Kosovo

U prvim godinama novoga milenija, na Kosovu – srpskoj pokrajini i najslabije razvijenom dijelu nekadašnje Jugoslavije – svjedoke ušutkava nasilje, strah i siromaštvo. Kako pronaći svjedoke i procesuirati ratne zločince u zemlji gdje je stanovništvo traumatizirano i razočarano, gdje ljudi još uvijek nisu sahranili svoje mrtve, gdje ne funkcionišu pravne institucije, gdje još uvijek vladaju drevni zakoni krvne osvete (lex talionis), koje je opisao Homer u grčkim antičkim tragedijama, gdje Ujedinjene nacije (UN) i druge međunarodne institucije pokušavaju, uz skromna sredstva, rekonstruisati red i mir, gdje se vođe lokalnih kriminalnih grupa samoproglašavaju herojima naroda-žrtve i u nastojanju da osvoje vlast koriste nasilje da bi se oslobodili konkurencije?

U proljeće i ljeto 1999. godine, Vojska i srpska policija pokrenuli su akciju totalnog etničkog čišćenja albanskog stanovništva sa Kosova. Srpske borbene jedinice su išle od sela do sela, od grada do grada i ubijale i palile sve pred sobom. Iz kuća su bježali albanski građani, seljaci, trgovci, profesori, ljekari, majke, očevi, starci u invalidskim kolicima, djeca u naručju roditelja…

Taj progon stotina hiljada kosovskih Albanaca je bio kulminacija decenijskih sukoba i etničke napetosti, koji su imali korijene u davnoj prošlosti. Međutim, ta davna prošlost je bila ništa drugo do samo patetični alibi za počinjene zločine. Mnogi Srbi, ali sigurno ne svi, smatraju Kosovo „svetom zemljom“, jer se tu nalaze srpski srednjevjekovni manastiri i zato što je tu u 14. vijeku imao prijestolnicu jedan srpski vladar.

Zločini OVK

Međutim, terorističke akcije srpske Vojske i policije izazvale su efekat suprotan onom koji su očekivali – povećavao se broj pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), kojoj se masovno pridružuju mladi kosovski Albanci. Komandanti ove vojne formacije reorganizuju jedinice i vrše kontranapade. U Tužilaštvo pristižu informacije o umiješanosti nekih kosovskih vođa u ratne zločine protiv Srba, Roma, Muslimana i drugog nealbanskog stanovništva, koje OVK optužuje za izdaju.

Dolaze nam podaci da su lideri OVK u toku 1998. i 1999. godine zarobili na stotine Srba i Roma, kosovskih Albanaca i pripadnika drugih etničkih grupa. Neki od zarobljenika su držani u logorima-štalama, neki su mučeni i ubijeni, a jedan dio je jednostavno nestao.

Tužilaštvo je došlo do informacija da su pripadnici OVK koristili silu i zastrašivanje da bi natjerali

Rome i Srbe da napuste svoje kuće i sela, a oni koji su ostali su ubijeni. Takođe smo dobili podatke da je OVK koristila zarobljenike kao ljudski štit.

Stizale su i vijesti o masovnim ubistvima na obali jednog jezera, o transportu zatvorenika i tijela ubijenih u susjednu Albaniju.

Nakon mog dolaska u Prištinu u novembru 1999. godine, Nataša Kandić je predala Tužilaštvu izvještaj u kojem su identifikovane 593 nestale osobe. Ti Srbi, Romi, Crnogorci i Muslimani su nakon 12. juna 1999. godine, kada su na Kosovu razmještene snage KFOR-a, jednostavno nestali.

Načini na koje su ovi ljudi nestajali bili su čudni. Ukazivali su na to da se nije radilo o uobičajenim odmazdama koje se dešavaju nakon sukoba. Najveći dio nestalih poticao je iz oblasti gdje nisu zabilježene velike borbe.

U vrijeme NATO bombardovanja je nestao i veliki broj vojnika jugoslovenske vojske, ali i 1.500 kosovskih Albanaca. Još 300 kosovskih Albanaca je nestalo u drugoj polovini 1999. i tokom 2000. godine.

Za vrijeme moje prve posjete Beogradu u januaru 2001. godine, srela sam se sa porodicama ljudi nestalih na Kosovu. Predsjednik udruženja koje je te porodice okupljalo, Ranko Đinović, obavijestio me je o situaciji. Imao je i informacije o kriminalnim radnjama pripadnika OVK. Ti podaci su uključivali i svjedočanstva o otmicama ljudi, žena i djece, od kojih je dvije trećine kidnapovano nakon dolaska KFOR-a na Kosovo.

Đinović je optužio političkog vođu OVK Hašima Tačija i njenog komandanta Agima Čekua – da su odgovorni za ove otmice. Đinović mi je predočio spisak od 200 osoba umiješanih u otmice, koji je sačinilo njegovo udruženje, uz tvrdnju da su sve te osobe članovi OVK. Zamolio me je da te slučajeve ispitamo. Odgovorila sam mu da na tome već radimo i zamolila ga da interveniše kod jugoslovenskih vlasti da podrže proširenje mandata Suda kako bi mogao da ispita navode o tim zločinima.

Najveći broj članova porodica otetih je u to vrijeme još uvijek vjerovao da su njihovi bližnji još uvijek živi, iako nikakav zahtjev za razmjenom ili otkupninom nije dolazio.

Prodaja organa

Nakon toga, predstavnici i istražitelji UNMIK-a su Tužilaštvu proslijedili informacije koje su dobili od pouzdanih novinara, koji su tvrdili da su kosovski Albanci u proljeće i ljeto 1999. godine kamionima transportovali otete osobe u sjevernu Albaniju. Te osobe su prvo bile zatvorene u barakama u okolini gradova Kukes i Tropoje. Prema izjavama novinara, dio zarobljenika – mlađih i fizički jačih – nije bio maltretiran.

Ti ljudi su bili dobro hranjeni, ljekari su ih redovno pregledali, da bi nakon toga bili prebačeni u Burrell i okolinu, između ostalog i u jednu baraku koja se nalazila iza jedne „žute kuće“. Novinari su tvrdili da je u jednoj od soba te „žute kuće“ bila operaciona sala, gdje su hirurzi zatvorenicima oduzimali organe. Ti organi su, zatim, po svjedočenju novinara, slani, preko aerodroma Rinas kod Tirane, u hirurške sale po inostranstvu, gdje su bili transplantirani pacijentima koji su za te organe platili.

Jedan od ljudi koji su nam te informacije dali je lično učestvovao u jednom od transporta organa na aerodrom Rinas. Nekim žrtvama je oduziman samo jedan bubreg.

Nakon operacije žrtve su držane u baraci, do momenta kada bi im bili oduzeti i drugi vitalni organi. Tako da su neki od tih ljudi unaprijed znali šta ih čeka i – prema svjedočenju – molili čuvare da ih ubiju odmah. Među zatvorenicima su bile i žene, otete na Kosovu, u Albaniji, Rusiji i drugim okolnim zemljama.

