- Peščanik - https://pescanik.net -

777 stepenika do raja

Najpre treba sa velikim olakšanjem konstatovati da je Boris Tadić na kraju prve decenije 21. veka odlučio da na jedan simbolički način stavi tačku na strateško lutanje Srbije. Srbija je konačno predala aplikaciju za članstvo u EU i time, za sada, odustala od puta ka prosperitetnim demokratijama poput Teherana, Moskve, i Pjong Janga. Nakon deset godina u koje su stali jedna zavera, jedno ubistvo, Koštunica, Jočić, zemunski klan, Nikitović, Putin, Ilić i ostali, možda je ludilo iza nas i možda će se na kraju ispostaviti da je Boris ipak dobar dečko koji će obaviti posao zbog kojeg je izabran. Ali, prosto je teško prećutati nekoliko ključnih problema koji su tu sa nama i izgleda da neće nestati.

Ukoliko ste gledali Dnevnik RTS (mislim na dnevnik javnog servisa) na dan podnošenja kandidature, mogli ste zaključiti da je EU napeto iščekivala dan kada će Srbija predati aplikaciju.[1] Mogli ste saznati i to da su sve zemlje članice u nezvaničnim razgovorima sa Vukom Jeremićem podržale ovaj unilateralni korak Srbije, kao i da je sada, kada je Holandija slomljena i poražena i kada je Srbija dobila liberalizaciju putovanja u Šengen prostor, naš put ka EU izvestan i nezaustavljiv, te da u Uniju ulazimo već 2014. godine, mada ćemo tehničkiza to biti spremni već 2012.

Međutim, istina je, kao i uvek, nešto drugačija.

Srbija je 29. aprila 2008. godine (nekoliko dana pred republičke izbore), uspela (na mišiće) da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU (SSP). Nakon višemesečnog natezanja u redovima EU, Srbija je dobila sporazum zahvaljujući naklonosti nekih prijateljskih zemalja i nekih EU birokrata. Zapravo potpisivanje sporazuma bilo je rezultat procesa tehničkog dijaloga koji je Srbija vodila sa EU od 2001. godine. Sam proces pregovora o SSP trajao je od novembra 2005. do 7. novembra 2007. godine, kada je Božidar Đelić, (svojim čuvenim naoštrenim penkalom), parafirao sporazum u Briselu. Onda smo čekali još šest meseci – i dočekali da SSP bude i potpisan zajedno sa Privremenim trgovinskim sporazumom (PTS). Čim su potpisana, oba sporazuma su smesta stavljena van snage na insitiranje nekoliko država članica EU,predvođenih Holandijom. SPP nikada nije ušao u proces ratifikacije u zemljama članicama EU, dok je trgovinski sporazum tehinički blokiran. Dakle, od aprila 2008. godine do decembra 2009. godine, naš odnos sa EU bio je zaleđen, osim u delu jednostranog početka primene sporazuma o trgovini od strane Srbije i ratifikacije SSP u srpskom parlamentu.[2]

Sve se „promenilo“ u decembru ove godine, kada je prelazni trgovinski sporazum odmrznut, beli šengen postao realnost, a Srbija podnela kandidaturu.

Srbiji je trebalo nešto manje od deset godina da stigne do ove tačke, a to je podnošenje kandidature, ali bez ratifikacije SSP i bez hapšenja Ratka Mladića. Čini se da se Srbiji na kraju ova vrsta ponašanja prema EU isplatila, jer smo mi, usprkos svim mogućim kaznama, blokadama i uslovljavanjima, dobili sve što smo hteli: SSP, PTS, beli šengen, a na kraju smo bez prepreka predali i aplikaciju za kandidaturu, a da se pri tome ničega nismo odrekli: Kosova, Mladića, navijača, tajkuna, ratnih zločinaca.

Ali, i ovom zanosu postoji kraj i on će stići negde 2010. godine. Dalje napredovanje Srbije ka EU ostaće blokirano na isti način na koji je bio blokiran i SSP i PTS. Podneta kandidatura, po svojoj prilici, skupljaće prašinu u fioci sledećeg komesara za proširenje. Od ovog trenutka pa do hapšenja Ratka Mladića Srbija neće moći da računa ni na razmatranje kandidature. A onda će nam jedne noći doći breaking news sa Andrićevog venca da je Mladić uhapšen, da je ubijen prilikom hapšenja ili da je sam sebi oduzeo život. Onda će navijači polupati pola grada, obići kancelarije nekih NVO u Beogradu, a Obraz ili 1389 neometano će nekoliko puta blokirati Beograd (jer Dačić ne hapsi svoje).

I onda će naša EU realnost postati ogoljena. Onda će tog jednog dana u 2010. godini možda početi da biva jasno da je hapšenje Ratka Mladića bilo samo jedna policijska akcija i da Mladić nema nikakve veze sa core value procesom integracija Srbije u EU, ali ni sa suočavanjem sa prošlošću. Njegovo hapšenje je samo tehničko hapšenja čoveka, koji je jednog vrelog julskog dana samo tehnički sproveo jedan tehnički posao prikupljanja, razvrstavanja i ubijanja 8.000 ljudi. On je naš Ajhman, on je samo radio svoj posao, doista, sa malo ljubavi prema svome poslu i svojoj istorijskoj misiji. Možda ćemo u 2010. godini početi da razgovaramo o nekim sitnicama na putu ka EU, kao što su kriterijumi iz Kopenhagena ili novi Lisabonski ugovor.

