- Peščanik - https://pescanik.net -

53. emisija

 
Radio emisija 25.04.2001, govore: Dragan Babić, Raša Andrić i Goran Svilanović.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan poštovani slušaoci. Danas ceo dan nalećem na uzbuđene muškarce sa kartama za večerašnju fudbalsku utakmicu sa Rusima, koju ćemo naravno tradicionalno izgubiti. I to nije loše, ne treba remetiti makar tu izvesnost.

Čula sam negde da su posle Drugog svetskog rata najviši partijski funkcioneri pretili našim fudbalerima da slučajno ne pobede reprezentaciju velike bratske Rusije ili povrede nekog Staljinovog fudbalera jer će u protivnom šutirati kamenje na Golom otoku. E sad, ovi majstori što umesto da daju gol i pobede stalno nešto umiru u lepoti fudbala i koji su izgleda u trajnom istorijskom raskoraku sa buba-marom, koji su sa bednim Švajcaricima i Slovencima igrali nerešeno, ne treba njima tako nedemokratski pretiti, treba jednostavno otkazati utakmicu.

Prvo, žali bože one lepo pokošene trave na Marakani, a i mogli bismo da lepo u duhu sa dobom tranzicije u kojoj živimo lepo prodamo nekome naše mesto na prvenstvu i uzmemo pare i damo Dinkiću, na primer, vidim da se, po vestima, mnogo nervirao.

Treba se tržišno ponašati. Ne znam da li ste pročitali dosta bizarnu vest da su Bugari, Česi i Poljaci za 39,5 miliona eura prodali Holanđanima pravo da umesto njih u atmosferu emituju otrovne materije. Naime, po nekom sporazumu iz Kjotoa svaka zemlja je dobila pravo da u atmosferu emituje određene količine otrova, ugljen-monoksida i šta li već i Holandezi su svoju kvotu ispunili i sada idu okolo i dokupljuju to pravo od drugih. Pitaju valjda: “Pošto košta vazduh koji dišeš?”

Evo nama posla, mogli bismo da se uključimo u biznis. Vazduha nam ne treba mnogo jer smo inače naučili da dišemo na škrge a i dotok kiseonika u glavu nikada nije bio nas prioritet. Mi i bez kiseonika u glavi živimo u harmoniji sa samima sobom i zato se moj kolega Dragan Babić džabe nervirao juče.

Dragan Babić: Mislim da me ta strast za uprošćavanjem obuzela negde oko izbora i promena 5. oktobra. Ne sećam se više sa kim sam to raspravljao ali sam ga bio toplo posavetovao, ako je u stanju da ovoj DOS-ovoj koaliciji preporuči jedan za moje razumevanje politike, i osobito Srbije i njene istorije, krajnje pragmatičan moto: “Mala zemlja – mali problemi”.

To nisu zemljetine koje su dužne da razmišljaju o nekim magistralnim stvarima. Male zemlje po mom dubokom uverenju zaista imaju male probleme i ako nisu sposobne da ih još i uproste, kako ja mislim da bismo mi morali biti sposobni jednog dana, onda zaista zaslužujemo da propadnemo. Pod tom parolom i s tim motom “Mala zemlja – mali problemi” čovek bi najpre trebalo da se debarasira, da se oslobodi u potpunosti svih snova dojučerašnjih o sopstvenoj važnoj ulozi, o raspravljanju raznih istorijskih nemani do juče na Balkanu i morali bismo lagano, nekim vrlo jednostavnim hodnikom da se uputimo ka onome što se lepo zove kvalitet života.

Onog trenutka kada se probudi u čoveku ta potreba da sebi ulepša život mislim da je na dobrom putu da počne i da usmerava politiku, ono kako bi javno mnenje svojim prohtevima moglo da usmerava politiku. Ono što ona čini u ovom trenutku to je neka nužda, to je neka iznudica, zaista šahovska, i to što se sada radi potpuno je shvatljivo. Jutros sam slušao nekoliko razumnih ljudi na Radio Pančevu koji žele da uproste pitanje poreske politike. Poreska politika je osnov svake državne politike. “Oni to ne razumeju”, kaže ona. “Uzmite, pročitajte lepo šta piše, koliki je taj porez.” Navela je iznos od šeststotina i nešto dinara. “To je godišnji porez. Podelite ga u četiri rate. Vidite koliko je to u jednom kvartalu. Zar je to mnogo?” kaže ona.

Mislim da sam nekako na tom tragu i počeo da razmišljam gotovo testamentarno o pravljenju te nacionalne geografije, odnosno jednog televizijskog serijala koji bi pod pojmom nacionalne geografije razmatrao ne samo njenu geografiju, ne samo njenu istoriju, ne samo njenu ekonomiju nego i njenu psihologiju i ono što se zove mentalitet, odnosno na koji smo način sposobni da rešavamo neke veoma važne probleme koji nas tište, meni nije teško to da izgovorim, dve stotine godina modernog vremena posle Francuske revolucije. Onda sam te prizore podelio vrlo prosto na ružne i na lepe.

Za simbol te rugobe uzeo sam đubre za koje lično mislim da je najveći srpski problem. Ono đubre na ulicama, sokacima, budžacima, na njivama, rekama na kojima se vijore one kese koje seljaci bacaju posle upotrebe veštačkog đubriva do ovih beogradskih kesa koje se spuštaju sa balkona pa se vijore kao zastave po drveću zbog čega me zaista srce boli, kad vidim na drvetu plastičnu kesu. I u tom komparativnom metodu je iskrslo da smo baš ovakvi kakvi smo, između 1906. i 1909. u Zaječaru uspeli sa Simensom i Fojtom da napravimo električnu centralu na Timoku koja i dan-danas radi. Kada uđete u nju, kao da ste ušli u apoteku.

Ona proizvodi malu količinu struje ali stoji kao neki svetionik u Srbiji, kao dokaz da je to moguće. I sad kakvi smo mi. U njeno doba neki Miloševići, zamislite, trgovci zaječarski, bili su finansijeri te centrale i moralo se i tada nekim koruptivnim metodama to preduzeće registrovati kao preduzeće za proizvodnju zejtina. Nešto im nisu dali tu struju. Poredeći to što ste videli tamo s ovim što sada možete da vidite, da je to jedan te isti problem koji se zaista vuče, u ovom slučaju, 100 godina. A ja vam tvrdim da je on 200 godina, zato što, u toj drugoj emisiji “Nacionalna geografija” obuzet zaista kanalom Dunav-Tisa-Dunav, otkrijete da su taj kanal projektovala braća Kiš, Mađari, negde odmah posle Francuske revolucije, da je kanal Dunav-Tisa-Dunav najvećim delom rađen u XIX veku, da je veoma malo, gotovo ništa nije rađeno između dva svestska rata pod monarhijom plus onih petnaestak godina Titove ere kada se tu onda radilo na onaj veseli, akcijaški način kao promocija svih onih vrednosti.

