Na izborima 2000. godine Koštunica je kandidovan kao kompromisno rešenje između onih struktura Miloševićevog režima koji su shvatili da ih Milošević sve ugrožava i tadašnje opozicije.

Mada je formalno pripadao opoziciji, Koštunica je, kao tvrdi nacionalista, podržavao ratnu politiku Miloševićevog režima, njegovu osnovnu spoljnopolitičku orijentaciju, ignorisao ratne zločine, bio ogorčeni protivnik “selektivne pravde” “lažnog, antisrpskog” Haškog tribunala, i sistematski se protivio bilo kakvim revolucionarnim promenama. Kao takav bio je najprihvatljiviji Miloševićevim strukturama.

Opozicija je, sa svoje strane, procenila da od svih potencijalnih kandidata iz njenih redova Koštunica ima najveće šanse, kao neka vrsta prelaznog, kompromisnog rešenja, kojim bi trebalo tek da počnu temeljne reforme.

I dok je Đinđić sa drugim strankama opozicije izveo revolucionarno raspoložene mase na ulicu, Koštunica je uz pomoć načelnika generalštaba i Ivanova na zatvorenom sastanku sa Miloševićem ovog uverio da mu je najbolji izlaz da odstupi. S obzirom na kasnije dogadjaje razumno je predpostaviti da su tom prilikom Miloševiću data uveravanja da se pitanje bilo kakve njegove odgovornosti neće postavljati (“neće biti revanšizma”). Koštunica je nastojao od prvog trenutka da smenu Miloševića predstavi kao usamljeni dogadjaj, kao redovnu, mirnu smenu vlasti, zalažući se za “kontinuitet i legalitet”, uz puno uvažavanje Miloševića kao “predsednika najveće opozicione stranke”.

Kao protivnik lustracije (“revanšizma”) Koštunica je nastojao da zaštiti bitne poluge starog režima (vojska, policija, službe bezbednosti) i osnove pravnog sistema (pre svega stari Ustav), istovremeno pružajući otpor reformskim naporima ostatka DOS-a i njegove vlade na čelu sa Đinđićem. Da čini, dakle, upravo ono zbog čega ga je Miloševićevo okruženje i prihvatilo kao kandidata.

Ovaj sukob Đinđić-Koštunica oko interpretacije 5-og oktobra obojio je politički ambijent Srbije od oktobra 2000. godine do 12.marta 2003. godine, kada je ubistvom Đinđića postalo jasno da nije Koštunica ta prelazna figura postmiloševićevske Srbije, več da je to Đinđić. Da Đinđić “ne može da prođe” u Srbiji, i da su snage Miloševićevog režima koje su podržale Koštunicu u stvari te koje su odnele pobedu.

Ako se pogledaju rezultati svih izbora održanih nakon toga može se uočiti da se, nakon atentata, glasovi koji su Koštunici “privremeno povereni na čuvanje” uredno vraćaju takozvanoj crveno-crnoj koaliciji (pretežno crnom delu). Rezultat: Koštunica konstantno opada, SPS se održava u životu, Srpska radikalna stranka raste. Koštunica je, dakle, poslužio kao posuda u kojoj su sačuvani glasovi Slobodana Miloševića. Na tome je i sam, aktivno, radio, najviše preko traženja podrške od SPS-a, ali još mnogo više sistematskim naporima “normalizovanja” radikala, koji su po njemu i njegovoj Novoj srpskoj političkoj misli “takođe demokratska stranka”. Koštunica je ispunio svoj zadatak.

Demokratska stranka za ovo snosi svoj deo odgovornosti, jer nije prepoznala ovu strategiju, već je iluzorno pokušavajući da “konstruktivno sarađuje” sa DSS-om i Košunicom, pomagala Koštuničinu mimikriju i zbunjivala političku javnost.

Poslednjim izborima opisan je pun krug. Toma Nikolić, radikali, primili su u nasledstvo neokrnjeni Miloševićev politički kapital iz 2000. godine. Da li je onda “sve isto samo njega nema” ?

Nije. Međutim, sve što je drugačije promenjeno je zaslugom Đinđićeve vlade u periodu od 2000. do 12. marta 2003. godine. Đinđić je zbog toga ubijen. Kasnije (Koštuničine) vlade nastojale su da ponište promene koje je Đinđić doneo, u mnogome su u tome i uspele, ali ono što je ostalo čini današnju situaciju drugačijom: dosta široka načelna orijentacija ka Evropskoj Uniji i početni, teško zaustavivi procesi pridruživanja.

Koštunica i njegovi saveznici neće odustati od pokušaja da sve većim okretanjem prema Rusiji i sabotiranjem saradnje sa EU i ovu tekovinu Đinđićeve vlade ponište. Šansu za to oni vide u proglašenju nezavisnosti Kosova. Euforija nastala nakon poraza Tome Nikolića na izborima možda je naivna i preuranjena. Vrlo brzo, već kod potpisivanja i ratifikovanja “malog sporazuma” sa EU, i donošenja “paketa mera” kojim Vlada treba da odgovori na gubirak Kosova, videće se da li je čaša do pola puna ili, naprotiv, dopola prazna.

 
Peščanik.net, 03.02.2008.


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)