- Peščanik - https://pescanik.net -

71. emisija

Radio emisija 14.11.2001, govore Vojin Dimitrijević i Dušan Kovačević. Dokumentarni snimci povodom godišnjice pada Vukovara i pobune Crvenih beretki.

Vukovar – godišnjica

– Evo, jutros smo izašli iz podruma. Četiri mjeseca smo tu u podrumu. Njoj je muž poginio. To mi je baka. Granata ga ubila.

– Pala granata i eto. A šta možeš, zakopali ga u baštu.

Svetlana Lukić: Vi ste ga zakopali?

– Da, a šta da radim. Zamotala ga u ćebe i ajde.

– Ovakav rat se nigde nije vodio u svetu, kao ovaj što se vodio u Vukovaru. Ovoliko tehnike i ljudstva koncentrisano na ovako malom prostoru, jezivo. Idemo tenkisti …

– Zaboravila tašnu na po’ puta pa se setim, dokumenti su ostali.

Svetlana Lukić: Reče nam jedan da ih je ostavio u bolnici, da se još sa njima pregovara?

– Da, da. To su ranjenici. Njih je strah od masakra.

Svetlana Lukić: A ima li razloga da ih bude strah?

– Pojedince, nema sve. U pojedinim situacijama, doduše, dođe ti sve da… ali uglavnom pojedinci su ti koje trebaju u Han Pijesak bez presedanja…

Svetlana Lukić: Šta ti je ovo?

– Ovo? To i ovo? Šta misliš, za šta služi? I ovo? Tim ubijam isto.

Svetlana Lukić: Koliko misliš da si ubio do sada? Pitam onako, ne moraš da kažeš?

– Ne brojim.

– To se nikada ne govori, ali sinoć sam imao noćne more, jednog sam ubio i sanjao sam ga.

– Neka me vidi cela Jugoslavija.

– Ne laj, Vlado.

– Ne lajem, ja govorim istinu. Sram ih bilo, neka dođu da vide šta su uradili. Neka vidi cela javnost i ceo svet neka vidi šta su uradili od ovog Vukovara, divnog grada, divnog mesta. Nas niko nije pitao, a svi su oni glasali i za Tuđmana i za njegovu republiku, za Srbiju, za Miloševića.

– Odakle su ti zengine čizme? Idi ga odvedi tamo malo na ispitivanje. Može da bude moj rođeni brat, ja sam brata ostavio na Baniji mrtvog, nisam mogao da ga izvučem, ostao je da ga jedu svinje.

– Otac mi je pre mesec i po dana u Belom Manastiru poginuo.

– Odakle ti ove čizme, bre?
– Od ovih smradova ustaških, jebem li im…

– Ko tije dao? Vojska ti dala? Dala ti u kurcu vojska, sad ste svi naši, je li?

Svetlana Lukić: Dobar dan poštovani slušaoci. Danas je 14. novembar, a pre deset godina 17. novembra, istog ovakvog sumornog novembarskog dana, Svetlana i ja smo otišle da vidimo kako izgleda oslobođeni Vukovar. Eto, čuli ste kako zvuči oslobodjeni i zdrobljeni grad.

A Crvene beretke su prekjuče u svitanje uz pesmu “Za Beograd” iz filma “Ko to tamo peva” zauzele ono isto mesto na kome su pre deset godina neki naši sugrađani bacali cveće na tenkove koji su kretali ka Vukovaru.

– Srbi nisu životinje za odstrel, molim vas. Treba vojvodu Mišića da uhapsimo, zaboravili smo njega da predamo Hagu. Hapsimo ona dva mladića, ona dva cveta. Pa ima li to negde. Pa zašto mi Srbi Srbe da izdajemo, pa dokle to!?

– Imam sina koji je služio vojsku u vreme kada je bilo sve ono što se dešavalo na Kosovu. Toliko se ponosim mojim sinom da nemate pojma, i u njegovo ime ne dozvoljavam, ja srpska majka, ne dozvoljavam da se srpski sinovi ovako kažnjavaju i ovako ponižavaju, da se srpski sinovi poput zveri love i šalju u Hag. Svet nam se, draga moja gospođo, smeje u lice.

– Da li vi znate šta je u Vukovaru u bolnici radila ona Bosanac? Iz bolnice je bacala decu i bolesnike van i ubijali su ih. Eno je na slobodi.

– Sa Kosova su bili kod Londona ljudi bosi i goli a to isto veče najevropljani primaju neke nagrade. Pitajte Amere šta je ovo. Trčite u Carigrad, gospodo najevropljani.

– Poništena je uredba o saradnji sa Haškim tribunalom, sve bacamo pod noge, na osnovu čega su ovi ljudi hapsili Banoviće? Na osnovu čega? Sutra će njih neko da hapsi. Ja sam s Kosova. Šta su meni obećali? Da neće biti izbora na Kosovu, da nećemo izaći na izbore dok se ne obezbede uslovi. Šta su obezbedili? Ništa. Godinu dana je prošlo od pobede DOS-a na izborima. Šta je za godinu dana učinjeno?

– Mnogo je učinjeno.

– Ništa. To se vama čini, gospodine.

– Mnogo. Ušli smo u sve evropske organizacije…

– Jeste, ali idite prošetajte po kosovskoj teritoriji.

– Tek pre tri, četiri dana smo dobili uveravanja da ćemo imati u našim enklavama sva prava.

– To treba da vidimo. Ali do sada…

– Ako veruješ u Boga, daće Bog.

– Ja verujem u Boga.

– Patrijarh Pavle nas je pozvao.

– Ne, gospodin Pavle je jedan svetac koji hoda i njega su uključili u to a to je najružnija stvar što su uradili.

