The Holland House, Kensington, London, 1940
The Holland House, Kensington, London, 1940

Tekst pročitan na Kongresu advokata Srbije, 8. oktobra 2014. u Velikoj sali Sava centra.

Uvod

Zakonski osnov javnog beležništva (notarijata) u današnjoj Srbiji nastao je znatno kasnije nego u drugim državama regiona (ovde pod regionom podrazumevam države nastale na području nekadašnje Jugoslavije), zbog političkih i društvenih okolnosti koje neće biti razmatrane u ovom tekstu. Zakon o javnom beležništvu Republike Srbije1 usvojen je u Parlamentu 2011. godine, njegova primena je bila u dva maha odlagana, a počeo je da se primenjuje u septembru 2014.

Na prostoru nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, a pod uticajem austro-ugarskog modela, 1930. godine bio je donesen Zakon o javnom beležnicima. Njime je uveden tzv. latinski tip notarijata. Ovaj Zakon, međutim, nije konsolidovao notarijat na čitavom području tadašnje države, jer nije bio primenjivan na teritorijama Bosne i Hercegovine (BiH), Crne Gore (CG), niti u nekim delovima Srbije. Vreme formalnog prestanka važenja ovog zakona je sporno i različito na delovima teritorije nekadašnje države.2 Bez obzira na tačan datum, notarijat u Srbiji ne samo da nije bio obuhvatio sve njene delove, nego je prestao da postoji toliko davno da o njemu jedva da je sačuvano istorijsko sećanje.

Istorijski i uporedno-pravno gledano, radi se o staroj pravosudnoj profesiji; funkcionalno, međutim, za građane i pravništvo Srbije u pitanju je nova profesija. Kad je o notarijatu reč, ovde postoji diskontinuitet koji traje najmanje sedamdesetak godina, a u nekim delovima Srbije ili ga nikad nije ni bilo, ili se diskontinuitet meri vekovima.

Daleko poreklo notarijata vezuje se mahom za Digesta, iako se na zametke ideje o službenom sastavljanju isprava navodno nailazi još u starom Egiptu i staroj Judeji3. Međutim poreklo latinskog notarijata, sa bitnim osobinama koje ima i danas, u Zapadnoj i Srednjoj Evropi vezuje se za razvijeni srednji vek.4

Zastupanje pravnih subjekata radi zaštite njihovih prava pred pravosudnim organima, svoje začetke ima već u demokratskim oblicima pravosuđa antičkih država. Verovatno su najstariji pravozastupnici koji bi se mogli označiti kao profesionalci, bili logografi. Ideja o zastupanju, a i njena realizacija u dalekoj prošlosti ne mogu se identifikovati sa organizovanim pružanjem stručne pravne pomoći. Tek u razvijenom srednjem veku, uporedo sa razvojem pravničke profesije i uporedo sa profesionalizacijom sudske funkcije, nastaju prva pravnička udruženja, među kojima advokatura predstavlja posebno uobličen stručni, pa i staleški korpus.5

Dakle, istorijski gledano, u Evropi se radi o dvema gotovo podjednako starim pravosudnim profesijama. Advokatura u modernoj Srbiji ima (gotovo) neprekinuti kontinuitet, notarijat dugi diskontinuitet.

Da li je ovaj diskontinuitet doveo do toga da se sistemski i normativno ove dve profesije suprotstave jedna drugoj?

Kako je prekinut diskontinuitet notarijata u Srbiji, tj, na koji način i sa kojim ovlašćenjima je ponovo uspostavljen u Srbiji?

Kako profesija notar utiče na profesiju advokat?

To su pitanja na koja će se ovaj tekst koncentrisati.

Pitanje kontinuiteta odnosno diskontinuiteta

U pogledu ustrojstva (organizacioni princip) i pravosudne uloge (funkcionalni princip), notarska i advokatska profesija su različite.

a) Organizacioni princip

Latinski notarijat je javna služba koju izvršna državna vlast poverava pojedincima. Advokat svoje svojstvo stiče upisom u komoru, država nema ništa sa njegovim imenovanjem. Advokat ne vrši javnu službu. Dakle, prvo organizaciono pravilo koje ih razlikuje jeste autonomnost. Ona se sastoji u tome da su advokatura kao profesija, a advokatske organizacije kao stručna udruženja, nezavisni od države. Iako advokatura ima i javnopravni značaj (jer se najčešće ispoljava u delatnosti pred sudovima i drugim pravosudnim organima), advokati i njihove organizacije nisu podvrgnuti državnoj vlasti.6 Princip autonomnosti advokature je i zakonsko pravilo u Srbiji.7 Notari latinskog tipa, a tako je u Srbiji, nisu autonomni u odnosu na državu. To sasvim jasno proizlazi naročito iz članova 13, 15. i 29. Zakona o javnom beležništvu.8

U advokaturi važi pravilo slobodnog vršenja profesije (načelo slobodne advokature). Ovaj princip znači da je vršenje advokature dostupno svakom koje ispunio uslove za sticanje advokatskog zvanja i koji je upisan u imenik advokata pri advokatskoj komori, bez ikakvog odobrenja ili dozvole državnih organa.9 Princip slobodne advokature je posledica načela autonomnosti i sproveden je i zakonski.

Iako su organizaciono javni beležnici u okviru latinskog notarijata prvenstveno shvaćeni kao javna profesija (zato što su na javne beležnike prenesena neka državna ovlašćenja), oni mogu imati i elemente slobodne profesije: notari nemaju unapred obezbeđene korisnike usluga, neposredno naplaćuju svoju nagradu, kao i troškove, sami snose poslovni rizik, za naknadu štete odgovaraju neposredno, a ne kao državni službenici tek regresno, itd.10 Evropski kodeks prava notarske profesije11 kao da izražava ovu ambivalenciju: „Javni beležnik je nosilac javne službe, na koga su preneta državna ovlašćenja radi sačinjavanja javnih isprava. Pritom, on obezbeđuje čuvanje, dokaznu snagu i izvršnost tih isprava.“

Delatnost notara je redovno teritorijalno ograničena – oni tu delatnost vrše na svom službenom području.12 Advokati vrše delatnost na čitavoj državnoj teritoriji, a postoje mogućnosti i za prekograničnu advokatsku delatnost. Štaviše, direktivom 98/15/EG iz 1998, bitno je olakšana ne samo povremena, već i permanentna delatnost advokata u državi članici EU u kojoj on nije stekao pravo na obavljanje advokatske profesije. O slobodi notarske delatnosti, u okviru EU počelo se ozbiljno razgovarati počev od 2003. godine, ali uređenje ovog pitanja, na osnovu slobode kretanja ljudi i usluga, nije moguće rešiti istovetno kao u advokaturi.

I za advokate i za notare, redovno se normativno utvrđuju njihova samostalnost i nezavisnost. Obe profesije su samostalne u granicama svojih pravila. Advokatura je nezavisna, jer je autonomna. Nezavisnost notarijata – iako zakonski proklamovana – bitno je ograničena državnom kontrolom, koja je takođe zakonsko pravilo latinskog notarijata, a tako je i u Srbiji. Zato bi bilo ispravno notarsku nezavisnost odrediti kao relativnu13 ili delimično kontrolisanu.

Izdvojeno je, kao što se vidi, samo nekoliko bitnih organizacionih principa koji pokazuju različitosti advokature i notarijata.

b) Funkcionalni princip

Delatnosti advokata i notara više se razlikuju nego njihova osnovna organizaciona pravila.

Krajnje pojednostavljeno: osnovni zadatak notara je obrada isprava, njihova solemnizacija, legalizacija, sačinjavanje zapisnika, izdavanje potvrda, depozit i vršenje nadležnosti koje je na notara preneo sud. To su delatnosti koje – kad nema notara – obavlja sud u okviru vanparnične materije ili ih obavlja upravni organ.

Advokat pruža pravnu pomoć – ne samo u postupku pred sudom ili drugim državnim organom, već i u materijalno-pravnim odnosima stranaka. Potencijalno, polje delatnosti advokata je šire nego ono notara.

Bitna funkcionalna razlika između advokata i notara najvidljivija je kad je u pitanju odnos prema strankama. Notar mora da zaštiti prava obeju (svih) stranaka i to mora učiniti podjednako i nepristrasno; advokat je dužan da dela u najboljem interesu stranke koju zastupa i nije dužan da vodi računa o pravnom položaju ostalih lica; notar, sem kad postoje razlozi za izuzeće, ne sme odbiti da stranci pruži notarsku uslugu – advokat ima više zakonskih mogućnosti da odbije pružanje advokatske usluge; zbog teritorijalnog principa, stranka je ograničena u izboru notara, a nije u izboru advokata. Samo izuzetno (takva mogućnost npr. postoji u Zakonu o javnom bilježnicima Hrvatske)14, notar može zastupati stranku u nespornim stvarima.15

Već ovaj kratak prikaz pokazuje da su notarijat i advokatura različite pravosudne profesije i organizaciono i funkcionalno. Diskontinuitet jedne i kontinuitet druge nije tu ništa promenio. Latinski tip notarijata, prihvaćen u Srbiji, sam po sebi ne bi trebalo da dovede i nije smeo dovesti do međusobnog suprotstavljanja ovih profesija. (Dis)kontinuitet i nije bio podoban da do ovog dovede. Treba, prema tome, uzeti u obzir i druge elemente koji su pratili uspostavljanje notarijata u Srbiji.

Na koji način i sa kojim ovlašćenjima je notarijat ponovo uspostavljen u Srbiji?

a) Inicijalne ideje

Kao što je već rečeno, notarijat je ustanovljen Zakonom o javnom beležništvu iz 2011. godine. Jedno od bitnih pritanja koja je radna grupa (čija sam članica bila) razmatrala, jeste obim ekskluzivnih (isključivih) nadležnosti notara, tj. područje notarskog monopola. Da li notari u početku uopšte treba da imaju isključivu nadležnosti ili neko vreme poslove treba da obavljaju u konkurentskoj nadležnosti sa sudom, dok se profesija ne konsoliduje? Iako je teorijski odgovor većine bio da u prvim godinama nije nužno uspostaviti isključivu nadležnost, vodilo se računa i o praktičnim aspektima.

Ako nema garantije da će notari imati koliko toliko obezbeđenu klijentelu, profesija koja zahteva prilična ulaganja postaće neatraktivna, te neće biti dostupno dovoljno obučenih profesionalaca. Zato je preovladao stav da treba propisati usku isključivu nadležnost, u zavisnosti od vrste notarske isprave (zapis, zapisnik solemnizacija, legalizacija, izdavanje potvrda).

Zapis kao čistu notarski obrađenu ispravu trebalo je regulisati po ugledu na Zakon o javnim beležnicima Kraljevine Jugoslavije i po ugledu na većinu notarskih zakona u regionu. Tako je i bilo. Originalno, po zakonskom tekstu iz 2011. godine, isključive nadležnosti notara u pogledu zapisa (notarski obrađene isprave), sadržane u čl. 82. st. 1. bile su: ugovori o imovinskim odnosima između supružnika; ugovori o imovinskim odnosima između vanbračnih partnera; sporazumi o deobi zajedničke imovine supružnika ili vanbračnih partnera; sporazumi o zakonskom izdržavanju; ugovori o raspolaganju nepokretnostima poslovno nesposobnih lica; ugovori o ustupanju i raspodeli imovine za života; ugovori o doživotnom izdržavanju, obećanje poklona i ugovori o poklonu za slučaj smrti.

