi, šta zna ko je unutra, bolje da ga ne diram, jer ne znam koje je fele. Tako da vi imate jednu situaciju, to je takođe zastrašujuće ovde, da se policija i boji tih ljudi, boji se tih kriminalaca, boji se tih dečaka. Onaj ko bi trebalo da ima najviše ovlašćenje, Mirko Cvetković, on nema nikakvu moć, a neka baraba u nekom džipu koja nema nikakva ovlašćenja, možda ima ogromnu moć.

Zato što su se spetljale sve te sfere, i politike i ekonomije i taj radnik nije izložen kapitalisti koji ima pare, nego je izložen u stvari onome koji ima političku moć. I ja kad vam ovo govorim, ništa ne izmišljam. Jel Dinkić pisao Homenu da se on obrati sudu da se radničke tužbe ne uzimaju u obzir. O tome vam govorim, naši radnici ne trpe kapitalističku eksploataciju, nego trpe mnogo veću eksploataciju zato što se država na njih navalila, država im oduzima prava i oni ne mogu ni na koga da se oslone. I onda dobijete dvostruki pritisak na to što se zove narod. Ali mi ćemo uvek onda da tadićevski pomilujemo taj narod, pa i da kažemo – ja idem u tu školu zato što Srbija ide svuda gde su Srbi. Mi smo zaduženi za naš narod.

Vidite, ako imate vaš narod, onda ništa od nekakvog unutrašnjeg mira i pacifikacije ovde neće biti. Ne samo da gejovi nisu naš narod, nego i mnogi drugi nisu naš narod, jer je normalno da država štiti svoje građane i svoje državljane, ali ona štiti svuda i u celom svetu samo naš narod, a ovi koji brukaju to sopstveno pleme, ne daj bože da i njima nekakvu zaštitu damo. Tako da, vidite kako ide cela ta priča koja pokazuje da smo mi još uvek veoma daleko od jednog civilizovanog konstituisanja same naše države, našeg društva. I tako će biti dok god oni kažu – naš narod pati tu, naš narod je ovamo, naš narod je tamo, ovaj drugi narod neka crkne. Tako da u stvari imate i dalje taj neki porodični odnos koji tu dominira, a sve drugo nije mnogo važno.

Šta ja mislim sad da još dodaje toj panici? Toj panici dodaje to što je napravljena jedna nova doktrina i ja tu doktrinu zovem tadićizmom. To je jedna ovakva ideja – mi ćemo da izvučemo pouku iz Miloševićevog vremena, ne bi trebalo više da se suprotstavljamo direktno zapadu, bacili su nam bombe i mi nećemo više da se njima suprotstavljamo, to može da nas potpuno uništi. I mislim da je doneta takva neka odluka, da Srbija više ne ide tim putem, ali mi ćemo da kažemo – sa vama je sve okej, hoćemo u Evropsku uniju, mi nećemo s vama da se svađamo. Šta ćemo mi ovde da radimo, pa kao da vas se to tiče, nećete mnogo da nas kontrolišete šta ja radim ispod klupe dok nastavnik piše na tabli, to nije mnogo važno, mi ćemo ovde da radimo nešto drugo, a s vama ćemo da budemo sve najlepše. Međutim, tu je nastao jedan veliki problem.

Tadić je odmerio tačno neku vrstu tačke ravnoteže, da, da, da, Evropska unija, da, da, i demokratija, da, i regulatorne institucije, da, mi ćemo to, i borba protiv korupcije, da, i to ćemo mi. Ali i Kosovo, nikada nećemo bez našeg srpskog identiteta, bez naše srpske crkve, bez našeg Amfilohija. Znači, on je napravio jedan statistički centar, oni su izračunali da kad se tu nameste, dobijaju najveći broj glasova, a to znači da ako Koštunica stoji ovde, ja ću da se pomerim pet centimetara od njega gde ću da kažem i ovo što kaže Koštunica – ne NATO, neutralna država, a onda ću da kažem i – da, sve je u redu sa Evropskom unijom, evo šengen, evo, jurimo Mladića. Znači, ja ću da pričam taj centralni deo koji će da obuhvati i jednu i drugu priču i treću priču, četvrtu priču, nije važno koliko priča, i ja ću samo za pet centimetara da se pomerim od njega. Koštunica nije to shvatio i onda su ga i odbacili zbog toga, on je rekao ponovo NE zapadu i to je lekcija koja je naučena, znači to nećemo.