– I dao je izjavu.

– Ja nisam čuo njegovu izjavu. To što su oni rekli možda su mu stavili u usta.

Svetlana Vuković: A kažite mi sada šta ćemo s ovim ljudima. Šta su oni? Čega su oni znak?

– Srpske podele, u svakom slučaju. Ja osuđujem ovaj protest i smatram da nisu smeli da uzmu u svoje ruke da vode politiku, ovaj deo armije ili već šta je…

– Ovo je politika za vas?

– Ja bih samo rekao da ovim pokazujemo da jedan deo srpskog naroda ne zaslužuje da uđe u Evropu.

– Ako je taj deo manji, onda vi meni odgovorite zašto se kao đavo od krsta gospodin Đinđić plaši izbora?

– Pripadnici specijalne elitne jedinice srpske države uhapsili su dvojicu pod znacima navoda kriminalaca i ratnih zločinaca. Da je to istina, ti ljudi bi došli sa milion maraka jer se sloboda u Bosni kupovala zlatom. Ne bi prodavali paprike na obrenovačkoj pijaci.

– Tako je gospodine….

– Ovde je katastrofa, samo što su ljudi koji su krvarili po svim ratištima i čuvali ovu državu danas izloženi beskrupuloznoj osveti ljudi koji su ležali deset godina po beogradskim ulicama, vozili se džipovima, bavili se privatnim biznisom i tobož protestvovali i rušili režim. Ovo je najelitnija jedinica koja je krvarila od Gospića do Prekaza, do Junika do Suve Reke, a ovo je stvar srpske nezahvalnosti.

Milunka Savić iz Prvog svetskog rata, žena sa 14 rana, pred kojom su sve francuske jedinice i Legija stranaca stali mirno, umrla je čisteći toalete po Kraljevu. To je srpski narod. Zato nam se sve ovo i događa. Ovde je drastično prekršen ustav i ja se pitam što čekaju ovi ljudi. Iza njih stoji Utav i zakon a to je osnova. Zašto ne uhapse Đinđića, Mihajlovića, Batića i sve one koji su potpisali odluku? Đinđić dnevno pošalje hiljadu inspekcija da nas po tezgama juri. Hiljade nekih bivših otporaša, rade šta hoće, ponašaju se gore nego julovci. Evo sad idem da platim 5% poreza za neki stančić koji sam napokon dobio jer sam rođen u tuđoj kući i 40 godina sam u tuđoj kuć – 90.000 dinara, da bi Čeda kupio još jedan džip, još jedno “bosovo” odelo.

– Ispustili smo mnoga jezera, sada nećemo imati struje, da bismo našli navodno neke hladnjače i ovo i ono…

– Milošević nije bio 1914. nije bio 1941. nije bio 1389. Ne branim tog čoveka, on je uništio mnogo toga, njegova žena pogotovo, ali nije Milošević bio na vlasti u ovoj državi kada je Špegelj uvezao pet šlepera oružja i javno pokazano šta će da se radi s tim, da se ponovi ’41. Ovi ljudi što ih gledamo preko puta su zaštitili Srbe ma koliko. Jesu oni ostavili ogromno bogatstvo, jesu oni ostavili zavičaj, grobove predaka, svoje bašte, svoje kuće, njive, ali sačuvali su reprodukcioni materijal. Oni se ovde množe i u budućnosti imaju šanse da se vrate. Zahvaljujući ovim ljudima. A mi smo mirno spavali u Beogradu. Oni su branili državu za razliku od mnogih drugih.

– A gde je sada srpska vojska na Kosovu? Gde je?Jesu li odbranili Kosovo? Šta mi imamo od toga? Sedamdeset dana su nas bombardovali, propala je država, živimo ovako kako živimo i nema nas nigde, ni na Kosovu, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni.

– Sine, nemoj da prebacuješ tako.

– Ko je mirno spavao ovde deset godina?

– Mi imamo posla sa najvećim svetskim moćnicima, razumete.

– Ja nemam posla s njima. Ja imam posla s ovim ljudima ovde.

– Sa kojim ljudima?

– Ovim ovde što stoje.

– Ti si mirno spavao dok su oni…

– Nisam ja mirno spavao, meni su oni mladost upropastili. Mladost su mi upropastili. Šest stotina ljudi u Srbiji je ubijeno. Ko je ubio te ljude? Politička ubistva u Srbiji. Ljudi koji su se borili protiv režima Slobodana Miloševića. Nisam ja za Zorana Đinđića, Zoran Đinđić je ovu jedinicu trebalo da ukine još 5. oktobra. Šta će to nama?

– A onda ćemo mi vas da ukinemo sve. I tebe i njega.

– A što mi da rešavamo?

– Dečko, mlad si.

– Jesam mlad.

– Ko ti je rekao da smo mi izgubili rat na Kosovu. Đinđić i Batić, je li? Grdno se varaš. Ja sam na BBC-ju gledao sledeće: Jugoslovenska vojska se sa Kosova posle 78 dana bombardovanja povukla u savršenom redu.

– Ali što smo ulazili u rat onda?

– Znaš li ti sine…

– U rat?

– Mnogo si mlad.

– Jesam mlad ali to ništa ne znači, šta ako sam mlad. Ja se nisam rodio da bih ratovao, ljudi, bre, gde vi živite?

– Pa nismo se ni mi rodili da ratujemo. Da nisi bio u inostranstvu?

– Nisam bio u inostranstvu.

– Kažeš da su ti mladost upropastili, kako?

– Vi ne shvatate, ja ne govorim samo za sebe, govorim za svoju generaciju.

– Higijenski se dobro održava, lepo je obučen.

– Pa je l’ to loše? Je l’ treba da budem prljac, zapušten?