Danas je taj kanal zamuljen, upropašćen, smrdljiv, gotovo neiskoristljiv i onda vam nije teško na taj komparativni način da kažete: “Pa, zaboga, Srbi u doba Prvog srpskog ustanka ni sanjali nisu da će 114 godina kasnije dobiti u nasleđe taj DTD kanal koji je zamišljen još pre Prvog srpskog ustanka.”

Naravno da u tim istraživanjima vrlo brzo dođete i do onoga što danas svrbi Vojvodinu, a to je njena autonomija. Ja nemam neku veliku potrebu da se oko toga izjašnjavam, mislim da bih vrlo brzo došao do onoga što inače mislim o nama kakvi smo, da se jedna mala zemlja, beskrajno mala, sad već i u balkanskim okvirima i dalje usitnjava. Pa mislim da bi neko mogao da razmisli i o tom problemu ako je on tipično ekonomski, kako da se reši, a ne da sada Srbija ima još neke nove probleme. Dosta joj je i ovo juče što se desilo sa Crnom Gorom, stvarno. Ako joj to nije potrebno divno, ali onda neka se to definitivno to i desi. To je za sada sadržina te dve snimljene emisije pod nazivom nacionalna geografija.

Mogao bih tako, atomizirajući odnose, takozvana međuljudske i ove druge u toj kući od 20 spratova u kojoj ja živim, da vam savršeno prikažem odnose u srbijanskom društvu. Sad smo došli do toga da vidimo da li je to baš i srpsko, jer ako Crnogorci hoće svoju državu, e, onda smo mi sada Srbijanci. Da vidimo šta tu možemo da uradimo? Na sličan način funkcioniše bilo koja velika kuća u Beogradu sa 20 spratova.

Vi ne možete nijedan jedini problem koji tako veliku kuću muči, a problemi su beskrajno banalni, da unesete u svest tih ljudi da bi se oni udružili da ono što je ne samo moj problem nego i njihov, počnemo zajednički da rešavamo. Oni svi misle da taj đavo na njihova vrata nikada neće da zakuca a on polako…kako kuća metastazira odozgo do dole; propadaju kanalizacija, vodovod, stepenište, sve se tu urušava…

Čovek bi očekivao, bilo bi jako lepo zar ne, da jedno deset njih, koji ama nikakvu drugu funkciju u društvu više nemaju, izgrade lepo jednu kućicu kao što su neki pametniji uradili deset kuća dole, te preko dežurstava koja se plaćaju kontrolisali zgradu kao svuda u svetu. Ono što je tu od svega, u toj simboličnoj slici nacije u ovom trenutku važno, to je ona vrsta narogušenosti i nepoverenja kada vam neko otvori vrata. On se tamo sakriva i on uopšte ne veruje da bilo ko ko dolazi na ta vrata ima neke dobre namere i kao da ovaj koji spolja dolazi sigurno ima neke pučističke namere: “Taj nešto od mene strašno zahteva.”

To sam gledao ovih dana kada su bili svi ti problemi sa vodom i kao osveta za moje ispitivanje vodurina Dunav-Tisa-Dunav ovde me sačekaju te poplave koje pljušte odozgo, sa 15., 16., pa 14., 13., 12. preko mene do ovih ljudi dole ispod mene. Tek u tom trenutku, kada je već sve kasno, kada se ta opasnost pretvorila u jednu pošast, u jednu katastrofu, ljudi se probude ali ne ni je tada dovoljno, već samo zaista, i ovog puta u onoj meri koliko mi treba, kao ono nesrećno dete u Harlemu, u Holadniji, da ćušne prst u onu rupu u njegovom stanu i da ćuti a ne da reši problem u celini.

Jer da biste ovo rešili morate to zajedničkim sredstvima, država neće da vas pomaže i ne može i nema, ovo nije više socijalna država, i neće biti više nikada, da spusti odozgo neki majstor jednu skelu, svima nama, a ne da preskoči deset spratova pa da dođe na deveti pa meni da zapuši dve rupe i da se vrati i da ode, nego mora sve to odozgo do dole da popravi.

U tome što možete zvati, za mene to i jeste, ultimativni problem ljudskoga praga, problem kućnog praga u tom odsustvu onih elemenata koje sam maločas pobrojao mislim da je naša velika nesreća.

Ja ću najučtivije što mogu novu vlast zvati lepo kako i treba – nova administracija. Mene se više ne tiču nikakve vlasti. To je nova administracija. Posao administracije je da administrira. Mere prisile, koliko god bile neprijatne, isto tako su legitimne mere jedne administracije, legitimne mere jedne zemlje koja je toliko zaparložena, uništena skoro, da bi se lagano tom prisilom dolazilo do neke svesti u potpuno drugim odnosima.

To je jedna mezalijansa različitih istorijskih epoha, stilova i ludila. Naravno da se odražava u Kragujevcu. Oni uobražavaju da jednom tehnologijom iz vremena kneza Miloša mogu da konkurišu ovim užasnim stvarčicama koje se pojavljuju na beogradskim ulicama. Oni uobražavaju da i dalje tom šrafciger mehanikom mogu da prave automobile. Osim toga još i radnici, koji, kako se vrlo lepo kaže, jednom nogom negde na Lepenici kopaju krompir a drugom rade u Zastavi, moraju da nauče ono što su naučili Mađar kada je Tojota došla u Mađarsku.

Oni su popadali u nesvest kada su mali Japanci stali na vrata i gledaju na sat. Kada se produktivnošću koja je ovde nezamisliva, bilo kakva produktivnost, meri razlog za postojanje takve jedne fabrike. S druge strane, ono što je tu paradoksalno i što mislim kvari tu sliku jednostavne i legitimne intervencije nove administracije jeste ta večita i potpuno neuračunljiva slika naših naravi koja se očituje kroz broj automobila u Beogradu.

Ja se pomno raspitujem kod taksista i pitam koliko ima automobila u Beogradu. Došli smo do broja od negde između 400.000 i 700.000 automobila. Osmotrite dobro, primetićete da je svaki drugi, treći auto izuzetno skup. Toga je toliko mnogo u Beogradu da se pitate kako li zaista i tačno izgleda to naše siromaštvo? Ja nisam sasvim siguran u tu socijalnu kartu koja nas večito prikazuje kao jadne, bedne i izgubljene male Balkance. Ja uopšte u to ne verujem. Stvarno, prestanite da kukate toliko. Stvarno nemojte više toliko da kukate.