Njihova panika potiče od toga što su se i Aca Vučić i Toma Nikolić takođe dosetili – ti ćeš pet centimetara od centra na levo, a mi ćemo pet centimetara od centra na desno, pa da vidimo šta će da bude. Znači, oni sad pričaju s desne strane istu priču, a ovaj priča tobož sa leve strane istu tu priču. Nastaje problem sada sa Tadićevom vladom, zato što kad se od Koštunice odmaknu, od tih konzervativno desnih strana, za pet centimetara, problem je u tome što time ništa nisu uradili. Zato što ti moraš da juriš na ovu drugu stranu, međutim, oni stoje na mestu. Kad ti stojiš stalno na tom mestu, na toj tački ravnoteže koju si ti izračunao da je centar i ako si se tu ukopao i ako ti je to jedini cilj, a to je jedino što oni rade, ti stojiš statično, ovaj drugi te je stigao. I sad je naš najveći problem u tome što će ponovo da se vrati Koštunica, jer ako Nikolić dobije veći broj glasova on će vratiti Koštunicu zato što oni stoje na vrlo malom razmaku.

Nismo dali ni Mladića, nismo ništa uradili i tu smo se ukopali. Kad ti stojiš statično ovaj drugi te je sustigao i oni se sada na tih pet centimetara oko centra sustižu. To je ovdašnji mejnstrim, imate malo ovaj tobožnje levi i desni položaj. Kad kažem tobožnje levi, mislim na Homeinija, jer mi smo strašno otišli udesno, tako da kad kažemo levo, to je daleko od nečega normalnog, racionalnog. Kad mislim o Evropskoj uniji, onda pod znacima navoda to zovem levo u nekom našem kontekstu. I mi možemo samo tih pet centimetara da idemo tamo-ovamo i svako će da ostane ukopan tamo gde je bio. Provalili su da je to najbolje za izbore i sad neće da se pomere ni makac. I taj osećaj da se mi zaista vrtimo u krugu, da se ništa ne dešava, to je ono što nas muči, a kada nema dinamike, kad se ne krećete prema nekim ciljevima negde tamo napred onda počnete da tlapite. Otuda i ta panika, otuda i to stezanje, otuda ta regresija, zato što kad stojite u mestu, a to mesto već samo po sebi ne valja, onda se mi pitamo šta će uopšte biti s nama.

Naši izbori su za normalan svet postali nešto što ih više ne inspiriše, jer pet centimetara tamo ili dva ovamo, pola milimetra tamo ili ovamo više nam ne znači ništa. Da vam kažem, neko pomeranje možda bi moglo da se očekuje zato što ja mislim da će situacija da se pogoršava.

Sa Evropskom unijom sam videla da stvar loše stoji čim su ubacili Kinu kao četvrti stub i to je za mene bila potpuno jasna poruka da je ova falš priča o Evropskoj uniji u stvari doktrina – nemojmo se mi njima zamerati, to smo od Miloševića naučili, to je loše, a gde ćemo da idemo, šta ćemo da radimo, to je naša stvar, mi znamo svoj identitet, to ni po koju cenu nećemo dati, a sa njima – mi ćemo da namigujemo, pa možda i do nekog kandidata dođemo, da narod malo zavaramo za sledeće izbore. Tako da mislim da je tu to živo blato u koje smo zapali, samo im malo pravi paniku to što su se i drugi dosetili da mogu to isto da rade, da nisu taj patent patentirali jednom zauvek, nego ga kopiraju i ovi drugi. Tako da su radikali uradili praktično isto što je uradio i Boris Tadić.