– Francuz bi ti zavideo.

– Hvala na komplimentu, ali nisam ja u tom… Mi ne možemo da živimo normalno ako ne budemo sarađivali sa svetom.

– Sad ću ja da ti objasnim, druže.

– Mi ne možemo da se krijemo iza kolektivne odgovornosti. Svaki pojedinac mora da odgovara i mi moramo da žrtvujemo makar deset, dvadeset ljudi da bi cela nacija krenula napred.

A ko je ubio 600 ljudi u Srbiji u poslednjih deset godina? Ko je ubio Slavka Ćuruviju?

– Ti ljudi ne spavaju mirno.

– Pa spavaju mirno zato što im ova država nije došla glave.

– On pominje nekih hiljadu maraka. Ovi ljudi treba da imaju pet hiljada maraka, da imaju nova odela, ovi ljudi moraju da se čuvaju ko zenica oka i da im se daju svi uslovi i da se isključi iz odlučivanja o njima Čeda Jovanović, Batić, Mihajlović jer ovo su srpski vitezovi.

Vera Marković: Pojava naoružanih ljudi sa dugim cevima u javnosti, a da ih nije država zadužila da to rade, jeste oružana pobuna. Svuda u svetu se zna kako se oružana pobuna razrešava. A postoji drugo pitanje, šta će nama danas Crvene beretke? Ako mi pretendujemo da budemo demokratsko društvo, nama nisu potrebne usluge takve jedinice. Nama je potrebna jedinica koja se visoko profesionalno bori, recimo, protiv terorizma. Ali ovakva jedinica je bila Miloševićeva pretorijanska garda. Ovo je bio pokušaj da se ugrozi ustavni poredak.

Ne osuditi takav jedan postupak koji se dogodio, to je čisto političko licemerje. To je prikupljanje jeftinih ali opasnih političkih poena, to može da izazove i takve potrese koji mogu ponovo da pocepaju društvo na dva dela, gde su posledice nesagledive do građanskog rata. Korišćenje moći, korišćenje oružja, pretnja nasiljem, sve je to nešto što smo mislili da smo zaboravili od 5. oktobra naovamo.

– Kada sam čula da se to dešava, bila sam besna prvo na ceo državni vrh, na Koštunicu, one koji su bili odgovorni da se ljudi koji su bili u vojsci i policiji smene i da se odgovara za ono što se desilo. Odgovornost nije važna, niko od nas nije klao i ubijao, to se nije desilo, to su bili dobri momci koji su branili svoju otadžbinu. Pitanje odgovornosti su pokrenuli nezavisni mediji, nevladine organizacije, a zapravo država dosadašnjim svojim postupcima osim ovog izručenja Miloševića u Hag, koje je bilo odlično, nije ni sa čim pokazala da se u stvari suočava s problemom.

Zločini na Kosovu ili u Bosni i Hrvatskoj jesu bili deo državne politike, dakle državni vrh koji je vodio zemlju znao je tačno šta se dešava. I problem je što ti ljudi još nisu odgovorni, još ne kažete “da, to je Pavković”, ili “da, to je Jovica Stanišić” ili ko god da je od tih ljudi koji su zapravo u tom trenutku bili na vrhu.

Da se makar jedan od njih sklonio, da su počela hapšenja, ovo se sada ne bi desilo. Ne bi ovi ljudi ovako smelo izlazili na ulice i govorili i ne bi bilo cele te priče o tome da li nama treba Hag ili ne. Užasno je važno da Hag postoji jer da nema Haga ovde niko ne bi pričao o odgovornosti. Verujem da nije lako razmontirati ceo aparat ali mi još uvek ne vidimo ni volju da se to radi.

Dakle, ovde ne vidimo volju da neko pomeri Pavkovića sa vrha, da se to desi. Nije lako obučiti nove policajce, nije lako prozivati na odgovornost i reći – ovaj je odgovoran za ovo. Znam da je to proces i da to treba da se desi ali mi moramo da uđemo u tu priču. Mora da se postavlja pitanje odgovornosti a mi to još uvek ne radimo.

– Te noći zbog toga nisam spavala. Ja sam žena koja se ne razume u to i ne voli nikakvu uniformu a ono što me najviše zgrozilo jeste što je sa tog istog mesta pre deset godina bacano cveće na tenkove koji su išli na Vukovar. 17. novembra biće deset godina od pada Vukovara. Plašim se da ovaj narod koji je svoju svest prikazao glasajući u septembru i u decembru, on je glasao nesvesno, on je glasao protiv Miloševića, nije glasao za nešto drugo i za nešto bolje.

Svetlana Lukić: Prve civilne žrtve Crvenih beretki su načelnik resora Državne bezbednosti Goran Petrović i njegov zamenik Zoran Mijatović, to je saopštio maločas na konferenciji za štampu naš premijer Zoran Đinđić. Dakle, njihova ostavka je usvojena a predsednik se priprema za sutra temeljno i sutra će dati završnu reč.

Inače, ako vam se činilo da je ovih dana bio ćutljiv, on je, u stvari, bio samo zauzet jer je pripremao jedan izuzetno zapažen referat. Naime, istog onog dana kada su Crvene beretke umarširale u Beograd, kada se još jedan avion srušio na Njujork, kada je u jedan avion ušao general Jokić i otišao u Hag, kada je Severna alijansa ulazila u Kabul, u 19.30 u maloj sali Kolarčevog narodnog univerziteta doktor Vojislav Koštunica, priseban i pripreman kao i uvek, održao je predavanje o Milanu Grolu, odnosno o ulozi intelektualaca u politici.

