- Peščanik - https://pescanik.net -

93. emisija

Radio emisija 17.04.2002, govore: Miljenko Dereta, Svetlana Slapšak i Drinka Gojković.

Svetlana Lukić: Čuli ste da je haškim optuženicima ostalo još dva, tri dana slobode, a onda će iza rešetaka a mi takozvani slobodni, ili oslobođeni od 5. oktobra, slobodni smo, ponekad mi se čini, na onaj način na koji su to bili Golootočani. Jedan je kada su ga pitali mnogo godina potom ”kada si ti izašao iz zatvora”, rekao: “Izašao sam 12. jula iz zatvora ali na slobodu nikada nisam stigao.”

Savezna vlada će to opozvati, Dragoljub Mićunović je to najavio, a prva asocijacija mi je Gorica Gajević i Mirko Marjanović koji za skupštinskom govornicom lamentiraju nad drugom Vlajkom Stojiljkovićem. Ne znam da li ste videli parolu na kojoj je pisalo “oni koji su zapalili ovu skupštinu ugasili su tvoj život”.

Pa neka neko kaže da nije trebalo da je zapalimo onako do temelja.

A juče u Medija centru u organizaciji Fonda za humanitarno pravo održana je rasprava pod nazivom “Kako viđeno – tako rečeno”. Povod je inače bio izveštaj misije OEBS-a o stanju ljudskih prava na Kosovu od oktobra 1998. do oktobra 1999. U raspravi koja zapravo nije ni održana zbog gnevnog istupa članova porodica kidnapovanih Srba sa Kosova učestvovali su Nebojša Čović, Dušan Mihajlović, Rada Trajković i Nataša Kandić, novinar Koha ditore Adriati Keljmendi i njegov kolega iz Peći Dukađin Gorani.

Bilo je sasvim očigledno od samog početka da će do incidenta doći jer su članovi porodica kidnapovanih tek stigli iz Rudara gde su pod onim šatorima pokušavali da po komadima odeće definitivno saznaju ono što im svi pa i Mihail Štajner govore – da su članovi njihovih porodica mrtvi.

Ta scena u kojoj se laktovima dodiruju žena koja u ruci drži fotografije svojih nestalih i Adriati Keljmendi koji na albanskom govori o masakrima srpskih snaga na Kosovu nije obećavala ništa dobro od samog početka. Rada Trajković je sedela tik uz Dukađina Goranija i stoički podnela njegove reči da Srbi ne žele da shvate da Albanci sa Kosova nikada neće prihvatiti okupaciju.

– Sećam se 1. aprila 1999, kada je moj svekar došao u poštu da telefonira, da vidi da li je njegova porodica stigla sigurno u Skoplje kada su proterani. To je bio poslednji put kada sam ga video. Našli smo njegovo telo godinu dana kasnije u predgrađu Prištine, na mestu zvanom Dragodan.

– Preko stotinu crkva i manastira je uništeno, preko 250.000 ljudi je raseljeno sa Kosova, pre svega Srba ali i drugih nacionalnosti, i možda i najteže, sigurno najteži oblik su nestala i kidnapovana lica kojima se ni danas traga ne zna. Veliki je novac uložen u kreiranje imidža Albanaca kao ugrožene nacije, kao žrtava ovoga rata. Postavlja se etičko pitanje, možda je i teško, koji je to momenat kada žrtva postaje dželat i koliko dugo žrtva ima pravo da bude dželat pre nego što se shvati da ona to više nije, da nije više žrtva.

Rada Trajković: Mi smo preživeli jedno teško vreme gde je jednom narodu, jednoj zajednici, mislim na albansku zajednicu, bilo zaista žrtava kršenja ljudskih prava, a sada, od dolaska snaga KFOR-a, imamo, nažalost, jednu apsolutno drugu situaciju u kojoj imamo zaista na delu jedno od najtežih kršenja ljudskih prava, mislim pre svega na srpsku zajednicu. Moram vam reći, s prostora s kojeg dolazim ne mogu biti zadovoljna ni sa čim što trenutno može da se vidi u smislu želje da se pomogne i da onima koji trenutno jesu ugroženi pomognu naše komšije Albanci koji su zaista u neko vreme i javno imali podršku od određenih krugova u Beogradu za njihovu želju i borbu za poštovanje ljudskih prava. Mislim da štampa na pravi način ne razotkriva suštinu politike za vreme bombardovanja i za vreme ratnih dejstava na prostorima Kosova i Metohije, da se mnoge stvari prećutkuju ili se maltene doživljavaju kao nacionalna izdaja. Iskreno da vam kažem, i ovaj poslednji slučaj koji se dogodio sa samoubistvom gospodina Vlajka Stoijkovića za mene je predstavljao u stvari, iako su mediji i previše dali publiciteta u smislu nekog patriotskog čina, suštinski je predstvljalo stradanje ili onu floskulu da zločinac završava sa zločinom, pa makar i sopstvenim zločinom.

Dušan Mihajlović: Ne znam zaista ko bi mogao mirno i dalje da spava sa tim saznanjima da ti monstruozni zločini postoje, da nam je neko žrtve tih zločina u mrkloj noći doterao pod naš prozor. Da li je policija u Srbiji koja je najvećim delom bila uključena u sukobe u bivšoj Jugoslaviji sposobna da se bavi prikupljanjem dokaza o ratnim zločinima. Opšte je mesto da su pripadnici policije učestvovali u svim ratnim događanjima i mogu otvoreno da kažem da skoro da nema policajca ili da nije bilo policajca kada sam ja došao u to ministarstvo koji u ovih deset godina nije bio na dužnosti na Kosovu i Metohiji. Ali to ne znači da su svi oni bili loši momci i pogotovo ne da su ratni zločinci. Ono što je moje saznanje jeste da je ogromna većina policajaca radila svoj teški i odgovorni posao u skladu sa zakonom. Mi smo pokušali i mislim da smo najvećim delom učinili da se oslobodimo svih rukovodećih ljudi, onih Miloševićevih generala i rukovodilaca za koje smo opravdano sumnjali da mogu biti umešani u kršenja ljudskih prava ili na bilo koji način ometati ovu istragu. I drugo, formirali smo novu posebnu ekipu Odsek za istraživanje ratnih zločina i traganje za nestalim licima.

