- Peščanik - https://pescanik.net -

51. emisija

 
Radio emisija 11.04.2001, govore: Gordana Suša, Slobodan Orlić, Zoran Luković, Rajko Danilović, Zoran Sekulić, Goran Marković, Lordan Zafranović i Mirko Đorđević.

 
Svetlana Lukić: Na današnji dan je pre dve godine u centru grada, u toj ulici koja se sada zove Svetogorska, ubijen novinar Slavko Ćuruvija. Ubice, naravno, jos nisu pronađene a pse koji su učestvovali u hajci na njega niko ne juri. Ti crvi sada žive negde pored nas, kupuju u istim samouslugama, vodimo decu u ista obdaništa, žalimo se na kišu i krovove koji prokišnjavaju.

Danas ih nije bilo u Medija centru gde je obeležena dvogodišnjica smrti, međutim, bilo je nekih miševa koji su se krili svih ovih godina po raznim državnim kućama ali, eto, hrišćani kažu da svako nosi svoj krst pa valjda će i oni svoj a mi ćemo svoj.

Jedan od načina da se stigne do demokratije jeste da je to kompromis, podvlačenje crte, manje debele crte, najdeblje debele crte. Ono sto su Španci posle Franka nazvali demokratijom zaborava. Drugi put je put osvete i odmazde.

Danas je u Medija centru bio i ministar pravde gospodin Vladan Batić. On je rekao da u predlogu novog Zakona o krivičnom postupku smrtna kazna nije isključena jer, kako je rekao, kod nas je bilo enormnih oblika kriminala. Savet Evrope, naravno, tvrdi da je to u suprotnosti sa takozvanim šestim protokolom evropske konvencije o ljudskim pravima, to jest, ako zadržimo smrtnu kaznu, ostaćemo varvari.

Varvari koji na neki način nastavljaju ritual žrtvovanja ljudi. Međutim, ono što me posebno nervira jeste to što nismo ni varvari ispali kako treba nego smo šibicari koji zadržavaju smrtnu kaznu da bi, kao, uplašili Miloševića i druge zlikovce, i oni znaju valjda, ako ne znaju, naučiće šta to znači umreti pre smrti.

Međutim, problem je u tome što izgleda da nove vlasti ozbiljno najavljuju raspravu i raspravljaju s ljudima koji o tome nešto znaju, ne misle dugoročno ni kada su u pitanju ni život, a, bogami, izgleda, ni smrt.

U današnjoj emisiji, pre nego što čujete nekoliko intervjua, najpre ono što je snimljeno u Medija centru i u Svetogorskoj ulici, dve godine otkako je ubijen Slavko Ćuruvija.

Gordana Suša: Ubijen je u vreme nezapamćene cenzure nad medijima i novinarima, u vreme sejanja neprimerenog straha nad svim ljudima koji su pokušali da sačuvaju slobodno, nezavisno i autonomno novinarstvo. Molim kolegu saveznog sekretara za informisanja gospodina Slobodana Orlića da kaže nekoliko reči.

Slobodan Orlić: Sve što se u Srbiji dogodilo 5. oktobra ne bi se dogodilo da nije bilo novinara, naravno onih koji su rizikujući sve i uprkos svemu ostali dosledni onom putu istine i profesije. Simbol svih njih, žrtva odbrane slobodne misli i reči jeste novinar Slavko Ćuruvija. Svi oni koji su učestvovali u medijskoj hajci na Slavka Ćuruviju, svi oni koji su izvršili ovo ubistvo i svi oni koji su ovo ubistvo naredili, dakle, njihova imena, moraju biti poznata javnosti i oni se moraju naći tamo gde se danas nalazi glavni kreator naše tragedije u proteklih deset godina. Neka se onda zajedno iza rešetaka Centralnog zatvora pitaju da li su ubijajući Slavka Ćuruviju svoj zadatak ispunili.

Gordana Suša: Blizak saradnik Slavka Ćuruvije je Zoran Luković, koji je svoju nezavisnost i profesionalno novinarstvo platio i zatvorom.

Zoran Luković: Znali su dobro da su najveći neprijatelji za njihovu apsolutističku vlast nezavisne novine i Univerzitet. Najviše je hapšeno i zatvarano i suđeno u stvari novinarima i studentima iz organizacije Otpor. Zbog toga sto Slavko nije želeo da prećuti neke stvari, želeo da se bori za jednu novu Srbiju, on je ubijen na današnji dan.