Vojislav Koštunica: Pitanje demokratije takođe nije za Grola bilo pitanje samo političko i socijalekonomsko, ono je bilo možda iznad svega pitanje moralno. Još kao student on je pristupio samostalnim radikalima koji su pocev od razlaza sa radikalima zbog njihove podrške oktroisanom ustavu ispoljavali spremnost da moralna načela često stavljaju iznad stranačkih obzira.

Pod vođstvom Ljubomira Stojanovića ova stranka postavila se neretko kao nepokolebljivi moralni arbitar u moralnim pitanjima stekavši zbog svog političkog puritanizma naziv moralna žandarmerija. Najzad, šta je Grol pisao i kakvo je bilo njegovo shvatanje o državi. U svom Londonskom dnevniku, dakle za vreme izbeglištva, Grol piše: “Ne smatram da sam ja pozvan da pravim istoriju. Moja dužnost je da očuvam narodu ono s čim smo izašli i da mu to vratim neokrnjeno, ničim kompromitovano. Mi nemamo drugo ovlašćenje do da se založimo za integritet Jugoslavije. Ako taj napor postane jednog dana uzaludan, ne sme to biti nikojom našom greškom ni krivicom. To je sada briga glavna.”

Milan Grol upotrebljava izraz – valjan čovek. Ko je valjan čovek? To je čovek koji valja nekome i izvan sebe, valja svojoj porodici, valja opštini, zemlji, valja svakoj zajednici u kojoj je, čovek koji gleda na dobro zajednice kao na svoje dobro i pašteci se za to dobro smatra da gleda svoja posla.

Nasuprot onom koji strahuje da ne da svoju paru, ovaj drugi, valjan čovek, čuva se da ne uzme tuđu. On zadovoljan završava svaki dan u kome oduži nešto duga zajednica koji oni kao čovek oseća da je težak i ipak ugodan.

Kad pažljivo pročita svih sedam brojeva Grolove “Demokratije”, čovek ne može da se otme dvama utiscima: da je vlasnik i glavni autor tog lista potpuno neshvaćena osoba u tragičnom nesporazumu sa okolinom poput kakvog junaka antičke drame i da je strašno, ukletnički usamljen.

Jednostavno sazdan kako je bio sazdan, sa pogledom na svet i lestvicom moralnih i drugih vrednosti koje je imao, prosto rečeno, jedan pristojan, građanski vaspitan čovek, on nije mogao da shvati da bi neko organizovan, ne usamljeni ludak, hteo da ruši a ne da gradi. Da vlada od sada pa doveka, da pravi sprdnju od tradicije i sebe samog golotvori.

Slobodan Drašković bi rekao da je to imanentna slabost demokratije, ta nesposobnost za borbu sa nekim ko ne poštuje pravila igre, kome ništa nije sveto, ko ne zna za istoriju, moralne obzire i stid. Na kraju kada se još jedanput osvrnemo na tu neobičnu i upečatljivu intelektualnu i političku karijeru Grolovu, onda celo njegovo poimanje politike podseća na ono što je Maks Veber izneo u svom poznatom predavanju o politici.

Politika znači uporno i lagano brušenje čvrstih dasaka i to sa strašću i odmerenošću. Sasvim je tačno, i to potvrđuje čitavo istorijsko iskustvo, da čovek nikada ne bi postigao ono što je mogućno kada ne bi stalno, iznova posezao za onim što je nemogućno.

Svetlana Lukić: Pevao je Leonard Koen samo za predsednikove uši. Slušate profesora doktora Vojina Dimitrijevića.

Vojin Dimitrijević: Ako bismo nekome ispričali, ko ovde ne živi, koga dugo nije bilo, da se najelitnija, prema tome fizički najsposobnija, materijalno najbolje opremljena policijska jedinica diže i zaustavlja saobraćaj i postavlja uslove koji sa njenim poslom nemaju nikakve veze, onda bi stvarno reakcija bila da smo mi na ivici situacije u kojoj se Nemačka našla posle 1918. godine.

Tamo je svako malo neko pravio neki puč, i to liči na to vreme zato što su tada nemački socijalisti morali da priznaju poraz nemačke vojske u Prvom svetskom ratu i potpisali primirje i na kraju je bio na neki način nametnut Versajski ugovor, a vojska je vrlo vešto krivicu sa sebe smakla na one koji su tehnički kasnije došli na vlast pa naravno morali da potpisuju ono što su oni zakuvali.

Iz toga se polako porodio Hitler. U našoj sredini je logika vrlo čudna, i logika političkih stranaka je vrlo čudna često, tako da se ove stvari upoređuju sa nekim štrajkom bilo čijim. Pre svega sam naš Ustav i svi međunarodni instrumenti ne daju pravo na štrajk pripadnicima vojske i policije. To su takve profesije koje su apsolutno hijerarhijski organizovane i koje moraju da slušaju naređenja i to da ih slušaju bespogovorno. Jedino što smeju da urade jeste da odbiju u konkretnom slučaju naređenje koje ih vodi u izvršenje zločina.

Stvar nije toliko dramatična kao što bi to izgledalo u nekoj dobro uređenoj zemlji u kojoj politička pravila i logika drugačiji ali jeste dramatična i ona stavlja državu na prvu veliku probu. Ono što meni tu izgleda najsumljivije jeste što ti momci, čija je najveća sposobnost, i zato se angažuju, fizička spremnost, što je njihova retorika potpuno preuzeta od Ustavnog suda Jugoslavije koji naravno tvrdi da treba doneti zakon, a dok zakon nije donet, nikakva saradnja sa Hagom nije moguća.

Naravno, oni ponavljaju i greške tih naših vajnih pravnika, jer ta neka navodna neustavnost bi se odnosila samo na izručivanje jugoslovenskih državljana. A kada su stranci u pitanju, to je ekstradicija i ekstradicija stranaca nije Ustavom zabranjena.