Ovde je već pomenut slučaj hladnjača, znači utvrđene su tačne lokacije jama u koje su zakopani ljudski leševi, obavljeno je tridesetak informativnih razgovora u cilju rasvetljavanja događaja i otkrivanju eventualnih izvršilaca i o ovim aktivnostima dostavljen je izveštaj Okružnom javnom tužilastvu sa svim službenim spisima još u junu prošle godine. Možda je pravo pitanje zašto neko u Međunarodnoj zajednici i ti koji su uložili ogromna sredstva u mnogobrojne istrage nisu pomogli da ovde dobijemo DNK laboratoriju, da ubrzamo taj postupak i završimo nešto kada se zna da je ovde urađeno i identifikovano neuporedivo više žrtava nego na primer na drugim mestima gde su to radile Ujedinjene nacije i mnogo moćnije organizacije i bogatije finansijski nego što je srpsko pravosuđe. Da ne spominjem kninsko groblje i druge lokacije širom bivše Jugoslavije.

Nebojša Čović: Čini mi se da smo jedini narod koji je otkopao masovne grobnice u kojima se nalazi drugi narod i mislim da je to veliki kvalitet. Mi se kao narod moramo suočiti sa svim onim problemima i svim onim što se dogodilo, ali ne samo mi. Tražim da se sve otkopa i da vidimo ko se tu sve nalazi. Na prostorima bivše Jugoslavije je oko 40.000 nestalih. Za osam hiljada je definisana sudbina, na prostoru Kosova imamo negde oko 4.100 njih. Od toga je oko 2.500 Albanaca i negde oko 1.500 Srba i drugih etničkih nealbanskih zajednica. Mislim da smo u tom delu malo, gotovo ništa napredovali. Pogotovo što je period koji je iza nas, pre 5. oktobra 2000. godine bio korišćen kao period da se daju određene informacije, odnosno dezinformacije porodicama nestalih i kidnapovanih. Njihov doživljaj je, barem srpskih porodica, bio takav da je 2.000 Albanaca koji su bili u zatvorima u centralnoj Srbiji zato u zatvorima da bi bili nekakvi taoci za nekakve razmene. Svi albanski zatvorenici koji su bili u zatvorima u centralnoj Srbiji pušteni su iz zatvora. Očekujemo da će se prema sporazumu o dislociranju zatvorenika slična situacija dogoditi i sa Srbima koji se nalaze a koji imaju želju da iz zatvora sa prostora Kosova pređu u zatvore na prostor centralne Srbije. Moram da kažem da mi nijednog nećemo pustiti i ako se dogodila nepravilnost a mi nismo pravili reviziju dosijea albanskih zatvorenika koji su bili u centralnoj Srbiji, nego je to radio UNMIK, da su neki od njih pušteni iz zatvora, što nije dobro.

Mislim da bismo morali da prepoznamo još jedan problem, da niko nema više pravo da se krije iza ljudskih prava. Hoću da kažem vrlo otvoreno da smo se mi svi zajedno uz pomoć međunarodne zajednice izborili protiv srpskog ekstremizma i radikalizma, hrvatskog radikalizma i ekstremizma, bošnjačkog ekstremizma i radikalizma. Ostaje nam još jedna borba a to je borba protiv ekstremizma koji se događa na Kosovu i Metohiji. Srbi se teško suočavaju sa problemom Haga. Gospodo, ne treba se na tome seiriti, to uopšte nije lak posao i nije lak problem, jer taj problem čeka i Albance, da se suoče sa problemom Haga i haških optužnica.

Rada Trajković: Ekstremni Albanci su uspeli da ubede međunarodnu zajednicu da legalizuje osvetu. Sve stradanje Srba u periodu od dolaska međunarodne zajednice vrlo lepo se pravda nečim što podrazumeva osvetu i nečim što ne pripada civilizacijskim tekovinama. Kao što ovde gledam pripadnike svog naroda sa slikama svojih kidnapovanih, ubijenih, nestalih, isto tako imam prilike da vidim na prostorima Kosova i Metohije mnoge majke i mnoge Albanke koje tako drže svoje sinove, svoju decu i svoje ćerke i traže ih. Ja danas verujem u pomirenje, verujem zato što si ovde u Beogradu, gospodine Keljmendi, govorio na albanskom jeziku i ja želim danas da se u Beogradu osećaš podjednako prijatno i da mi omogućiš da se i ja kada se budem vratila u Prištinu isto tako prijatno osećam i da mogu slobodno da prošetam gradom. Živim tamo a još uvek nisam ni sa svojom porodicom, niti mogu slobodno da prođem i govorim svojim jezikom.

– Ja sam Nadica Pumpalović, roditelji su mi oteti. Izvinjavam se, ali moram uvodni deo da iznesem pre nego što postavim pitanje, ako smo mi imali strpljenja da slušamo gospodu dva sata, valjda će i oni imati strpljenja da saslušaju nas.

Osudili ste nas unapred predstavljajući nas samo kao ubilački narod. Meni su Albanci ubili pradedu, čukundedu i oca. Spalili su četiri generacije. Gde su moja ljudska prava ako mi ne date da govorim?

– Zovem se Desanka Pećinović iz Peći. Pitanje za gospodina Goranija. Naša deca su kidnapovana ali nisu i nestala, ona se nalaze, gospodine Gorani, u rukama tvojim, u rukama Čekua, Haradinaja, a vama postavljam pitanje, lično vas znam iz Peći i celu vašu porodicu znam, i kako ste se sebi mogli danas da dozvolite, dođite opet, ja ne mogu da vas pozdravim, ali shvatiće publika zbog čega – šest momaka u Peći u kafiću “Panda” ubila je vaša porodica Gorani.

– Gospođo, vi niste postavili pitanje, vi dajete vrlo teške optužbe i vređate.

– Tri godine ne mogu da dođem do kuće a on je došao u Beograd. Pa kažite mi koliko Šiptara ima u Beogradu. Boli me to da nas optužuje.

– Što vam smetaju?

– Meni smetaju što ne mogu da odem mojoj kući.

– Jeste, to je nepravda.

– Ali oni pričaju o nekim ljudskim pravima.

– Ako vaši lideri i ti koji su vodili tu vojsku odu tamo gde im je mesto, mi ćemo da razgovaramo mirnim tonom, da li smo u pravu ili ne? Stavite ruku na srce. Da je vaša familija, ne daj bože, i ako je, doživela tragediju, ja to žalim, ali mi smo isto doživeli.