Nadam se da će se u narednoj godini konačno otvoriti pitanje unutrašnjeg uređenja Republike Srbije, Ustava, vladavine prava, demokratske i ekonomske konsolidacije države. Tada, u neposrednoj budućnosti, možda će neko od uvaženih profesora Fakulteta političkih nauka zaduženih za pitanja EU integracija (recimo Slobodan Samardžić) baciti na papir koliko je dugotrajan i mukotrpan put otvaranja i zatvaranja poglavlja u pregovorima sa EU: Srbija će, opet tehnički, morati da prođe kroz duboki unutrašnji preobražaj: pravni, politički, ekonomski. Srbija će jednoga dana, kada kandidatura bude uzeta u obzir, morati da odgovori na nekoliko hiljada pitanja, od kojih su neka teška. Kada Vlada Srbije nekako sastavi odgovore na ta pitanja, a birokrate u Briselu te odgovore prouče, Srbija će jednog dana početi da otvara i zatvara, za sada, neutvrđeni broj poglavlja. Njih (poglavlja) neće biti manje od 35. Za svako otvaranje i zatvaranje pojedinih poglavlja biće potreban konsenzus nacionalnih vlada EU. Dakle, 35 poglavlja koje treba otvoriti i zatvoriti, a zatim pomnožiti sa 27 zemalja članica, ama, 28 (Hrvatska), dovodi do broja od 1960 koraka koliko Srbija zajedno sa EU partnerima mora da napravi, pa da budemo na korak do članstva.

Ukoliko sve bude kako treba, ukoliko Mladić bude tamo gde mu je mesto, ukoliko se Koštunica ne vrati na vlast, ukoliko na izborima za patrijarha ne pobedi najretrogradnija struja, ako Toma Nikolić ostane deklarativno veran EU, ako ne započnemo rat u Bosni i ukoliko u dogledno vreme (u narednih pet do deset godina) priznamo nezavisno Kosovo, Srbija može da računa na lak ulazak negde 2020. godine (plus – minus dve godine).

U jednoj drugoj sluđenoj, a lepoj zemlji, postoji jedan neobičan hram, na vrhu planine, tačnije na vrhu ugašenog vulkana Mount Popa (Mjanmar). Postoji verovanje da kada savladate 777 stepenika, odnosno 736 metara nadmorske visine, stižete u raj. Nama će, izgleda, biti potrebno da savladmo samo 1960 koraka, ali ne do raja, već do povratka u civilizaciju.

I na kraju ostaje jedna sitnica, a to je kakva će po prirodi i svojstvima biti ta Srbija koja će jednoga dana ući u EU. Jedna pametna žena mi je ispričala da je Nikola Pašić savetovao svoje radikale (koji su se krajem XIX veka užasno uzbudili zbog demonskih sprava kao što su lokomotive, pruge i industrijske mašine) da je najbolje usvajati te evropske zakone, proizvoditi ih masovno i na vreme, ali da Srbiju treba ostaviti da živi po radikalskom konceptu. Konceptu, koji je proizvod dogovora trećeg staleža i njegovih najboljih sinova.

Srećna nova ’10.

PS: I evo jedne scene sa pariskog aerodroma: JAT-ov trideset godina star avion je sleteo bez kvara i bez incidenata. Više desetina sretnih putnika sa novim biometrijskim pasošem nestrpljivo je hitalo ka pasoškoj kontroli. Međutim, dežurni imigracioni agenti nisu dobili informaciju o novoj privilegiji građana Srbije. Onda kreće dijalog između pripadnice našeg napaćenog naroda i inače simpatičnog službenog lica: gde vam je viza? građanka: ali Srbija je dobila beli Šengen. službeno lice: gospođo, ja ne znam o čemu vi govorite, gde vam je viza za ulazak u Republiku? građanka: ali beli Šengen. službeno lice: ja ne znam šta je beli Šengen. Nesporazum je razjašnjen dolaskom drugog službenog lica, koje je znalo i za beli Šengen i za Srbiju, i za crvene pasoše.

Dakle, pre nego što navalimo na proces kandidature, možda bi bilo dobro da Evropi ostavimo makar nekoliko nedelja da se navikne na to da posle dvadeset godina smemo da se krećemo unutar njenih granica, a za ostalo, lako ćemo.

Peščanik.net, 25.12.2009.

———–    

  1. Sudeći po tekstovima u nemačkoj štampi, kako prenosi Deutsche Welle, komentari na podnošenje aplikacije nisu posebno pozitivni i “uglavnom se svode na to da EU nije spremna za nove probleme, odnosno – Srbiju”. Detaljnije ovde.
  2. Poslanici Skupštine Srbije ratifikovali su SSP i Prelazni sporazum sa EU, kao i energetski sporazum sa Rusijom 9. septembar 2008 godine.