Dakle, vidi se da je inspiracija negde sa strane. Sad ima ovde priča koje prenose ovi revolverski listovi da je zapravo njima podnesen jedan spisak pitanja koje je haško Tužilaštvo postavilo u vezi sa ulogom te jedinice, a jedinica je, karakteristično je, osnovana 1991. godine, a to je protumačeno pripadnicima te jedinice kao da spisak ljudi iz te jedinice treba da bude poslat u Hag.

Znam da je i ranije još pre 5. oktobra bila intenzivna propaganda među pripadnicima tih raznih specijalnih jedinica – mi kao i svaka diktatura stekli smo razne specijalne jedinice sa raznim skraćenicama, je li, njima je svima rečeno, ako se promeni režim, da će oni ići u Hag.

Ali to se poklopilo i sa ovom zeljom koja nije samo želja pripadnika te jedinice već i želja onih na vrhu države da nekako overe ono što im je preneo jedan naš navodno veliki stručnjak iz dijaspore, da Amerikanci neće dati pare za Tribunal, da Buš neće da da pare za Tribunal i da će Tribunal nekako da odumre, pa da mi to razvučemo, a razvući ćemo vrlo prosto tako što ćemo reći – ne može bez zakona – a postaraćemo se da zakon nikada ne bude donesen.

To je ono što zabrinjava. Dakle, nije to pobuna jedne jedinice koja je relativno malobrojna iako je tako dobro naoružana već je to refleksija jednog stanja, naravno ne mogu da tvrdim ništa, što ukazuje na inspiraciju koja je stigla odnegde drugde.

Najbolji odgovor bi bio rasformiranje te jedinice jer, ipak, pomenuo sam da je ona osnovana 1991. godine. Zašto je tada postojala baš posebna potreba za takvom jedinicom? Ja ne volim reč “specijalni”. Reč “specijalni” ne znači ništa. Vi možete da kažete hirurški sto, možete da kažete trpezarijski sto a specijalni sto ne znam šta bi bio.

Dakle, iza toga se uvek krije nešto mračno i nešto sto je potpuno proizvoljno u rukama onoga koji koristi takvu jedinicu. Ona je razvila jednu vrstu etike koju imaju takve jedinice. Kao što vidite, ona je neki oltarčić sa slikama i sa njihovim znamenjima. Ljudi iz te jedinice bi trebalo, recimo, da razmisle o tome da li su naređenja koja su oni izvršavali u Bosni i Hercegovini, to je ipak javna tajna, da li su to bila baš ustavna naređenja, zašto se tada nisu upuštali u to i mnoga druga pitanja.

Onda bi za ovu državu bilo najbolje da tu jedinicu rasformira. Uveren sam da je na njih neko uticao. Ako opet govorimo o našoj specifičnosti, neka vrsta korišćenja prvog saveznika i prvog sredstva koje se nađe pred tobom u političkoj borbi nas je skupo stajala u celoj istoriji.

Taj deo istorije preskačemo. Kako to Turci stigoše na Balkan pomoću Kantakuzena? Ko je dovukao Kantakuzena, u međusobnim obračunima srpskog plemstva, to bi se isto trebalo zapitati. Ne mislim da je tu namera mračna ali je prosto – daj sada u ovoj borbi, izgleda da mi je mnogo važnije da sprečim svog rivala da nešto uradi, vidite kakva blagost vlada u odnosu na bivše stranke. U tome i mediji učestvuju. Ne znam da li espeesovci nisu bili više u medijima nego sada, i to u nekadašnjim nezavisnim medijima.

To je opet neko shvatanje profesionalizma koje ja baš ne razumem. Mislim da je to Goran Marković negde dobro definisao, ta neka jagma da se u novoj situaciji što bolje namestiš, da se zakačiš za pravi voz, da sprečiš drugoga da uđe u taj voz otprilike je dovela do ovoga.

Svetlana Lukić: Povodom hapšenja braće Banović, u prvim reakcijama ministar Batić kaže – ja nemam pojma. Savezni ministar kaže – ja nemam pojma. Svi peru ruke.

Vojin Dimitrijević: Stvorena je neka atmosfera da ko god zastupa neki uređeni odnos sa tim sudom, on je prosto prijatelj tog suda, on je na strani tog suda, pa prema tome treba i da odgovara za sve pametne i glupe stvari koje čini gospođa Karla del Ponte ili bilo ko tamo.

Niko neće da se nađe u toj ulozi. Ali znate šta, to nije razlog za pobunu ali je činjenica da je ovaj način isto vrlo brljiv, jer ako neko traži ekstradiciju ova dva čoveka, tu bar postoji zakon kako se to sprovodi. Ta braća Banović nisu neke takve zverke da će nama Pariski klub da dođe na vrat sa njima. Mogli smo da sprovedemo ekstradicioni postupak, da ih predamo sudu, da sud odluči da li postoje uslovi, da se to preda, ili su mogla, jednostavno, da se ta dva čoveka proteraju u zemlju čiji su oni državljani, u Republiku Srpsku i na kraju bi rezultat bio isti jer je Republika Srpska usvojila zakon prema kome može to da izvrši.

Umesto da je to učinjeno javno i tako dalje, u nekom strahu da će nešto da se desi, onda je to de facto urađeno pomoću nekih usmenih naređenja, koliko ja razabiram, i naravno stvoreni su uslovi za kritiku. Oni koji su odlučivali trebalo je da znaju da je recimo DSS na ovakve stvari jsko alergičan. Kada je bio uhapšen gospodin Stakić na sličan način, onda je i predsednik Republike protestovao i tako dalje.