– Ja se nadam da ste u pravu i da će tako biti.

– Vidite šta se dešava!

– Ali od nadanja nema ništa.

– Srbija je oslobodila sve svoje zarobljenike a OVK nije oslobodila nijednog. Znači sve da ih ubiju a mi da ne kažemo ko su zločinci! Zato se mi borimo
da oni odu tamo gde im je mesto. Je li tako, recite?

– Ja nisam političar.

– Ja vas pitam kao čoveka, da li treba i ovi i oni zločinci da idu tamo gde im je mesto? Odgovorite mi.

Nataša Kandić: Treba da se stidiš svog nevaspitanja pre svega.

– Nevaspitanja. Zašto, Nataša?

Nataša Kandić: Zato što si organizovao i primorao ljude da se nevaspitano…

– Oni su došli iz Rudara, prepoznali su ubijene članove familije. Koliko vi mesečno primate platu, Nataša, kažite vi meni? Koliko mesečno?

Nataša Kandić: A ti jesi li dobio kola? Koga voziš kolima?

– A to znate? Kola sam dobio za Udruženje porodica kidnapovanih, idemo na sahrane i posećujemo porodice ubijenih. Ko prima ubijene vojnike, vi? Ja, ja taj leš stavljam u sanduk.

Svetlana Lukić: Ovo se dešavalo na tribini u Medija centru a pre toga na istom mestu jedna druga tema je bila aktuelna, mnogo manje uzbudljiva i dramatična tema, na prvi pogled dosadna ali mi smo pokazali da nijedna stvar nije dosadna kada je se mi dočepamo – pa ni izborna pravila. Sećate se, pre neki dan je gospodin Labus najavio izbore na svim nivoima. Rat za našu ljubav je počeo odavno a pre nego što se upuste u konačni obračun u kome, kako sada izgleda, ni kamen na kamenu neće ostati, učesnici trke naravno moraju da se dogovore oko predizbornih pravila. Ona kod nas nisu razrešenje krize, često su uzrok krize. Setite se samo da smo šetali zbog izbora 1996/97. godine, da smo se tukli 5. oktobra upravo zbog dosadnih izbora odnosno njihovih rezultata. Setite se da smo upravo tih godina, 1996/97, onako sa verom gledali jedino i slušali šta nam CESiD kaže a inače CESiD je i predložio novi model zakona o izboru poslanika, odbornika i predsednika republike. Na koricama ovog zakona je onaj njihov isti znak, sećate se one jednačine koju do sada nismo uspeli da rešimo, odnosno da je potvrdimo 1 + 1 = 2.

Danas su najavili da će predstavnici stranaka da se izjašnjavaju o ovom modelu zakona. Prisustvovaće i OEBS, naravno. Inače, ovaj predlog zakona su pisali, između ostalog, i gospodin Vladimir Goati, gospođa Zorica Radović, Slobodan Vučetić i profesorka Marijana Pajvančić sa novosadskog univerziteta. Evo da čujete neke novine i najvažnije tačke iz ovog predloga zakona o izboru.

– Mi smo mislili da treba doneti jednu posebnu proceduru revizije ovog zakona, odnosno ustanoviti pravilo po kome tekući saziv parlamenta ne može sam sebi donositi zakon o izborima niti utvrđivati izborne uslove. Prihvatili smo načelo da u svim izborima postoji jedna izborna jedinica, dakle Republika Srbija je, ako gledamo republički parlament, jedna izborna jedinica, opština je jedna izborna jedinica, dakle nema mogućnosti da se postavljanjem granica izbornih jedinica vrši uticaj na izborni rezultat.

Drugo pravilo kojim smo želeli da sprečimo uticaj zakonodavstva na izborni rezultat je pravilo da se granice izbornih jedinica ne mogu menjati u vremenu od šest meseci pre raspisivanja izbora i da te promene moraju biti saglasne promenama u teritorijalnoj organizaciji. Dakle, samo ako se menja teritorijalna organizacija mogu da se menjaju i granice izbornih jedinica.

Treća grupa pitanja odnosi se na izborno pravo i ja ću tu skrenuti pažnju na tri novuma. Prvi se odnosi na glasanje naših državljana koji ne žive u Jugoslaviji nego u nekim drugim državama. Ovaj model zakon predviđa mogućnost da ovi građani odnosno naši državljani glasaju u zemljama gde se nalaze pod uslovom da zakonodavstvo te zemlje tu vrstu glasanja u diplomatskim i konzularnim predstavništvima dopušta. Drugo, mi smo se rukovodili nekim elementima evropskih standarda koji dozvoljavaju stranim državljanima u ograničenom obimu biračko pravo. To znači da oni ne učestvuju u parlamentarnim izborima ali mogu birati odbornike u lokalnim zajednicama u kojima žive i, treće, oni to pravo stiču pod uslovom da su stalno nastanjeni u Jugoslaviji najmanje pet godina pre održavanja izbora.

Zadržaću se na nečemu što će vas verovatno zanimati kada je reč o biračkom pravu, i to pasivnom biračkom pravu za izbor predsednika republike. Reč je o tome da pasivno biračko pravo za izbor predsednika republike ne bi sticali građani sa punoletstvom nego u starijem uzrastu sa četrdeset godina i, drugo, da moraju imati prebivalište u Republici Srbiji najmanje deset godina. Četvrto pitanje je ono pitanje koje se odnosi na tip izbornog sistema. Mi smo se odlučili za proporcionalni izborni sistem na svim nivoima, dakle i na republičkom i na lokalnom. Na lokalnom to sada nije slučaj, tu je većinski izborni sistem. Odlučili smo se da u raspodeli mandata koristimo jedan metod koji do sada nije korišćen kod nas. To je metod matematičkih srazmera koji, najkraće rečeno, manje favorizuje velike stranke što čini metoda po kojoj sada raspodeljujemo mandate i utvrdilli smo izborni prag, odnosno cenzus od 2% glasova na nivou izborne jedinice za koji se biraju kandidati.

Ono što do sada nije bio slučaj jeste da se uz listu kandidata dostavlja osim postojećih i potvrda o imovnom stanju kandidata na kandidatskoj listi i njegova izjava o tome da će poštovati taj finansijski aspekt izborne kampanje.