Trebalo bi ovde prosto da neko to egzaktno utvrdi. Da se tačno kaže koliko ovde čega ima. Taj razgovor je ozbiljno počeo o lažnom predstavljanju već negde pred raspad onoga što se zvalo socijalizam. Tada sam zaista u razgovoru s nekim ljudima postao svestan koliko je to jedno fingirano društvo, jedno društvo odglumljenih uloga.

Taj napor da se igra ta socijalna uloga posledica je činjenice i nedostatka jedne istinske građanske askeze s kojom čovek sa velikim poverenjem u svoje zanimanje celoga života govori “ja sam to”. Da bi to bio na prvom mestu mora da se odrekne tih bolesnih balkanskih navika za politikom koja je oduvek bila primamljiva, to je sasvim jasno, samo zato što donosi ogromne privilegije.

Ovde je politika jedan gnusan palanački sport. Ona nije ni pitanje askeze ni pitanje služenja. Oni nisu public service, oni su majstori na trapezu, majstori na žici, veliki majstori. A ovaj tamo kao vi i ja i milioni nekih drugih ljudi koji se trude da se predstavljaju za ono što zaista jesu, imaju uvek jedan problem ako ih se zapita kolika je njihova moć… Po tome se ovde ceni šta ste vi, kolika je moć onoga što vi radite. To je jedna velika balkanska opsesija oko toga “kako ću ja tu značajnu ulogu u ovom društvu da igram i da zgrabim”. Tu pri tom zaboravljate da ste javni sluga, zaboravljate da se do tog mesta dolazi tako što se zaslužuje poverenje mnoštva ljudi koje ne lažete, i zbog kojih ste došli na taj položaj.

Kako se to postiže vaspitanjem? Takođe veoma prosto. Postiže se sankcijama. Znači onoga trenutka kada ovde budu postojale neke potpuno jasne sankcije, odnosno kada se bude praksom legalizovalo ono što se zove odgovornost a ne samo programom. Kao kada se izdere neki dripac u Njujorku na policajca i kaže mu: “Znaš li ti da ja plaćam tvoju službu”, jer on sme to da kaže. A vi ovde još nemate tu svest – ja tebe plaćam. Tako da se lagano, bože moj, počne da pravi taj odnos između onoga što se zove građanin i što se zove javna služba. Ali primetili ste i sami, mi još uvek nismo građani, mi smo narod. Jednog svog uvaženog prijatelja političara pitao sam: “Dokle ćeš da nas zoveš narodom?” On je rekao: “Pa ja to volim.” Ja sam rekao: “To ti pravo nikada nisam dao i morao bih za tebe biti građanin.”

Zbog čega ja treba da odlučujem o tome da li će Slobodan Milošević da ide u Hag? Ne samo da taj moj glas ne vredi pet para nego ako sam ga već dao, onda očekujem od onih čija je to dužnost da rade, čime jedan veliki deo društvene distribucije moći počinje jasno da se razlikuje. On je odgovoran za to da pravnim sredstvima, zatim sredstvima međunarodnog prava reši to pitanje a ne da kukavički traži od mene da podupirem njegove odluke tako što ću reći, eto, na tim čestim plebiscitima od 5. oktobra, i ja bih voleo da on ide u Hag. Baš me briga da li će on da ide u Hag. Njegova sudbina je rešena onog časa kada je neko rekao: “Tog čoveka treba uhapsiti”.

To nismo vi i ja rekli, to je rekla ova nova administracija. Baš ih lepo častim, je l’ da? Nova administracija ima ministra policije, ima sredstva prisile. Ta država rešava probleme koji su ili kriminalni, ili su politički, ili su ubilački, ovakvi, onakvi. Njena je dužnost da rešava te probleme.

Dakle, nije to problem, ja mislim, uopšte moj i mislim da se vrlo lepo ponašam time što polako govoreći razlikujem šta je čiji posao u jednom društvu. To je njihov posao. Ali verujem da će malo po malo biti prisiljeni da taj problem reše onako kako bude zahtevala međunarodna zajednica samo zato što neće moći večito da se ponašaju kao velika svetska sila, inače ćemo ostati kao jedno slepo crevo, kao taj kanal Dunav-Tisa-Dunav koji treba da hrani, zaboga, pola Evrope, za koji su Holanđani, Japanci nudili veoma prihvatljive uslove i govorili – gospodo, dajte nam ga na 25 godina da ga eksploatišemo, eto vam ga, ne možemo ga mi odneti kući.

Šta će nam vaši kanali. Napravićemo vam stvarno žitnicu Evrope. To je strahota jedna čega tamo ima. To je da vas zaboli glava od razmisljanja kada se vozite odavde do Sombora. Ima toliko te zemljetine čija je jedina svrha da se obrađuje. Kada budu shvatili tu takozvanu međunarodnu podelu rada, pa tek sada neka je prevode kako znaju i umeju na multinacionalne kompanije, kada imaju ovde McDonald’s, kad imaju sve redom, pa moraće i to da urade jednog dana.

I mislim da odgovorim što preciznije mogu na to vaše pitanje, da vam kažem kako je naš problem, video jedan mladi Holanđanin koji već godinu dana zeva ovde po Srbiji jer je pobegao od nečeg sasvim drugog odande. Njega tišti višak civilizacijskih skrupula u Holandiji koja ko zna kuda idu pa je došao ovamo siromah od tih strahovitih obaveza i našao se u jednom društvu koje je opet jedan drugi stranac vrlo lepo formulisao i rekao: “Ovde sve može a ne mora ništa”, a tamo mnogo toga mora. I onda je otišao u srpsku provinciju i da ne ružim nikoga posebno, mesto u koje je stigao opisao je ovako: “Njima ne pada na pamet da nešto urade. Oni se toliko dosađuju”, kao u nekim komadima Bore Stankovića kada vam na pamet svašta padne u toj dosadi, možete i tako to da gledate – ‘ajde da pevamo i da pijemo, pa kad nema pojenje i pijenje, šta ćemo, ‘ajde da se ubijamo! Carski drum širok, mesečina, tandara-mandara, divota…

Cela Norveška u devet sati ide na spavanje. Naša deca izlaze u jedanaest, ležu u pet i u tom ritmu onda ustaju u četiri i u tri, a što između toga ostane za takozvani društveni život i obaveze – ostane, što ne – žao nam je, mi spavamo!

Svetlana Lukić: Dragana Babića ćete još čuti u ovoj emisiji. Sada govori Raša Andrić, reditelj filma “Munje”, koji je sinoć u beogradskim bioskopima video i 200.000. gledalac.