Nije to takva histerija kao sa Miloševićem. Postoje načini da se to uradi ali izgleda da mi nemamo tu naviku ni na kojoj strani, da sprovedemo neke postupke kako treba. Ne kažem da su se ovi pobunili zbog toga ali ja bih se kada bi neki moj interes bio tako pogođen, a oni očigledno misle da im je pogođen interes, ja bih jedva dočekao da se pozovem na Ustavni sud, da se pozovem na 51 pravnika, kakvi su da su, koji su potpisali tu nešto i da tražim da – o je ipak pažljivo formulisano zato ipak mislim da to nisu sami radili – da oni nemaju ništa protiv Tribunala ali da to mora po zakonu.

Stalno neko govori da postoje neka državna pitanja i tako dalje. Međutim, kada se postavi neko državno pitanje, onda se ispostavlja da stranke koje su ipak u koaliciji i ljudi koji su se borili za nekakvu viziju, valjda nije bilo važno samo skloniti Miloševića, da oni oko tih stvari, koje ipak nisu uže političke prirode, ne mogu da se slože stalno vodeći računa da ovaj drugi ne dobije neku prednost.

Opravdano se postavlja pitanje da li je svaka nagodba kao što je bilo smirivanje situacije oko ovog zakona o sudovima, da li je takva jedna nagodba koja je korisna i koja je tipičan politički kompromis, mi ćemo dobiti nešto gori zakon ali biće mira, da li je to u opštem interesu ili je to deo podele plena i onda čak i kada se uozbilje, onda je teško smiriti ove posledice pošto ti izbori na Kosovu i to ponašanje na Kosovu bili su upravo jedno od područja gde su se hvatali poeni i gde se ponašalo strančarski kada se vidi da je stvar isuviše ozbiljna i onda se napravi neki dogovor koji je za svaku pohvalu, onda je prekasno da se taj svet preokrene tamo.

Ta situacija na Kosovu je nešto što kod mene spada u najtužnije stvari. Gledam je i sa protestima ratnih vojnih invalida i na neki način i sa tim Crvenim beretkama, i sa ponašanjem velikog broja izbeglica, ljudi koji su najveće žrtve Miloševića još uvek ne shvataju da su njegove žrtve nego im je kriv neko drugi.

Jutros sam u sali rekao da bi, naravno, te invalide najlakše bilo okrenuti recimo protiv Vesne Pešić ili tako… Vidite da na Kosovo ne može da prismrdi neko ko je umereniji a kosovski Srbi su najveće Miloševićeve žrtve, pogotovo oni koji su ostali tamo, jer se ovi drugi koji su se preselili i zaradili nešto huškaju odavde tamo.

Prema tome, u održavanju takve neke situacije uvek imate publiku koja će biti bliže svom dželatu nego onome ko je hteo da mu pomogne i onda imate one koji imaju interes od toga. Na kraju krajeva, pogledajte sve te vođe lokalne. Na Kosovu su bili u SPS-u do juče i sad umesto SPS da doživi neku vrstu sankcija za ono što je radio s tim jadnim svetom, to doživljavaju drugi.

Ali tu se pokaže, ako se ima malo uma, u tome je uspeh Čovića i to neočekivani – čovek koji je njima prvi rekao istinu, što nijedna politička stranka nije smela ni da pipne ovde, on nije toliko izgubio kredibiliteta koliko se očekivalo. Znači da se na vreme s tim ljudima razgovaralo sa svih strana i da je razgovarao s njima direktno Beograd a ne nekakve lokalne vođe za koje ne znate zašto su lokalne vođe – to bi se rešilo. Sada je, bojim se, prekasno.

Svetlana Lukić: Bio je ovo profesor Dimitrijević. Sada slušate dramskog pisca Dušana Kovačevića.

Dušan Kovačević: Na ovim prostorima, kao što vam je poznato, u toku proteklih ratova ubijeno je ili nestalo oko 200.000 ljudi. Znači mnogi egzekutori koji su to radili kao ručni rad ostaće nekažnjeni. Taj problem Haškog suda je zapravo jedan od mnoštva problema neuređenosti države Srbije i ono što je trebalo da se uradi 6. oktobra 2000. godine i što nije urađeno sad se nama fino polako vraća.

Kao kada imate siledžiju u kući pa ga ne prijavite nego pustite da vas maltretira. E, onda kad to ne uradite na vreme, onda ga prijavite kada vas ubije, ako imate mogućnosti da mrtvi odete. Prema tome, cela ta priča je zapravo samo jedan segment nesređenosti kompletne države. Šta to znači? To znači, ono što mene privatno vređa kao građanina, neću da kažem samo kao Srbina, da živimo u zemlji koja ne postoji. Mi smo još uvek nešto u nečemu što ja ne znam šta je. Bivša Jugoslavija, ex-Jugoslavija, će da bude, će da ne bude, gatamo, vračamo, može da bidne, ne mora da znači.

Stranke se oko toga glože. Jedna opcija je za Jugoslaviju da bi privukla ljubitelje Jugoslavije i bivše komuniste, drugi su protiv toga, treći čekaju da se dve velike stranke potuku pa šta ostane da ugrabe. U tom latentnom haosu svako radi šta hoće i kaže – ako ne postoji država ili ako državom vlada čovek koji jeste predsednik a nije predsednik, Milutinović – onda zašto bismo mi poštovali sve današnje zakone, pa ćemo da zatvorimo auto-put, pa ćemo sutra da pravimo barikade na Dunavu, radimo šta nas je volja.