Izborni prag je sa 5% smanjen na 2% sa idejom da se omogući opstanak regionalnih stranaka u parlamentu koje bi teško prebacile cenzus od 5%. Ali kada je menjan republički zakon i kada se od 29 izbornih jedinica prešlo na jednu mislim da je zaboravljeno da se promeni ovaj cenzus. Taj cenzus od 5% postojao je na 29 izbornih jedinica i on je objektivno bio manji. Na nivou 29 izbornih jedinica sa cenzusom od 5% to nije veliki cenzus, ali na jednoj izbornoj jedinici jeste veliki. To je razlog što smo mi zapravo hteli da dopustimo mogućnosti i regionalnim strankama i strankama nacionalnih manjina da budu zastupljene u parlamentu ali, naravno, da vrata parlamenta ipak ostanu zatvorena za baš sve stranke, da ipak moraju da prebace jednu kritičnu masu glasova da bi dobile parlamentarno mesto.

Svetlana Lukić: Ovaj cenzus od 2% je samo predlog. To će biti jedan od razloga da se potuku ozbiljne političke stranke, pogotovo ove koje sebe smatraju velikim, praktično iza Komunističke partije Kine najvećim na svetu, ali mi smo u nevolji, moramo da dozvolimo i nacionalnim manjinama, priterani smo uza zid šta da radimo, da i one uđu u parlament, pa treba pomiriti i ta dva čuda. A sada ćete slušati gospodina Miljenka Deretu iz Građanskih inicijativa.

Miljenko Dereta: Jedan čovek se ubio na stepenicama saveznog parlamenta. Pri tom se niko iz njegovog okruženja nije zbog toga iznenadio. Za mene je strašan podatak da njegovi “drugovi” nisu raspravljali o tome da li da mu uzmu pištolj, da li da ga odgovore od takvog postupka nego su se s njim dogovarali gde je zgodnije mesto da se to uradi, gde je politički efekat veći. Ako neko ima tu vrstu problema i tu vrstu nevolje, mislim da je obaveza svakoga iz njegovog okruženja da ga u tome spreči. To govori o instrumentalizaciji ljudskog života koja je zastrašujuća, okrutna, ružna, zato što se pre svega koristi, bar je pokušano da se iskoristi u političke svrhe.

U tom smislu za mene je nedopustivo da se pola sata po tom događaju predsednik republike ni manje ni više oglasi i to ne saopštenjem nego ide u javnost i koristi takođe taj događaj da još jednom ponovi stvoj stav prema Haškom sudu. Halo, prizovite se pameti! Nedostaju mi reči. Da neko ko je na takvoj funkciji nema to elementarno političko znanje, taj instinkt, da kaže – čekaj, stani da vidimo, pa ću ja onda eventualno za sedam dana da se pozovem na taj događaj. Naravno, izraziću saučešće porodici jer je on bio član parlamenta, ali da izađe u javnost i da kaže da je to za sve nas opomena, da se zbog toga otkazuje učešće u međunarodnim događajima, jer to, bože moj, destabilizuje našu zemlju – to znači da mi percipiramo našu zemlju iz dva potpuno različita ugla. Ja ne vidim da je to destabilizovalu našu zemlju na bilo koji način. Predsednik moje države misli da jeste. Ali, ko tu vidi realnost a ko ne vidi?

Znači, mi smo u ovom trenutku u tom smislu u jednoj vrlo čudnoj situaciji da se bojim da je u stvari sve to priprema za nekog novog spasioca. Pošto je situacija takva kakva je, delikatna, nestabilna, to naš predsednik stalno govori o našoj nestabilnosti – pa nemoj da diraš vojsku, nestabilni smo, a ovaj čovek je izvršio samoubistvo pa nas je destabilizovao ponovo. To je priprema terena, može da bude, nadam se da nije, za to da se kaže – situacija je takva da zahteva vanredne mere da bismo je stabilizovali, da bismo obezbedili legitimne i fer izbore koje mi hoćemo a svi drugi neće. Ja se bojim te politike koja kreira ponovo krize, kao što je to Milošević radio, da bi održala svoj kredibilitet i da bi negde opravdala svoje postojanje. Za mene je rečenica koju je Koštunica izgovorio posle potpisa o ovome što se zove Srbija i Crna Gora kada je rekao – ovo je prvi znak diskontinuiteta. Sa čim? Za mene bi bio mnogo veći znak diskontinuiteta da je smenio Pavkovića. To da li je to ustavni diskontinuitet u odnosu na SFRJ i ne znam kako se sve to zvalo, mislim da je potpuno nevažno. Važno je šta ja vidim kao konkretan rezultat toga.

Čitajuci to oproštajno pismo u kome je DOS direktno prozvan kao odgovoran za to što se dogodilo i što će se dogoditi, za mene je logično da oni nisu prisustvovali komemoraciji. To naprosto ne bi bilo u redu. Čovek ih je optužio da su krivi za njegovu smrt a oni dolaze i odaju počast. To što je DSS prisustvovao je naravno još jedan dokaz da oni de fakto nisu DOS, ne osećaju se kao oni koji su odgovorni ni za zakon ni za to što je Vlajko Stoijković u svom pismu naveo. Oni su se tu sami isterali na čistinu ako smem tako da kažem. Oni će, naravno, reći da je to pitanje pristojnosti, ali je to istovremeno jedan politički gest i jedna politička poruka koja je vrlo jasno poslata građanima. Naravno, oni čije mišljenje bi trebalo menjati mnogo su žilaviji u čuvanju onog starog nego što bi trebalo da budu. Naprosto ih se hrani stalno, podseća ih se, taj miris im se stalno predočava i oni idu za tim mirisom. Ne znam zašto oni misle da će građani pozdraviti činjenicu da su oni zajedno s radikalima i socijalistima. Možda je njihova računica vrlo pragmatična ali opet na drugi način. Pošto građani, oni koji su bliski idejama socijalista i radikala, najverovatnije više neće glasati u tako velikom broju za njih, evo mi se nudimo kao njihova alternativa, što nas vodi do sledećeg koraka – ako oni jesu njihova alternativa u programskom smislu, ako ih glasači tako prepoznaju, onda smo mi opet pred velikim problemom.