Gordana Suša: Slavkov prijatelj, advokat Rajko Danilović je i opunomoćenik Slavkovog brata u istrazi oko tog brutalnog ubistva i možda nam on može reći neke detalje.

Rajko Danilović: Svi smo mi dobro znali ko je naručilac, svi smo mi dobro znali da se u tu akciju uključilo mnogo političara, novinara, koji su i mrtvog Slavka u svojoj osionoj diktatorskoj vlasti vređali. Nažalost, policija je opstruirala posao po nalogu, po zadatku istih onih koji su i organizovali i naručili ubistvo Slavka Ćuruvije, međutim, od 5. oktobra stvari se menjaju.

Do sada mi imamo utvrđene dve stvari. Naime, ovde se radi o državnom teroru. To potvrđuje dokumenat koji je izašao iz resora Državne bezbednosti, koji je pre svega autentičan ali ono što je jos važnije – on je verodostojan. On je izašao iz te službe i ta služba, zahvaljujući zaštiti koju je uživala od sadašnjeg predsednika SRJ gospodina Vojsilava Koštunice, na sve moguće načine ometala je upravo istragu o autentičnosti tog dokumenta a delimično i o njegovoj verodostojnosti.

Dokument je istinit i verodostojan. Druga stvar koja je nesporna i koju su nove vlasti i nova policija uspele da rasvetle jeste da je pokojni Slavko Ćuruvija bio praćen 24 sata dnevno. Znači, praćen je bio sve do momenta egzekucije, do momenta izvršenja ubistva.

Gordana Suša: Molimo vas da nam se sada priključite, Udruženje novinara ce položiti venac na mestu ubistva Slavka Ćuruvije u Svetogorskoj br. 35 i upalićemo sveće pokojnom Slavku.

– Najljubaznije ću vas zamoliti da se pomerimo na ulicu i da za nekoliko minuta zaustavimo saobraćaj. A sada molim kolegu Zorana Sekulića da kaže nekoliko reči.

Zoran Sekulić: Teško je bilo pre dve godine kada nas je na ovom mestu bilo manje od policije, kada se o Slavkovom ubistvu malo ko usudio da objavi makar slovo više od sramnog policijskog saopštenja. Da li smo kao esnaf ostali dužni čoveku koji je poverovao da se novinarstvom može srušiti diktatura i za to platio glavom? Kao da smo u prvom trenutku sumnjali da je reč o političkom ubistvu, preko režimskih medija najavljenoj egzekuciji.

Slavko Ćuruvija je sanjao 5. oktobar ali ga nije doživeo. Nije doživeo ni 31. mart. Njegov život i njegovi snovi nasilno su zlikovački ukinuti pre dve godine na ovom mestu ali je Slavko Ćuruvija nezaobilazni deo epohalnih promena koje su se u Srbiji dogodile. Kada su bili u opoziciji, ljudi iz nove vlasti zaklinjali su se u slobodu govora i mišljenja, pravnu državu i načela odgovornosti u javnom delovanju.

Danas, na drugu godišnjicu ubistva Slavka Ćuruvije, držimo ih za reč i očekujemo da hitno obelodane istinu o ovoj tragediji, njenim izvršiocima i režiserima. Novinarska profesija to smatra testom njihove spremnosti da oživotvore velike reči i proklamacije o boljem životu u ovoj zemlji. Neka je večna slava našem Slavku Ćuruviji.

Svetlana Lukić: Slušate reditelja Gorana Markovića.

Goran Marković: Ja sam našu tragediju zamišljao ovako. On i Mira leže u krevetu i posmatraju preki sud i egzekuciju nad Čaušeskuom i ona njemu rida na ramenu kako je, eto, komunizam propao a on je onako muški grli i kaže: “Ne brini ti, ja ću tebi to da sačuvam”. Ipak se radilo o jednom čoveku koji je malog raspona, malog pakovanja. To se vidi iz toga kako je reagovao na to hapšenje, kao nekakav miš.