I, naravno, građani Srbije mnogo bolje znaju šta se događa unutar stranaka nego što stranke misle da znaju. Javlja se isti onaj problem na kome je Milošević slomio vrat. Informacije iz stranaka brzo stižu, čak ne moraju ni da stignu ilegalnim putevima već sami portparoli svojim glupim izjavama obaveštavaju narod šta predsednik misli odnosno, još gore, šta bi oni voleli da njihov predsednik uradi.

I zato neću da kažem sa gađenjem ali sa prezirom posmatram jednu enormnu količinu nekih sakaluda koji su nekakvi portparoli nekakvih stranaka. Ja te ljude nikada nisam video u poslednjih deset godina i oni mene uče demokratiji, pričaju mi o tome šta to znači boriti se za slobodu, šta to znači zemlja Srbija, šta oni hoće i šta neće. Gledam ih onako, to je klon do klona i ono što je najzanimljivije kao što je u svoje vreme Ivica Dačić nemilosrdno počeo da liči na Miloševića, ovi svi što su sekretari i portparoli počinju da liče na svoje šefove.

I savetovao bih, predložio bih svim čelnicima svih partija da pogledaju snimke predizborne kampanje Koštunice i da pogledaju ona dva skupa, neću da kažem mitinga, sa 300.000, 400.000 ljudi i da se upitaju gde je nestala ta energija, gde je nestalo to dobro raspoloženje, gde je nestala ta volja i gde je iscurila ta silna želja da se u Srbiji nešto ozbiljno promeni.

I zato se dešava to da tu situaciju, taj haos koji je još uvek latentan i koji može da dovede do 6. oktobra ali sa nekim drugim datumom, to je velika opasnost. Izlazak specijalnih jedinica na auto-put je indikativan i upozoravajući. U takvom haosu i u sukobu i u borbi za buduće položaje, odnosno za ustoličenje i pravljenje novog Miloševića, događa se to da svako ko poludi hoće u Srbiji da napravi državu, na nivou selo–selo, ali da bude republika.

I da nije nikakvo čudo da Čanak više nije zadovoljan visokim stepenom autonomije, da već priča o republici a ja bih mu stvarno od srca predložio da ide još dalje jer Vojvodina je nekada bila u okviru Panonskog mora. On bi mogao mrtav ladan da Vojvodinu proglasi za kontinent. Razumem zašto Jožef Kasa njega podržava jer ako bi se slučajno desilo, s l u č a j n o, da Vojvodina postane republika, istog trenutka mađarski deo oko Subotice bi bio autonomija i oni se igraju, duvaju u neugašen ugarak i sutra kada se desi požar onda se svi čude zašto se desio. I onda, naravno, počinjemo opet od Kosova, pominje se kosovska zakletva, i krećemo od gavranova i božura. Dok mi to sve ispevamo i obavimo, zemlja izgore.

Opet prisustvujemo nekakvoj podmukloj predizbornoj kampanji. Gledamo polusvet u pravom smislu koji je mahom do juče bio sa Miloševićem kako pokušava da od tog kolača vlasti uzme što je moguće veći deo po cenu da ne zna šta će s njim. Opet gledamo i prisustvujemo činjenici da mladi ljudi posle godinu dana razmišljaju da masovno napuštaju zemlju jer se opet ne vidi nikakva perspektiva a ako se vidi, onda morate da budete član komunističke partije.

Oduvek sam imao, znači već trideset godina otprilike koliko se razumem i nešto se malo bavim politikom, samo jedan princip. Gde vidim da su komunisti ili mi mirišu na komuniste, ja pređem na suprotnu stranu ulice. Dosada sam bio u pravu.

Suštinski problem ove zemlje je ekonomija a to je izgleda negde u trećem, četvrtom planu. Ekonomijom ćemo se baviti onog trenutka kada mi budemo uzeli vlast. Ko smo to mi? Mi smo ova stranka, ova stranka ili ova stranka. E sad, ako hoćete bolje da živite, budite uz nas. I to što je u korenu, što je kada sam pomenuo Krunski savest – savet, pogrešio sam, rekao sam savest, ali izgleda da je logična greška – zapravo je moja priča o tome da Srbija mora da bude jedna ozbiljna država i ja hoću da živim u državi Srbiji. Lično ću učiniti sve da nema Jugoslavije. Sve što bude u mojoj moći da se to čudo razbuca ja ću polako, fino, temeljno da radim na tome jer to je apsolutno nešto što mi nosimo kao krst na leđima i to nam uopšte ne treba.

Činjenica je da je u saveznoj administraciji zaposleno 12.000 ljudi, puta stan, kola i sve ostalo ovu zemlju košta milijardu i po maraka godišnje. To je 25% budžeta. Zašto? Zato da bi mi neko šetao i pričao o tome kako mu je potrebna Jugoslavija. Pa ja njega potpuno razumem. Zašto bi se neko odrekao stanovanja u hotelu, šofera i zašto bi sutra morao nešto da radi? I to je ono što je priča o ekonomiji i o suštini a ne moja averzija prema nekom imenu koje odavno nema nikakve veze s onim zbog čega je ta zemlja nekada davno nastala.

Čak ni ono nacionalistički, ako ćemo reći, moramo to da uradimo zato što štitimo i branimo Srbe po onom principu da se sačuvaju Srbi van Srbije, tih Srba van Srbije više nema, i ako ih ima uskoro ih neće biti. Za deset, dvadeset godina uglavnom će nestati. Ostaje nam ovo gde živimo i od toga moramo da napravimo ozbiljnu zemlju da bismo opstali ovde.