Ako neko kritikuje saveznu vlast ne znači da podržava u svemu republičku, što se kod nas takođe podrazumeva, ako kritikujem jednog – podržavam drugog. Ne. Ja mislim da Đinđić pravi istu vrstu greške koju pravi i Koštunica. I on se javlja na pogrešan način po svim pitanjima. Ako je njemu kao premijeru problem da to rešava sa Velimirom Ilićem iz pagmatičnih razloga, onda on ima jedan kanal koji ne koristi, to je njegova stranka. Onda njegova stranka može da ustane a on da ćuti. On takođe previše komunicira pravdajući svaki svoj postupak interesom reforme. Mislim da on pokušava politički da konflikt svede na dve grupe. On ne želi da produbljuje konflikt s onima koji su manji igrači, on se koncentrisao na svog glavnog oponenta i pokušava tu da pobedi. Ja bih voleo da smo mi koji mislimo drugačije jači. Očigledno je da nismo dovoljno jaki da to odradimo na pravi način i onim intenzitetom kojim bi trebalo. Mislim da je prihvaćena trka s nekim vremenom koje ne mora biti tako kratko, kao što su sebi postavili za cilj Đinđić i ostali – ljudi su spremni, znaju oni da predstoji period neke žrtve. Istovremeno osećaju da je nešto drugo… zagrcnuh se pričajući o Đinđiću, s Vojom mi je bilo lakše.

Naprosto mislim da on pokazuje svoje odsustvo talenta za politiku. To je kao kada bih ja išao da pevam u operi. Pa mogu ja biti izabran od gledalaca kako god hoćete ali kada zapevam, ja vas uveravam da bi se sala ispraznila istog trenutka ali ja i dalje pevam. Moja porodica verovatno uživa u tome i moje neposredno okruženje, ali svi drugi me neće slušati. On naprosto nije za mesto na kome se nalazi. On može biti vrhunski stručnjak i pravnik ali je naprosto loš političar. Budući da je loš političar, on se oslanja na svoj savetodavni tim a tu opet ima svega i svačega. Da ne navodim sada njihova imena, njihovu prošlost, njihove prave političke aspiracije, njihove uloge, na kraju krajeva. Znate, prepustiti toliku moć jednom kabinetu za mene je apsolutno neshvatljivo, a da pri tom to ne utiče na njegovu komunikaciju sa javnošću, da bi trebalo da ima nekoga ko mu pregleda govor, ne zato da proveri da li je predsednik pismen ili nepismen, to nije sporno, nego naprosto da vidi da se nije negde zaneo u nekoj političkoj formulaciji. Ja pamtim rečenicu koja je za mene paradigma onoga što se događa u njegovoj glavi, a povodom godišnjice bombardovanja, saopštenje koje je on izgovorio. Dakle: “Mi moramo promeniti politiku koja je postojala pre 24. marta 1999. godine ali mi našu spoljnu politiku ne smemo dijametralno promeniti jer bi ona onda bila ista kao i prethodna, samo sa drugim predznakom.” Prosto ne mogu da verujem da neko može da napiše takvu rečenicu i da u njegovom okruženju nema nikoga ko bi mu rekao – gospodine predsedniče, ali ova rečenica nije jasna ljudima. Drugo, mislim da ova tvrdnja nije tačna, ja sam pisao o tome i rekao sam da to znači da je rat isto što i mir, samo sa drugim predznakom. I pozvao sam gospodina Koštunicu da podnese ostavku jer je to isto što je biti na vlasti samo sa drugim predznakom. Prema tome, nema prave promene.

Po meni, gospodin Koštunica naprosto ne bi trebalo da se bavi politikom, kao i mnogi drugi. Mislim da ni ostalih sedamnaest u DOS-u ne bi trebalo da se bave politikom. Tu bi se po meni izbor sveo možda na jednog ili dvojicu koji imaju taj politički instinkt. Gospodin Čovic je političar, dopadao se on meni ili se ne dopadao. Ali on donosi odluke i govori jasno. Često donosi kontradiktorne odluke ali ih jednako uverljivo brani, iznosi razloge zašto nešto radi i govori o nekoj dugoročnoj strategiji. Znači, ima nekakvu viziju kako neke stvari treba raditi i postiže rezultate, dopadao se on meni kao političar ili ne. On je to isto tako radio i kada je bio socijalista. Kad je trebalo smiriti radnike u GSP-u on je pozvao policiju da ih tuče i smirio ih je. Ja to ne zaboravljam, prema tome – gledam ga u tom svetlu.

Đinđić ima neke od tih kvaliteta. Ima sposobnost i spremnost da preduzme određene odluke, znači da donese odluku, da zna koje su konsekvence, i dobre i loše ali da stane iza tako nečega.

Imamo jedan savezni aparat koji apsolutno nema nikakve ingerencije, on se ponaša kao tetka iz inostranstva, samo kritikuje i kaže – vi tamo ne živite dobro i ne radite dobro. Pa dođi i uradi nešto! Ja zaista doživljavam celu tu saveznu skupštinu kao nešto što je potpuno izvan mog života. Kakve veze to sa mnom ima? Trebalo je to da se promeni na način koji je drugačiji od ovoga koji je dogovoren, doduše videćemo, eksperiment možda i uspe, sve dok ne budemo mi i vi kritikovali nego budemo i mi govorili o nečemu što je dobro, što je urađeno, što je pomak, što je neko iskustvo koje smo stekli i koje možemo da podelimo s drugima – na tome ljudi uče.

U Mađarskoj su obezbedili da u svakom selu bude napravljen mali info centar gde seljaci i građani koji tu žive mogu da dobiju neophodne informacije bilo koje vrste, imaju servis, to je država obezbedila. Da li mi to možemo da uradimo kod nas – možemo, što da ne; da li su Mađari pametniji od nas – nisu, samo su bolje organizovani. Prepoznaju bolje svoj interes. Kada bismo i mi malo više hvalili ono što je dobro, a ne samo kritikovali ono što sasvim sigurno nije loše, ne bismo na taj način u stvari usporavali proces koji bi trebalo da se odvija brže i sa više energije.