Svetlana Lukić: Poslednji sagovornik današnjeg Peščanika je Vojin Dimitrijević, a na samom kraju emisije čućete dve pesme, fašističku i antifašističku. Fašistička pesma je u stvari song iz filma Kabare, ne znam da li se sećate onog lepog hitlerjungovca anđeoskog lica i glasa kome se u nekom pastoralnom nemačkom selu početkom tridesetih godina u pesmi jedan po jedan pridružuju gosti neke pivnice. Čućete i treću pesmu – Istorijsku čitanku Brane Petrovića koju govori Voja Brajević u filmu Branislava Guzine. Najpre da čujemo profesora Vojina Dimitrijevića.

Vojin Dimitrijević: Svi su krajnje nezadovoljni, odnosno razočarani stanjem u kome se država nalazi, jer je država pokazala da nije sposobna da savlada neke manje grupice, gde nema nikakvih istaknutih ljudi, koje vode nekakvi nemušti portparoli, jer to što čujete od ovih grupacija, to ne liči ni na kakvu ideologiju, nego samo na povike mržnje. I to podseća na neke strašne stvari iz prošlosti, uključujući početke nacizma. Tako da se opravdano svi pitaju koje su to sile koje su državu bacile na kolena. Možda smo zanemarili neke stvari, prvo, Srbija je bila u ratnom stanju, ratovala je de facto čitavih osam godina, to je vrlo dugačak rat. Nemci su se dugo oporavljali od jednog rata koji je trajao od 39-te do 45-te, to je šest godina, a mi smo bar od 1991-e pa do kraja 1999-te godine bili u ratu, a režima koji je vodio rat nismo se oslobodili još godinu dana. Onda možete da mislite koliki su to pokreti besa.

Ako već pominjemo 24. septembar 2000. godine i neko uverenje mnogih da je time sve bilo rešeno, to je bilo naivno, a drugo, nije tačno, nije se krenulo u tom suprotnom pravcu. Zapravo posle ubistva Đinđića bilo je očigledno da se pregrupišu nove snage i da dolaze na vlast zapravo svi oni koji su Miloševićev projekat podržavali. Tako je sada zacarila jedna smeša koja me podseća na ono što je rekao Adam Mihnjik, a to je da je jedina stvar gora od komunizma – antikomunizam. A u čemu se sastoji naš antikomunizam, to je da su sve te stvari protiv kojih se komunizam navodno borio – bile sjajne.

Diskriminacija je odlična, žene koje su dobile pod komunistima pravo glasa ne bi trebalo da ga imaju, sloboda raspolaganja svojim telom treba da se ukine, ekstremni nacionalizam je najbolji odgovor na sva pitanja, povratak u bigotsku religiju, dakle, vi gledate koliko kod nas ima tih neohrišćana koji pojma nemaju šta piše u Bibliji. Fašizam postaje prihvatljiv i moderan jer su, pribogu, komunisti bili antifašisti, protiv čega god su komunisti bili, to je sada dobro. Antisemitizam je dobar, jer je Marks bio Jevrejin. Zbog te konfuzije, već ubrzo posle Đinđićevog ubistva pokazalo se da je prilično jadna zemlja koja zavisi od energije jednog čoveka.

Restauracija je još 2003. bila u punom jeku i mislim da je govor Amfilohija Radovića na Đinđićevoj sahrani, koji je izazvao gnušanje mnogih ljudi, dao ton svemu tome i dao ton jednoj vladi koja je bila jako crkvenofilska. I od tada je ta zavisnost od stavova grupe vladika još uvek jaka. Neke druge velike institucije koje su služile Miloševićevom programu u međuvremenu jesu propale: akademija nauka, list Politika, Crvena zvezda, klub koji je sada predmet opšteg žaljenja, vojska, koja je izgubila reputaciju, ali crkva je opstala kao vrlo jaka antikomunistička tvorevina. Ja ne znam ko je iza čega, ali znam da neke od ovih vrlo bučnih i ratobornih organizacija imaju vrlo tesnu vezu sa crkvom i sa nekim delovima crkve. Umesto da crkva svim Srbima, čak i kada su gej i lesbian, levica ili desnica, govori o pomirenju koje bi trebalo da bude deo njene sabornosti, ona izriče kletve i najgrubljim rečima napada paradu ponosa poredeći je sa Sodomom i Gomorom. Preosvešteni Amfilohije kaže da crkva nikada nije zagovarala nasilje, ali znate, ako uporedite nešto sa Sodomom i Gomorom, a mi starohrišćani, za razliku od neohrišćana, koji smo čitali Sveto pismo znamo šta je bog uradio sa Sodomom i Gomorom, onda je to pretnja, i to i te kakva pretnja.

Ja ne želim da budem shvaćen kao neko ko je protivan ulozi crkve, ali mislim da crkva treba da igra jednu drugu ulogu, pomiriteljsku, koju je tradicionalno i igrala. Oni koji daju donacije za crkvu, mnogi od njih iz dijaspore, trebalo bi da vode računa da od toga ne treba da se zidaju samo ružne crkvene zgrade u kojima nikoga neće biti, nego i bolnice, mlekare, zadruge. Ovo ne treba shvatiti kao neki stav protivljenja religijskim organizacijama, ali mislim da je i crkva oštećena tim periodom i da zapravo kod nas, kad obeležavamo devet godina od izbora koji su doveli do kraja Miloševićeve ere, treba da imamo u vidu da je u tom pogledu učinjeno vrlo malo i da nam je još uvek vrlo teško. Čak i mnogi naši ljudi sa reputacijom intelektualaca ulaze u neke zamke koje bi trebalo da su davno videli.

Jedna od tih zamki je kada prisustvujete ovoj nelagodi u vezi sa paradom ponosa i homofobijom, onda vidite potrebu naših istaknutih javnih ličnosti, među njima i političara, da kažu – ja nisam homoseksualac. E, pošto je teško skupljati dokaze za to, ne znam koliko jedan muškarac treba ženskih svedoka da dovede da dokaže da nije homoseksualac, onda se to zaklanja iza sistema vrednosti, kaže se – ja nisam za te vrednosti. Biti različit, biti drukčiji nije nikakav sistem vrednosti. Neko je Rom i biti Rom nije sistem vrednosti, biti Jevrejin nije sistem vrednosti, Jevreja ima i levih i desnih, kao što i homoseksualaca ima od komunista do Hitlerovih saradnika. Rem je bio jedan od najvernijih Hitlerovih saradnika, a bio je homoseksualac. To se kaže umesto da se kaže – ja nisam peder, u tu zamku su upali mnogi ljudi. Sećam se dekana Filozofskog fakulteta Ivana Štajnbergera, kada počnu da ga prozivaju kao Jevrejina, to je bilo i sa rumunskim premijerom Romanom, on otrči u crkvu i izvadi krštenicu da je kršten kao pravoslavan, čime se prvo ponižava, a drugo, pokazuje da priznaje da je biti Jevrejin loše. Znači, moram da dokažem da nisam Jevrejin. Ili, biti orijentisan homoseksualno je neko prokletstvo. Intelektualac bi trebalo da zna da to nije produkt ničije volje nego produkt biološkog razvitka u majčinoj utrobi. I interesantno da nikad ne razumeju u kakvu su zamku upali i zato je često vrlo poučno zameniti to homoseksualac sa recimo nečim što svi priznaju da ne bi trebalo dirati, recimo – žena. Ili – treba goniti Jevreje i ubijati Jevreje, to nekako ne sme da se kaže, ali za homoseksualce može. U tome leži ta naša nerazvijenost, pa i nizak nivo polemike i razgovora, ne samo u takozvanim tabloidima. Problem naših tabloida nije to što su oni vulgarni, prostački, nego što za razliku od tabloida na zapadu imaju jednu političku misiju koja je antievropska, antizapadna, anticivilizacijska, što znači da oni koji ih izdržavaju i koji plaćaju za njih imaju program da ne uđu u Evropsku uniju, što je sasvim razumno od strane tih tajkuna, jer tada ne bi mogli da operišu u ovom haosu u kome tako uspešno operišu.