Neki svjedoci su tvrdili da su lično učestvovali u ukopavanju tijela ubijenih u dvorištu „žute kuće“ ili na obližnjem groblju. Prema tvrdnji svjedoka, te operacije uzimanja organa su se vršile uz znanje i saradnju viših oficira OVK. Istražitelji Suda su utvrdili da su informacije dobivene od novinara koherentne i da potvrđuju ono sto je Sud direktno utvrdio.

„Materijal Suda doduše ne sadrži konkretne podatke vezane za Albaniju, ali izjave svjedoka i drugi materijal koji posjedujemo potvrđuje i dopunjava navedene podatke“, stoji u jednom izvještaju vezanom za ovaj slučaj.

Svi oni koje su svjedoci naveli kao osobe držane u kampovima u Albaniji u toku ljeta 1999. godine, bili su vođeni kao nestale osobe i nikada nisu pronađeni. Preporuke su bile jasne:

„Imajući u vidu ekstremno tešku prirodu ovih slučajeva, činjenicu da nijedno tijelo tih žrtava OVK nije pronađeno na Kosovu i imajući u vidu da su ti zločini počinjeni od strane jedinica kojima je komandovao srednji i visoki kadar OVK, ovaj slučaj mora biti istražen temeljno i precizno od strane profesionalaca i stručnjaka“.

Istraživanje zločina OVK je bilo mnogo komplikovanije nego istraživanja koja smo vodili u ostatku bivše Jugoslavije. U junu 1999. godine Kosovo nije imalo vlastitu policiju, a NATO i UNMIK su nerado pristajali da obavljaju tu funkciju.

Kosovski zvaničnici nisu imali dovoljnu moć na Kosovu da bi stručnjacima Suda mogli da pomognu da dođu do dokaza i svjedoka. Jako mali broj Albanaca na Kosovu je bio spreman da svjedoči ili da dá informacije o zločinima počinjenim od strane OVK, a i taj

mali broj je morao da bude zaštićen, što je u nekim slučajevima značilo prebacivanje cijelih porodica u treće zemlje.

Kosovski Albanci su ekstremno zatvoreno društvo, u čijim klanovima još uvijek postoji krvna osveta, tako da su se oni koji bi htjeli da svjedoče bojali odmazde. Svjedoci srpske nacionalnosti su pobjegli u Srbiju ili u Crnu Goru.

Ali Milošević i srpske nacionalističke vođe, da bi zaštitili sebe i pripadnike srpske vojske i policije od eventualnih optužbi, nisu dozvolili istražiteljima Suda da razgovaraju sa srpskim žrtvama o zločinima OVK.

Sigurna sam i da su se neki članovi UNMIK-a i KFOR-a plašili za vlastiti život i živote svojih kolega. Vjerujem i da su se i neke sudije Haškog tribunala plašile osvete Albanaca.

Nekažnjavanje tih zločina je posljedica oklijevanja i straha da se primjeni zakon.

U oktobru 2000. godine sam se ponovo susrela sa šefom UNMIK-a Bernardom Kouchnerom, koji me je informisao da su UNMIK i KFOR uznemireni zbog spekulacija lokalne štampe da je Sud podigao tajne optužnice protiv Hašima Tačija, Agima Čekua i još nekih vođa OVK. UNMIK i KFOR su smatrali da su Tači i Čeku velika prijetnja sigurnosti članova međunarodne misije, odnosno da su opasnost za mirovnu inicijativu u cjelini.

Teoretski, Tači i Čeku su bili u stanju da podstaknu nemire u Makedoniji i na jugu Srbije, kao i u drugim dijelovima regiona gdje postoji albanska manjina.

U toku 2002. godine, već je bilo jasno da istraživanje Suda o nasilju na Kosovu nailazi na opstrukcije i probleme slične onima sa kojima se suočavao UNMIK u naporima da procesuira stotine pripadnika OVK nižeg ranga optuženih za ratne zločine.

Prilikom moje posjete Vašingtonu 18. marta 2002. godine podsjećam američku administraciju da je Kancelarija tužioca podnijela jedan broj zahtjeva za pomoć od kritične važnosti u utvrđivanju odgovornosti OVK za ratne zločine i da, uprkos našim nastojanjima, još ništa nismo dobili:

„Ako želimo da proces utvrđivanja pravde dobije podršku u Srbiji, moramo otkriti i procesuirati i zločine OVK. Nepravda je sjeme budućih ratova“, rekla sam.

Amerika je, kroz vojnu kampanju NATO-a, pružila odlučujuću vojnu podršku OVK. Plašila sam se da Vašington, uprkos verbalnoj podršci Sudu, neće biti saglasan sa optužbama protiv lidera OVK, jer bi to moglo zakomplikovati napore međunarodne zajednice da uspostavi nove institucije vlasti na Kosovu, kao i da odgodi datum premještanja američkih trupa sa Kosova u Afganistan ili na druge frontove gdje su se borili sa Al-Kaidom.

U novembru 2003. godine, nakon mog puta u Vašington, čak i Nataša Kandić mi kaže da ne može pomoći istražiteljima Suda u pronalaženju Albanaca koji su spremni da svjedoče o zločinima počinjenim od strane Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), čijem je vrhu, pored Tačija i Čekua, pripadao i Ramuš Haradinaj, koji se istakao kao komandant OVK u zapadnim dijelovima Kosova koji graniče sa Albanijom.

Nataša Kandić mi je rekla da svjedoci odbijaju da govore čak i sa članovima organizacija za ljudska prava.

Oteti Srbi

Kasnije tog dana sam informisala srbijanskog premijera Nebojšu Čovića da Tužilaštvo ima namjeru da, zajedno sa UNMIK-om i drugim međunarodnim organizacijama, istraži dva mjesta na kojima su se navodno desili zločini OVK. Jedno od tih mjesta bilo je blizu jezera Radonjić, identifikovano kao moguće stratište zarobljenih Srba, Roma i drugih nealbanaca.

Čović mi je rekao da će mi dati spisak 196 mogućih mjesta egzekucije, koji je godinu dana ranije predao UNMIK-u, međutim još uvijek nije bilo nikakvih rezultata. Takođe je tražio da podstaknemo UNMIK i KFOR da nam pruže više podataka o zarobljenima i nestalima.

Isto tako mi je rekao da je pesimista kada se radi o izboru novog šefa UNMIK-a – Nijemca Michaela Steinera. Upozorio me je da Steiner može pokušati da nas savjetuje da ne podižemo optužnice protiv kosovskih Albanaca, kao i da će sami kosovski Albanci pronalaziti razne vrste objašnjenja. “Govoriće vam sve ono što želite da čujete”, rekao mi je Čović.

Nakon toga smo Čović i ja imali težak susret sa porodicama nestalih i otetih na Kosovu. Pitanja koja su ti ljudi postavljali su bila legitimna.

Zašto im Sud ne pruža informacije o njihovim nestalima?

Zašto Sud nije uspio da nađe masovne grobnice?

Zašto još nisu nađena mjesta gdje su oteti držani u zarobljeništvu?

Zašto Albanci, za koje je utvrđeno da su učestvovali u otmicama, nisu procesuirani?

Porodice nestalih i otetih nikome nisu vjerovale, pa čak ni srpskoj vladi. Staviše, rekli su da su više i bolje sarađivali sa porodicama nestalih kosovskih Albanaca. Rekla sam im da radimo sve što možemo, da od KFOR-a i UNMIK-a tražimo punu saradnju, ali da ipak ne možemo ispitati sve počinjene zločine. Znala sam da ih moj odgovor nije zadovoljio.