Prošlo je godinu i po dana od 5. oktobra, mnogo toga se promenilo, način na koji idemo ulicom pre svega. Promenila se komunikacija mladih. Ima dosta razmene, neka naša deca idu u Ameriku, i jedno dete koje ide u drugi razred gimnazije je poslalo poruku majci, kaže – ovde su svi nasmejani. To je nešto što je dete videlo kao razliku. Ne ulice, oblakodere, nego nasmejane ljude, opuštene ljude. A da biste to postigli, moramo naravno da se dobrano pomučimo a ne da kada 60 penzionera izađe i nosi razne slike, ma čije one bile, da se odmah to svuda u medijima pojavljuje kao veliki događaj. Meni je od toga već muka, pravo da vam kažem. Sada je bilo na televiziji neko takmičenje matematičara. Reporter pita pobednika, ne znam na kom takmičenju – da li ćeš i ovde uspeti da pobediš ili je ovo preteško za tebe? On očekuje da dete odmah kaže – ne ovo je strašno teško. Traženje negativnog u svakom kontekstu u medijima je postalo učestalo. Mislim da to nije dobro. To je mit o nama – ja sam dobar Srbin samo ako izgubim. Jer biti pobednik i biti Srbin to baš nije česta pojava.

”Obraz” se pojavljuje kao neko ko je aktivni učesnik čak i tamo gde nije pozvan, to je jedna agresivna politika u kojoj se interes srpskog naroda kao etničke grupe postavlja iznad interesa građana. I to se vidi u raznim situacijama, od recimo popisa gde ste imali mnogo slučajeva da vam recimo popisivači po automatizmu upisuju Srbin, pravoslavac, na osnovu imena. Kada vi kažete – čekaj, stani – on kaže – Jovanović, mora da si Srbin. Pa šta tebe briga šta sam, možda ne želim da to kažem. Ili ako kažete Srbin, on kaže pravoslavac. To su neke male pojave, a kada se to javlja na nivou zvanične politike, onda nevladine organizacije imaju obavezu još veću da o tome vrlo aktivno govore i da u tome vrlo aktivno učestvuju, da obeležavaju i sprečavaju takve pojave i da štite one ljude koji su žrtve te vrste agresije. Na primer, izjave gospodina Velimira Ilića koji je član koalicije, koji je naprosto u nekoliko navrata iskazao ideju o tome da neko ko nije Srbin u stvari ne može da učestvuje u političkom životu. Nije njega interesovao Labus nego je mislio da mu to donosi glasove. Ako mu to donosi glasove, onda smo mi, što kažu mladi, u velikom bedaku.

Svetlana Lukić: Izjava novoimenovanog profesora Tehničkog fakulteta u Čačku, stručnjaka za sitna i srednja preduzeča Velimira Ilića o poreklu gospodina Labusa izazvala je okupljanje nevladinih organizacija, među kojima su i Građanske inicijative gospodina Miljenka Derete da organizuju jedan fond, koji se zove, koliko znam, Fond za borbu protiv govora mržnje. Naravno, nije reč samo o izjavi protiv gospodina Labusa. Tu je i serija tužbi. Da vas podsetim da Miodrag Popov tuži Petra Lukovića, da Ćosić tuži ”Danas”, da mu se pridružio i Goran Hadžić, sećate se onog čoveka iz Vukovara koji je bio predsednik Republike Srpske Krajine, zatim je Marija Milošević danas najavila da će tužiti celu državu što joj je otela tatu i poslala ga u Hag. Tu je i suđenje Kusturica protiv Biljane Srbljanović. Slušate komentar gospođe Svetlane Slapšak.

Svetlana Slapšak: Na jednoj od mojih oglasnih tabli rasutih iznad improvizovanih mesta za rad u ratnim godinama zakačen je mali žuti bedž sa precrtanim brojem 113. Ne rasturam improvizovana mesta za rad zbog lenjosti i zbog sećanja. Tako je ovaj istorijski predmet zbog čijeg se nošenja hapsilo pre dvadesetak godina ostao gde je. Reč je o paragrafu jugoslovenskog Krivičnog zakona koji je označavao verbalni delikt. Borba protiv verbalnog delikta označila je ne samo najmasovniju disidentsku i paradisidentsku aktivnost sedamdesetih i osamdesetih već je kao koncept prevladala u starijoj, riziku izloženijoj i svakako autentičnijoj disidentskoj grupi koja se zalagala za slobodu izražavanja i ljudska prava dok su se pridošlice paradisidenti zalagali za kolektivna i istorijska prava. Tako smo i propali.

Slabi diskurs – prava za sve, i jaki diskurs – prava za naše, pre svih. Znamo ko je pobedio.

Samo je iz duboke ignorancije mogao neko, kao na primer Biljana Srbljanović, da se javno pita šta ćemo sa tim disidentima i sadašnjim antiratnim profiterima. Kada sam taj intervju citirala, autorka mi je na međunarodnom skupu u Gracu krajem oktobra 2000. priredila akciju ugrožavanja ugleda koju sam opisala u domaćoj štampi. Kako god bilo, u toj aferi sam morala biti potpuno nesvesna da zadovoljenje mogu postići sudskim putem – uvreda, šteta nanesena međunarodnom ugledu, itd. Sada kada znam da Mirjana Bobić-Mojsilović i Emir Kusturica tuže Biljanu Srbljanović zbog istih optužbi želim da javno kažem da je jedini način na koji mislim da treba odgovarati javni, medijski – nikako sudski. Drugim rečima, zato što se dobro sećam šta je bio član 113 užasnuta sam sudskim procesima protiv Biljane Srbljanović i smatram da treba uraditi sve da se sramotni procesi prekinu a tužioci izvrgnu javnoj kritici, po mogućstvu i ruglu.

I sama sam imala sudski proces koji je posledica denuncijacije i čiji je cilj bio diskreditovanje najradije putem zatvorske kazne. Proces se raspao zato što su inicijatori suviše upadljivo lagali na sudu pa je istini bilo lako. Imam utisak da Biljana Srbljanović nema moje nerve a zabrinjava me i odsustvo javne solidarnosti onih koji su je zdušno podržavali u doba zajedničkih interesa. Moralni problem je, nažalost, komplikovan ali još uvek ne toliko da bi sprečio uviđanje onoga što je uistinu zastrašujuće. Kompromitovani traže brisanje sećanja s tim da to plate nekompromitovani. Primer tužbe Miodraga Popova protiv Petra Lukovića je u tom smislu naprosto groteskan, a što se iznosa tiče u Srbiji ipak vodi neuništivi Dobrica sa svojom dušom punom bola protiv ”Danasa”. Doduše, to je neobično samo za nekoga ko ne poznaje beogradske prilike i neverovatan broj čudovišta iz miloševićevskog perioda koja su se razmilela po čitavoj javnosti. U kulturi denuncijacije jedni preferiraju lov na komunsitičke fantome, drugi na antiratne profitere ali nikome ne smeta javni govor mržnje onih koji su ostali u skupštini niti onih koji strasno brane osumnjičene ratne zločince. A i zašto bi?