Mislio sam da će finale biti mnogo dramatičnije i krvavije, patetičnije, a u stvari je sve ispalo nekako sitno, prizemno, onako kako verovatno i jeste, nikakvo veliko ludilo. Rekao bih da je u pitanju samo nekakva mala skrenutost od normale koja je, eto, sada dobila te dimenzije koje ima i za mene je iznenađenje kako je sve to u stvari sitno. Da je on napravio od sebe nekakvog heroja i da je prešao u mitologiju to bi bilo za nas pogubno, ovako su mnogi ljudi shvatili, ili intuitivno primili poruku da on nije ništa i da je on nula.

Ja nisam uopšte mnogo očekivao od promena zato što znam, boravio sam u istočnoj Evropi dosta, i znam da to ne ide baš tako. To je samo pitanje opredeljenja dokle ćete da idete u promenama. Možete da idete malo, kao recimo Hrvati, ili možete da idete do kraja, kao recimo Mađari. Bugari, Rumuni, Hrvati, oni su svi te promene izvršili tako bojažljivo – hajde, koliko treba ali… to je najgore. Mislim da to hermafroditsko stanje “nit’ smrdi, nit’ miriše” i to je najgore, i ako ostane tako, onda je to naša katastrofa jer mi smo već u katastrofi i ako ne budemo radikalno menjali sve, onda nemamo šanse da se iskopamo. Možda kada se reinkarniramo u sledećem životu u obliku buba-mara, možda će nam biti lepo ali sada više nemamo šanse. Šta ce ovih nekoliko meseci preovladati? Da li ta tra-la-la kozmetička varijanta ili će neko da uzme skalpel i da to zaseče posteno.

Svetlana Lukić: A da li vam Đinđić liči na to?

Goran Marković: Ne znam, ne mogu da procenim, zato što, pre svega, kada gledam Đinđića, vidim jednog čoveka koji je dosta simpatičan sam sebi, i sviđa se sam sebi, nema nikakvih primedbi na sopstvenu ličnost, tako da to dominira kada gledate Đinđića. Manje dominiraju dela i reči i tako dalje.

O ostalima ne bih trošio mnogo reči. Ima tu i tamo ljudi, Koraća znam, s njim sam išao u školu, njega znam od detinjstva. On je nekako sličan meni, bar bio kada smo bili klinci, sada na šta se napravio ne znam. I ovaj Svilanović je čovek koji deluje civilizovano i moderno, i njegova opredeljenja mozda sugerišu da je on čovek koji bi išao do kraja i koji bi duboko zasekao. Ali ovi ostali… Stvarno ne bih trošio uopšte na njih reči.

Kakvi su to ljudi? Jesu li to neki ljudi od formata, jesu li to nekakve ličnosti za poštovanje? Ne vidim nikog naročitog. Ovo su sve novokomponovane instant partijice koje se hvale kako nisu sarđjivale sa Miloševićem. To je kao da neka žena dođe i kaže: “Znate, ja nikada nisam bila prostitutka. Hoćete li da mi to ubeležite kao nekakvu pozitivnu crtu.” Pa valjda se podrazumeva da nije bila prostitutka. Ko je pita da li je bila prostitutka? Kod ovog Koštunice me iznenađuje kako je on čovek vrlo malog formata.

Mislio sam da je on nekakav, eto, desničar, tradicionalista ili nacionalista, šta li je, ali, dobro, legalista je, čovek će ići do kraja. Ne. On je uskogrud čovek. On nije uopšte čovek koji ima nekakve poteze vizionara ili nekog mislioca. Mislim da se on ni kriv ni dužan našao u nekakvim okolnostima za koje nema zasluge.

Prvo, on je odjednom, preko noći, postao poznata a, bogami, i veoma cenjena ili obožavana ličnost, s čim on privatno nema mnogo veze. On je čovek mnogo manjeg dometa i njegove su ambicije, pretpostavljam, u životu bile manje. Ja sam s jednim čovekom njemu vrlo bliskim pred same izbore razgovarao i on mi je rekao kako svi misle da će izbori da budu pokradeni i svi su razmišljali šta će biti kada ih pokrade Milošević, gde će da otputuju i šta će da rade, od čega ce da žive.

Ni oni sami nisu verovali da će na tim izborima pobediti. Onda se to desilo drastično brzo i mislim da bi najveća greška koja bi mogla da mu se desi bila to da poveruje da je on nekakav veliki čovek. Ako on veruje da je veliki čovek, onda je u krivu. On još uvek ničim nije dokazao da je veliki čovek.