Moji savjetnici i ja smo imali sastanak sa kosovskim premijerom Bajramom Rexhepijem. Naš cilj je bio da osiguramo saradnju lokalnih vlasti prije nego što Sud objavi optužbe protiv kosovskih Albanaca. Rekla sam Rexhepiju da je uloga kosovskih vlasti da objasne narodu da zločini i zločinci, na svim stranama, moraju biti kažnjeni.

Rexhepi je dobro znao da su pohvale i komplimenti najbolji način da se stvori paravan za nerađenje onoga što se od njih očekuje. Hvalio je mene, hvalio je Sud, hvalio je ono što smo radili i uradili. Dodao je da niko nije iznad zakona i da će kosovskim Albancima to biti jednostavno objasniti.

Podvukao je da se najveći broj kosovskih Albanaca borio u redovima OVK za nezavisno Kosovo, a ne radi toga da bi ubijali. Tvrdio je da su zločini počinjeni od strane kosovskih Albanaca u svari djelo pojedinaca i da su različiti od zločina koje su počinili Srbi:

“Ja sam sám bio sanitetski komesar u OVK i nisam primijetio da su kršeni zakoni i običaji rata. OVK je ratovala samo protiv ljudi u uniformi”.

Po njemu, nijedan komandant OVK ne bi trebao da odgovara za ubistva i otmice koje su počinili njegovi potčinjeni. Rekla sam mu da naši stručnjaci imaju problema pri obavljanju svog posla, da su potencijalni svjedoci uplašeni, da im se prijeti, da se toliko plaše da govore o onome što su radili pripadnici OVK da čak odbijaju da potvrde prisustvo OVK u određenim zonama Kosova.

Rexhepi mi je rekao da ga to ne iznenađuje, jer je lokalna policija još uvijek neefikasna, te da je sukob srušio sve tabue.

U toku ljeta 2002. godine problemi Kancelarije tužioca u prikupljanju dokaza dovoljnih za podizanje optužnica se nastavljaju.

Posjeta “žutoj kući” u Albaniji

Mnoge žrtve OVK-a bili su stari ljudi, koji su ostali sami u selima nakon što su drugi pobjegli. Stručnjaci su ispitali oko 30 leševa nađenih u blizini jezera Radonjić.

Analizom DNK utvrđen je identitet samo osam osoba. Još uvijek nemamo dokumenata koji objašnjavaju strukturu OVK, nedostaju svjedoci.

Ponovo sam u Prištini 22. Oktobra 2002. Novi komandant KFOR-a je italijanski general Fabio Mini. Uvjerava me da su njegove snage spremne u svakom momentu da uhapse bilo kojeg optuženika Haškoga suda. Kao i njegov predhodnik, i general Mini nema potpuno povjerenje u UNMIK.

“Sa UNMIK-om treba sarađivati u posljednjem momentu”, kaže. Zatim se šali na račun tijesnih veza između nekih članova UNMIK-a i bivših lidera OVK. “Kada prvi budu uhapšeni, vidjećemo mnoge lokalne lidere kako idu na odmor uz pratnju Amerikanaca.”

Nekoliko mjeseci kasnije istrazivači Suda su došli u centralnu Albaniju da posjete takozvanu “žutu kuću” koje su svjedoci identifikovali kao mesto gdje su zatvorenici ubijani tako sto su im vađeni vitali organi. U pratnji istražilaca su novinari i jedan albanski sudija.

Sada je kuća obojena u bijelo: vlasnik tvrdi da nije nikada bila okrečena drugačije, čak i kada istražioci otkriju tragove žute boje ispod naslage kreča. Istražioci su pronašli gazu, jednu iskorištenu injekciju, dvije plastične kese za infuziju, prazne boce lijekova među kojima i jedan lijek koji se obično koristi u hirurškim intervencijama. Korištenje jedne hemijske supstance otkriva kapljice krvi na zidovima i podu u jednoj sobi u unutrašnjosti kuće.

Vlasnik nudi razna objašnjenja za tragove krvi. Prvo tvrdi da se njegova žena porodila u toj sobi, a kada žena kaže da su djeca rođena nad drugom mjestu, vlasnik tvrdi da su u toj sobi klali životinje za Bajram.

Zaključak koji se može izvući iz onoga što smo utvrdili na licu mesta je mučan. Međutim, priče o ubistvu zatvorenika da bi im se uzeli organi za transplataciju, kruže u mnogim konfliktnim područjima, ali se rijetko nađu konkretni dokazi koji mogu da dokažu ili opovrgnu ove priče koje su dio “gradskih legendi”.

Injekcije, kese za infuziju, prazne bočice lijekova su svakako dokazni material, ali kao takvi su nedovoljni za optužbu. Istražioci nisu u stanju da utvrde da li su tragovi krvi ljudskog ili životinjskog porijekla. Svjedoci nisu otkrili poziciju zajedničkih grobnica eventualnih žrtava, tijela nismo pronašli.

Naša misija nije uspjela ubijediti niti jednu osobu iz tog mjesta da bi nam pružila pouzdane podatke. Novinari su od početka odbili da otkriju svoje izvore, a ni naši istražioci nisu uspjeli da ih otkriju. Postoje i ostali problemi kao što su datumi navodnih otmica, prebacivanje žrtava preko granice, kriminalne radnje koje su se odigrale u Albaniji.

Lokalni albanski tužilac otkriva još jednu dimenziju problema: “hvali se” da je imao rođake koji su se borili sa OVK. “Ovdje nema grobova Srba. Ali ako su ih transportovali preko granice Kosova i ako su ih ubili, imali su pravo”, kaze tužilac.

Na kraju su tužilac i istražioci Suda koji su proučavali slučaj umiješanosti OVK u otimicu i ubistva nealbanaca na Kosovu, odlučili da nema dovoljno dokaza za podizanje optužbe. Bez svjedoka, bez načina da se oni nađu i identifikuju, bez tijela eventulanih žrtava i bez dokaza da je u tako nešto bio umiješan vojni vrh OVK, svi putevi dalje istrage su zatvoreni.

Ta obaveza ostaje UNMIK-u i lokalnim kosovskim vlastima, da možda u saradnji sa srpskim kolegama nastave istragu i ako je moguće, kazne počinioce.

Prve optužbe protiv OVK

Zahvaljujući pomoći UNMIK-a, 27. januara 2003. godine, Sud je objavio prve optužnice za zločine koje su počinili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Optužnice su se odnosile na četiri Albanca za koje je utvrđeno da su od maja do kraja jula 1998. godine oteli najmanje 35 civila (Srba i Albanaca sa Kosova) i držali ih u nehumanim uslovima u improviziranim logorima u selu koje je služilo kao baza OVK.

Prema optužbi, Fatmir Limaj, koji je u međuvremenu postao član kosovskog parlamenta, i još dvojica članova OVK, Haradin Bala i Isak Musliu, maltretirali su i mučili zatvorenike. Najmanje 14 zarobljenika je ubijeno u improviziranom logoru i još 10 u okolnim brdima, nakon što se OVK povukla pred napadom srpskih snaga.

