Belgija je u opasnosti da se raspadne. Više od šest meseci zemlja nije mogla da formira vladu koja može da ujedini frankofonske Valonce (32 odsto) i Flamance koji govore holandski (58 odsto). Belgijski monah Albert II očajnički pokušava da spreči svoje podanike da razbiju državu.

Osim kralja (koji bi mogao da izgubi posao), kome je do toga stalo? Pre svega, Valoncima. Mada su Belgijanci koji govore francuski započeli evropsku industrijsku revoluciju u 19. veku, oni sada žive u zaostalom pojasu kome su potrebne federalne subvencije, a čiji značajan iznos dolazi od poreza što ih plaćaju bogatiji Flamanci koji kontrolišu visoku tehnologiju. Stalo je i šačici desničarskih holandskih sanjalica, jer oni imaju viziju ujedinjavanja belgijske Flandrije sa holandskom domovinom. Nažalost po njih, međutim, Flamanci nemaju takvih želja. Belgija je i postala nezavisna država 1830, upravo da bi oslobodila katoličke Flamance i Valonce od položaja podanika druge klase u protestantskoj holandskoj monarhiji.

Možda bi sve nas ovo trebalo bar malo da se tiče. Ono što se događa u Belgiji je neobično, ali nije usamljen slučaj. Česi i Slovaci su se već razišli, kao što su to učinile i različite nacije Jugoslavije. Mnogi Baski voleli bi da se odvoje od Španije, kao i mnogi Katalonci. Korzikanci bi voleli da se reše Francuske, a mnogi Škoti Britanije.

Naravno, tu je i tibetanski problem u Kini, čečenski problem u Rusiji i tako dalje. Nema nikakve sumnje da bi neki od ovih naroda savršeno dobro mogli da prežive i sami. Ali istorija izgleda sugeriše da je kumulativni efekat država koje se raspadaju retko kada pozitivan.

Belgijski separatisti vole da kažu da Belgija nikad nije bila prirodna nacija-država, već incident istorije. Ali to je slučaj i sa mnogim drugim državama, verovatno većinom. Incident u slučaju Belgije se obično smešta u rani 19. vek, kao rezultat kolapsa Napoleonovog evropskog carstva i holandske arogancije. Mogao bi se locirati i u 16. stoleće, kada je habsburški imperator zadržao južnu Holandiju (današnju Belgiju), dok su se protestantske severne provincije odvojile.

Kako god bilo, nacije-države često su bile formirane u 18. i 19. veku da zastupaju zajedničke interese koji su prelazili preko kulturnih, etničkih, lingvističkih ili verskih razlika. Tako se dogodilo u Italiji i Britaniji, ne manje nego u Belgiji.

Sadašnji problem je da interesi više nisu isti, ili nisu zajednički. Evropska unija, koja aktivno zastupa regionalne interese, oslabila je vlast nacionalnih vlada. Zašto se oslanjati na

London, kažu Škoti, ako Brisel nudi veće prednosti.

Kada zajednički interesi više ne preovlađuju, jezik i kultura počinju da postaju važniji. Jedan od razloga zašto se flamanski Belgijanci bune je to što Valonce smatraju gotovo strancima. Većina flamanskih čitalaca ne čita listove i romane na francuskom jeziku, i obrnuto. TV stanice su odvojene. A odvojene su i škole, univerziteti i političke partije.

Slično tome, severni Italijani ne vole što se njihov poreski novac koristi za pomoć jugu, ali oni bar još imaju jedan zajednički jezik – više ili manje, kao i TV zvezde, nacionalni fudbalski tim i Silvija Berluskonija. Belgijanci imaju samo kralja koji je, kao i većina evropskih monarha, nemačkog porekla.

I još jednom, zašto ovo treba da bude važno? Zar ne osećamo simpatiju za Tibetance u njihovoj borbi za slobodu? Zašto i Flamanci ne bi pošli svojim putem?

Ali druga je stvar podržavati narod koji trpi represiju autoritarne vlade. Tibetanci su i u opasnosti da izgube svoju kulturu. Više uznemirava kada ljudi izaberu da razbiju nacije-države zato što odbijaju da dele svoje bogatstvo iz lingvističkih ili etničkih razloga.

Ako flamanski građani ne žele da njihovi porezi idu Valoncima, šta da se radi sa pomoći nezaposlenim imigrantima iz Afrike, čiji su veliki deo Belgijanci nekada posedovali i eksploatisali kao glavni izvor svog prosperiteta? Ne treba da iznenađuje to što je Flamanska nacionalistička partija (Vlaams Belang) takođe neprijateljski raspoložena prema imigrantima.

Zato bi sudbina Belgije trebalo da interesuje sve Evropljane, naročito one koji Uniji žele dobro. Jer ono što se sada događa u Belgiji može na kraju da se događa i na nivou kontinenta.

Zašto, na primer, bogati Nemci treba da nastave da usmeravaju svoj poreski novac da bi pomogli Grcima ili Portugalcima? Teško je održavati bilo koji demokratski sistem, bilo na nacionalnom ili evropskom nivou, bez osećaja solidarnosti. Bolje je ako se on zasniva na nečemu dubljem nego što su zajednički interesi: jeziku, osećaju zajedničke istorije, ponosu zbog kulturnih dostignuća.

Evropski identitet je još daleko od toga da bude čvrst. Možda građani Belgije više nemaju dovoljno zajedničkog, i Flamancima i Valoncima bi bilo bolje ako se razvedu. Treba se nadati da neće biti tako. Razvodi nikad nisu bezbolni. A etnički nacionalizam oslobađa emocije koje su gotovo uvek neželjene.

Znamo šta se događalo kada su evropsku politiku u prošlosti definisale teorije krvi i tla. I ako to nije nameravala, EU sada izgleda ohrabruje upravo one snage koje je posleratno evropsko jedinstvo trebalo da obuzda.

 
Danas, subota-nedelja, 9-10.08.2008.

Peščanik.net, 10.08.2008.