Da dodam sad nešto lično, bio sam zapanjen pošto je pre jedno mesec-dva dana vođena kampanja preko tabloida protiv mog sina koji ima 41 godinu i koji se u jednoj televizijskoj emisiji usudio da kaže da bi crkva možda trebalo da se reformiše, da je latinica naše pismo kao što je i ćirilica, da je to neka vrsta bogatstva i još tako nešto. Na to je usledila jedna besomučna kampanja u Pressu, pa Večernjim novostima itd. U toj kampanji sam uvek u drugom izvlačenju bio ja kao otac, kao kriv, kao da je on u nekoj mentalnoj instituciji i da ponavlja šta ja govorim, a ima 41 godinu. Jedna narodna poslanica je čak u parlamentu govorila o meni, opet povodom njega, ali prevršilo je meru kada je profesor Slobodan Antonić u časopisu koji pretenduje da je naučan, Nova srpska politička misao, isto napadajući njega pomenuo – nije ni čudo, jer je to sin Vojina Dimitrijevića. Znate šta, to se ni kod Hitlera nije događalo, kod Staljina jeste. Kod Staljina je porodica stradala zbog oca, kod Hitlera niko od dece atentatora nije hapšen. Zna se osnovni civilizacijski red, da po građanskom pravu ja odgovaram za svoje dete do punoletstva, ako razbije nešto u dvorištu itd. Ali imam odraslog sina koji misli svojom glavom i ljudi koji znaju da ih njihova deca ne slede smatraju naukom takvo pisanje. To je mene lično pogodilo, ali je to i primer jednog neviđeno niskog nivoa na koji smo stigli u javnoj polemici.

Bio je naslov u novinama povodom antidiskriminacionog zakona, pisalo je – Vlada čeka odluku Sinoda, znači ne može da donese zakon bez sinoda. Kako je moguće da se smatra da neko ko je ubio policajca na najsuroviji način treba da dobije pravdu u vidu oslobođenja? Ko plaća te sve plakate, otkuda te organizacije koje nisu ni registrovane, kako ih političari uzimaju za partnere na javnim nastupima. Vreme nam je prošlo u nekakvim improvizacijama i u nekoj dekoncentraciji vlasti, što naravno može da se razume, jer mi smo imali tu nesreću da je dugo najjača individualna stranka bila Srpska radikalna stranka. I da sve vlade, pa i današnja, počivaju na nekim teško stvorenim koalicijama i uvek se mogu zastrašiti, učiniti nesigurnima pozivanjem na nove izbore. Prema tome, mora se ulagivati, mora se dodvoravati, mora se dopadati što širem krugu ljudi. A onda imate utisak i da se neki resori u državi, neki politički centri više bave marketingom za ispitivanje javnog mnjenja – što god se narodu dopada to treba uraditi. Pošto je očigledno homofobija vrlo jaka u Srbiji, onda izgleda ne treba dirati homofobe, što je samo jedan deo spektra, ne treba dirati ekstremne nacionaliste, ne treba dirati razne vrste tradicionalno zatucanih ljudi. Tako se i cela spoljna politika, pored unutrašnje, isto svodi na improvizacije.

Sada vidim da niko ne prenosi da je pukovnik Gadafi napravio skandal u Generalnoj skupštini UN-a, da je pocepao Povelju ujedinjenih nacija, da je Savet bezbednosti nazvao terorističkim i da je pola delegata izašlo. To naši mediji u toj nelagodi zbog naše blizine sa Libijom preskaču, jer je onda teško shvatiti kako ćemo pomoću Libije, pomoću Kine, pomoću Rusije, pomoću Irana ući u evropsku zajednicu. I naravno, kad se pretera onda se opet mora govoriti da nam je Evropa osnovni cilj, ali se zaboravlja da u tim zemljama od kojih mi zavisimo, pored vlada postoji i javnost, jer u Iranu postoji samo vlada, u Libiji postoji samo pukovnik Gadafi, pa ćeš ti lepo da se dopadaš njemu ili nećeš. Međutim, u zemljama razvijene demokratije postoji i javnost koja deluje preko svojih medija. Ona utiče i na naš ugled i na naš položaj, tako da vidim da su mnogi začuđeni što će sada ova šeprtljancija oko parade ponosa imati nekog uticaja i na našu kandidaturu u Evropskoj uniji i uticaja na dobijanje belog šengena. To je kod nekih naših ljudi izazvalo zaprepašćenje – zašto je takva jedna stvar toliko važna, a mi se poznajemo sa Olijem Renom, mi smo sa svima dobro, sem sa Holandijom.

To me podseća na istiniti događaj – ambasador Slobodana Miloševića u Parizu je išao kod Širaka i tražio da se zabrani jedna vest Franspresa koja je bila nepovoljna po nas i nikako nije verovao Širaku kad mu je rekao da on to ne može da zabrani. Tako da nije čudo što smo u ovom trenutku sticajem okolnosti, odricanja od onoga šta je značio 5. oktobar, neshvatanjem da to može da bude tek početak, delovanjem onih koji su vezani za naše tradicionalno podozrenje prema zapadu i prema evropskim vrednostima, vulgarnim antikomunizmom dovedeni u jedno stanje gde naravno čovek ne može da bude mnogo raspoložen, naročito kada uzme još i ove ekonomske komplikacije u obzir. A drugo, to sve prati jedna apatija koja se oličava u tome što malo ljudi odobrava ove razne obraze i dveri, ali je malo njih spremno da im se suprotstavi.

Bilo je onih koji su izražavali strah da će život biti manje bezbedan kad ode Milošević, jer je Milošević pod kontrolom držao sve te službe, ako je rešio da te ubije on te ubije, ako nije rešio ne ubije te, ako pošalje nekog da te ubije pa se predomisli, toga vrati. To su sve bile kandže vlasti, međutim, sada imate utisak da svaka patriotizmom i rodoljubljem nadahnuta usijana glava može da dođe da vas bije, da vas ubije iz nekih razloga koji su potpuno irelevantni. Možete da mu se ne sviđate politički, ali onda će mu zgodnije biti da kaže da ste peder ili strani agent. Država je u tom pogledu promašila. Sada moramo da se lično štitimo i da se pazimo, jer svaka usijana glava, svaka budala smatra da legitimno može da vas ubije i da će posle toga dobiti neku vrstu pohvale ili podrške posle petnaestodnevnog zatvora u Padinskoj skeli.

Samo pozivanje na smrt, samo pozivanje na nasilje je krivično delo, a ne da se čeka, kao što čujemo neke naše tužioce, da neko posluša to što ga je neko pozvao da izvrši krivično delo, pa da onda dokazujemo da li je on njega čuo ili je sam došao do toga. Ta neka vrsta mlitavosti se oseća u celom društvu. U ovakvim situacijama u zrelim društvima se protivnici nasilja organizuju pa i oni demonstriraju i pojave se negde, a ovde je to ostavljeno opet ljudima koje lako možeš da prepoznaš na pijaci ili na ulici i da im zapretiš. Tako da, čini mi se da je zavladala jedna vrsta kukavičluka ponovo, odsustva hrabrosti i da izjasniti se o osnovnim principima slobode mišljenja, slobode izražavanja, slobode različitosti, postaje opasno. To je vrlo žalosno za jednu zemlju koja tvrdi da već deset godina gradi demokratsko društvo.

Emisija Peščanik, 25.09.2009.

Peščanik.net, 25.09.2009.