On jeste možda pristojan čovek, možda je pošten čovek, možda je obrazovan čovek, možda je civilizovan čovek, ali velik – još uvek je daleko od toga. Ako počne da veruje u to da je on nekakva bogom dana ličnost, harizmatska osoba koja će da vodi srpski narod na putu spasenja, onda smo ga nadrljali kao i sa ovim prethodnim. Stvarno.

Znate, posle Miloševića se postavljati drčno i prkosno – neukusno je. Vi sada imate čoveka koji nas je upropastio time što se trtio 15 godina kako je nekakav predstavnik neke užasno jake, fantastične nacije i sada smo ga svi nadrljali zbog toga što se on trtio i sada dolazi drugi koji se isto trti. Pa dosta više.

Koliko ja shvatam, ta funkcija predsednika Savezne Republike Jugoslavije je sasvim dekorativna. On je kao kaktus neki ili kao ciklama. Zašto bi on sada odjednom preuzimao na sebe ulogu nekakvog svemogućeg vođe?

On se s vremena na vreme nastoji da prikaže kao jagnje a onda počinje da reži okolo kao nekakva opasna zverka, a pri tom je smešan. U poslednje vreme je malo popravio utisak ali ranije, dok je govorio, meni se neodoljivo spavalo. Ja sam počinjao da hrčem dok je on govorio, stvarno.

I on je sada odjednom od tog bensedina prešao u neku osobu koja ovde postaje autoritarna, kao neko ko ima neku vlast, on će da kaže šta može a šta ne. Njega niko ne pita, i ne bi ni trebalo da ga pita. U jednoj pravnoj državi se predsednik države ne pita šta će sudije da rade. Otkud on zna šta će sudije da rade. Nije njegovo da uopšte unapred donosi odluke sudova. On čovek pravnik tvrdi da je Hag ne znam šta. U čije ime ti to tvrdiš!? Koji to dokument državni postoji u kome država odbija saradnju sa Hagom? Na stranu to da je njegov prethodnik kao sopstvenu grobnu jamu potpisao tu saradnju sa Hagom.

Znači, postoji dokument u kome je predsednik Jugoslavije, ili šta li je već bio tada, potpisao da ova država sarađuje sa Hagom, a on sada, Koštunica, kaže kako to ne važi. Ko te pita čoveče, šta se praviš? Ma kako je on mirno govorio, staloženo, i odavao je nekakvog bog zna kako finog čoveka, ja mislim da on u suštini plovi od nemila do nedraga i rekao bih da se sve slabije snalazi.

Mi smo u suštini zombirani. Mi koji smo u suštini bili uvek tako fleksibilni i razlikovali se od ovih raznoraznih Mađara, Čeha, Poljaka po tome što smo sve razumeli, bili sposobni, sve smo morali da uradimo jako brzo, mi smo, nažalost, za vreme Miloševića zombisticirani i mi smo izgubili sposobnost brzog rasuđivanja. Tu se najviše vidi razlika između Slovenaca i nas.

Slovenci su zadržali tu jednostavnu, prostačku osobinu, ništa naročito ali da rasuđuju zdravim razumom i to veoma brzo. Mi smo odjednom to negde izgubili. Ne znam kada, verovatno je to išlo zajedno sa dušom koju smo izgubili i kada smo izgubili dušu, onda smo izgubili i razum. Mi smo sada jedna polurazumna i dosta invaliditetna grupacija ljudi koja mora da se ponovo pribere. Mi smo izgubili sposobnost da vidimo stvari sopstvenim očima. Kao da smo nakljukani nekakvim pilulama za umirenje i kao da smo jednostavno mrtvi.

Mislim da će stvar nekako krenuti tek kada se vlasti dokopa mlađa generacija. Naravno da će ta mlađa generacija biti veoma surova i s pravom okrutna prema nama. Mislim da će mlada generacija koja dolazi prezirati moju generaciju, delimično s pravom, i da će nastupati vrlo grubo. Mislim da će eliminisati sve ovo nezdravo tkivo koje je, nažalost, nezdravo zato što nije moglo drukčije da bude, jednostavno mi smo tako preživeli.

Ali to je ono što je istorijski paradoks, da pojedine generacije, ako se već nisu izborile za svoj svet, onda treba da crknu. Glavnu ulogu nam više niko neće dati jer je prosto ne zaslužujemo. Pošto radim na fakultetu i bio sam sve ove godine profa, gledao sam sa kakvim strašnim beznađem i čemerom su rasli mladi ljudi.

Zamislite biljke kojima se ukine proleće i pravo iz januara ulete u juli. Meni su lično ukinuli jesen, što nije tako strašno. Prema tome, oni na neki način imaju pravo da budu kivni, da budu radikalni. Samo što biti tako surov ne znači da ste uvek samo surovi prema drugima. Biti surov znači biti surov i prema sebi.

Čak ni oni neće imati sreće. Ko zna, jednog dana kada se sve ovo smiri, kad ovo postane jedna mirna, neprimetna zemlja u kojoj se ne dešava ama baš ništa, to će možda biti pravo vreme za život. Sada ovo je užasno mesto.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Goran Marković. A sada još jedan češki đak – Lordan Zafranović. On živi u Pragu a ovih dana je bio u Beogradu. Sećate se njegovog filma “Okupacija u 26 slika” ili filma “Testament”. To je trosatni film o Jasenovcu i o suđenju Andriji Artukoviću. Evo šta je rekao na jednoj konferenciji za štampu u Beogradu.

Lordan Zafranović: Mi smo sačinjeni od te naše zemlje, našeg jezika i naših sećanja. Teško je kada se nešto razbije skupljati te komadiće. To uvek kada se zalepi izgleda loše. I šta ja znam šta će biti, možda ću uraditi neki film ovde i tako, ali sam došao u nekoj funkciji da pokušamo nekako napraviti neke mostove.

Svi se nekako suzdržano ponašamo zbog toga da se ne bi teg ponovo vratio na neke uspomene koje bi možda nekome poslužile da se ta mržnja i dalje širi jer to nije bio nikada moj cilj nego baš suprotno, da se to skine sa dnevnog reda i da se kaže istina i da se nastavi dalje živjeti.

Mi smo došli ovde sa češkim prijateljima da napravimo neke suradnje, tako bih isto volio da se uspostavi i suradnja između Jugoslavije i Hrvatske jer to je moja zemlja, i jedno i drugo. Ja sam u toj Jugoslaviji rođen i do kraja života će za mene to biti moja zemlja, bez obzira na to da li je sada Hrvatska formalno moja zemlja. I ona je moja zemlja jer nemam druge jer je to jednostavno tako.

Svi mi sa filma živimo paralelni život. Mi imamo gotovo iste živote. Ja sam neki dan sa Grlićem razgovarao i on je pričao neke stvari, a kao da priča moj život, tako da je to jednostavno anacionalno biće po svojoj samoj profesiji i po onome šta treba da saopšti ljudima.

Ja na vaše pitanje mogu vrlo teško da odgovorim, što bi na isti način odgovorio i pre 20 godina, da smo mi filmaši i da je naša nacija film i do kraja ćemo se tako boriti, zato što ja drugog života nemam i drugačije ne znam. Ja sam branio film i braniću ga do kraja uvijek. Koji put mi se učini da je to na momente manijakalno. U jednom trenutku sam shvatio da idem na spasavanje filma a ne na spasavanje svojih najbližih što mi je bio jedan od najtežih trenutaka kada sam u jednom momentu prebacivao negativ filma “Testament” u Sloveniju odnosno kasnije u Austriju i u Prag.

Svetlana Lukić: Sada ćete čuti gospodina Mirka Đorđevića, publicistu i sociologa religije, a mi zabrljamo kad god on negde ode. Otišao je 5. oktobra u Pariz, a 31. se zatekao u Sarajevu, i tamo je pričao na jednom skupu o toleranciji.

Mirko Đorđević: U prvoj žalbi-prigovoru on jednostavno priznaje da je finansirao rat, da je vodio rat u Bosni i u Hrvatskoj, a punu deceniju ponavljao je da se ni sa jednog pedlja ove zemlje ne vodi rat. To podseća na onu jednu našu kobnu anegdotu o šebojima iz dvorske bašte.

Navodno, uoči balkanskih ratova bila je sednica Narodne skupštine Kraljevine Srbije u Beogradu na kojoj se raspravljalo pitanje budžeta. Ministar koji je obrazlagao izlagao je stavke u budžetu, kako se to obično čini, ali je na određenoj stavki zastao tvrdeći da se ne znam koliko miliona dinara daje za šeboj za dvorsku baštu. Opozicija je naravno vrištala, šta je to, to raskoš, dvor….

