Već sam nekoliko puta u svojim napisima u raznim prilikama nagovarala Poljake da odu na grupnu psihoanalizu. Nikada mi se ovaj predlog nije činio toliko aktuelnim kao danas. Naravno, ne postoji način da čitav narod smestimo na kauč psihijatra, pa čak ni samo one koji su ovih dana posebno energizovani. Oni emituju lošu i toksičnu energiju. Zao vetar koji duva u crna jedra, što bi rekao Kafka, „duva iz ledenih predela smrti”. Pobeda Tanatosa kojom se trenutno opija poljska desnica jednostavno vapi za intervencijom psihijatra.

Nakon šoka i prave tuge prvih nekoliko dana, pametniji ljudi su se pomalo otreznili. Videli su šta se dešava. Ovo je mejl jednog od mojih poznanika sa kojim sam se još u ponedeljak sporečkala oko toga kako bi trebalo da izgledaju oficijalni dani žalosti. On je tvrdio da je u pitanju samo trenutna kolektivna psihoza koja će ubrzo proći i ustupiti mesto svakodnevici redovnih političkih sporova. Ja sam tvrdila da se u svim izjavama u medijima vidi potpuna hipokrizija, koja u sebi krije ogromnu agresiju žrtve koja je izgubila „oca” i da će uskoro početi potraga za žrtvenim jarcem koji će biti pozvan na odgovornost. Uplašila sam se nezaustavljive eskalacije mitomanije, do sada neviđenih razmera, koja će se završiti pronalaženjem neprijatelja: Poljaci će se ujediniti i osloboditi „dela prokletstva” ili, kako je to jedan od desničara juče nazvao u svojoj žalopojki praveći direktne aluzije na smrt Narutoviča – razotkrićemo „ubice predsednika”. Rekla sam svom poznaniku da smo se našli na karnevalu u stilu Renea Žirara, na kojem se oslobađa loša društvena energija koja neće nestati sve dok ne padne glava žrtvenog jarca: onih koji su kritikovali Leha Kačinjskog tokom njegove neuspele vladavine. Njih će sada žirarovska „crna magija” kazniti kao krivce za katastrofu.

Juče ujutru dobila sam odgovor: „Povlačim svoje ranije reči. Vavel me je rasturio! Ovo je tek početak „zagrobnog pozorišta”. Vlast kao da želi da nas sve spakuje u jedan veliki sarkofag, zabetonira i izloži na glavnom trgu u znak večne nam slave, na stid celom svetu. Slušao sam juče emisiju na radiju gde su neki momci doslovno svršavali govoreći o narodnoj tragediji, o dvesta godina proganjanja, borbi i poraza. I odjednom se desilo čudo: pao je avion i ceo svet je počeo da nas ceni, da nam se izvinjava, da nas grli i kleči pred nama. To nije politika groblja, to je politika iz groba, iz tame ogromnog mrtvačkog kovčega”.

Teško je pronaći bolji opis onoga što nam se dešava, a što bi se moglo nazvati pobedom Tanatosa u Poljskoj: fantastičnim ispunjenjem kolektivne opsesije smrću. Pogibija Leha Kačinjskog, predsednika koji je bio oličenje poljske tanatopolitike bazirane na mitomaniji, postala je magijski simbol. U očima njegovih pristalica njegova pogibija je samo konačno ispunjenje te politike. Consummatum est: tragična smrt Leha Kačinjskog postaje umiranje Isusa na krstu, znamenje istine koja daje novi značaj čitavom njegovom životu. Nešto neozbiljno (setimo se kako je komično izgledao Leh Kačinjski ponosno se probijajući kroz rusku pucnjevu na granici Osetije) razotkrilo se kao sveti plan, sakralna misija koja je imala za cilj da pokaže svetu, tom neosetljivom svetu opsednutom vlastitim interesima, da je Poljska „Hristos svih naroda”. Credo quia absurdum, prokomentarisao bi Tertulian činjenicu da pagani ne razumeju Isusovu smrt. To je logika poljskog misionarstva, koje se uznosi samo pred prizorom bezrazložne smrti. Samo smrt bez opravdanja u svetovnom pragmatizmu i jeste pravo žrtvovanje koje sobom nosi odgovarajuću dozu tragizma i mučeništva.

Apsolutna veličina predsednika Kačinjskog vidljiva je tek sada i to u načinu na koji je umro. Kroz apoteozu Tanatosa on konačno trijumfuje, ponižavan za života, uzvišen nakon smrti. Za života je bio bez snage da se suprotstavi neprijateljima koji su ga predstavljali kao grotesknu figuru, ali nakon smrti on dobija novu snagu: Gloria victis! Komedija uzvišenosti postignuta kroz tragediju. Sve slabosti živog Leha Kačinjskog istopile su se pred tragično nastradalim Kačinjskim. Poslednji će biti prvi, a poniženi će na kraju trijumfovati. Najočiglednija potvrda ovoga obrta je vavelska epizoda Leha Kačinjskog. Sada će postati deo večnog, vekovnog poljskog mesijanstva i sentimentalizma.

Smrt je pri tome najčvršći argument. Isus je umirući na krstu „dokazao” da je Bog, a Leh Kačinjski je dokazao da je otac nacije – umirući kod Smolenska. Za nekoga ko nije pristalica poljskog tanatos-mesijanizma situacija je potpuno apsurdna. On zapanjeno čita tekstove koje objavljuje Žečspopolita, zasnovane na dokazima tipa: „Pogledajte! Smejali ste se našem predsedniku, a on vam je na kraju pokazao da je junak. Sada ćete za to da platite!” Ovo nije citat, već neka vrsta emocionalnog sažetka histerije i agresije koja vlada desnicom. Sada kada nam se „ukazala” prava istina o Lehu Kačinjskom, svi koji su o njemu imali loše mišljenje, moraju da ućute, i najbolje bi im bilo da to urade u stidu i kajanju.

U ovom trenutku, ponavljam to za ljude koji manje-više trezveno misle i izvan su kruga poljskog pseudo-mesijanizma, situacija je potpuno nenormalna. Kačinjski je i dalje nesposoban predsednik, a njegova smrt je moralno sumnjiva. Ako je želeo da po svaku cenu stigne u Katinj, on je odgovoran za smrt ostalih putnika u avionu. Naravno da je sve to tragično – ali u pitanju je sasvim obična, ljudska tragedija. Bez magije, mitologije i pseudo-vaznesenja.

 
Agata Bjelik-Robson, Krytika Polityczna,16.04.2010.

Izbor i prevod sa poljskog: Goran Injac

Peščanik.net, 17.04.2010.

Povezani tekstovi: