Riječi više nemaju uticaj. Nenormalno je postalo normalno i danas se možemo pohvaliti da smo krajem 20. vijeka prvi iskušali na sebi avangardni proces raspada postojećeg sistema i pokušaja življenja u novoj normalnosti što je opet, zbog nemogućnosti povratka u racionalnu i uređenu strukturu, stvorilo niz malih ‘osmih putnika’ koji su se sada proširili i po cijelom svijetu.
Zašto riječi danas nemaju uticaj?
Zato što se ono što je nepoznato razgrađuje i sklapa u neograničen broj kombinacija i postaje neidentifikovano TO. Samo što bi analitičari i pametni ljudi i oni koji se osjećaju odgovornim da upozoravaju htjeli da kažu baš nešto o tome. Pojavljuje se kombinacija koja je nadrasla prethodnu i ona ‘stara’ pada u zaborav, neobjašnjena a učinkovita.
Pa da sebi pomognemo, prisjetimo se da jedino paralelna matrica može da se suprotstavi rastućem mehanizmu nepoznatog i opasno nepredvidljivog. A TO zahtjeva čin, ne riječ. Ako se i mi ubacimo u procese haosa sa svojom matricom koju pažljivo gradimo i umrežavamo je, ne gubeći vrijeme na čuđenje i razočarenje i depresiju (što bi rekao moj prijatelj Vlado ‘depresija je luksuz’), možda ćemo steći otpornost i početi zauzimati dio stvarnosti koja pripada nama. I tako povući druge.
I sami ste svjesni koliko razgovor, dogovor, analiza, plan, uvid, strategija nisu nikakva garancija da će oni koji su se upravo dogovorili i to sa punim ubjeđenjem, stajati iza toga duže od 24 sata, pa će čak na to ‘opravdano zaboraviti’ jer se niko ozbiljno nije ni dogovarao.
Umor kod nas, a rutinsko osjećanje bezbjednosti napolju, stvorili su danas klimu apsolutnog straha na različitim meridijanima. Šetaju se različiti uzroci tolikom strahu.
A da probamo da se suočimo, svako od nas pojedinačno, sa onim čega se bojimo; možda sve ono izvan nas što se stvara i pervertira u sekundi neće imati toliku moć nepoznatog i prijetećeg. Čak mislim da će se TO iznenaditi našom smjelošću da izađemo iz paralize.
Što prije shvatimo da živimo u novoj normalnosti i bez stida je prihvatimo (jer TO računa na našu gadljivost prema novoj normalnosti, a gadljivost nam opet oduzima energiju činjenja), strah od stvarnosti ćemo prije ubosti u srce. I postati ravnopravni situaciji i TO protivniku.
Vrijedi pokušati, ionako smo Nigdje, a naš čin nam može dati identitet Nekog koji možda Nekad stvori Negdje. Jer kad ubodemo strah u srce, možemo otkriti kreativni um koji uviđa i povezuje stvari, a karakter da shvaćeno izvede.
decembar, 2014.
Izgradnja otpornosti – Fama kolekcija 1992-1996.
Peščanik.net, 01.12.2014.