Nastupila je pauza. Dimitrije Tucović je stanovao u Svetosavskoj ulici i spavao je u pauzi u svom stanu i navodno zvonio je neko na vratima. On je otvorio i u sobu je ušao kralj Petar i rekao mu: “Gospodine Tucoviću, kako niste shvatili? Tu su predstavnici stranih ambasada, moramo tako da iskažemo, nećemo valjda u budžetu da napišemo da se spremamo za rat”.

Mislim da se tim arhetipom poslužio sada i Milošević kada detaljno kaže u tom svom prigovoru: “Nisam valjda mogao da unesem u budžet stavku – vodimo rat”. Stvar je u tome što su balkanska društva, kako su se formirala do danas, ostala takozvana nedovršena društva. Stvarale su se države, taj mit o etatističkoj državi kod svakoga je živeo. Evo, ovaj u Preševu hoće da napravi državu. Dovoljno je tri opštine da napravi državu, rampe, policiju, vojsku, paravojsku. Ali ovde društva nisu dovršena.

Kosovo. Mi smo Kosovo dobili 1912. godine. Moj deda ga je lično u Kumanovu dobio. Očekivao je Tankosića na istom onom mestu gde je general Džekson razapeo vojni šator i potpisao Vojno-tehnički sporazum. Na istom mestu. Mi nismo umeli punih 80 godina da upravljamo Kosovom. Nas niko neće. Nismo nikada imali civilizatorsku kulturnu misiju. Nametali smo svoj obrazac koji drugi nisu hteli.

Danas se neki zgražavaju, video sam u novinama, ozbiljni ljudi iz aparata vlasti, iz vrha vlasti – pa kako to da mi dozvolimo multietničku policiju sada dole. Zašto ne bismo? Treba Generalštab da nam bude multietnički. Crkva treba da nam bude multietnička. Ima pravoslavnih Albanaca. Mi smo uvek nametali svoju srpsku formulu na jedan vrlo pogrešan način.

Zato je ovo vreme danas, nakon hapšenja Milosevića, neko prelomno vreme. Biće vrlo zanimljivo a skoro je izvesno kada budemo ostali sami, da ćemo konačno šire u javnosti kroz institucije sticati tu svest da smo makar kao drugi, a ne superiorno bolji od drugih, ili da smo veće zlo od drugih, što takođe nije tačno. Zla ima svuda.

Mi Srbi posebno, a i skoro svi slovenski narodi nismo imali ni sholastiku, ni renesansu, ni vitezove, ni pesme o divnoj dami, ni Romea i Juliju. Nas su neki periodi zaobišli. Naše je mišljenje divlje, slikovito, pagansko. To je slučaj sa našim hrišćanstvom. Mi nismo iscrtalii određene civilizacijske krugove. Kod nas se doskora, ako se to i danas ne čini, mečki nosi ručak u šumu na Todorovu subotu u Kladovu i okolini.

Ako pratite, a ja vam ne preporučujem da pratite, Hašku hroniku, mlađem svetu treba i zabraniti to da sluša, čovek dokazuje tamo: “Pa nisam ja, jesam tada svojeručno ubio 70, ali nisam 140”.

Ovde je ta vrednost života potpuno potisnuta. Nema mere u tome. Kako objašnjavate činjenicu, sad da ja vas počnem da bombardujem pitanjima, da mi za sve vreme a godinama je trajao rat, jedna divljačka opsada Sarajeva, nijedan se srpski pisac u Beogradu nije oglasio, nije imao hrabrosti da kaže – ne, ovo ne valja što se čini. Mi imamo velike pisce koje čitamo, koji se prevode. Niko.

Kad su se slične stvari događale u Francuskoj neki Sartr, neki Kami, sa hiljadama ljudi su izlazili na ulice i stavljali muslimanske kape na glavu usred Pariza. Mi smo danas Muslimani. Mi to nemamo. Pogledajmo iz dnevnopolitičkih zbivanja kakav je naš stav prema Haškom tribunalu. To je najviša sudska instanca sveta, Ujedinjenih nacija. Osnovana radi nas. Niko nema hrabrosti u Beogradu da kaže da je taj Haški sud takav kakav je prvi pozitivan gest koji pokazuje da se svet i Evropa stvarno zanimaju za nas.