Raša Andrić: Kao sad se ja hvalim ali ti si stvarno kreator u smislu, ne Boga, ali u tom nekom fazonu, ti kreiraš neku realnost koja nije ogromna, mala je, traje dva sata i teška je 30 kilograma koliko su teški ti koturi trake. Znači, nešto jezivo malo ali je ti iskreiraš celu, od početka do kraja, od zemlje do neba. Pošto smo i Srđan Anđelić, koji je pisao scenario, i ja sa “devedesetdvojke”, nama je ideja bila da taj film bude nešto slično radio stanici B92, ili kao što je bila diskoteka Džem ili što je Reks, ili kao što je Ring-Ring festival, znači kao u jednom moru ludila i nenormalija da kao postoji neko normalno ostrvo. Baš sam sa Srđanom pričao o tome, danima i danima, i godinama i godinama, šta da se radi.

Ništa ne može da se uradi. Naravno, glupo je da sediš, spustiš roletne i ćutiš ali možeš da čuvaš sebe i ljude koji su oko tebe i da se sačuvate da ne poludite. Znači, danju je sve grozno, čitaš novine, gledaš televiziju, a onda noću izađes napolje i vidiš divne ribe, neke momke koji se smeju, i tako na nekoliko mesta. Bilo je malo tih mesta u Beogradu i verovatno u Srbiji još toliko koliko i u Beogradu.

Da li su to kafići, da li je to klupa u parku, ali neko mesto gde ti dođeš i sad ajde da glumimo da je sve normalno da bismo samo sebe ubedili da smo mi i dalje normalni i da će to sve proći pa ćemo onda nastaviti normalno da živimo. Važno je što je to noć, što se film dešava noću, jer taj život normalan se dešava noću, dok ne naiđe policija, zatvori klub, pretrese ili već ne znam šta, i toga je bilo iha-haj puta.

Ali bilo je smešno kad je policija upala u Džem, ja sam tada dobio jezive batine, trčali su sve niz stepenice i tukli me pendrecima a ja bežim i uspem da im pobegnem i zbiršem u neki ulaz. I sad gde ću, šta ću, idem negde da se umijem pošto sam sav krvav, odem u Sol fud a tamo svi oni koji su zbrisali iz Džema su u Sol fudu. I kao ništa, nema veze, svi su se umili, idemo dalje da se zevzečimo negde. “Je l’ ima neko da mi da pet dinara, fali mi za pola piva sa nekim da podelim”.

To nije samo u nenormalnim zemljama, tako je i u normalnim zemljama kada svane jutro, to uopšte ne znači, kao, došao je novi dan, sad će sve biti bolje. Ne, suprotno je. Naročito u našoj zemlji je tako bilo. Kada dođe jutro, ti znaš da se taj neki kao mali san, beg iz realnosti u pravu realnost, u suštinu, završio, tako da je i u ovom filmu isto, kada svane dan, raspadne se čarolija, vrati se surovi dan. A tako je bilo svih tih surovih godina. Noću ti uspeš nekako da zaboraviš sve, odeš kući, malo odspavaš i kada se probudiš sve je isto.

Ne mogu da kažem da sam ga lično mrzeo, baš njega. Bilo je nekih ljudi koje sam mnogo više mrzeo nego njega. Onaj Radoman Bozović mi je bio jedno vreme najužasniji čovek na svetu, posle toga Mirko Marjanović i tako dalje. Znači uvek mi je bio neko mrskiji od njega, ali sam tada razmišljao kako bih voleo da samo odjedanput sva ta ovlašćenja i vlast koju on ima da je nema više i da proba da živi kao što smo mi živeli. Eto, to sam želeo da mu se desi. I sada bih najviše voleo da on sada mora sam da ide po hleb u prodavnicu pa da vidi šta bi mu rekli ljudi. Da proba.

Svetlana Vuković: Jesi li bio srećan 5. oktobra?

Raša Andrić: Strašno. Strašno sam bio srećan 5. oktobra. Grozno sam se napio te noći. Izgubio sam novčanik, ličnu kartu, sve pare koje sam imao, i uopšte mi nije bilo žao. Sve sam trčao sutra da vadim nova dokumenta sav srećan. Sve, lična karta, žiro-račun, sve što sam imao mi je novo od 5. oktobra. Prekinuo mi se jedan život i počeo je drugi.

Sigurno da postoje loši Hrvati, mislim neki bezobrazni, ubice i tako dalje , ali znam da postoje i dobri pošto sam se družio sa njima, išao sam u Hrvatsku 20 godina na more i sutra opet idem u Dubrovnik kod tih istih ljudi.

Svetlana Vuković: Da li si ukapirao da je stvar ozbiljna, da se približava nešto zaista gadno?

Raša Andrić: Pa nisam mogao da verujem. Ili nisam bio dovoljno hrabar da priznam sebi, to mi je bilo nemoguće. Jer kad zamišljam Hrvatsku, ne zamišljam Jasenovac nego zamišljam more.

Svetlana Vuković: A kuća u Velikom Zatonu je l’ stoji?

Raša Andrić: Moja kuća još stoji i tamo već godinama živi neki izbeglica, ali izbeglica sa Šolte, nije neki iz nekih poharanih krajeva, nego tu mu je kao gotivnije, bliže mu je Dubrovnik, bliže mu je grad. Rešiće se to ovako ili onako, svejedno. Bojim se da vidim kuću, ne kuću, baš me briga za kuću, nego baštu. Zato što je bašta bila divna, sa dvestagodišnjim maslinama sa kojih sam padao, slomio ruku. Masline su najbolje drveće za penjanje, krive grane, super. Znam da su neke isečene. Da li mi je ona baš najomiljenija za penjanje isečena?

Bio sam ja u Sarajevu, doduše posle rata. To je fenomenalan grad. Vodili su me prvi dan, ja nešto bezveze bludim, gledam, sedim u kafiću a jedan kaže: “A, gledaš gde su bili vaši položaji”. Išao sam, na primer, na utakmicu Željezničar protiv nekih Škota. Prvo kada smo došli na stadion, ja kažem ovima: “Nemojte sad mnogo da kenjate, kao, evo ga četnik, tamo su ekstremni navijači, prebiće me”. Oni kažu: “Ma ne, nema frke, jesi lud. I ti nemoj puno glasno da govoriš”. Ja kažem “Da, da, nema frke”. Kako smo došli tamo oni: “E, pitajte ga odakle je?”. Strašno.

I sad mi izlazimo sa tog stadiona, pored je nekada bio jedan pomoćni stadion, i oni kreću na tu stranu. Ja im kažem da ne može tuda da se prođe, tu je stadion, a oni odgovaraju da tu nije više taj pomoćni stadion. I krećemo tuda. Tu je groblje. Grob do groba. Nisu imali za vreme rata gde da sahranjuju nego na fudbalskom stadionu. I tu se ti živ isečeš. Ne stoje, naravno, vise golovi, ali sigurno je jedno vreme stajao i okvir gola i groblje. Noge ti se odseku kada vidiš tako nešto.