Ako ministar pravde propoveda ekvidistancu srpskih i albanskih zločinaca a predsednik federalne države sa ugaonim osmehom, koji je valjda naučio od pokojnog Tuđmana, proceđuje nešto sarkastično protiv takozvane katarze. Uz to, republički broj jedan, Đinđić svoj tvrdi stav da zločince treba predati Hagu uporno objašnjava time da država neće dobiti pare što je valjda najbolji način da se razviju građanski moral i svest.

Brisanje sećanja je opšte. Dok na TV-u poznati državno-miloševićevski novinar opisuje svoju ključnu ulogu u oktobarskoj revoluciji, književnik Mihajlo Pantić u Danskoj objašnjava kako se borio sa policijom na Filološkom fakultetu, protiv nacionalista u PEN-u i kako je odbrusivao takvima u Udruženju književnika Srbije, kao Era u pripoveci ili Duško Dugouško u crtaću. On čak dva puta tvrdi da je on pingvin ako to nije tako, što mu bar može garantovati nadimak u budućnosti, Mihajlo Pantić – Pingvin. Je li onda malo to čudo što Emir Kusturica, Mirjana Bobić-Mojsilović i Miodrag Popov traže svoj pingvinski položaj sa tolikom upornošću. Poštenje se naplaćuje, poruka je sa najvišega mesta. Dakle, juriš na one koji su nas toliko godina ugnjetavali svojim prljavim pacifističkim nagvaždanjem a pošto smo ih prethodno bez velikih teškoća i opiranja javnosti proglasili antiratnim profiterima, sada taj njihov nepošteno stečeni zapadni novac treba vratiti onom kome zaista treba, za restauraciju morala.

Ideja zarade na domaćim izdajnicima kao direktan nastavak naplaćivanja za izručivanje haških optuženika zapravo je genijalna u svojoj provincijskoj zaslepljenosti. Ona odvratno jasno pokazuje stepen kukavičluka epskoga naroda koji se ne usuđuje da pogleda ni sebe ni drugoga ali još uvek pruža prosjačku ruku onome koga najviše mrzi. Na žalosnome kraju groteske ostaju ljudi koji su izvesno imali svoj glas u nekome trenutku, ili kao Petar Luković stalno i dosledno, protiv kolektivne laži. Biće porazno ukoliko se među uglednim kulturnjacima, finim i malo rasejanim profesorima, novopečenim i nedopečenim ambasadorima, kandidatima i članovima akademije, usmeno ili pismeno orijentisanim urednicima ne nađe baš niko da javno digne glas protiv sramote čije su žrtve Petar Luković i Biljana Srbljanović. Za svaki slučaj, brzo pročitajte “Ostrvo pingvina” Anatola Fransa.

Svetlana Lukić: I na kraju emisije Peščanik slušate gospođu Drinku Gojković. Ona rukovodi našim centrom, Dokumentacionim centrom Radija B92 – Ratovi od 1991. do 1999. godine.

Drinka Gojković: Sretnem ja Vidosava Stevanovića u Mostaru posle mnogo godina, na mostu u Mostaru. Pita kako si, ja kažem dobro sam, kako si ti. Kaže ja sam odlično, ovo je deset najsrećnijih godina mog života. Usred Mostara. Pa mislim ja – u redu, ajde, ako mu je najsrećnijih, ali ne sme to da kaže. Strašno. U stvari tako vidiš nivo tog nemorala. Može on da napiše knjigu o Miloševiću, može da se busa u prsa, to je sve šuplja kanta.

U većem smo problemu nego što smo mislili. Grozno. Trebalo bi hitno da menjamo sve vlasti, samo što nemamo zamenu, uopšte. Mislim da je jedini način smena političkih generacija, to uopšte nije na vidiku i u stvari se čovek pita kako da se izađe iz tog totalnog ćorsokaka, sada već totalnog ćorsokaka. Što mi tako slučajno da saznajemo da je Srbija juče prestala da finansira vojsku Republike Srpske? Što mi uzgred da saznajemo da postoje neke hladnjače pa sutradan to više nije medijski zanimljivo ili haški zanimljivo i do viđenja? Što mi da se borimo doživotno s tim pitanjem da li je Srebrenica postojala ili nije? Morao bi da postoji stvarno taj sistemski, precizno dokumentovan zahtev vlasti – ovo su činjenice, vi ove činjenice morate da verifikujete pred ovom javnošću. Ako vlast to ne uradi, može svako za sebe kod kuće misliti ovako ili onako, ali onda će stvarno biti ovako ili onako i onda će opet, naravno, onaj ko sedi i plače dok gleda “Krik iz groba” i dalje da nastavi da plače, onaj ko kaže ma ne, sve je to falširano, režirano i u stvari nepostojeće može i dalje da izvikuje potpuno slobodno sve to. Ovde nema moralnog repera, nema ni činjeničkog repera. Te činjenice plivaju po vazduhu i sad ko šta uhvati i kome se šta dopadne da vidi, da javno kaže, da javno sakrije, to čini – to je jedna potpuna neobaveznost sa bek-graundom od 300.000 pobijenih ljudi.

Mi nećemo da razgovaramo o srpskoj odgovornosti ili o srpskim zločinima nego generalno o zločinima, i nećemo kada se pominju žrtve da ih etnički identifikujemo ali ti su ljudi pobijeni zato što su bili to i to. I ne možeš ti njima oduzimati tu nacionalnost pogotovo zato što su oni iz tog razloga pobijeni. Drugog razloga nije bilo uopšte, je li? Dakle, daj da stanemo na zemlju i daj da vidimo taj sukob u njegovim formama tada postojećim, ne u našim današnjim fantazijama, u tim fantazijama koje zaista ubijaju svaku tragičnost događaja i ubijaju pri tom svaku odgovornost.

Nije bitan broj! Ama kako nije bitan broj, kako nije bitno ko je imao nadmoćnu vojnu silu, kako nije bitno gde je najviše pobijenih ljudi. I taj broj od 200.000, 300.000 ljudi. Niti znamo da li je 200.000 ili 300.000. To je 100.000 ljudi razlike. Koji su to ljudi, gde su ta imena, ko stoji iza tog broja, to uopšte nikoga ne zanima. Da zločinci budu kažnjeni, u redu, i šta smo onda uradili. Sada smo mi izručili Miloševića u Hag i možemo da se češkamo po stomaku i onda naravno u takvoj javnoj atmosferi može Đinđić da kaže – rejting Srbije će porasti jer ćemo imati još nekoliko izručenja. To je ta stvar koju je Tepavac svojevremeno bio napisao za Miloševića – nikada nismo rekli zašto ga tamo traže, stalno smo samo vikali da mi nećemo da ga damo. Stvarno, zašto ga tamo traže?

Sa Koštunicom je stvarno krajnje neprijatno gledati tu permanentnu retardaciju. To je čudo koliko čovek uporno samo ide natrag, natrag, natrag i nikako da se povrati a očigledno niko ga baš i ne ćuška da se povrati niti iko daje signal da ne može on to tako doveka, da je to završena priča, da će on biti maknut s tog mesta. I već bi morao biti, je li. “Meni se prevrće stomak od saradnje sa Hagom, ali mi moramo da sarađujemo.” Pa onda bolje da kažemo – ne mi nećemo da sarađujemo sa Hagom, neka košta šta košta – pa neka prestane da mu se prevrće i taj stomak, da nam lakne što je njemu sada odjedanput postalo dobro. Kada bi iko od njih, bilo Koštunica, bilo Đinđić, od tih glavnih političara izišao i kazao – jeste, tačno je, mi smo krivi za to i to i mi ćemo od sada do kraja sveta i veka obeležavati dan kada je Srebrenica pobijena. Neverovatno koliko je ovo jedna politička struktura koja uopšte nema predstavu o budućnosti. Katastrofalna politička ekipa, prosto katastrofalna. To je prava mera naše totalne nezrelosti. I stalno se čovek poziva na mlade ljude i njih obavezuje na nešto, u neku ruku stvarno ni krive ni dužne, samo zato što smo mi nesposobni da stvar obavimo.

Čujem danas da je Lojpur zvao Verana u Komisiju za sitinu, odgovornost i pomirenje. Dakle u jednom momentu oni hoće da počnu da kooperiraju. Zašto? Pa zato što je ta komisija bila pljuvana od početka pa do dana današnjeg. I neka se ne nadaju da će iko normalan da im uđe u tu komisiju.

Mi smo sada bili u Sarajevu gde se pavi novi časopis za ovaj naš region. GojkoTešić iz Instituta za književnost je sada bio prvi put u Sarajevu od 1991. godine. I sve vreme je samo jedno govorio – Ovamo treba da dolaze ekskurzije. I to bi stvarno ova vlast, da je neka, trebalo da radi. Da se deca vode da to vide. Mogla bi se napraviti lepa ekskurzija kroz Bosnu. Bosna je i dan danas razvaljena. Potpuno.

Mi moramo da prođemo kroz te ratove sami i iz početka. Mora da se napravi jedan, da tako kažem, srpski film o Srebrenici. Ne može da se napravi samo film o bombardovanju, mislim borbardovanje je tek završetak parade. Prosto se zgranete kada vidite te međudržavne posete, pa sve fino, pa privredna saradnja, pa gostovanje ovog pozorišta onamo i onog pozorišta ovamo. Ama ljudi, pa nije to prelepljeno selotejpom! Između 1986. do 2002. godine, nešto se događalo. Ne možeš da izigravaš da toga nema i da započinješ srećan, novi život na masovnim grobnicama. Neko će to uraditi, neko će nekako tu priču o masovnim grobnicama isterati do kraja. Ne vidi se u ovom trenutku ko i kako.

Bojim se da ovaj naš alternativni sektor prosto radi kao da mi želimo da ostanemo u getu. Kao da nikako ne bismo hteli da izgubimo neprijatelja unutar sopstvene sredine. Mi hoćemo da se odredimo kao jedino moralni. Svi vi ostali ništa ne kapirate, vi niste u stanju to da shvatite i pošto niste mi s vama nećemo ni razgovarati.

Čovek se samo kao neka ping-pong loptica odbija o različite zidove. A kada zađeš duboko u noć pa ti se sve čini potpuno beznadežnim, tada pomisliš – ma ne mogu više ništa, nemam više energije da mislim o bilo čemu, hoću samo da čitam ljubavnu poeziju. A sa druge strane se čudiš normalnom životu. Ja podržavam normalan život, nemamništa protiv. Ali ne vidim nigde mogućnost da se napravi zdrava veza između nečeg što je normalan život i onog što je rad na ovoj priči. I sam sebi izgledaš kao isterivač duhova, isterivač đavola. Ponekad pomislim da ću celog života biti egzorcistkinja a onda svane jutro i kažeš sebi da nema ničeg drugog, ništa drugo nije bitno. Pogotovo kada odeš u Bosnu.

U taksiju – tako lepo aprilsko veče, neka sitna kiša pada, drveće u cvatu – ja kažem taksisti: Divno je Sarajevo, Sarajevo vam je prema Beogradu kao Pariz. A taksista se okrene prema meni i kaže: Gospođo, ja ne vijerujem da je Sarajevo ljepše od Beograda.

Mirjana Marković: Jedino mi je nekako, kad ste rekli da je pala holandska vlada, to sam čula sinoć, evo jedino što mi dođe da vam kažem jeste da se nadam da će pasti i onaj zatvor u njenoj prestonici. U kom su inače za vreme Drugog svetskog rata, bili držani, bili hapšeni i streljani holandski rodoljubi koji su se borili protiv fašizma. Nadam se da će taj zatvor i taj tribunal u prestonici holandske države pasti tako definitivno. Ništa ne znam o sličaju Srebrenice, ne znam ni zašto je pala holandska vlada ako me već to pitate. To spada u korpus ličnih pitanja. To vam tako stvarno iskreno kažem.

Emisija Peščanik, 17.04.2002.

Peščanik.net, 17.04.2002.