KFOR je bez problema uhapsio Balu i Musliua. Fatmir Limaj je, međutim, kako mi je javio jedan pripadnik KFOR-a, odletio u Sloveniju na skijanje, zajedno sa svojim poslovnim partnerom Hashimom Thačijem. Bila sam van sebe od bijesa.

KFOR je bio obaviješten o optužnici protiv Limaja, međutim, on je bez problema otišao sa Kosova. Nije pobjegao pod lažnim imenom, već je glatko prošao sve kontrole i odletio u Sloveniju.

Zahtijevala sam od međunarodne zajednice da ne dozvoli da Fatmir Limaj izbjegne pravdu i da zauzme mesto uz Ratka Mladića i Radovana Karadžića – optuženike koji su još uvijek na slobodi.

Nakon nekoliko dana, slovenačke vlasti su uhapsile Limaja u jednom skijaškom centru. Limaj se predao vrteći glavom, smješkajući se i tvrdeći da se radi o nesporazumu.

Kada je Sud objavio optužnicu protiv Limaja, počelo je nasilje nad svjedocima zločina počinjenih od strane OVK. Krajem 2002. godine, jedan broj Albanaca je svjedočio u postupku pred lokalnim sudom protiv bivših članova OVK optuženih da su podvrgli zarobljenike torturi.

Među optuženima je bio i Daut Haradinaj, brat Ramusha Haradinaja, bivšeg komandanta OVK. Sud je osudio Dauta Haradinaja i još četvoricu njegovih kolega zbog zatvaranja i ubistva četiri Albanca 1999. godine.

Jedan od svjedoka, Tahir Zemaj, takođe bivši pripadnik OVK, ubijen je 4. januara 2003. godine. Na njega je pucano iz auta, na ulicama Peći. Atentatu su prisustvovale najmanje četiri osobe. Ubijena su i druga dva svjedoka u tom procesu – Sadik Musaj i Ilir Selimaj.

Nakon što je lokalna policija, uz pomoć UNMIK-a, apelovala na svjedoke atentata na Zemaja, na stanicu milicije u Peći je ispaljena je protivtenkovska granata. I drugi svjedoci su bili izloženi pokušajima ubistva, među njima i Ramiz Murici, koji je izjavio novinarima da optuženi naređuju odmazdu prema onima koji se usude da svjedoče.

Kancelarija tužioca je zahtjevala od UNMIK-a da pošalje kopiju izvještaja o atentatu na Zemaja. Poslali su nam sve izuzev jednog dokumenta. Naime, Zemaj je pripadnicima UNMIK-a navodno rekao da ako ga neko ubije, za to će biti kriv Ramush Haradinaj i još jedna osoba.

Tim koji je istraživao optužbe protiv Limaja me je obavijestio da svjedoci odbijaju da govore. Oni koji su već svjedočili, odbili su da se pojave na sudu. U junu 2004. godine jedan čovjek i njegov sin su pokušali da zastraše dvije osobe koje su pristale da svjedoče u slučaju Limaj. Basim Begaj i njegov sin su zaustavili na ulici zaštićenog svjedoka (B2) i optužili ga da je kriv što je njihov ujak, Isak Musliju, u zatvoru. Nasilje su spriječili prolaznici.

Otac Isaka Musliu se svjedoku B2 izvinio i rekao mu da ga je sin zvao iz zatvora šest puta tražeći da svjedoku B2 kaže da ne svjedoči.

Početkom septembra 2004. godine, dva mjeseca prije početka procesa, Beqa Beqaj se obratio rođaku drugog zaštićenog svjedoka (B1), kojeg su mučili i koji je preživio dva pokušaja atentata, kao i masakr u kojemu su mu ubijena oba roditelja. Beqaj mu je rekao da će mu Musliu pokloniti zemlju ako odbije da svjedoči.

Krajem septembra se Beqa Beqaj ponovo obratio rođaku zaštićenog svjedoka B1, u ime Fatmira Limaja i Isaka Musliju, sa upozorenjem da povuče svoju izjavu. Policija je kasnije presrela telefonski razgovor u kojem je Beqaj svjedoku B1 rekao:„Reci da nemaš ništa da kažeš protiv Fatmira Limaja i Isaka Musliu“.

Tokom procesa Limaju, i drugi svjedoci izjavljuju pred tužiocem da su i njima prijetili. Neki su dobili pismene prijetnje, nekima su prijetili telefonom, a neki su čuli pucnjave blizu svojih kuća. Neki su rekli da su im lokalni policajci pretresli kuće i pratili njihovu djecu. Jedan je tvrdio da je vidio crveno svjetlo (snajpera) upereno na lice njegove žene.

Na jednog svjedoka je pucano iz vatrenog oružja. Dok je bio u autu, na njega i njegovog četrnaestogodišnjeg sina je ispaljeno na desetine metaka. Obojica su, začudo, preživjela bez ozljeda. Jednom drugom svjedoku je podmetnut eksploziv pod auto. U eksploziji je izgubio jednu nogu. Nakon toga ga je Sud prebacio u treću zemlju.

Sudsko vijeće je 13. novembra oslobodilo Fatmira Limaja i Isaka Musliu, ali je optužilo Haradina Balu za mučenje, ubistva i nehuman tretman civila.

U obrazloženju oslobađajuće presude za Limaja, sudije su navele da je prošlo sedam godina od događaja opisanih u optužbi, te da sjećanje svjedoka može biti zamagljeno. Mislim da je ta odluka sudija primjer trijumfa nedostatka volje. Dozvolili su da prevlada strah i neodgovornost za zločine.

Ramuš Haradinaj

Skupština Kosova je 3. decembra 2004. godine izabrala novog predsjednika kosovske Vlade – Ramusha Haradinaja – predsjednika partije Savez za budućnost Kosova.

Međutim, još od novembra su kružile glasine da se Sud sprema objaviti optužnicu protiv Haradinaja, čovjeka koji je uživao značajnu podršku među članovima Međunarodne misije na Kosovu.

Čak mjesec dana prije nego što je Tužilaštvo objavilo optužnicu, britanske diplomate su nas obavijestile da će se sa optužbom saglasiti samo ako bude počivala na apsolutno solidnim činjenicama. Ja sam smatrala da počiva na apsolutno solidnim činjenicama, baš kao što je to smatrao i engleski sudija lord Ian Bonomy.

Prema optužbi, Haradinaj je bio komandant OVK u dijelu zapadnog Kosova poznatog kao „operativna zona Dukadzin“, komandovao je Idrizu Balaji, Lahi Brahimaju i drugima. Tužba tvrdi da je Haradinaj bio dio kriminalnog poduhvata koji je imao za cilj ilegalno istjerivanje i maltretiranje srpskih civila, Albanaca, Roma i drugih koji su smatrani saradnicima srpskih snaga i koji nisu pomagali OVK.

Haradinaj je optužen po 17 tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti i još u 20 slučajeva za kršenje pravila ratovanja. U toku nekoliko dana u aprilu 1998. godine, u napadima OVK, najveći dio Srba je natjeran da pobjegne iz zone koju su kontrolisale jedinice pod komandom Haradinaja.

Između marta i septembra, OVK je deportovala i ubila preko 60 srpskih civila na jezeru Radonjić i uz jedan vještački kanal. Kasnije, u kontraofanzivi, srpske snage su privremeno zauzele tu oblast. Jedna medicinska ekipa je ispitala okolinu jezera Radonjić i pronašla ostatke 32 žrtava, koje su zatim i identifikovane.

Haradinaj je saznao za optužnicu 8. marta 2005. godine. Održao je patriotski govor i – naravno – negirao svaku krivicu. Narednog dana se predao istražiteljima Suda.

Zahvaljujući naporima Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU), njegovo hapšenje nije praćeno neredima na Kosovu. Komandant UNMIK-a Soren Jassen-Petersen se protivio hapšenju više nego sam Haradinaj. Između njih dvojice se, naime, razvilo blisko prijateljstvo. Jassen-Petersen je u svom saopštenju objavio:

„Njegova ostavka će stvoriti jednu veliku prazninu. Zahvaljujući dinamičnom vođstvu Ramusha Haradinaja, njegovom snažnom zalaganju i vizijama, Kosovo je danas bliže nego ikada realizaciji svojih težnji da samo odredi vlastitu budućnost. Rastužuje me činjenica da više ne mogu sarađivati sa partnerom i prijateljem kao što je on“.

Ove riječi pohvale Jessena-Petersena su bile dokaz slabosti UNMIK-a, kao i toga da su Albanci, u vrijeme nemira 2004. godine, prosto kastrirali misiju Ujedinjenih Nacija. Bilo je jasno da se šef Misije, specijalni predstavnik generalnog sekretara UN, stavio na stranu Ramusha Haradinaja, optuženog od strane Suda osnovanog od strane Ujedinjenih nacija. Na kraju svog saopštenja Jessen-Petersen kaže:

„Važno je da sačuvamo mir i dostojanstvo u ovim teškim danima“. Na koje teške dane Jessen-Petersen misli? Da li na dan kada je Haradinaj privatnim njemačkim avionom prebačen za Hag? Da li na dan kada je prilikom transfera, u Njemačkoj počasna garda, sa kacigama i u bijelim rukavicama, bila okupljena da pozdravi Haradinaja?

Polovinom marta, Haradinaj i drugi optuženi izjavljuju da nisu krivi. Mjesec dana kasnije, odbrana traži da se Haradinaju dozvoli uslovna sloboda. Haradinaj nam dostavlja dokumenat kojim se obavezuje da ni na koji način neće uticati na svjedoke ili na žrtve u vrijeme dok bude na uslovnoj slobodi.

Odbrana tvrdi da Haradinaj uživa „visoku reputaciju, ličnu i političku“ i prilaže dokaze te podrške koju su mu pružili različite ličnosti međunarodnog ranga. Komandant KFOR-a Klaus Reinhardt je napisao da je Haradinaj čovjek u kojeg ima puno povjerenje i od kojeg je često tražio mišljenje. Kao što se moglo pretpostaviti, UNMIK je dao odgovarajuće garancije da se Haradinaju dozvoli uslovna sloboda. UNMIK, koji je bio „ispario“ u vrijeme nereda na Kosovu 2004. godine, sada je napismeno tvrdio, u povjerljivom dokumentu, da ima punu kontrolu nad situacijom na Kosovu.

Tužilaštvo se plašilo da bi Haradinaj na slobodi mogao biti opasan za potencijalne svjedoke i žrtve, te da bi i samo njegovo prisustvo na Kosovu obeshrabrilo eventualne svjedoke. Tužilaštvo je već bilo tražilo zaštitne mjere za jednu trećinu svjedoka. Smatrali smo da bi puštanje Haradinaja na uslovnu slobodu ozbiljno oslabilo povjerenje koje svjedoci imaju u Sud.

Sud je 1996. godine zabranio Radovanu Karadžiću da učestvuje u političkom životu. Kakvu poruku sada šalje UNMIK i Sudsko vijeće? Kako se osjećala osoba koja je odlučila da svjedoči u slučaju Haradinaj? Kosovo je bilo mjesto rasprostranjenog i sistematskog zastrašivanja svjedoka, što je značajno uticalo na procese u Hagu i pred lokalnim sudovima.

Međunarodna zajednica

Obavijestila sam Savjet bezbjednosti UN da je zastrašivanje svjedoka uticalo na slučaj Limaj. Svako javno pojavljivanje Haradinaja je svakome ko je razmišljao da svjedoči protiv njega slalo jasnu poruku. Istu poruku smo uputili i Sudskom vijeću. Pitala sam se zašto međunarodna zajednica, a pogotovo SAD i Velika Britanija, tako mnogo investira u Haradinaja?

Prilikom susreta sa Kofi Annanom sam se požalila na UNMIK. Naši svjedoci više nisu vjerovali UNMIK-u. Obavijestila sam ga o plakatu u centru Prištine, na kojem je bila velika Haradinajeva slika, uz riječi podrške Jassena-Petersena. Kofi Annan se složio sa mnom.

U jesen 2005. godine, zamjenik šefa misije UNMIK-a je bio na svadbi Haradinajovog rođaka. Annan je to prokomentarisao kao „lošu političku procjenu“ i sugerisao da probleme sa UNMIK-om pokušamo riješiti razgovorom.

Ramush Haradinaj je nastavio da se često sreće sa visokim funkcionerima KFOR-a i UNMIK-a, uključujući i samog Jessena-Petersena. To je miniralo kredibilitet Suda, a na Kosovu slalo poruku da je Haradinaj pomognut od strane najviših predstavnika UN-a na Kosovu, što je paraliziralo potencijalne svjedoke. To jednostavno nije bilo prihvatljivo.

Kako smo mogli očekivati da će prevladati zakon, kada su predstavnici UNMIK-a tako otvoreno davali podršku osobi optuženoj pred međunarodnim sudom za najteže zločine?

Nije bilo nikakve promjene. Plakat podrške Haradinaju je ostao gdje je i bio. Jessen-Petersen se pojavio na sahrani Ibrahimu Rugovi rame uz rame sa Haradinajom. Krajem marta Jessen-Petersen i Haradinaj objavljuju da namjeravaju zajedno organizovati nogometnu utakmicu.

Novine izvještavaju da je Haradinaj prisustvao ceremoniji Zaštitnih snaga Kosova, na kojoj su bili i ambasadori Velike Britanije i SAD. Svjedoci optužbe su nastavili da nas obavještavaju o pritiscima i prijetnjama kojima su bili izloženi.

U avgustu 2006. godine su sudije i tužioci onemogućili inicijative UNMIK-a da na Kosovu konstituiše specijalne sudove za procesuiranje ratnih zločinaca.

Moj posao glavnog tužioca Suda u Hagu završen je prije nego što je Sudsko vijeće donijelo odluku u slučaju Haradinaj.

Goran Hadžić

U utorak 13. jula 2004. godine, u 9:30 sati, funkcioneri Suda uručili su nadležnima u Vladi Srbije nalog za hapšenje Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika samoproglašene Republike Srpske Krajine, koja se 1991 godine, uz pomoć Slobodana Miloševića i Jugoslovenske narodne armije (JNA), otcijepila od hrvatske teritorije. Sud je tražio izručenje Hadžića zbog učešća u podsticanju nasilja i protjerivanju civila i drugih nesrba iz pobunjeničke Srpske Krajine.

Srpska policija i članovi paravojnih grupa likvidirali su stotine civila, uključujući žene i starce, a stotine hiljada ljudi je protjerano iz njihovih kuća. Od momenta podizanja optužnice, jedan prijatelj Suda je nadzirao Hadžića u Novom Sadu, gdje je osumnjičeni živio.

Nekoliko sati nakon što je Sud predao Vladi u Beogradu nalog za Hadžićevo hapšenje, Hažić – zatečen pri radu u bašti, u kratkim pantalonama i potkošulji – bio je kontaktiran telefonom. Bio je to kratak razgovor od par sekundi, očigledno sa nekim iz Ministarstva spoljnih poslova. Nakon razgovora, Hadžić je utrčao u kuću, nakon par minuta se ponovo pojavio, presvučen i s koferom u ruci. Ušao je u auto i nestao.

Fotografije Hadžića u bašti, pri telefonskom razgovoru i na kraju u bijegu, dobili smo od prijatelja Suda koji ga je pratio. Te fotografije smo kasnije objavili, s ciljem da kompromitujemo beogradske vlasti.

Istog dana smo dobili informaciju da se general Ratko Mladić nalazi u Zaječaru, gradiću blizu bugarske granice.

Pritisak Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU), moj govor pred Vijećem sigurnosti UN, očigledno odbijanje Beograda da sarađuje, skandalozne fotografije bjekstva Gorana Hadžića, brojni izvještaji svjetske štampe o godišnjici masakra u Srebrenici, sve to je prisililo premijera Vojislava Koštunicu da promijeni svoj odnos prema Sudu.

Prašina zbog bekstva Gorana Hadžića se još nije bila slegla kada je Koštunica imenovao Nebojšu Vujovića za saradnika Suda i poslao nam ga u Hag da bi nas uvjerio kako je Beograd odlučio da poštuje svoje obaveze prema Haškom sudu.

Vujović je insistirao na tome da uđe u zgradu Suda neopaženo za javnost. U mojoj kancelariji mi je saopštio da je saradnja sa Haškim sudom za srbijansku spoljnu politiku postala pitanje od najvećeg značaja, koje će odlučiti o tome da li će Srbija pristupiti procesu pridruživanja Evropskoj uniji i NATO. Zbog toga – tvrdio je Vujović – Srbija je spremna da hitno riješi sve otvorene probleme sa Sudom.

Istu priču smo već bili čuli 14 mjeseci ranije – da Srbija namjerava da sve optužene prisili da se spontano predaju, da namjerava da izoluje Mladića i da ga prebaci u Sud u roku od dva-tri mjeseca. Vujović nas je uvjeravao da vojne i civilne tajne službe Srbije sarađuju, kako međusobno, tako i sa stranim službama.

Upozorio je, međutim, da Goran Hadžić i četvorica generala optuženih za etničko čišćenje i zločine na Kosovu (Sreten Lukić, Vladimir Lazarević, Vlastimir Djordjević i Nebojša Pavković) treba da budu procesuirani pred sudom u Srbiji. To bio bio korak koji bi prethodio njihovom izručenju Haškom sudu.

Vujović je takođe tvrdio da će uticajne osobe u Beogradu, kao njegova svetost patrijarh Pavle, poslati Mladiću „jasnu poruku“. Takođe nas je obavijestio da je u Srbiji već počela medijska kampanja sa ciljem da uvjeri javnost da je za Srbiju neophodan drugačiji pristup Haškom sudu i dodao:

„Svi smo upoznati sa onim što se desilo u Srebrenici i ova sramotna situacija se mora završiti. Insistiraćemo na pitanjima od važnosti za Sud i za našu državu. Želimo da se integrišemo u Evropsku uniju, a vi želite da završite rad Suda. Mi ćemo dati sve od sebe ako nam vi pomognete.“

Predstavnik SAD-a je bio prisutan na ovom razgovoru i bilježio sve što je rečeno.

Mislila sam da je poruka koju Srbija ponavlja već 10 godina možda konačno doprla do Koštunice ili da je Koštunica na neki način uspio da ubijedi Amerikance da zajednički izbjegnu da urade ono što se od njih očekuje i traži.

Pomenula sam fotografije na kojima je dokumentirano sramotno Hadžićevo bjekstvo. „Znali smo gdje se nalazi“, rekla sam. „Optužba je bila tajna, a svejedno je procurila u štampu“. Vujović me je uvjeravao da Koštunica nema ništa sa Hadžićevim bjekstvom, niti sa otkrivanjem tajnih optužbi. Međutim, tvrdio je da je optužba protiv Hadžića stigla u najgorem trenutku, upravo kada je Beograd počeo da primjenjuje svoju novu strategiju u hvatanju bjegunaca.

Jovica Stanišić i Frenki Simatović

Što se tiče sposobnosti srpskih sudova da procesuiraju optužene, bila sam skeptična. U tom trenutku, u srpskim sudovima su ključne pozicije još uvijek držali Miloševićevi poslušnici. Doduše, SAD su Srbiji davale značajnu tehničku pomoć da bi ih osposobili da sude ratnim zločincima. U pripremi je bila i finansijska pomoć Beogradu u zaštiti ključnih svjedoka.

Odlučila sam da isprobam taj novonastali sudski sistem i Sudskom vijeću poslala predstavku tražeći da Beogradu ustupi jedan realtivno lakši slučaj. „Ali morate mi predati Hadžića još ove sedmice, a Mladića naredne“, rekla sam Vujoviću.

Podsjetila sam ga da Mladića štiti vojska i posredno sam poslala poruku šefu generalštaba, generalu Krgi, i Koštuničinom intimusu Aci Tomiću, koji je bio Mladićev anđeo čuvar. Par mjeseci prije toga, ti ljudi su mi besramno lagali „da vojska ne štiti Mladića“.

Sarkastično sam rekla Vujoviću da mu Krga može pomoći: „U maju 2003. godine smo obavijestili generala Krgu gdje se Mladić krije. Te informacije su odmah proslijeđene Mladiću“.

Nakon sastanka, Vujović i američki predstavnik su napustili Sud na zadnja vrata, praveći se da se ne poznaju.

Čekamo. Telefoni su zvonili, ali nikakvih vijesti o hapšenju Mladića, Hadžića ili nekog od generala nije bilo.

Nakon devet dana čekanja, Sudsko vijeće saopštava da je donijelo odluku da se na uslovnu slobodu puste dvojica koji su, prema optužnici, bili među predvodnicima Miloševićevog nasilnog protjerivanja i otimanja teritorija Hrvatskoj i BiH – Jovica Stanišić i Frenki Simatović, šefovi Crvenih beretki, paravojne jedinice srpske tajne službe.

Pripadnici te vojne formacije su bili upleteni u mnoge ratne zločine kao i u atentat na premijera Zorana Đinđića 2003. godine. Nekoliko dana nakon ubistva Đinđića, srpska policija je uhapsila Stanišića i Simatovića, ali vlasti u Beogradu su se ove dvojice toliko plašile da su nas ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović i spoljnih poslova Goran Svilanović zaklinjali da što prije kompletiramo optužnice protiv njih da bi ih Beograd mogao prebaciti u Hag.

Međutim sada, dok je Kancelarija tužioca nastojala da na svaki način Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića zadrži iza rešetaka, nova vlast u Beogradu – ista ona koja nam je toliko toga obećavala i koja nije uspjela da uhapsi nikoga – nudila je za Stanišića i Simatovića pismenu garanciju ukoliko ih se pusti na uslovnu slobodu.

Politika Suda je bila da na uslovnu slobodu, do početka procesa, pušta samo one optuženike koji su se sami predali ili koji su sarađivali sa Sudom, a to nije bio slučaj Stanišića i Simatovića.

Oni su prihvatili da dođu u Hag samo zbog toga da bi izbjegli loše uslove u zatvorima u Srbiji. Haški sud je Club Mediterrane u poređenju sa srpskim zatvorima.

Njih dvojica su mogli da nam pruže dragocjene podatke u svim procesima koji su se vodili pred Sudom, međutim izabrali su da ne kažu ništa.

Tužilaštvo je bilo mišljenja da će ova dvojica, kojima je prijetio doživotni zatvor, vjerovatno, kao i Goran Hadžić, pobjeći, umjesto da se vrate u Hag. Tužilaštvo je takođe bilo mišljenja da postoji ozbiljna prijetnja da će Stanišić i Simatović, kada budu na slobodi, pokušati da iskoriste svoje veze u policiji i među kriminalcima da zaplaše žrtve i eventualne svjedoke.

Jedan od sudskih istražitelja je pismeno potvrdio da su neki svjedoci unaprijed odustali od svjedočenja protiv ove dvojice, plašeći se odmazde. Prema tvrdnji našeg istražitelja, jedan od svjedoka je „jasno rekao da se, ako ti ljudi budu na slobodi, neće osjećati sigurnim i da će odbiti da govori sa mnom“.

Jedan od potencijalnih svjedoka, bivši član Crvenih beretki, rekao je da su za njega „Stanišić i Simatović najuticajnije osobe u Srbiji, te da nema namjeru da im se suprotstavi, jer bi to za njega bilo opasno“.

Zbog obaveze da držim stvar u tajnosti ne mogu da otkrijem sadržaj garancija u korist Stanišića i Simatovića, koje je primilo Sudsko vijeće. Iz istog razloga ne mogu da otkrijem koje organizacije su dostavile te garancije.

Na kraju je Sudsko vijeće ipak usvojilo odluku da Stanišić i Simatović na uslovnoj slobodi neće predstavljati opasnost ni za žrtve, ni za potencijalne svjedoke. U svojoj odluci, sudije se pozivaju i na lične garancije, koje su im dali Stanišić i Simatović, da neće uznemiravati žrtve i potencijalne svjedoke.

Stanišić i Simatović su otputovali za Beograd. Nažalost, i u ovom slučaju profesionalna tajna me obavezuje da ne govorim o eventualnim prijavama koje smo primili od potencijalnih svjedoka.

Ali mogu reći da mi je par mjeseci nakon ove odluke Sudskog vijeća jedan zapadni diplomata, koji je pratio političku situaciju u Srbiji i njen odnos sa Sudom, rekao da je zabrinut učešćem Stanišića u pomaganju Mladiću da ostane na slobodi, te da se čak i sama srpska Vlada na kraju žalila što su njih dvojica puštena na uslovnu slobodu.

Beara

Na samom početku razgovora koji smo obavili 1. oktobra 2004. godine, premijer Vojislav Koštunica je priznao ono što je bilo očigledno – čak i ako Srbija uspije da uhapsi dvadesetak bjegunaca koji se kriju na njenoj i teritoriji Republike Srpske, saradnja Beograda sa Sudom će se ocjenjivati samo na osnovu spremnosti Srbije da uhapsi i izruči Ratka Mladića.

Radovan Karadžić, drugi najvažniji bjegunac, smatra se problemom Republike Srpske i NATO.

Koštunica mi je rekao – kao i Vujović pet mjeseci ranije – da čini sve što je u njegovoj moći da locira i uhapsi Mladića i ostale bjegunce, izuzev četiri generala optužena za zločine na Kosovu.

„Uhapsiti generale bi bilo politički pogrešno“, objašnjavao mi je Koštunica, „imajući u vidu budući status Kosova. Vlada je svjesna neophodnosti saradnje sa Sudom, ali isto tako mora da vodi računa i o političkoj situaciji u zemlji“.

Informisala sam Koštunicu o tome da imamo uznemiravajuće vijesti: da Vlada Srbije ne čini ništa da uhapsi Mladića, jer ima namjeru da u zamjenu za njegovu predaju traži garancije od međunarodne zajednice da Kosovo ostane integralni dio Srbije. Koštunica se na to nasmijao.

Tražila sam da blokira isplatu penzije Mladiću. Odmah je konsultovao svoje savjetnike, koji su mu rekli da je to nemoguće, jer lokalni zakoni ne predviđaju tako nešto. Činilo mi se potpuno apsurdnim da čovjek optužen za ratne zločine ogromnih razmjera hoda okolo slobodan i da uz to regularno podiže svoju penziju.

Kakva je to vlada koja priznaje da ne može da zaledi bankovni račun optuženog za zločine ili da njegove prihode stavi na poseban račun dok se slučaj ne rasvijetli? Kakva je to vlada koja ne hapsi optuženog za ratne zločine, već ga ljubazno moli da se preda sam?

Taj iskrivljeni svijet je upravo ono što je Vojislav Koštunica tražio da Sud prihvati.

U oktobru je Sud imao veliku sreću – naš istražiteljski tim je dobio informaciju o tome gdje se krije Ljubiša Beara, u vojsci Republike Srpske podređen Mladiću i optužen za genocid, ubistva, okupaciju tuđe teritorije i etničko čišćenje u Srebrenici, odnosno masakr 8.000 muslimana. Odmah smo o tome obavijestili vlasti u Beogradu i za svaki slučaj Vašington.

Ako su srpske vlasti, nakon sramotnog bjekstva Hadžića, zaista spremne da sarađuju sa Sudom, trebalo bi da opkole kuću u kojoj se Beara krije i da ga uhapse i isporuče Hagu. Beara nije imao izbora, predao se. Vlasti u Beogradu su tvrdile da je to bila dobrovoljna predaja.

Iz Beograda je prebačen u Roterdam privatnim avionom, u pratnji ministra pravde, koji me je telefonom pozvao da dođem na aerodrom. Očekivala sam da od ministra čujem neke važne informacije, možda neku važnu poruku ili signal o daljim hapšenjima. Međutim, ministar me je pozvao samo zato da bih prisustvovala njegovom oproštaju od čovjeka optuženog za organizaciju masakra u Srebrenici. Prije nego što je straža stavila Beari lisice na ruke i odvela ga u zatvor, po srpskom običaju su se poljubili tri puta.

Mjesec dana kasnije, na terminalu ciriškog aerodroma, susrela sam se sa Dušanom Mihajlovićem i Natašom Kandić. Mihajlović je tvrdio da je dobio informaciju od ekipe koja štiti i prati Mladića, ali je odbio da otkrije njihova imena.

Poruka je sljedeća: „Mladić je spreman da se preda vlastima Bosne i Hercegovine, Srbije ili Grčke, ali pod uslovom da se njegovoj porodici daju pare, te da kaznu izdržava u Rusiji“. Naravno, ovu informaciju nisam mogla prihvatiti bez dokaza da zaista dolazi od Mladića.

Nekoliko sedmica kasnije je stigla vijest da je Ratko Mladić u Bosni i Hercegovini, a to znači u zoni koju kontroliše NATO. Naš informator nam je saopštio da se Mladić nalazi blizu Kalinovika i da posjećuje lokalnu crkvu. Odmah smo obavijestili NATO i čekali šta će se desiti. NATO nam je odgovorio da ne može djelovati, odnosno da im za izvođenje akcije treba više vremena, da je teško doći do tog mjesta kopnenim putem i da bi upotreba helikoptera bila neefikasna.

Dobrovoljne predaje

Ne znam iz kojeg razloga, ali od početka decembra 2004. godine do proljeća 2005. godine Sud je bio svjedok serije dobrovoljnih predaja bjegunca iz Srbije i Republike Srpske.

Predao se bivši komandant vojske bosanskih Srba, optužen za opsadu Sarajeva, Dragomir Milošević, bivši komandant zatvora u Foči Savo Todorović, optužen za torturu, mučenja i ubistva zatvorenika. Prilikom predaje patetično je tvrdio da „više nije mogao izdržati da se krije u garaži.

Predao se i prvi od četvorice generala optuženih za zločine na Kosovu, Vladimir Lazarević. Na njegovom ispraćaju u Beogradu bio je i premijer Vojislav Koštunica.

Predao se oficir vojske Republike Srpske Radivoje Miletić, autor dokumenta „Direktiva 7“, koji je potpisao Radovan Karadžić, u kojem se naređuje „stvaranje nepodnošljive situacije, totalne nesigurnosti i očaja za stanovnike Srebrenice“.

Predao se šef Generalštaba Vojske Srbije, general Momčilo Perišić, optužen za snabdijevanje vojske bosanskih Srba vojnim materijalom, iako je znao da će taj materijal biti korišten za činjenje zločina, između ostalog i za bombardovanje Sarajeva.

Onda lider paravojnih formacija iz Foče, Gojko Janković, optužen za seksualno zlostavljanje, uključujući i grupno silovanje muslimanki zatvorenih u srednjoj školi u Foči.

Obavještajni komandant jedinice bosanskih Srba, Drago Nikolić, optužen za deportaciju žitelja Žepe i Srebrenice.

Vinko Pandurević, optužen za transport muslimana iz Srebrenice na mjesto ubistva.

Ljubomir Borovčanin, optužen za prisilno iseljavanje i deportaciju civila iz Srebrenice i komandant jedinica koje su prebacivale muslimane iz Srebrenice do stratišta.

General Sreten Lukić, drugi od četvorice Koštuničinih generala, optužen za zločine na Kosovu. Lukić se predao dobrovoljno, u papučama i u kućnom ogrtaču, iz bolnice, gdje je bio na liječenju.

Zamjenik komandanta Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba Vujadin Popović, optužen za zločin u Srebrenici.

General Nebojša Pavković, treći od Koštuničinih generala, optužen za zločine na Kosovu.

Srbija nije dugo čekala na plodove ove saradnje. Već 12. aprila Evropska unija je pozitivno ocijenila saradnju Srbije sa Sudom u Hagu, a 25. aprila je Beogradu dozvoljeno da počne pregovore o stabilizaciji i pridruživanju Evropi.

U suštini, ova serija dobrovoljnih predaja i izručenja haških optuženika potvrdila je da Srbija spremna da sarađuje sa Sudom samo kada Sjedinjene Američke Države i Evropska unija upotrijebe svoj uticaj i kada je prisile na to. Isto tako je potvrdila da, kada nema tog političkog i ekonomskog pritiska od strane SAD i Evropske unije, Srbija ne čini ništa da izruči zločince.

Dalje, ova serija izručenja je pokazala da Koštuničina teorija o dobrovoljnoj predaji ne stoji, kao ni njegova navodna spremnost da upotrijebi policiju u hapšenju preostalih optuženika.

Deset sekundi sa Bušom

Osmog maja sam kontaktirala predsjednika SAD-a Georgea Busha, koji je došao u Evropu da prisustvuje komemoraciji poginulima u Drugom svjetskom ratu, i tražila njegovu pomoć. Susret sa njim je trajao desetak sekundi. Rukovali smo se, Bush, kao pravi Teksašanin, me je gledao pravo u oči, kao da smo stari prijatelji. Izgovorila sam pripremljenu frazu.

„Karadžića ćemo uhvatiti“, odgovorio je ne izgovarajući ime haškog optuženika ništa bolje od mene, i otišao dalje.

Nakon komemoracije sam pokušala da sustignem državnog sekretara Condoleezzu Rice, koja je brzim korakom išla prema koloni parkiranih limuzina. Na izlazu iz komemoracijskog centra sam pitala ambasadora Clifforda Sobela gdje je Riceova. „Treća limuzina“, odgovorio je. Prišla sam autu opkoljenom njenom pratnjom. Jedan od njenih tjelohranitelja me je prepoznao: „Gospođo sudija“, oslovio me je, „ja Vas se sjećam, bio sam Vaš tjelohranitelj u San Dijegu“. Nasmiješila sam se i rekla mu da hitno moram razgovarati sa Condoleezzom Rice. „Naravno“, rekao je i otvorio mi vrata limuzine.

Trenutak kasnije sam se našla licem u lice sa državnim sekretarom Rice. Bila je iznenađena i nije joj bilo drago što me vidi. Rekla sam joj da sam upravo govorila o Karadžiću sa predsjednikom Bushom. „Moram ga uhapsiti“, insistirala sam.

Požalila sam se da je teško raditi sa CIA-om, da ništa ne čine da uhapse Karadžića, da nije moguće da najjača sila na svijetu ne može da ga uhapsi.

„Mi tragamo za Bin Ladenom“, odgovorila je.

„Bin Laden je vaš problem, a Karadžić moj“, bila je moja reakcija.

Ona se nasmiješila ili se možda samo naježila. U tom trenutku tjelohranitelj otvara vrata. Izašla sam i sjela u svoju limuzinu.

Kolona auta, u pratnji policije sa upaljenim plavim svjetlima, prolazila je pored holandskih sela i gradova. Uz cestu su stajali ljudi koji su nas pozdravljali aplauzima.

Radio Free Europe/Radio

Liberty © 2008 RFE/RL, Inc.

izbor i prevod sa italijanskog: Azra Nuhefendić

prvo izdanje knjige: La Caccia: Io e i criminali di guerra, Editore Milano, 2008.

izdanje na engleskom: Madamprosecutor: Confrontations with Humanity’s Worst Criminals and the Culture of Impunity A Memoir By Carla Del Ponte With Chuck Sudetic Other Press, New York, 2008.

Peščanik.net, 14.08.2008.

Nastavci:

Memoari Karle Del Ponte I

Memoari Karle Del Ponte II

Memoari Karle Del Ponte III

Memoari Karle Del Ponte V

SREBRENICA