U prvom delu čitanja Gorskog vijenca videli smo da se osnovna radnja ovog dela vrti oko tzv. „istrage poturica”, odnosno istrebljenja domaćih muslimana. U prvom poglavlju (Sastanak na Lovćenu) vrše se pripreme za „čišćenje zemlje od nekrsti“. U drugom poglavlju (Sastanak na Cetinju), nudi se muslimanima da dobrovoljno sruše džamije i da se pokrste. Treće poglavlje, Božić, opisuje pokolj muslimana koji neki nazivaju „crnogorskom bartolomejskom noći”. Četvrto i poslednje poglavlje, Nova godina, predstavlja početak novog i slobodnog života, bez domaćih muslimana. Ova osnovna radnja o „istrazi poturica” začinjena je raznim poslovicama i mudrostima („tvrd je orah voćka čudnovata”, „boj ne bije svijetlo oružje”) koje daju univerzalnu vrednost delu i čine ga prijemčivijim.

Vodeća ideja Gorskog vijenca, koju promiče glavni lik vladika Danilo (Njegošev slavni predak i književni alter ego), glasi da su domaći muslimani „zlo” i da ih treba iskoreniti iz svoje sredine. Ova ideja nije nova; stav o muslimanima kao saradnicima okupatora je tradicionalno prisutan u našoj istoriografiji. Međutim, Njegoš izmešta borbu iz svakog realnog konteksta u sveti rat protiv neprijatelja vere. Gorski vijenac raspiruje mržnju prema muslimanima zbog njihove „lažne vjere” islama i „demonskog mesije” Muhameda. U njegoševskom kultu vere i nacije pojam slobode je neraskidivo vezan za pobedu „srpstva”, koje predstavlja gotovo religioznu kategoriju. Njegoš sukob između Srba i muslimana poistovećuje sa kosmičkim dualizmom dobra i zla. Muslimani tako postaju oličenje zla („đavo”, „vrag”, „nekrst”, „guba”, „kuga”) koje treba istrebiti.


Njegoševa ideologija

Prilikom analize političkog sadržaja dela bitno je postaviti jednu epistemološku ogradu: stavovi književnih likova u umetničkom delu ne moraju nužno biti stavovi autora. Međutim, upada u oči da su Njegoševi likovi u mnogo čemu jednoglasni. Vidimo takođe da su mnogi iskazi koje Njegoš predstavlja kao glas naroda (kolo) u stvari njegova lična uverenja, koja zastupa i na drugim mestima.

Antizapadnjačke stereotipe iznete u Gorskom vijencu možemo promatrati kao uzgredne napomene a možemo ih čitati i u kontekstu Njegoševog političkog delovanja na ukidanju i proterivanju crnogorskog guvernadura, koji se tradicionalno oslanjao na zapad. Položaj guvernadura uvela je upravo „ocrnjena” Venecija, a ukinut je u korist proruske spoljnje politike. Od Njegoševih vremena do danas glavna struja crkvene desnice se čvrsto drži antizapadnjačkog kursa.

Verska isključivost prema muslimanima, kao izraz šireg političkog i verskog unitarizma (jednoobraznosti), proističe iz Njegoševe mitološke vizije srpske istorije. Prema ovom obrascu, srpski srednjovjekovni lideri su počinili smrtni greh razdora i nelojalnosti. Bog ih je kaznio preko poraza na Kosovu, nakon čega su Srbi pali pod tursku vlast. Ovo je nacionalna paralela biblijskoj priči o padu, po kojoj je ljudska patnja kazna za prvobitni Adamov greh neposlušnosti Bogu. Da bi se Srbi iskupili pred Bogom, oni moraju biti jedinstveni. Glavna pretnja srpskom jedinstvu nije osvajačka turska vojska, već otrov u samom srpskom narodu, tzv. „poturice”, odnosno domaći muslimani, koji su prihvatili neprijateljsku veru. Kao što se čovečanstvo može spasti sledeći Isusa, tako i Srbi mogu sledeći Obilića, svetog ratnika koji je dao svoj život u borbi za veru. Njegoševi likovi se bore za povratak muslimana na „vjeru prađedovsku”, masakrirajući one koji je odbiju. Muslimani postaju ljudska žrtva, kojom se iskupljuje prvorodni greh nacionalnog nejedinstva. Njegoševa interpretacija kosovskog mita postaje filozofsko opravdanje verske isključivosti i progona.

U Gorskom vijencu ima isuviše junaštva ali nema čojstva. Junaštvo bez čojstva je golo nasilje. Iako je Njegoš bio episkop hrišćanske crkve, u Gorskom vijencu ne možemo naći „H” od hrišćanskih vrednosti, niti igde u njemu možemo naći primer najveće hrišćanske vrline, praštanja.


Posledice

Nijedno delo ne možemo posmatrati odvojeno od njegovih posledica. Gorski vijenac je višeslojno delo, koje se u različitim periodima različito čita. U periodima mira se naglašavaju univerzalni aspekti Gorskog vijenca, a u periodima rata „istraga poturica”, koja ima isuviše očiglednu paralelu u „etničkom čišćenju”. Postoji jasna veza između apologije mržnje prema muslimanima iz 19. veka i pokolja muslimana u 20. veku. U crnogorskoj javnosti je Gorski vijenac kritikovan zbog uloge u zločinima nad muslimanima tokom balkanskih ratova. U Bosni je elaborirana uloga Gorskog vijenca u bosanskom ratu. Muslimani su ubijani uz gusle i Njegoševe stihove. Radovan Karadžić je dodeljivao Orden Njegoša za „izuzetne zasluge” u borbi protiv muslimana. Mladić je oslobađao Srebrenicu od „Turaka”. Za rat u Bosni slobodno možemo reći da je bio njegoševski. Ukoliko bi ikada ovde ponovo izbio rat, a nadam se da smo sa tim završili, ponovo bi citirali Gorski vijenac jer nema podobnijeg štiva.

Često se sadržaj Gorskog vijenca pravda vremenom u kojem je nastao. Govori se da je taj sadržaj, koji je danas varvarski, nekada imao oslobodilački karakter. Ukoliko je rušenje džamija ikada imalo oslobodilački karakter, više definitivno nema! Za neobaveštenog čitaoca s početka 21. veka, nisu bitne okolnosti u kojima je knjiga nastala, već ono što piše u njoj.


Ideološko nasleđe

Od Gorskog vijenca svako uzima ono što mu odgovara. Gorski vijenac u Crnoj Gori uživa kultni status prvenstveno zbog njegoševskih mudrosti i poslovica o junaštvu. Ideološka linija verske isključivosti, unitarizma i antizapadnjaštva danas nije vodeće načelo ni srbijanske ni crnogorske države. Ona se prvenstveno baštini unutar Srpske pravoslavne crkve. Njegoš je jedan od najuticajnijih ideologa crkvene desnice.

Nije slučajno da se na Njegoša danas pozivaju razni mračnjaci. Definitivno ne mogu na Dositeja Obradovića. Nije slučajno da je sam Njegoš tražio zabranu Dositejevih knjiga u Srbiji, nazivajući ih „zlim i razvratnim”. Nije slučajno da se na Njegoša naslanjaju iste one snage koje se i danas bore protiv Dositeja. Razne desničarske organizacije se redovno pozivaju na Njegošev autoritet, čime pokušavaju da legitimizuju sopstvene ekstremne stavove. Njegoša danas neki, s pravom, nazivaju „ikonom savremene srpske desnice”.

Govori se da je kritika Njegoša kritika samih temelja naše kulture. Nije isključeno da već dva veka gradimo državu na lošem temelju verske isključivosti. Stoga, sumnjajmo u sve što je sumnjivo da bi nam ostale samo nesumnjive vrednosti.

 
Peščanik.net, 03.06.2010.

Srodni linkovi:

Damjan Pavlica: Političko čitanje Gorskog vijenca I

Vojislav Pejović: Nezapočeta partija