Zahvaljujem se Prof. Prokopijeviću na brzom i iscrpnom odgovoru na pitanja iz mog članka, postavljena povodom teksta Obamino shvatanje ekonomije (Peščanik, 8.11.2008.).
Nažalost, ne mogu reći da među njegovim odgovorima (Obamino shvatanje ekonomije II, Peščanik, 12.11.2008.) pronalazim zadovoljavajuće pojašnjenje osnovne teze, iznesene i branjene s velikim uvjerenjem: “Pad berzi u SAD i razvijenim zemljama sveta pokazuje da su poslovni krugovi – sasvim različito od većine birača u SAD – vrlo razočarani Obaminom pobedom.”
Budući da sam naučnik (ne inženjer, kako je Prof. Prokopijević pogrešno razumio), teško mi je da prihvatim tumačenje bilo kog fenomena koje prenebregava kontekst u kom je dati fenomen uočen. A kontekst je takav da u poslednjih godinu i kusur, snažne dnevne promjene indikatora kakav je Dow Jones (DJI) ne predstavljaju nikakav izuzetak, te da je stoga prilično teško odvojiti signal (to jest, efekat za kojim tragamo) od šuma u pozadini (tj. onoga što se ionako događa).
Treba naglasiti da ja uopšte ne zastupam tezu kako je nemoguće da je pad DJI od 800 poena tokom 5. i 6. novembra (ne 1000, kako piše Prof. Prokopijević) bio uzrokovan izborom Baracka Obame, već da za to – zbog izuzetno snažnog šuma u pozadini potencijalnog signala – dovoljno dobrih argumenata nema.
Dobar argument za “Obama efekat” bio bi, na primjer, kada bi osnovni nivo DJI blaženo mirovao ili se nalazio u stabilnom i dugotrajnom usponu; u tom bi se slučaju daleko lakše doveli u uzročno-posljedičnu vezu promjene na berzi i ishod predsjedničnih izbora. Međutim, evo kako situacija zapravo izgleda:
Dijagram koji slijedi predstavlja kretanje DJI tokom prethodna dva mjeseca; nivo od 5. i 6. novembra označen je debelom crvenom linijom. Dakle, iako se vidi se kako je taj ”crveni” pad srazmjerno velik, on – čak i u relativno kratkom opsegu od nekoliko nedjelja – nipošto ne predstavlja izuzetnu ili najznačajniju promjenu.
Dakle, u sezoni opšteg pada berze (praktično neprekinutog od oktobra prošle godine), izuzetne skokovitosti krive i praktično neiscrpne ponude loših vijesti, mislim da je potencijalni efekat Obamine pobjede na berzu nemoguće odvojiti od osnovne nestabilnosti tržišta. U ovakvim uslovima, činjenica da je događaj A prethodio događaju B teško da može da bude dokazom bilo kakve uzročno-posljedične veze.
Pretpostavljam da se Prof. Prokopijević sa ovakvim viđenjem i dalje neće složiti. On insistira da se njegova analiza zasniva na “pretpostavkama” koje su ”neumoljive”. Možda je moj mozak previše izdresiran dugogodišnjom upotrebom naučnog metoda, ali mi se čini da univerzalno neumoljive mogu biti jedino činjenice, te da neumoljivost pretpostavki počinje i završava se u svijesti onoga koji pretpostavlja.
Kad rekoh “univerzalno”: Prof. Prokopijević s istim žarom zastupa uvjerenje da bi uvođenje univerzalnog zdravstvenog osiguranja u Americi bilo skupo i dugotrajno loše, dodajući kako “ni u evropskim zemljama svi ljudi i sva deca nemaju zdravstveno osiguranje.” To jednostavno nije tačno: praktično sve evropske zemlje praktikuju pomenuti sistem. Osim toga, problem osiguranja u Sjedinjenim Državama nije samo pitanje količine novca koju treba izdvojiti, već i reorganizacije zdravstvene zaštite same. U čitavom razvijenom svijetu, SAD za zdravstvo izdvajaju ubjedljivo najviše po glavi stanovnika, ne uspijevajući pritom da obezbijede osiguranje za punih 15% stanovništva, ali zato uspijevajući da zaostanu za Kanadom, Australijom i većinom zemalja EU po gotovo svim relevantnim parametrima. Osim što smatram da uskraćivanje zdravstvenog osiguranja svakom sedmom stanovniku jedne veoma bogate zemlje predstavlja moralnu izopačenost, čini mi se da stanje u SAD – kad se uporedi sa drugim bogatim zemljama – sa aspekta uloženog i dobijenog nije ništa drugo do jedan poslovni fijasko.
Mislim da je očigledno kako Prof. Prokopijević nastupa sa pozicije nekoga ko čvrsto vjeruje da sloboda tržišta treba da bude neprikosnovena, te kako ono što ne poravna čuvena Nevidljiva Ruka tako treba i da ostane. Stvarnost izgleda, međutim, mnogo komplikovanije: u dobu u kom se praktično svaka finansijska i mnoge druge transakcije pojedinca negdje bilježe, unose u matematičke modele i pretvaraju u nove strategije za sticanje profita u super-potrošačkom i gotovo po definiciji nadziranom društvu, opasnost od kontrole pojedinca od strane sistema (“Orvel”, u žargonu Prof. Prokopijevića) ne dolazi samo od države, već i od centara poslovne moći. Čak i da Hayek, Friedman i ostali prvosveštenici ideologije slobodnog tržišta “nikad nisu rekli glupost”, kao što Prof. Prokopijević tvrdi, pitanje je da li su, u svojoj golemoj mudrosti, uopšte mogli da uzmu u obzir današnji nivo privrednog razvoja, tehnologije i globalnog povezivanja.
Na kraju, kad već pomenuh ekonomiste koji nikad nisu izgovorili glupost: ako se, kao što kaže, Prof. Prokopijević trudio da uči od takvih, na osnovu čega je u fazi svog učenja mogao da razabere mudrace od ostrašćenih demagoga?
Možda se i tada radilo o jednoj neumoljivoj pretpostavci.
KRAJ
Peščanik.net, 13.11.2008.
