Povodom snimanja filma „Atentat – naša privatna stvar“ autorkama Peščanika dao sam intervju koji je trajao 8 sati. Trudio sam se da tom prilikom ukažem na jasne i u javnosti do sada nepoznate detalje koji mogu da doprinesu otkrivanju političke pozadine ubistva Zorana Đinđića. Tom prilikom sam nabrajao mnoge pojedince, neke kao evidentno osumnjičene, neke kao važne svedoke, koji bi svoja saznanja morali da daju istražnim organima. Upravo iz tih razloga pomenuo sam i Filipa Golubovića. Znam da je u emisiji Peščanik emitovan deo mog intervjua, kojim su u skraćenoj formi autorke pokušale da slušaocima prikažu što više tema koje sam u integralnoj verziji pominjao. Ne znam šta je od mojih izjava o Filipu Goluboviću pušteno u program, jer svoje intervjue nikada ne slušam, a kako transkript još nisam dobio ne mogu da komentarišem deo objavljen u emisiji, ali mogu da ponovim i detaljno objasnim iz kojih sam razloga pominjao njegovo ime, kako i sam Golubović traži od autorki Peščanika.

Evo mog objašnjenja. Nikada nisam rekao da je gospodin Filip Golubović član kriminalne bande koja je postojala u kabinetu Vojislava Koštunice. Rekao jesam da je u kabinetu postajala grupa državnih funkcionera koji jesu organizovali kriminalnu bandu i da se jesu ponašali po zakonima koji važe u kriminalnom svetu i da su koristili kriminalne metode, krijući se iza institucije predsednika SRJ.

Ukoliko sam greškom u tu grupu ubacio i gospodina Golubovića, bilo lapsusom, bilo da je do toga došlo skraćenjem moje pune izjave, ja mu se za tako nešto izvinjavam. Možda je do nesporazuma došlo jer sam se trudio da sačuvam integritet Filipa Golubovića i njegovu iskrenu nameru da se od te bande distancira, nisam preneo sve detaljno, pa sam u brzini govora možda ostavio pogrešan utisak.

Kako je time naneta šteta gospodinu Goluboviću i od mene se traži da pojasnim šta sam hteo da kažem, ovom prilikom to i činim.

Početkom januara 2008. godine, u toku kampanje za predsednika Srbije potpredsednika LDP-a Nenada Milića pozvao je i zakazao mu sastanak Filip Golubović. Posle tog sastanka Nenad Milić je meni i nekolicini visokih funkcionera LDP-a, među kojima je bio i tadašnji predsednički kandidat Čedomir Jovanović, saopštio da mu je Filip Golubović na tom sastanku izneo razne šokantne detalje kojima je bio svedok s obzirom da je bio visoki funkcioner u kabinetu predsednika SRJ Vojislava Koštunice. Prvo je preneo njegovu bojazan i molbu da se ljudi iz LDP-a „čuvaju“, „jer su ovi (misleći na Koštunicu, Jočića, Bulatovića, Nikitovića…) vrlo opasni ljudi i da su na sve spremni“. Tom prilikom rekao je Nenadu Miliću da mu je sve postalo jasno kada je čuo ili video kako su oni slavili 12. marta i otvarali viski u prostorijama DSS-a, da su se njemu smučili, da im je on napisao pismo u kome im je sve to rekao, da ih je napustio zbog svega toga, da ih se on lično plaši, da bi izašao u javnost i sve to rekao, ali mu prete nekakvom službenom tajnom koja ga obavezuje, i to u trajanju od 5 godina posle napuštanja funkcije, da on samo čeka da taj period istekne i da će sve ovo i mnogo više izneti u javnost čim se za to steknu uslovi. Ovo je manje više osnovni sadržaj tog sastanka koji je Nenad Milić nama prepričao.

Za nas to nije bilo iznenađenje, ali jeste ovaj hrabri čin Koštuničinog bliskog saradnika, i da se ne bi završilo samo na ovom kafanskom sastanku, dogovorili smo se da nekako od Filipa Golubovića dobijemo tu izjavu i napismeno. Kako su na vlasti bili upravo ljudi koje je on optužio, nije bilo realno da on tu izjavu da nekome od pravosudnih ili policijskih organa koji su bili u rukama Vojislava Koštunice, a posebno zato jer ih se Golubović jako plašio.

Iz tih razloga ja sam tada, januara 2008. godine, sve ovo preneo advokatu Srđi Popoviću, zastupniku porodice ubijenog Zorana Đinđića, koji je rekao da će pokušati da stupi u kontakt sa Filipom Golubovićem i probati da od njega dobije ovu izjavu u pisanoj formi. Znam da mi je tom prilikom advokat Popović rekao da zna da je Golubović u dobrim odnosima sa novinarom Milošem Vasićem, pa da će preko njega probati da dođe i do Golubovića. Kako sam i sam lično poznavao novinara Vasića, pozvao sam i njega i njemu preneo sadržaj razgovora Golubovića i Milića. Znam da mi je Vasić tom prilikom rekao da je Golubović dobar čovek, da je greškom zalutao u tu grupu bandita (ovo je moja kvalifikacija), da je on sam sa njim razgovarao više puta, da je Golubović dosta nepoverljiv, da se plaši, ali da svakako svašta zna i da će on pokušati da nekako spoji njega i advokata Popovića i da dođe do tog dragocenog svedočenja neposrednog insajdera iz kabineta Vojislava Koštunice.

Ne sećam se da li su Miloš Vasić i Srđa Popović uspeli ikada da nešto urade sa Filipom Golubovićem, ali se sećam da sam Nenada Milića nekoliko puta pitao i molio da zove Golubovića, posebno posle onog isteka obaveze držanja službene tajne, ali da se nije desilo ni da Golubović izađe u javnost, kako je najavio, niti je dao pismenu izjavu onoga što je usmeno preneo Nenadu Miliću.

Prošlo je dosta vremena od tada, ali ja taj razgovor nikada nisam zaboravio. Upravo zbog činjenice da sam verovao da se Filip Golubović razlikuje od bande zaverenika koja je pripremala ubistvo Zorana Đinđića, da ga je savest poštenog čoveka naterala da samoinicijativno sve to saopšti Nenadu Miliću, upravo iz tih razloga sam i pomenuo u intervjuu Peščaniku njegovo ime, verujući da jedva čeka da olakša svoju savest i nadležnim institucijama saopšti sve što zna o radu kabineta Vojislava Koštunice.

Kako ga ne bih doveo u nepriliku, jer i ja delim njegovo mišljenje da treba da svedoči o vrlo opasnim i zlim ljudima, ove detalje nisam pominjao u intervjuu, pa je možda iz tih razloga kontekst pominjanja njegovog imena mogao da deluje pogrešno.

Kako su sada svi podaci javno objavljeni, verujem da je „ljaga sa imena Filipa Golubovića i njegove porodice“ potpuno skinuta, a da će javno objavljivanje ovih detalja olakšati njegovu građansku obavezu da sve što zna i što je Nenadu Miliću usmeno saopštavao, saopšti i državnim institucijama i tako na najbolji način pokaže i svoj odnos prema starom prijatelju iz gimnazijskih dana.

 
Peščanik.net, 14.03.2011.

Srodni linkovi: