Teško je za poverovati, ali je tako – punih 65 godina nakon sloma Trećeg rajha, u Nemačkoj je prvi put postavljena izložba posvećena Adolfu Hitleru. U Nemačkom istorijskom muzeju u Berlinu otvorena je 15. oktobra postavka pod nazivom Hitler i Nemci: narod i zločin. Postavka će biti otvorena do 6. februara 2011. godine, a putnicima koji se zateknu u Belinu u ovom periodu izrazito je preporučujem. Evo i zašto.

Postavka prikazuje odnos između diktatora i onih kojima je vladao. Centralno pitanje kustosa odnosi se na pronalaženje pretpostavki Hitlerovog uspona na vlast i definisanje razloga zbog kojih je ideologija nacional-socijalizma postala široko prihvaćena sve do njenog sloma 1945. godine. Naročito jasno dominira upitanost o tome kako je bilo moguće da je veliki broj Nemaca aktivno podržavao naciste.

Postavka prati aktivnosti mladog Hitlera, daje opise zapaljivih govora kojima je punio sale, pre svega u Minhenu. Govori su bili nacionalistički, antisemitski i antiboljševički, a u njima je sebe predstavljao kao nemačkog Musolinija. Iako su njegovi nastupi bili intelektualno razočaravajući, brutalnošću koja je ličila na beskompromisnost osvojio je naklonost mnogih intelektualaca od kojih su neki, poput Ditriha Ekharta (Dietrich Eckhart), postali ideolozi nacizma. Potom se prikazuju prevratničke aktivnosti koje su vodile njegovom hapšenju i nastanku dela Mein Kampf, čija su prva dvotomna izdanja i izložena u naročitoj galeriji. Posebna pažnja posvećena je Hitlerovom dolasku na vlast. Autori pokazuju da nije bilo ničega posebnog u Hitlerovoj ličnosti, što bi nagoveštavalo mesiju koji dolazi da izvuče iz bede ceo narod. Ništa u njegovoj ličnosti nije govorilo da je predodređen da ostvari ogromnu moć. Kao mladić se nije izdvajao ničim posebnim, pa njegova moć ne može biti objašnjena naročitim personalnim karakteristikama, već pre svega društveno-političkim uslovima u kojima se Nemačka našla u međuratnom periodu.

U doba velike krize, Hitler je Nemcima nudio zaposlenje, napredak, prosperitet i obnavljanje izgubljenog nacionalnog ponosa i slave. On je upravljao strahovima i nadanjima i iskoristio ih je za sebe. Njegova diktatura počivala je na upravljanju masovnim entuzijazmom i rastućoj podršci, ali i na manje vidljivom, mada neprikrivanom mehanizmu represije – nasilju i ubistvima. Nacional-socijalistička propagnda je firera slikala bojama rezolutnog i harizmatskog vođe nacije, dok se iza fasade, a kasnije i otvoreno, pojavljivao fanatizam i brutalnost. Tehnologija vladanja vodila je ka uništenju struktura države i diktaturi koja je počivala na rasizmu. Naročito uznemirujući čine se opisi „eutanazije“ i drugih načina ubijanja stotina hiljada ljudi koji se nisu uklapali u Hitlerovu vizihu hiljadugodišnjeg rasnog carstva. Na jednoj od fotografija se vidi proces ubijanja Jevreja izduvnim gasom u autobusu na putu do masovne grobnice. Ta slika je izrazito jaka asocijacija na mehanizam ubijanja Jevreja iz koncentracionog kampa na Starom sajmištu u Beogradu. Neprestano usavršavanje ovog sistema masovnog ubistva, koje nije prestalo do samog kraja rata jasno ukazuje na to da je rasno ludilo bilo ključna komponenta nacional-socijalističke ideologije. Ono se kao virus širilo okupiranom Evropom, odnoseći milione života i deleći ljude na zločince, žrtve i posmatrače.

Šest i po decenija kasnije, Nemačka ni po čemu ne liči na ono što je nacional-socijalizam od nje napravio. Međutim, vreme koje je proteklo ne svedoči samo o dubini ove transformacije, već i o kontinuiranom preispitavanju i samokritičnosti celog naroda u pogledu uloge koju je imao u stvaranju zločina. Nisu Nemci, kako se to često tumači, opsednuti krivicom. Naprotiv, kultura sećanja na najgroznije periode nemačkog dvadeseog veka proizvod je rešenosti da se nešto slično nikada ne ponovi. Ova izložba, koja je svakako deo tog pregnuća, nama u Srbiji bi mogla biti naročito poučna zbog našeg iskustva devedesetih godina 20. veka. Dve decenije po izbijanju ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a više od deset godine nakon rata na Kosovu, Srbija nema snage za elementarno preispitivanje sopstvene uloge u izbijanju rata i odgovornosti za zločine počinjenje tokom devedesetih. Prevladava kultura samosažaljenja, negovanje kulta žrtve, poricanje tuđih patnji. Srbija više nalikuje na Nemačku nakon Prvog svetskog rata – ponižena, uvređena zemlja fasadne demokratije ispod koje ključaju predpolitičke strasti. Neprihvatanje očiglednog i nemoć da se jasno govori o devedesetim godinama izoluje Srbiju ne samo od suseda i Evropske unije, već i od bazičnih vrednosti na kojima treba da počiva savremeno društvo. Trežnjenje će, naravno, neminovno doći, kao što je došlo i u Nemačkoj, koja je svojevremeno bila potopljena u Hitlerovom kultu ličnosti. Pitanje je samo koliko će vremena biti izgubljeno.

  • Izložba

 
Peščanik.net, 18.10.2010.