Mojim albanskim prijateljima
Od prvog dana protesta u Albaniji protiv prodaje (dela?) ostrva Sazan i plaže Zvrnec i izgradnje luksuznog letovališta u ovog zaštićenom prirodnom području Narta lagune, od strane konzorcijuma koji vodi Trampov zet Džared Kušner, pojavili su se transparenti koji Edija Ramu pogrdno nazivaju Ramović (vidi sliku). Implicitna logika iza ovakvog diskvalifikovanja albanskog premijera – koji zdušno brani projekat kao značajnu investiciju i priliku za razvoj Albanije – je jasna: Rama toliko radi protiv interesa albanske države i nacije, (kao) da je Srbin a ne Albanac. Ovakvo nam imenovanje pokazuje kako je srpsko-albansko neprijateljstvo i netrpeljivost dostiglo takve razmere da se srpski etnonim, čak i u situaciji koja nema amabaš nikakve veze sa Srbijom i Srbima, može aktivirati u javnom diskursu da prenese negativnu, upravo najnegativniju i najuvredljiviju poruku; nazvati danas nekog Albanca Srbinom, dakle, predstavlja najgoru uvredu i odriče mu sve albanske, patriotske i moralne kvalitete.
Figure neprijatelja
Istu etnonacionalističku logiku već godinama u Srbiji srećemo u navijačkim skandiranjima na sportskim događajima, a od prošle godine i na protestima protiv Vučića i njegovog režima, u sloganu: puši q-rac Aco „šiptare“. Dve su poruke, dakle, iste po svemu osim po samom pežorativnom etnonimu: najgora uvreda za Albanca i najpotentnija optužba za nacionalno izdajništvo je nazvati ga Srbinom, a za Srbina nazvati ga Albancem i, još gore, „šiptarem”.
Neki su kritičari, posebno među Albancima, požurili da zbog ovih parola diskvalifikuju čitav studentski i građanski protest u Srbiji kao suštinski etno-nacionalistički. Veton Suroi je, recimo, još prošlog leta zaključio da je pokret nepovratno skrenuo ka nacionalizmu; štaviše, da se Srbija zapravo (simbolički?) priprema za novi rat! Slično tome, Mihael Martens u Frankfurter Allgemeine Zeitung-u navodi da studenti prihvataju nacionalističku retoriku, ukazujući na parole i simbole koji se pojavljuju na demonstracijama, a Heni Erceg ovih dana takođe zaključuje kako povici Aco „šiptare“ svedoče „o rasističkom preziru prema Albancima s Kosova“.
Ovakve, nesumnjivo značajne kritike aktuelnih srpskih protesta, ipak zahtevaju pažljivije kontekstualizovanje. Najpre, većina izveštaja i snimaka pokazuje da se ovde radi o izolovanim incidentima koji uključuju manje grupe, često huligane ili navijače, a ne jezgro studenata, te da oni ne reprezentuju principe pokreta niti većinu učesnika. Jednostavno, takve parole ne peva uglas čitava masa od ponekad i više stotina hiljada ljudi, niti studenti koji organizuju protest. Kao što je Gresa Hasa naglasila na početku protesta, „nekoliko nacionalističkih simbola ili zastava koje su se tu i tamo mogle videti nisu reprezentativni za protest u celini. To su izolovani slučajevi koji ne odražavaju principe pokreta.“ Studentski organizatori dosledno su pozivali učesnike da dolaze bez stranačkih ili ideoloških simbola; kontrolisanje gomile od desetina ili stotina hiljada ljudi praktično je nemoguće, ali za sve vreme protesta, niko nije izgubio glavu; incidenti od strane protestanata (u koje ne treba ubrajati maskirana lica sumnjivog porekla koja zapodevaju kavgu, i za koje postoje osnovane sumnje da su ubačeni od strane režima radi diskvalifikacije protesta), za razliku od tipičnih prethodnih protesta, navijačkih slavlja, mitinga za Kosovo itd, ne dovode do polupanih i opljačkanih izloga, a organizatori i učesnici nakon skupova očiste mesto susreta i ostave grad u istom stanju u kom su ga zatekli.
