Ako bih razmislio, u ovom trenutnku kada nije dozvoljeno slobodno misliti, i pokušao da napravim političku analizu, u trenutku kada je nije dozvoljeno praviti – ona bi izgledala ovako:

Tokom narednih meseci čeka nas rat, naša mala apokalipsa. Nadam se da će to biti omanja. Armagedon: borba politike smrti protiv politike života. Pri tome je politika života, kako to obično biva u Poljskoj pomalo ružna, prosečna, sitničava i kockarska, a politika smrti: patetična i vavelska (kraljevska).

Kucnuo je čas da kažemo NE emocionalnim ucenama naših roditelja i predaka. Govore nam: budimo zajedno, ali zbog čega? Da li smo zaista bili zajedno? Nešto ne verujem. Pravdajući se događajem koji navodno prekoračuje sve moguće političke dimenzije, bićemo žrtve beskompromisne političke igre. Počeće brutalna borba za vlast. Moguće je da će biti i žrtava.

Rusi su u pokušaju da se distanciraju od Staljina odlučili da za to iskoriste Katinj i tako otpočnu ofanzivnu kampanju za poboljšanje poljsko-ruskih odnosa, koji su za njih samo jedan od frontova u njihovoj neprestanoj borbi sa Zapadom. Ne smemo biti poraženi u toj igri i pristati na mešanje naše spoljne politike u naše unutrašnje konflikte. Rusi su na nacionalnoj televiziji emitovali film o Katinju, a Poljaci i dalje misle o teoriji zavere? Putin je sve vreme bio na relaciji između Smolenska i Moskve, a Poljacima ni to nije dovoljno? Naravno, Poljaci u političkom životu žele isključivo simbole i emocije i Kremlj im je dao upravo to, pa još sa bonusom. Dakle, zašto su Poljaci ili pre, zašto je najveći deo Poljaka i dalje nezadovoljan? Zašto i dalje „ne voli“ Ruse? Ako suptilna igra između Rusije i Poljske bude iskorišćena u našem unutrašnjem konfliktu i u predsedničkoj kampanji, nekog nemačkog, francuskog ili američkog komentatora ili političara biće teško ubediti da se od vremena Barske konfederacije bilo šta promenilo i da smo postali zdravija i normalnija država.

Smrt i Bog ne bi trebalo da se bave stranačkom politikom. Ipak u Poljskoj se bave, i to prečesto. Tokom narednih dana i meseci baviće se njome intenzivno.

Jaroslav Kačinjski nije zalužio većinu epiteta koje je dobio tokom perioda 2005-2007. Bez obzira na političku opciju, fenomenološki posmatrano, on je svakako jedan od najzanimljivijih i najuticajnijih poljskih političara. Ukoliko psihološki podnese subotnju tragediju, ništa ga neće sprečiti da se kandiduje na izborima. Kandidovaće se kao osvetnik, branitelj nasleđa, jedini legitimni nastavljač. Počeće svoj novi politički život.

Jedino preostalo zanimljivo pitanje na poljskoj političkoj sceni je pitanje da li će Kačinjski izdržati. Mislim da hoće. „Umirao je” već nekoliko puta. „Konzervativac iz varšavskog Žoliboža” već odavno je konstanta u političkom životu Poljske. Naučio je da u takvim okolnostima skupi snagu i krene u smeru koalicije sa Ridzikom i Gertihom (ekstremna desnica). Naučio je da pokaže zašto je intelektualna elita njegov neprijatelj. Njegov najveći san bio je da pobedi Mihnjika, Mazovjeckog, Kuronja, Geremka… i postane autoritet za poljsku inteligenciju, političar u onom smislu kako tu reč razumeju upravo intelektualci. Dva puta je pobedio na izborima, a sve vreme se diskutovalo o njegovom pravu da vodi zemlju. Čak ni on sam nije uspeo da prikupi dovoljno političke snage da bi je vodio.

Budući da je preživeo tada, ne vidim razloga zašto ne bi i sada. Ukoliko se vrati na političku scenu, kao protivkandidata imaće slabog Bronislava Komorovskog koji, kao što vidimo, ni sada ne ume da se ponaša kako treba. Kao čovek PO (centra) na mestu je koje ne oličava PO. Bez obzira na to što je na ovo mesto došao ustavnim putem, on je usamljena i laka meta. Funkcije u predsedničkom kabinetu (i ne samo tamo) moraju biti ponuđene svim političkim opcijama. Sam ustav na to ne obavezuje, ali obavezuje trenutna situacija. Čak i ako PO, PiS, SLD i PSL ne pođe za rukom da se dogovore, čak ako se pri tome i posvađaju, Komorovski će biti uklonjen. Proglašenje prve kandidature za predsednika bila je greška koju Jaroslav Kačinjski može da iskoristi u izbornoj kampanji.

Iako to nije nameravao, Komorovski je izazvao partijski puč. Ponavljam, lako bi mogao da se izvuče iz te situacije ukoliko bi pozvao na saradnju PiS, SLD, PSL, ili barem napravio neformalnu vladu koja bi postojala do predsedničkih izbora. Promena bi i tako kasnila, ali bi bila legalna.

Dakle, ukoliko Jaroslav Kačinjski izdrži emotivno, a čini mi se da hoće, postaće predsednički kandidat. U najgorem slučaju – iz perspektive PiS – dobiće više glasova nego što su ispitivanja javnog mnjenja pokazivala pre subotnje tragedije, i to i na nivou predsedničkih i na nivou parlamentarnih izbora. U najboljem slučaju – iz perspektive PiS – pobediće, i to na oba nivoa. Pridružiće mu se i „liberalni mediji” koji se trenutnom patetikom u korist PiS-a iskupljuju za ranije antiPiSovske kampanje. Čak i ako ovo lažno jedinstvo prestane sa oficijalnim danima žalosti, biće kasno, jer će „nekritična masa”, zatrovana patosom smrti, već biti pokrenuta.

Na ovom mestu treba postaviti pitanje zbog koga sam se jednom odredio kao pristalica „konzervativne modernizacije”, a ne revolucije u Poljskoj (bez obzira na to što nikada nisam imao snage da postanem konzervativac). Pitanje je da li treba podsticati ili umirivati emocije kojima nije moguće ovladati? Ova opštenarodna žalost u stvari je insistiranje na politici smrti. Nepristajanje na nju poen je za drugu stranu. Ne znam da li je bolje pokazivati bol kao Monika Olejnik ili je skrivati kao autori Krytyke Politzcyne (uključujući i mene). Ne znam ni šta će uraditi levica. Ćemnoševič se, nakon procene o tome kako bi mogla izgledati predsednička kampanja, a moguće je da će biti najbrutalnija u istoriji Treće poljske republike, može ponovo povući. Čak i ako se kandiduje, neće oduzeti glasove ni Kačinjskom niti Komorovskom.

Razmišljam o tome kako bi mogao da se spreči ili promeni narastajući politički konflikt. Ne vidim način. Ukoliko se Jaroslavu Kačinjskom ne dozvoli da se kandiduje, to mora biti urađeno na brutalan način. Demonstracije protiv sahranjivanja predsedničkog para na Vavelu (mestu na kome su sahranjeni poljski srednjovekovni vladari) samo je početak, prvi dokaz nadolazeće bure. Nakon tih demonstracija mora se desiti kontramiting i tako redom.

Potrebna nam je koalicija društvenih elita, institucija, glasova, tekstova… koji neće pristati na opšte ludilo. Onih koji će umeti da odaju poštu Lehu Kačinjskom, ali i da javno kažu da to nije bio političar koji zalužuje mesto na Vavelu, čak i ako ga na Vavelu sahrane. Onih koji neće ismevati Jaroslava Kačinjskog (on će se sigurno vratiti u politiku i biće to promašaj jednak onom iz 2006. ili 2007), ali koji istovremeno neće pristati da mu u atmosferi opšte žalosti olako prepuste vlast.

Kako god bude bilo, moramo se pripremiti za sledeću fazu političkog konflikta u Poljskoj. Dobro došli u nesigurna vremena.

 
Cezari Mihalski, Krytyka Polityczna,14.04.2010.

Izbor i prevod sa poljskog Goran Injac

Peščanik.net, 14.04.2010.

Povezani tekstovi: