Na nedavno održanom samitu hladnoratovske relikvije zvane Pokret nesvrstanih, predsednik Srbije rekao je kako bi kompanije iz bivših jugoslovenskih republika trebalo da zajednički nastupaju na dva ekonomska polja – u građevinarstvu i vojnoj tj. namenskoj industriji. Hrvatski predsednik Stipe Mesić je na to dobro reagovao. Kompanije iz „naših zemalja“, kako je rekao, previše su male da bi se same takmičile na velikim tržištima.

Na prvi pogled, oba ova komentara su očigledna i beznačajna. Te firme su zaista male po globalnim merilima. Međutim, kada predsednik jedne od bivših jugoslovenskih republika upotrebi izraz „naše zemlje“, misleći na sve u grupi, i prijatelje i neprijatelje, to govori o velikoj promeni. Od Slovenije do makedonske granice s Grčkom, većina ljudi u regionu ima mnogo toga zajedničkog, iako o tome ne govore često. Svakog dana se njihove međusobne veze, koje su pokidane tokom devedesetih, polako ponovo uspostavljaju. Jugoslavije odavno više nema; umesto nje se pojavljuje Jugosfera.

Ova velika promena u svakodnevici zapadnog Balkana odvija se bez prevelike buke. Malobrojni je uopšte primećuju. Oni unutar sfere je uzimaju zdravo za gotovo. Oni izvan nemaju o njoj pojma. To možda i nije iznenađujuće. Dobre vesti uopšte nisu vesti: pripremni sastanak za osnivanje vatrogasnog centra za jugoistočnu Evropu, koji je deo Regionalnog saveta za saradnju, jedva da je pomenut u Sarajevu (gde se odigrao), a kamoli negde drugde.

Ali upravo činjenica da se vojnici, koji su ne tako davno između sebe ratovali, sada zajedno obučavaju, ili da vatrogasci redovno sarađuju, ili da svi – od veterinara do centralnih banaka – održavaju sastanke na gotovo zamorno redovnoj bazi jeste dobra vest. Regionalni savet za saradnju u Sarajevu strpljivo završava gomilu dosadnih, neophodnih poslova. U pitanju je proces, a ne događaj.

Jugosfera ima korene u zajedničkim iskustvima, trgovini i poslovanju. Većina bivših Jugoslovena – Bosanci, Srbi, Crnogorci i Hrvati – govore istim jezikom s manjim varijacijama. Mnogi Makedonci i Slovenci još uvek govore ili razumeju jezik koji se nekad zvao srpskohrvatski. Ljudi mogu slobodno da putuju kroz veći deo regiona samo uz ličnu kartu.

Oni slušaju istu muziku i vole istu hranu. Naravno, političke, verske i etničke razlike još uvek postoje. Ali svakog leta se hiljade mladih ljudi okuplja na muzičkom festivalu Exit u Novom Sadu, a velike zvezde iz regiona lako pune sale gde god da nastupaju. Na očajanje hrvatske muzičke industrije, sa mobilnih telefona mnogih mladih Hrvata čuju se najnovije srpske pesme. Ispitivanja javnog mnjenja na nivou Balkana pokazuju slične stavove: ljudi imaju iste strahove, brige i nade. Na primer, rezultati istraživanja Galup Balkan Monitora iz juna pokazuju procentualni pad onih koji žele da emigriraju u svakoj državi zapadnog Balkana.

Skoro trećina crnogorske trgovine obavlja se sa Srbijom. Bosna je najveće izvozno tržište Srbije, a Hrvatska je na drugom mestu. Srbija je najveći trgovinski partner Makedonije. U malim privredama, ekspanzija uglavnom znači proširivanje poslovanja sa susedima. Srpska Delta, slovenački Merkator i hrvatski Konzum otvaraju supermarkete u susednim zemljama. Kao i sve veći broj kompanija iz bivše Jugoslavije, i ove tretiraju region kao celinu. Najveći dnevni list u Srbiji, Politika, ima domaće izdanje, i malo drugačije “ex-Yu” izdanje. Tipični naslov u srpskim novinama nedavno je najavio kako se planira “osvajanje” Hrvatske, ali ne oružanom silom, nego Cipiripijem, srpskim eurokremom.

Neki su oduvek znali da će biti ovako. U najmračnije vreme jugoslovenskih ratova, kriminalci su trgovali svime, od oružja do cigareta – preko linija fronta. Takozvana turbofolk muzika bila je svuda popularna, uprkos svojim nacionalističkim konotacijama. Sada su svi uhvatili korak sa kriminalcima i njihovim turbofolk pevaljkama. Danas najveći problem koji Srbija ima s Hrvatskom nisu ni teritorije ni izbeglice, nego neformalne barijere koje, kako kažu, otežavaju poslovanje srpskim kompanijama u Hrvatskoj, dok hrvatske kompanije u Srbiju dolaze mnogo lakše.

Hrvati vas gledaju mrko ako ih pitate za Jugosferu. Ali ne zato što je ne žele. Samo im se ne dopada ime, jer ih podseća na zemlju od koje su se otcepili. Ali nikome drugome ne smeta. Čak i bivši jugoslovenski Albanci, koji uglavnom žive na Kosovu i u Makedoniji (i koji se po mnogo čemu izdvajaju od ostalih), nisu imuni na uticaj Jugosfere. Jedan direktor marketinške agencije iz Albanije kaže kako nikad ne bi mogao uspešno da proda italijansko mleko na Kosovu, budući da je slovenačko mleko Kosovarima sinonim za kvalitet.

Naravno, što se tiče svakodnevnih stvari, mnogi se vrlo dobro snalaze u više sfera. Kosovari gledaju televiziju na albanskom, ali ulaze u Jugosferu kad trguju sa Srbijom ili letuju u Crnoj Gori. Bosanci svih nacionalnosti vole istu hranu i dosta trguju između sebe. Međutim, fudbal pokazuje razlike, kao i u mnogim drugim državama. Bosanski Srbi navijaju za srpsku reprezentaciju, bosanski Hrvati za hrvatsku, a samo Bošnjaci (bosanski muslimani) za bosansku.

U narednim godinama treba konsolidovati ono što ljudi imaju zajedničko, i njihove vlade fokusirati na to, približiti politiku i poslovanje unutar Jugosfere, ali i unutar Europe. Evropska unija je formirana da bi se obezbedio mir na kontinentu, a u Jugosferi taj posao još nije završen.

 
The Economist, 20. 08. 2009.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 01.09.2009.