Kao neko ko je o negativnom predstavljanju Albanaca u srpskoj kulturi napisao i priredio nekoliko knjiga i decenijama kritikuje srpski nacionalizam, sasvim sam svestan koliko su ove pojave negativne i opasne. Antialbanski i antisrpski sentimenti postaju deo uličnog folklora, opšta mesta, simbolički rezervoari koji se mogu aktivirati u najrazličitijim situacijama – figura odvratnog srpskog/albanskog neprijatelja je uobličena i spremna za upotrebu kao zapeta puška ili bomba bez osigurača. Takvih negativnih etnonima, dakako, ima još, i oni imaju svoj početak i trajanje, dakle nisu ni prirodni ni večni. Recimo, krajem devetnaestog veka najgora uvreda koju ste jednom Srbinu mogli uputiti bila je da je bugarofil. Tako su, primera radi, bugarofilom u polemici nazivali istoričara Ilariona Ruvarca jer je (ispravno) tvrdio da epska pesma greši i da kralj Vukašin nije ubio cara Uroša, iako to nije imalo nikakve veze sa Bugarima i Bugarskom! Isto tako, na fudbalskim utakmicama Rijeke i Splita zabeleženi su slučajevi da splitski navijači skandiraju riječkima „Srbe na vrbe“ iako danas Srba praktično jednako nema ni u Rijeci ni u Splitu. Srž uvrede tu je, naravno, dehumanizovati navijače protivničkog kluba, a njihovo „srpstvo“ ovde manje predstavlja konkretnu tvrdnju o njihovoj etničkoj pripadnosti već pre, recimo, služi kao pežorativno-uvredljivi terminološki kišobran za mešavinu prolevičarskih, pro-partizanskih i pro-jugoslovenskih sentimenata, pa čak i za izvesnu stalešku i simboličku superiornost prestižnog i luksuznog Splita nasuprot istorijski radničke i siromašne Rijeke. Nažalost, ni invokacija ustaškog pokliča na genocid prema Srbima „Srbe na vrbe“ nije usamljena u regionalnom navijačkom arsenalu; srpski huligani neretko sa tribina uzvikuju „nož, žica, Srebrenica“, pozdravljajući time srebrenički genocid nad Bošnjacima iz 1995. godine i, jelte, pozivajući na nove, dok im protivnički huligani odgovaraju skandiranjem „Žuta kuća“, slaveći albanske zločine nad Srbima i upućujući svoje neprijatelje da im je mesto u mučionici u kojoj bi im vadili organe.
U tom kontekstu, parola Aco „šiptare“, iako nesumnjivo ima negativnu dimenziju prema Albancima, ipak služi manje za ispoljavanje nacionalizma i rasizma, a više je polemički intonirana kao dijalektička suprotnost skandiranju Aco Srbine, što godinama kliču Vučićeve pristalice. Njena fokalna tačka je, dakle, kao i kod imenovanja Rame kao „Ramovića“, odricanje patriotizma srpskom predsedniku i albanskom premijeru, njihovo predstavljanje ne kao zaštitnikâ, nego kao izdajnikâ nacionalnih interesa. Podrazumeva se da je negativna upotreba etnonima za Albance ovde za svaku osudu, ali ipak treba imati u vidu da je njena fokalna tačka i semantička srž polemička negacija predsednikovog srpstva koje glorifikuju njegove (plaćene) pristalice. Slično tome, ni uvrede „Vučiću pederu“ i „puši q-rac“ iako, nažalost, pokazuju duboku ukorenjenost animoziteta prema homoseksualcima, ipak nisu prvenstveno usmerene protiv LGBT zajednice, nego protiv predsednika. To, dakako, ne opravdava takav jezik, ali ukazuje na složeniju dinamiku od pukog nacionalističkog mobilisanja.
No – i ovo je ključno – te najgore etnonacionalističke povike fudbalskih huligana i delova pobunjenih masa ne smemo identifikovati sa suštinom aktuelnih protesta niti ih poistovetiti sa većinskim stavom, jer inače rizikujemo da od drveća previdimo šumu i, u krajnjoj liniji, ostanemo zauvek zatvoreni u našim entnonacionalističkim zađevicama koje eksploatišu autoritarni lideri dok, zarad vlastodržačkih i ekonomskih interesa raznose i ono malo prirodnih i ekonomskih resursa koji su ostali u javnom vlasništvu u ovom napaćenom regionu. A ako želimo da znamo šta studenti zaista misle, najpouzdaniji dokaz dolazi iz sistematskog istraživanja koje su sproveli Institut za filozofiju i društvenu teoriju (IFDT) i Fakultet političkih nauka (FPN), a kojim je obuhvaćeno oko 1000 studenata, učesnika plenuma na više beogradskih fakulteta od januara do maja 2025. godine. Nalazi ove ankete su nedvosmisleni: ogromna većina srpskih studenata prihvata liberalne vrednosti, dajući prosečnu ocenu 8,9 od 10 na pitanje „Koliko vam je važno da živite u zemlji kojom se demokratski upravlja?“ Na pitanje da definišu najviši društveni prioritet, studenti su najčešće birali socijalnu pravdu, vladavinu prava i demokratiju. Istina, i nacionalistički sentimenti su prisutni kako među studentima, tako i među građanima Srbije, ali oni prosto nisu dominantni u ovom protestu koji se dominantno zalaže za osnaživanje institucija, borbu protiv autoritarizma i korupcije.
„Albanija“ se brani pticom
Upravo u toj dimenziji borbe za socijalnu i ekološku pravdu treba videti ogromnu, suštinsku sličnost između aktuelnih protesta u Srbiji i Albaniji. Štaviše, držim da je obaveza intelektualaca u regionu ne samo da ove proteste zdušno pozdrave i podrže, nego još i više da ukažu na njihovu međuzavisnost i isprepletenost i da pozivaju na regionalnu solidarnost. Nema nikakve sumnje da su makedonski protesti protiv Gruevskog pokazali da je upornošću i ujedinjenjem opozicionih glasova ipak moguće smeniti autoritarnu vlast na izborima, i da su njihove po(r)uke rezonirale kod crnogorskih građana koji su uspeli da smene Đukanovićev režim, kao i da makedonski i crnogorski primeri sokole građane Srbije da je pobeda moguća i, upravo, neizbežna ako se stvari postave na svoje mesto kroz jedinstvo, solidarnost, masovnost, dobru organizaciju i fokus na stvarne potrebe građana. Isto tako, aktuelni albanski protesti baštine jedan popularni bunt i energiju koja buja iz Srbije. I više od toga – sadašnji srpski protest predstavlja najvažniju referentnu tačku za na(ra)stajući albanski pokret. Ista autoritarna vlast je u Srbiji istom tom Kušneru obećala prostor za luksuzni hotel u centru Beograda, na mestu s kog je muljažom skinuta oznaka kulturnog dobra. Ali bunt građana i otpor stručnjaka i ostataka nekakvih institucija, u prvom redu savesnih eksperata beogradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, doveo je do sudske optužnice nekoliko zvaničnika i, netom, naveo Kušnera da prošle godine odustane od projekta „iz poštovanja prema narodu Srbije i gradu Beogradu“. Nije li to važnija po(r)uka albanskoj intelektualnoj eliti i građanima od „Ace šiptara“ i Edija „Ramovića“?
Evo, za kraj, još jedne ohrabrujuće poruke albanskim građanima koji su ustali u odbranu plaže Zvrnec i lagune Narta, prirodnog rezervata koji je jedno od poslednjih utočišta stotina vrsta ptica i životinja, među kojima su i ugrožene vrste kao što su flamingo, veliki pelikan, velikoglave kornjače i druge. Pre svega nekoliko dana, Vučićeva stranka postavila je ogroman transparent na zgradu u centru Beograda, i time onemogućila pticama bele čiope, strogo zaštićene vrste, da priđu gnezdima koja se nalaze u otvorima zgrade i nahrane svoje mladunce. Ta se zgrada u centru Beograda zove „Albanija“, po istoimenoj kafani koja se tu nalazila još u drugoj polovini devetnaestog veka. Brza reakcija i bunt srpskih građana naterali su režim da ekspresno ukloni plakat, a jedan srpski intelektualac ovako sažima ceo slučaj: „Kao što si u subotu morao da skineš svoj načeti transparent, tako ćeš morati i da raspišeš izbore, tako ćeš morati i da priznaš njihove rezultate.“ Nije li ovo, zapravo, prava i suštinska poruka koju srpski protesti i srpski građani šalju u region – odbranili smo se od Trampa-Kušnera i zaštitili „Albaniju“ i njene ptice, koje nisu ni srpske ni albanske, nego naše, zajedničke i zemaljske. U toj borbi, Albanija bez navodnika nesumnjivo ima našu podršku, simpatije i solidarnost.
Autor je Viši naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.
Peščanik.net, 05.06.2026.