Sarajevo je stvarno najgore prošlo. Ovo je bilo strašno zato što je toliko dugo trajalo i što je bilo apsolutno namerno mrcvarenje. Ja čak mogu da ukapiram, kao, rat je produžena ruka politike. O.K. Ne mogu da se dogovore neki ljudi, narodi, vlasti, režimi, nije bitno, O.K., ‘ajde da ratujemo. Ali ako se ratuje, onda mora na neki normalan način. Ja ne znam koji je to način, pošto ne znam Ženevske konvencije ali svakako nije normalan način da se ti popneš na brdo i da šibaš odozgo po gradu a oni ne mogu da se brane, ne mogu da izađu, a tebe boli uvo. Ne moraš nešto specijalno ni da budeš povređen jer si u šumama iza nekih stenčuga.

To sigurno nije fin način ratovanja, ako postoji fin način ratovanja, da kažemo da postoji, 100% može da se na neki način normalno ratuje, ali ovo nije bilo to. I to je ono što mene najviše boli. Znaš ono kao književnost, pa Prvi svetski rat, pa žrtve, pa nisu mogli da nose topove preko Prokletija pa su sahranjivali, zakopavali topove da ne bi neprijatelji došli do njih i držali im opelo. To je, na primer, ako može da se govori o nekim lepim i nežnim stvarima, to je nežno i lepo.

Moj pradeda kada je poginuo u Prvom svetskom ratu je bio deset godina mlađi nego što sam ja sada. Znači, imao je 23, 24 godine. A onda, sa druge strane, kada vidiš to što se dešavalo u ovom ratu, kažeš – čekaj, bre, nemoguće da su to isti ljudi, da su sinovi ili unuci tih ovi koji sada divljaju, pale i popnu se na brdo i gađaju odozgo.

Svetlana Vuković: Kako to sebi objasniš?

Raša Andric: Ne znam. Ne mogu da objasnim. Tako da kapiram da će se vremenom iskristalisati šta, kako, zašto se sve to desilo ili neće, ali prosto je glupo zadržavati svoj život i kočiti ga zbog nečega što se desilo. Desilo se. Šta sad. Mleko je prosuto. Ne mleko nego krv, hektolitri su prosuti. Ali šta sad? Da stojim ispred te krvi? Ne vredi. Znači, šibam dalje, pa ako uspem nekada da shvatim, shvatio sam, ako ne uspem, glup sam bio i šta sad.

Ja mogu da čitam samo vesele knjige. Kada čitam neku malo težu knjigu, ne pročitam kraj i to traje već osam godina, nisam pročitao razne krajeve knjiga. Slažu se pored kreveta nepročitani krajevi. Bojim se da ne bude tužan kraj. Znači, čitam poznate knjige, to je neko totalno ludilo, evo sada čitam “Lovca u raži” verovatno dvadeseti put. Pročitao sam baš Iljfa i Petrova sigurno jedno 30 puta tokom ovih 10 godina. Obe knjige. I “Zlatno tele” i “12 stolic”. Mislim nisam bio od onih, kao, sad ću da sednem i da završim fakultet kad već ništa… nisam imao za to koncentracije. Ne bih se usudio u životu sada da čitam Dostojevskog ili nešto još gore. Ma kakvi.

Dragan Babić: Mislim da je ono što je rekla Drinka Gojković bilo jako lepo. Ja ću to da ponovim. Ona je rekla kako je on rekao ovo, pa je on rekao ovo, pa je posle rekao na kraju – pa, eto, ako ne bude toga što sam ja ovde izgovorio, ja ću da se vratim svom zanimanju. To je strašno. Vi ne smete doći na to mesto ako tu vrstu odstupnice gajite već sada posle nekoliko meseci. To se nikako ne bi moglo izgovoriti. Sto puta sam mislio na onog, mada je to malo preterano i dramatično, na onoga Telekija, Mađara koji je izvršio samoubistvo kada su Nemci ušli iz Mađarske a on je rekao da garantuje da neće sa te strani doći. To je pitanje časti. Kao neki Japanac koji izvrši hara-kiri. Ovde ne postoji hara-kiri naravno, ali ne postoji ni ono – gospodo, ja sam toliko ubrljao – to morate da kažete sebi. Ne morate da kažete – nesposoban sam. Ne mogu sa tim da se ponesem.

Tu časnu odstupnicu nekako još mogu i da razumem ali da je pravite sedeći na tom mestu, već sada, to mislim da nije u redu. I pre neku noć sam ponovo gledao, to je već vraćanje potpuno na onaj mentalitet, koje je jedno endemsko divljaštvo, čuo sam ga slušajući onog mladića onako vaspitanog na Politici koji je razgovarao sa ministrom zdravlja, onim Obrenom, koji njemu kaže: “Slušaj ti, znaš li ti kako sam ja gadan.” On njemu to kaže. Ovaj njemu: “Gospodine ministre”, vidim uplašen dečko, jako. “Gospodine ministre”, kaže on njemu svaki čas, kao u nekoj Nušićevoj komediji, bilo mi ga je žao, a ovaj njemu kaže: “Slušaj šta ću ja tebi da kažem”, on mu preti.

Vi ne možete da savladate taj balkanski afekat s kojim svaki od tih… većina, ne svaki od tih ljudi prima taj svoj položaj. On ga prima kao pandur, on ga prima kao neko ko ima neograničene afektivne ingerencije na svoj položaj. On ne želi da raspravlja o tom mestu. On je dobio ogromnu moć i on nikada neće moći da je saobrazi ulozi u kojoj se našao i da shvati da to postoji samo zato da to bude urađeno na opštedruštvenu korist.

Taj pojam društvene koristi je toliko nerazvijen ovde. Jedino njegovim razvijanje može da dovede do nečega, da onaj ko dolazi na vlast, mada je vlast sama po sebi prljava i gadna, ima jedan pristojan procenat tog uverenja da je javni sluga ima stalno na pameti kada dolazi na tako važno mesto.

Ali onog trenutka, ja mislim, kada bude počeo da dolazi novac, videćete kako oni vole novac. Videćete kako će oni lako da zavole te strance koji ovde ostavljaju novac, koji su gradili Simensovu centralu u Zaječaru 1909. godine, koji su gradili Zastavinu fabriku, Italijani su je radili, i onog trenutka kada se to materijalizuje ja mislim da prestaje ta priča o toj prevelikoj zakrvljenosti, što možete konačno zaključiti iz onog prostog obrasca…

Gledao sam jednu jako dobru emisiju o takozvanoj nemačkoj dijaspori. Njih ima 800.000. Tamo raste već četvrta generacija srpskih Nemaca, nemačkih Srba, kako god hoćete. Uzmite Skandinaviju, mi smo napunili Švedsku. Kako to? Pa prosto. Sa tim našim afektivnim sklonostima za pravljenje nereda mi ga i tamo pravimo ali jedno osnovno načelo onoliko koliko propisuje pravo da prihvatimo regule i zakone mi smo uvek sposobni, to se vrlo lepo pokazalo.

Uzmite pisce, velike pisce ovoga jezika koji spokojno žive u Evropi i svetu po 20 godina, umru tamo kao Borisav Pekić, žive kao Albahari, kao Milovan Danojlić, Vidosav Stevanović, a odande pišu na svom jeziku, odande govore o ovdašnjim problemima.

Dakle, vrlo im je lepo tamo gde žive. Kada mi možemo tamo, može i taj svet da dolazi ovde. Mi te navike nismo baš iz knjiga pokupili, tu smo jako slabi, na knjigu, čitanje i slova, nego postoji ta duga evropska tradicija još iz vremena Milenka Stojkovića koji je sa celim haremom zbrisao u Rusiju, pa onda redom do današnjih dana kada lekari, inženjeri, profesori sve do Novog Zelanda stižu.

Nije to više nikakav problem. Majstor-kvariša u tim poslovima je politika. Ona je zakrvila svest tog naroda i to se može samo jednim potpunim otvaranje i pravljenjem baš brutalnog jednog, ne onako američkog, jednog pravog pravcatog tržišta, koje je za nas je dovoljno brutalno jer smo na to nenavikli.

Svako tržište je nama brutalno zato što moraš da se porediš sa onim pored tebe i navikao si da te uvek neko drži za dupe dok trčiš i nosi te. Tamo toga nema, dragi moji. Prvi je prvi, drugi je drugi, treći je treći, i sve se to lepo vidi. E pa, u tom slučaju bismo morali da naučimo tu trku da pošteno trčimo od starta do cilja, pa kako ko stigne i koji stigne. Mislim da to može i za to je zadužena nova administracija.

Jedino što me povremeno zanima bila bi neka njegova biografija. Dnevnički raspored njegovih dana kao što ga je pisao Albert Šper, jedna od knjiga mog života, koja je zapravo drugi deo “Zločina i kazne”. Vi znate da se “Zločin i kazna” završavaju tako što Raskoljnikov odlazi na onu robiju od sedam godina. To je svima izgleda jako malo bilo posle ubistva babe.

Šperovi memoari su drugi deo “Zločina i kazne”, šta biva u Sibiru, odnosno u Špandau, 20 godina koje je odležao do poslednjeg dana, gde proklinje svoju savest i trudi se koliko je uopšte čovek u stanju da pita šta je on to uradio. To bi me zanimalo. Jer moralo bi da se nađe ono što on nema kao Šper, niti može imati. Prvo, onaj čovek je bio čovek ogromne kulture i obaveštenosti, sto ovaj nije, ali bi me strašno zanimala ta miloševska crta u srpskom političaru iz Požarevca.

Ako bi mogao iskreno da propituje tu svoju strašnu žeđ za vlašću koja se toliko dugo i tako tragično očitovala na tih 13 godina koje je on proveo među nama. Kao što bih voleo i ono – Makavejev je to prvi pomenuo, ludilo u dvoje, ta jedna šekspirovska tema, ledi Magbet. Te su stvari od velikoga značaja, ako uopšte ikada ima značaja od onoga što je bilo gotovo, pa neko to kasnije može da inkorporira u stvarnost, u politiku, u jedno vreme, u duh jednoga naroda, ako hoće da uči nešto iz toga. To su stvari koje me zanimaju.

Svetlana Lukić: Teško da od njega može da se očekuje tako nešto.

Dragan Babić: Mislim da ne može zato što to zahteva jednu veliku, usudio bih se da kažem, nacionalnu disciplinovanost. Čovek koji na jednom mestu snosi posledice za svoje postupke, čovek koji na jednom mestu ozbiljno, tragično propituje svoju odgovornost, koji propituje svoju ulogu, posledice onoga što je radio, okolinu u kojoj je porastao, ja sam više sklon da taj njegov obračun sa Stambolićem prevedem na pitanje tog miloševskog mentaliteta nemilosrdne, brutalne vlasti nego da ih podvedem baš pod okolnosti kao što su smena jednog doba, razmeđe iz koga se onako pastozno prelazilo kanda iz socijalizma ne znam ni ja u šta.

Otišlo se u ratove, otišlo se u pokolj, otišlo se u genocid, u strašne užase za koje je on imao to moćno opravdanje kada bi hteo da ga propita. Je li je to njegovo kosovsko nasleđe? Je li to njegovo provincijsko političko nasleđe? Nemojte nikada zaboraviti na onaj izraz “malo morgen”. To se govori u kafani srpskoj, govori se kod kartanja, govori se u braku, na svim onim mestima gde ti vidiš da mozeš apsolutno da poraziš protivnika i da završiš svaki razgovor. To “malo morgen”, to je bila njegova politika. Ali to su suviše krupne stvari koje ja zahtevam od njega. To bi me jako zanimalo da čitam. Malo morgen.

Svetlana Lukić: A sada jedan od službenika nove administracije, jugoslovenski ministar spoljnih poslova Goran Svilanović.

Goran Svilanović: Nije mi nelagodno, ali postoji jedna mala začuđenost. Ja sam uhvatio sebe na sastanku sa Ivanovim u Moskvi. Bilo je planirano da sastanak traje sat vremena a trajao je dva i po sata. U jednom trenutku verovatno sam izgubio koncentraciju i uhvatio sam sebe da sam pomislio: “Pazi, ovo je kao Ivanov a ovo sam kao ja”, a to je recimo faca koju sam do pre nekoliko meseci gledao samo na RTS-u. Tako da postoji to, da kažem potpuno iskreno ali ne nelagoda jer u stvari, mislim da radim vrlo dobar posao i to dosta dobro. Sreća je da sada pričam ono isto što sam pričao i pre par meseci, nema tu neke velike razlike.

Svetlana Vuković: Je l’ nema?

Goran Svilanović: Pa nema. Postoji neka razlika u nijansama između onoga što je stav Građanskog saveza Srbije i onoga što je stav vlade. Ja veoma držim do toga da govorim stavove vlade jer moje izjave kao ministra obavezuju.

Na primer, Milošević i Hag – jedna od tema o kojoj me pita svako ko sedne na to kanabe na kome vi sedite sada. Stav GSS-a je da on treba da završi u Hagu, tu nema nikakve dileme. Ali ako bi ministar, koji je istovremeno i predsednik GSS-a to rekao, onda bi to bilo obavezivanje ove države da će on završiti u Hagu. To nije nešto što je dogovoreno. Ne znam da li će završiti u Hagu ali jeste dogovoreno da će ova zemlja sarađivati sa Hagom, jeste dogovoreno da ova zemlja treba da donese zakon koji bi definisao okvire te saradnje, jeste dogovoreno da taj zakon sadrži odredbu o izručenjima. Da li će to konačno da znači da će Milošević završiti u Hagu ili ne, to ćemo videti.

Svetlana Lukić: Da li si kada naslutio tu liniju, tu crtu – ja kao predsednik Građanskog saveza i…

Goran Svilanović: Ne znam. Ja mogu sutra da dođem u situaciju da podnesem ostavku zato što mislim da to već prelazi okvire onoga što je kompromis za koji mislim da je dobar za ovu zemlju. Bilo je situacija kada mi je bilo dosta teško. Bilo mi je dosta teško kada je Koštunica primio Miloševića. To je za mene bio priličan šok, moram da priznam.

Svetlana Lukić: Ljudi sa kojima sam razgovarala, ne mislim da oni prezentiraju javno mnjenje ali zastupaju tu opciju koju ste vi zagovarali svih ovih godina, smatraju vas nekako zarobljeniim, nekako izgubljenim za našu stvar, uslovno rečeno.

Goran Svilanović: Potpuno pogrešno. Naprotiv, mislim da je vrlo mnogo urađeno. Ni najmanje se ne osećam zarobljenim, naprotiv. Razlike između Građanskog saveza Srbije i Demokratkske stranke Srbije su takve da su one i viđene kao dva pola na političkoj sceni, dve krajnje suprotnosti, dalje od toga je već potpuni radikalizam.

Ali istovremeno pogledajte biografiju DSS-a i GSS-a i videćete da je u svakoj ozbiljnoj političkoj akciji tu postojalo i ozbiljno partnerstvo svih ovih godina, svaki put; da li idemo na izbore ili ne idemo na izbore , to je bila zajednička odluka i vrlo često odluka najčešće usaglašena između Vesne Pešić i Vojislava Koštunice, uz učešće svih drugih.

Možda baš zato što su postojala ta dva pola sve ove godine postojalo je i vrlo veliko prijateljstvo, lično. Dakle, ne važi to samo za mene i za Koštunicu danas nego i za Vesnu i za Koštunicu. Postojale su razlike u onome što se zove nacionalna politika, ili razumevanje nacionalnog problema i metode za rešenje. Tu su postojale takođe vrlo jasne razlike i ja mislim da je upravo to što je bilo uvek jasno oko čega se slažemo a oko čega se ne slažemo omogućava vrlo dobru komunikaciju danas. Ja nemam nikakav problem u komunikaciji, između ostalog i zbog toga što postoji vrlo visok stepen poverenja. Meni je do tog poverenja veoma stalo.

Mislim da su sve stranke u DOS-u porasle po broju članova ili simpatizera. Mi smo u izbornu kampanju ušli sa 60-ak odbora a danas je taj broj preko 100. Ali to naravno nije ni blizu rastu koji je doživeo DSS kroz ličnost Koštunice kao predsednika. DSS je doživljen kao državna stranka u pravom smislu reči. I GSS je vladajuća stranka, i druge stranke DOS-a su vladajuće stranke, i one su takođe rasle, ali nijedna nije rasla u meri u kojoj je rastao DSS, što neminovno znači da taj porast uključuje veliki broj ljudi koji su do juče bili u jednoj, drugoj ili trećoj stranci – SPS-u, JUL-u ili kod radikala.

Ali s druge strane pogledajte istraživanje javnog mnjenja. Koštuničina popularnost raste još uvek i to je to. Danas se po istraživanju vidi da Stranka srpskog jedinstva apsolutno podržava Koštunicu. Svaki član te stranke otprilike smatra da je Koštunica taj. Ali to je to. Ali to samo znači da je ogromna odgovornost na njemu lično, na njegovim saradnicima, s obzirom na činjenicu da je on uvek bio naša šolja čaja, sad načelno, u odnosu na Miloševića, radikale, JUL, arkanovce, on je uvek bio s ove strane barikade, da tako kažem. I sada definiše i on jednu politiku, zajedno sa svima nama, za koju još uvek tvrdim da je politika koja vodi ka promenama u zemlji. To je ono što je važno. I dobro je da ima podršku svih tih čiju podršku ima i da vodi politiku koju vodi a koja je ipak politika promena u zemlji.

Ja sam imao jednu ideju o Komisiji za istinu. Ovo sada nije to. U razgovoru sa Borejnom sam shvatio da on ima potpuno drugačiju ideju. On je radio u južnoafričkoj komisiji za istinu. Elem, moja ideja je bila da komisija treba da pripremi javno mnjenje prezentacijom činjenica, onoga što se događalo u Bosni, u Hrvatskoj, za sradnju sa Haškim sudom i za suđenje. U suštini to.

Zbog blokade koja je ranije postojala nije bilo informacija o tome šta se stvarno događalo. U razgovoru sa Borejnom sam video da su oni radili nešto drugo. Oni su radili preispitivanje konkretnih slučajeva, što je podrazumevalo ovlašćenja komisije da poziva ljude na saslušanje. Za to je potreban zakon, to onda podrazumeva i neka istražna ovlašćenja.

Ovo što sada imamo opet je nešto treće. To je jedna Komisija u kojoj su ljudi različitih političkih profila, što nije loše. Ono što oni mogu da urade tako kako su sastavljeni, i sa mandatom za koji mi se čini da Komisija ima, oni mogu prosto da sa različitih političkih pozicija, sa različitih profesionalnih pozicija razmotre šta se sve to nama događalo u poslednjim godinama i da daju nekakav pregled i ocenu o jednom periodu kroz koji smo mi prošli. Ja nemam problem s Komisijom pre svega zbog toga što ukoliko mi donesemo zakon o saradnji sa Hagom, mi ulazimo u jedan proces i onda više komisija nema taj značaj.

Svetlana Lukić: Da li ste vi učestvovali u izboru ljudi koji su u toj Komisiji?

Goran Svilanović: A ne. U izboru ljudi nisam učestvovao. Mi smo napravili, Vladimir Đeric, moj savetnik je u stvari pripremio jedan predlog koji je u skladu sa tim modelom koji sam ja imao u vidu. Tada smo mi imali dilemu ko bi tu Komisiju vodio. Bilo je dosta teško naći osobu koja ima takav ugled na političkom spektru Srbije da bi sebi mogao da dopusti da vodi jednu komisiju koja bi trebalo da se suoči sa činjenicama o zločinima u Vukovaru, u Srebrenici, na Kosovu, zločinima protiv nas takođe.

Jedno od rešenja, ja mislim da je bilo moje, uzgred budi rečeno, je bilo da to bude Koštunica, s obzirom na toliku podršku javnosti, dajte da tu komisiju vežemo za njega, pa da i njegov autoritet prekriva rad te Komisije, jer ona treba da se suoči sa strašnim stvarima. Posle nekog vremena predsednik Koštunica dao je sopstveni koncept i predlog i pozvao te ljude. Meni je samo saopšteno koji su ljudi pozvani.