I on je osnovan zato što ovde ne prođe trideset godina a nađete jednog Napoleona, jednog barutanskog Miloševića, kako li ga sve zovete, koji pokolje jedan deo plemena i vlada sledećih 50 godina.To je sud koji sudi, videli ste, po pozitivnim principima međunarodnog prava, koji čak nema smrtnu kaznu, čiji je postupak nepodnošljivo dug da se svaka sitnica dokaže.

Mi imamo kolektivni otpor prema tome. Ja verujem da kada bismo imali jednog anti-Ćosica koji se štampa u milionima primeraka, koji je u lektiri i tako dalje, moglo bi to da krene. Međutim, to ne kreće jer u nama postoji nešto fatalno, fatalno da se vezujemo za negativan obrazac.

Pogledajte kako smo mi izabrali. Da li je trebalo mnogo političke pameti ’89. godine da se vidi kuda stvari idu? Ja bih rekao ne. Čak većina tih ljudi u Savezu komunista Srbije je videla da to ne može tako. Jedan je nedavno platio i glavom – Ivan Stambolić. U Beogradu je trebalo da prođe devet godina a da nijedan radio nije javio, izvinite ne znam da li je vaš, da je pao Berlinski zid. Da, da. Nije pao.

Mi ne bismo spavali te noći kada bi za gradonačelnika Beograda bio izabran neki Mađar ili, ne dao bog, neki Albanac. Ali ima i drugih tonova. Evo, navešću vam jedan. Šabačko-valjevski vladika Lavrentije važi za ekumenistu. Njemu pripada ona sintagma koja se meni sviđa: “Mi Srbi idemo u budućnost ali natraške.” On je nedavno sa grupom vernika iz Šapca i Valjeva otišao na ekskurziju u Rim. I našli su se na Trgu svetoga Petra. Bila je sreda, kada sav svet dođe, kada se papa sa onog prozorčeta obratio svetu. Ko je i kako papi dojavio da na trgu među 50.000 ljudi ima i grupa Srba – ne zna se, ali papa je u jednom momentu na tečnom srpskom jeziku pozdravio Srbe, poslao bratski celov, poljubac bratu Pavlu, i Srbe pozdravio na srpskom.

Lep gest, reći ćete. Kada se vladika vratio ovde, objavljen je jedan pamflet, nedavno, prošle nedelje, kako to da se on klanja papi. Čovek se nije ništa klanjao, bio je na trgu na kome svi budemo kad tamo dođemo. Pamflet grozne sadržine. On oličava jednu struju koja tvrdi – inoverni su jeretici. Postoji jedno nepisano pravilo koje glasi – mi se pravoslavni molimo za sve, ali ne sa svima.

Slučaj vladike Amfilohija je vrlo zanimljiv; i on je u početku veličao Miloševića kao prst Božji – evo ko će nas ujediniti. I on je danas u toj ulozi dole u Crnoj Gori. On je nedavno u jednom intervjuu rekao: “Mi smo se u crkvi, pa i ja, sa Miloševićem opekli.” Priznao je to. Više puta u besedama i obraćanjima on priznaje da smo zlo i mi činili.

Nažalost, on ovako kako su ga sada događaji ubacili u shemu spada u onu tvrđu struju koja nema kud. On je sada u situaciji da tvrdi: “Crnogoraca nema, sve su Srbi”. A sam je Crnogorac.

Ovde su danas potrebni hrabri ljudi, na to se ja vraćam, koji imaju hrabrosti da kažu sve do kraja. Naša nevolja, pa ako hoćete i gospodina uvaženog predsednika i ljudi oko njega, jeste što nemamo hrabrosti da do kraja kažemo istinu. To je onaj fatalni paradoks koji pominje Lav Sestok kada analizira Anu Karenjinu. Nije greh njen, kaže, u tome što je ona volela drugog čoveka a nije volela onog čoveka. Onog nije ni trebalo voleti nego je njen greh i zato je kažnjena što ga do kraja nije volela.

Sat je kod nas relativno kasno počeo da se upotrebljava, pa kad je počeo da se upotrebljava ljudi ga nisu mnogo voleli. Interesantno, upravljali su se po suncu, po menama. Za iskorak u svet potrebna je hrabrost. Mi smo se bojali voza, železnice, znate već…

Svetlana Lukić: Ne znamo, kako su se Srbi bojali voza?