A ako se budemo bavili ovim čime se bavimo, uspećemo da u okviru ove zemlje izazovemo najmanje tri, četiri rascepa po tri, četiri osnove i da ta priča o konfederaciji Srbije bude načelna priča po principu kako je nestala bivša Jugoslavija da nestane i Srbija i da svaki okrug, pa će onda svako selo, a onda će se otcepiti kuća po kuća, pa će svaki domaćin da proglasi OOUR, ili ne znam kako će se zvati. Postaviće barjak, imaće svoju himnu, imaće svoju pesmu, radio stanicu već imaju manje-više svi, tako da ćemo imati oko 800 malih država u državi Srbiji.

Ono što ne sme da se zaboravi jeste da je Koštunica u jednom trenutku izašao na crtu Miloševiću. To niko ne sme da zaboravi, ali isto tako Koštunica ne sme da zaboravi da su mu iza leđa stajali ljudi koji nisu bili komunisti. E, sad, iza njegovih ledja počinju da se skupljaju upravo oni protiv kojih se borio i to je suštinski problem.

Ne može jedan od njegovih visokih funkcionera da kaže: pa dobro, šta ako je bilo u jednom mestu, pa je rekao koje mesto, deset članova u odboru lokalnom a danas ih ima 800, zašto ako su ljudi bili čestiti i pošteni a članovi SPS-a i JUL-a, zašto ih ne primiti!? Zašto smo onda smenjivali Miloševića? Zašto? Mogli smo samo Miloševića da ubedimo da bude bolji ako su već njegovi svi članovi sjajni, zašto onda?

Zoran Đinđić, koji je pragmatičan čovek i koji je shvatio da politika nema previše emocija nego da je to u suštini biznis, prihvatio je tu igru koja je poprilično hazarderska ali tako mora da se igra. U jednom trenutku kada imate nešto što ima neku vrednost, možete da trgujete i tu je Milošević bio majstor da izgubi i ono što ima. On je bio genije, kako nešto što ima vrednost obezvrediti pa dati džabe.

E sad, pošto mi još imamo resurse koji su još, hvala bogu, na relativno dobrim nogama, sad treba i valja trgovati i ako smo stvarno po onoj staroj priči koja se ponavlja milion puta, podigli kuću na drumu pa je to naš istorijski usud, onda valja šesti i reći – ljudi, jeste, to je tačno, imamo kuću na drumu, u toj kući nas ima toliko i toliko jer stalno pričamo – Srba ima negde između 100 i 300 miliona. Nikako da se dogovorimo oko tog broja a da kažemo da nas ima najviše oko 10 miliona – to ne sme da se kaže, to je bogohuljenje. Nikada istinu nemojte reći, to je “najstrašnije” što može da se izgovori.

Znači da kažemo ima nas toliko, naša kuća je tu na putu, ‘ajde da naplaćujemo putarinu. To još nije izgubljeno, to je još jako bitno i ovo što se događalo u Americi jeste priča zapravo o tome. Mi opet počinjemo da ličimo, bar mi se tako čini, na Krajišnike. I to je ta priča koja se nikada neće jasno i glasno reći – mi računamo na vas kao na prvu odbranu Evrope.

I mi ćemo vama, naravno, pomoći, ali sada ne smemo da se mešamo na Kosovu, nemojte sad to očekivati od nas, ne smemo ni u Makedoniji jer ne smemo da otvaramo treći, četvrti front na Balkanu. Hoćemo to sada da se smirimo, da vidimo šta ćemo ovamo da radimo, pa kad uđemo u Kabul i kad rešimo priču sa talibanima i pohvatamo ove, onda ćemo doći i tu da pričamo sa vama ali u svakom slučaju vi ste nam simpatični i ne daj bože da se to sada ne iskoristi, doći ćemo u situaciju da će neko reći – znate šta, biće tako i tako. A onda će neko reći – neće.

Naravno, biće. Uče nas već punih 100 godina da ono što odluče da se radi da to tako bude na kraju, samo je pitanje da li u toj neodluci i u toj dilemi i u toj strahoti izgine deset hiljada ili milion Srba.

Valjalo bi da ovi ljudi koji vode brigu o budućnosti zemlje učine nešto i da donesu minimum zajedničkih odluka, pre svega što se tiče pitanja državnosti Srbije, da sada ne pominjem priču o tome da se piše Ustav u kome se Srbi ne pominju. I da se jednom omeđi taj prostor na kome živimo, i da se taj prostor, koliki je-toliki je, uredi ako ne zbog nas koji smo već prešli veći deo puta, onda zbog onih koji tek na taj put dolaze.

– Meni je izginuo mlad potporučnik, izginuo mi je kapetan, gomila ortaka. Imam 18 i po godina, meni ovo uopšte nije potrebno. Mislio sam lepo odslužiti svojih 12 meseci, doći kući, odmoriti šest meseci pa onda upisati fakultet, živeti u Beogradu. Sada mi se zgadio i Beograd, i Jugoslavija, i sve. Što pre odavde to bolje. Savremeno doba je, a ljudi se kolju motornom testerom. Bilo je toga ovde. Nije ovo nikome trebalo. Da završim vojsku, pasoš svoj u džep, i preko bare. Neću u ovoj državi da živim, ja ovako nisam zamislio ovo, jebiga. Ne sviđa mi se i gotovo!

– “Trunu šljive i orasi, Mile, sine moj. Nema šljive kuj da bere, Mile, sine moj.”

Svetlana Lukić: Ove stihove izgovorio je Živojin Pavlović, stari stručnjak za mračne strane srpske duše, a u emisiji Peščanik govorili su između ostalih gospodin Vojin Dimitrijević i Duško Kovačević. Svetlana Lukić i Svetlana Vuković vas pozdravljaju starim pozdravom ruskih emigranata – za našu beznadežnu stvar.

Emisija Peščanik, 14.11.2001.

Peščanik.net, 14.11.2001.

VUKOVAR