Ali u međuvremenu se mnogo dogodilo, napravljen je nacrt zakona, uskoro bi trebao da bude na vladi. Ta Komisija sada za mene više nama značaj koji je imala, bar po modelu koji sam ja imao u glavi, po ovom modelu ona može da bude i dalje vrlo značajna. Ona mene sada podseća na nešto što je već rađeno. Ne znam da li ste videli knjigu “Srpska strana rata”, Nebojša Popov je bio jedan od urednika. Ja sam imao utisak da u suštini ovo što se sada događa može biti jedan novi trust mozgova koji će da napravi Srpsku stranu rata, tom II i to neće biti loše, nadam se.

Ono u čemu smo mi – to je tranzicija. To je lep rečnik. Ja direktno ministrima kažem: “To vi zovete tranzicija a ja to zovem polumafijaška država”. To je to. Sada je stvar samo da li će to trajati nekoliko meseci ili će trajati teških 10 godina. Ako bude ovo drugo, to znači da ćemo se mi zaglaviti u blatu korupcije, kriminala. To nije direktno vezano samo za to da li su reforme na nivou ekonomije radikalne ili nisu.

Uzmimo za primer Poljsku. Poljska je napravila radikalne reforme ali su te reforme bile praćene neuporedivim investicijama i prethodnim korakom, otpisom dugova, kao da je najzaduženija zemlja na svetu, kao da je, ne znam, Etiopija, Sudan, a nije. Ali je primila model kao da jeste. Otpisani su joj dugovi. Ogromno mnogo para je investirano. I ipak je stradala prva vlada i sada je to jedna vrlo pristojna zemlja, da tako kažem. Ali to je ogromna zemlja.

Nisam siguran da ćemo uspeti, a to je nama jedan od ciljeva koji nastojimo da ostvarimo. Danas imate Labusovu izjavu da mi tražimo otpisivanje 67% dugova. To je to. Ne znam da li ćemo dobiti. Ako to ne dobijemo, to je jedna situacija, ako dobijemo, to je druga situacija. I to je i dalje samo otpis, dakle pasiva. Onda treba nešto drugo a to je investicija. Videćemo koliko će moći da se investira, koliko postoji spremnost da se stvarno investira. Na primer, automobilska industrija. Koreanci su ušli sa dve firme u Rumuniju, Nemci su ušli svuda, i ušli su u Sarajevo. I to je to. Mi smo poslednji u redu. To je veliki problem. Naš problem. Sad smo se setili. E pa, kasno smo se setili. To je vrlo ozbiljan problem.

Moj razgovor sa direktorima Volkswagena je bio vrlo otvoren. Oni su rekli: “Mi imamo proizvodnje kapacitete koji su za nas zadovoljavajući. Ne nameravamo da ih povećavamo uopšte. Ne treba nam više. Nećemo otvarati nove kapacitete. Ima mesta za vas”, a to su svi oni koji su bili podizvođaci TAS-a, naše firme koje su pravile pojedine delove, pojedine komponente, hoćemo da ih angažujemo. Za to je jedan od uslova da imamo ugovor o slobodnoj trgovini sa Bosnom, dakle, da nema carinskih i drugih barijera. Tada je njima interesantno i hoće da učine da angažuju sve te firme. “Toliko možemo da uradimo.” Ali to nisu ogromne investicije, to nije spasavanje Zastave, recimo.

Dakle, tempo promena je jedna stvar, kvalitet tih promena je druga stvar. U toku ovog meseca treba sa MMF-om da se napravi taj Stand by aranžman. On diktira mnoge stvari. Posle tog ekonomskog, politika mora da prati taj aranžman.

Verovatno će dogovor biti da prosečna plata ne bude veća od 150 ili 160 maraka. To je otprilike ovo gde smo mi sada. Mislim da smo pre mesec, dva bili na 135 maraka, što bi značilo da će moći da raste svega 10-11% do kraja godine, što u principu znači prilično stezanje. Nema naduvavanja a nema inflacije.

Drugi ključni događaj je juni-juli mesec, da li ćemo postići taj otpis duga. Sve u svemu, kakav god aranžman da napravimo, mi moramo na neki način da regulišemo te dugove, sa Pariskim klubom, da bismo mogli da postanemo članovi Svetske banke ponovo. Ako nismo član Svetske banke, nema ništa od ovoga o čemu sam ja pričao, investicije i tako dalje.

Dolaziće neki kapital ali to će biti na nivou na kom je bilo i ranije, prljav, sumnjiv, samo direktan otkup, ne pravo investiranje, ne nova tehnologija, ne nova radna mesta. To smo imali.

Recimo, evo i sad pošto smo pominjali maraton u ovom neformalnom razgovoru, ja sam ga istrčao zajedno sa Đerićem i to je bio jedan dobar poslovni sastanak, pošto je dovoljno dugo trajalo da mi je on dosta toga objasnio oko fiskalne politike. I rekao mi je o toj nekoj projekciji koju on ima. Sad to treba sve izdržati, da tako kažem. Kad kažem izdržati, ne mislim na vladu nego na ljude, na običan svet.

To znači da ljudi koji imaju 45, 50, 55 godina verovatno će osetiti samo deo tih promena na bolje i to u trenutku u kojem im to možda više neće biti naročito važno. Poslednjih nekoliko godina su se događale stvari oko nas, samo mi smo stajali. Događale su se i u političkom i u ekonomskom smilu. I, prosto, došlo je do podele karata, podela je napravljena tako kao da nema jednog partnera za stolom, ali i tako kao da se ne računa da će ga ikada biti za stolom. To je naš problem. Otuda te promene koje su kod nas na izvestan načćin bile neočekivane, ko je pratio stranu štampu mogao je da vidi da se baš nisu nadali da će Koštunica pobediti i da će DOS formirati vladu. Kada se to desilo, svi partneri za stolom su bili iznenađeni. “Pazi, ima još jednog za kog nema ni stolice a i karte su podeljene. Da li da delimo ponovo ili ne?”

Pa nisu baš svi zainteresovani da se karte dele ponovo. Neki su zainteresovani da prođu jos jedan krug pa će posle da uključe novog. A mi smo onaj koji stoji i koji kaže: “Ne, ne, i ja sam za stolom, i ja hoću da igram”.

Svetlana Lukić: Slušali ste emisiju Peščanik. Govorili su novinar Dragan Babić, reditelj filma “Munje” Raša Andrić i jugoslovenski šef diplomatije Goran Svilanović. Emisiju realizovao Milan Mihajlović, montaža Nenad Branković, emisiju pripremile Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Prijatno.

 
Emisija Peščanik, 25.04.2001.

Peščanik.net, 25.04.2001.