Mirko Đorđević: Kako ne znate. Železnica kod nas je sagrađena krajem prošloga veka. Pre mnogo godina. Nesretni kralj Milan nabavio je i novce, bankare, unione, obezbedio sredstva da prođe pruga, Orijent-ekspres legendarni. Tri puta je narodna skupština Srbije glasala protiv. Narodna skupština. Kad danas čitate govore poslanika i replike, nećete verovati. To je do juče bilo. To su bili naši dedovi. Replike su bile – šta će nam to, gvozdeni konj, plaši nam krave, to nam ne treba uopšte. Kralj Milan je bio čovek širokih vidika. Nesrećan i kao kralj i kao čovek, i na svaki način. Na kraju je on abdicirao kada je video koliko je sati. Otišao u Pariz, u Mulen ružu provodio dane, i danas, što morate platiti nekih 170 franaka, možete da pijete kafu za njegovim stolom. Zaveštanje mu je bilo: “Neću ni mrtav u Srbiju”, i sahranjen je u Krušedolu, eno ga počiva pod Fruškom gorom.

U novije vreme to je tendencija bila, da je Nikolaj Velimirović koji je nikakav mislilac, banalna palanačka pojava veći od Eshila. Čak je i drama jedna je bila “Nikolaj i Eshil”. Drama je brzo skinuta pošto je bezvredna a kada se pažljivo isčita Nikolaj, ja sam se time bavio, nećete naći neku modernu bogoslovsku pravoslavnu misao, naći cete jedno ostrašćenog nacionalistu sa takvim antisemitizmom koji deluju neukusno. Ali to se uklapa u ovu našu regresiju.

Postoji famozni pojam “bekstvo u bolest”. Život nas zapetlja u takve čvorove da rado bežimo u bolest da bismo se spasli duševnih muka. Takvo je i ovo naše bežanje u prošlost. Komunisti su nudili narodu svetlu budućnost, nacionalisti sjajnu prošlost. Sudbinu i jedne i druge mitologije mi vrlo dobro znamo.

Ja često volim da citiram Crnjanskog. Srpski je pisac. Setite se kako zvuči njegova lirika: “Nisam ja za srebro ni za zlato plakao, niti duševnom sjaju, i što je meni stalo do vlastele u svili sa sokolom na ruci, otac je sebar što na točku cilja, kćer mi glođu vuci.” Stravično. Punu istinu je video.

A danas kad se govori o našem srednjem veku, sve je sveto i čestito bilo i milome Bogu pristupačno. Stevan Dečanski je svetac, svi su kraljevi sveti, a sin mu iskopao oči. Mi nemamo hrabrosti da se suočimo sa prošlošću. To je veliko pitanje. A neki je Krleža imao pravo kada je kazivao: “Koješta, kakva flota tri kralja Tomislava. Imao tri probušena čamca a pitanje je da li je i to imao.” A to danas ovde ne smete reći – ma kakvi Nemanjići. Polovina među njima su razbojnici klasičnoga tipa. Otac ubijao sina, sin oca. Ta hrabrost da se u istoriju pogleda realnim, stvarnim očima je velika i ona je dužnost velikih umova. To ume jedan Konstantinović, ali u Ćosićevim romanima to nećete naći.

Svetlana Lukić: Bila je ovo emisija Peščanik, nešto kraća nego obično. Gospodin Nebojša Popov nije mogao, nije hteo ili vrag bi ga znao šta se desilo, da razgovara danas sa nama, tako da možda valja razmisliti o onom predlogu Vladana Batića da se ne ukine smrtna kazna, makar za danas.

Vama želimo srećne Uskršnje praznike ako ih slavite, poklapa se i pravoslavni i katolički, i eto čuda. Ja neću slaviti zato što je moj omiljeni filozof, onaj što je pričao sa anđelima i što se svađao sa demonima, tvrdio da je Isusova priča “Blago siromašnima duhom, njihovo je carstvo nebesko” glupost i da je u stvari nebo mesto gde se vodi niz teoloških rasprava među anđelima, i ako je čovek glup ne može da učestvuje u celoj priči i džabe mu onda raj. Onda se mi tako vežbamo od tri do četiri za teološke rasprave a sledeći put će to biti duge teološke rasprave.

Emisija Peščanik, 11.04.2001.

Peščanik.net, 11.04.2001.

SLAVKO ĆURUVIJA