Kako je došlo do toga da se ugovor o prometu nepokretnosti, bez obzira da li ga zaključuju poslovno sposobna ili nesposobna lica, stavi u isključivu nadležnost notara? Godine 2013. („Sl. glasnik RS“ 19/2013), izmenama i dopunama Zakona izbrisane su reči „lica koja su poslovno nesposobna“ i notar je postao isključivo nadležan za službeno zaključenje ugovora o prometu nepokretnosti svih lica (fizičkih i pravnih). Taj izbrisani deo odredbe bio je jedan od povoda obustave rada advokata.

b) Reakcije ministra pravde

Reakcije izvršnih vlasti, pre svih ministra pravde ili su izašle iz pravnih okvira ili su – nažalost – pokazale pogubna dejstva ignorancije (neznanja) udružene sa arogancijom (bezobzirnošću). U ovom tekstu ću se usredsrediti samo na one opaske koje je ministar izgovorio, dakle u kojima se ne može govoriti o pogrešno prenesenim rečima. Sve su izrečene u emisiji Kažiprst, TVB92, 3. oktobra 2014. godine.

Navodno zakasneli protest advokata. Svesna da se od političara ne može očekivati da govore istinu, celu istinu i ništa drugo osim istine, ipak je neočekivano da se izriču tvrdnje koje su proverljive, a provera pokaže da su netačne. Ministar Selaković je u toj emisiji tvrdio da političku odgovornost za sadržinu Zakona o javnom beležništvu snosi Vlada premijera Cvetkovića, koja ga je predložila i tadašnji predsednik Republike Boris Tadić, zato što je potpisao ukaz, budući da je Zakon donesen 2011. godine. Zbog toga obustavu rada advokata kvalifikuje kao politički čin protiv aktuelne vlasti, jer su se tek 2014. godine setili da protestuju zbog Zakona o javnom beležništvu.

Advokati su jasno ukazali da ono što će bitno uticati na njihovu profesiju jeste odredba o ekskluzivnoj notarskoj obradi ugovora o prometu nepokretnosti svih lica, a ova je promenjena 2013. godine, za vreme Vlade Dačić-Vučić. Uzgred, ukaz o proglašenju Zakona o izmenama i dopunama je potpisao predsednik Republike Tomislav Nikolić.16 To je ministar prećutao, ne rekavši celu istinu.

Donošenje Zakona o prometu nepokretnosti. Ministar je objasnio da je novi Zakon o prometu nepokretnosti – izglasan u Parlamentu 31. avgusta ove godine, tj. dan pre početka rada notara u Srbiji – rezultat potrebe da se postojeći propisi prilagode Zakonu o javnim beležnicima. Po ranijem Zakonu o prometu nepokretnosti17 za raspolaganje nepokretnostima bila je potrebna pismena forma ugovora, a potpisi su overavani u sudu. Budući da je taj raniji Zakon o prometu nepokretnosti poslednji put menjan 2009, nije trebalo donositi novi, jer je ionako odredba o formi ugovora o raspolaganju nepokretnostima zamenjena članom 82. Zakona o javnom beležništvu, kao kasnije donesenim zakonom.

Ali, izgleda da je bilo neophodno da u ovoj oblasti notarski monopol bude iznad svake sumnje. Sa druge strane, predlagač ni parlament nisu se zapitali da li je, na primer, potrebno izmeniti Zakon o privatizaciji (kao kasnije donesen). Državna ili društvena pravna lica koja se privatizuju redovno imaju, kao deo svoje imovine, i nepokretnosti. Da li je i tada potreban notarski zapis? Zašto država i lokalna samouprava nisu isključene iz primene prometa nepokretnosti kada su saugovarači (država i lokalna samouprava su isključene od primene ove odredbe u, na primer, Republici Srpskoj samim Zakonom o notarima).

Navodna upotreba uporedno-pravnog metoda. Povodom pitanja ekskluziviteta notarski obrađenog ugovora o raspolaganju nepokretnostima, ministar pravde se pozvao na zakonska rešenja nemačkog18 i švajcarskog prava. Tačno je, BGB u §911 reguliše raspolaganje nepokretnostima u formi notarski obrađene isprave.Ali ne samo osnovni, već i ugovor o prenosu prava svojine. Pravo Srbije, kao način sticanja svojine nad nepokretnostima, ne poznaje ugovor o prenosu, već upis u javni registar. Prema tome, ako nam je nešto uzor, zbog čega to nije u celosti, nego samo delimično?

Ali isto tako je tačno, a od ministra ostalo prećutano, da je među državama EU u ovom pogledu Nemačka izuzetak. U Francuskoj, za koju ministar tvrdi da ima ista rešenja koja postoje u Nemačkoj, notar ima monopol za sastavljanje notarskih akata koji se odnose na registar nepokretnosti, što ne znači nužno notarski obrađen ugovor o raspolaganju nepokretnosti u vidu (našeg) notarskog zapisa. U austrijskom Notarsaktsgesetz, obaveznu formu notarski obrađene isprave moraju imati bračni ugovori, ugovori između supružnika o kupoprodaji, razmeni, zajmu i preuzimanju obaveza, ugovori o poklonu bez predaje stvari i pravni poslovi inter vivos slepih lica. Sličnu odredbu sadrži Zakon o javnim bilježnicima Hrvatske.

Dakle, suprotno ministarskim tvrdnjama, ni Austrija ne spada u krug država koje su ovu stvar uredile kao kod nas. Što se tiče Švajcarske, u članu 216. Zakonika o obligacijama (brojka je ovog puta tačna), predviđeno je da ugovor o kupoprodaji nepokretnosti mora biti sačinjen u formi javne isprave.19 Ne eksluzivno u formi notarskog zapisa, dakle. Isto važi i za predugovor. Štaviše, ako kupoprodajna cena nije ugovorena, dovoljna je pismena forma ugovora (čl. 216. st. 3 Zakonika o obligacijama). Uzgred, za donošenje notarskih propisa nadležni su kantoni, a ne švajcarski savezni parlament. U kantonu Bern, na primer, ugovor o kupoprodaji nepokretnosti mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave. Ako ministar već hoće da nas edukuje, neka to čini precizno i istinito, umesto da pokušava da zasenjuje.

c) Kako je u regionu?

U čemu je, dakle, problem kad su u pitanju zakonska rešenja o nadležnosti notara u Srbiji? Odgovor je kratak: u isključivim nadležnostima notara koje su brojnije, „jače“ i više ugrožavaju advokatsku profesiju nego u nekim drugim državama bivše Jugoslavije a koje, u odnosu na Srbiju, imaju duže iskustvo sa delatnošću javnih beležnika. Odmah da naglasim – nemam baš ništa protiv stare notarske profesije. Ona je potrebna, široko raspostranjena u svetu, doprinosi sigurnosti i brzini pravnog prometa, olakšava prekogranični promet isprava i ispunjenje obaveza. Ali, način na koji je uvedena u Srbiju, isto kao i način na koji su uvedeni vansudski izvršitelji, a posebno njihova nadležnost, pokazuje bezobzirnost i sadašnjih i ranijih političkih vlasti u Srbiji. Rasterećujemo sudove, time i državu prekomernog troška parasudskih delatnosti, a sve te troškove prevaljujemo na krajnjeg korisnika, tj. na građanina, izazivajući pritom zlu krv između pripadnika dveju starih pravosudnih profesija, uključujući i najnoviji štrajk advokata.

Zakoni o notarijatu na području bivše Jugoslavije, u ovom pogledu, tj. povodom isključive notarske forme za ugovore o raspolaganju nepokretnostima su različiti: u Sloveniji i Hrvatskoj koje su članice EU, ovakve isključive nadležnosti notara za raspolaganje nepokretnostima nema. Nema je ni u Makedoniji. BiH (oba entiteta) i Crna Gora imaju ista rešenja kao Zakon o javnom beležništvu Srbije.

d) Posledice po notarijat

Otkako je uveden, notarijat se suočava sa kritičkom javnošću. Može se reći da nikakav problem u ovdašnjem načinu uvođenja notarijata ne vidi jedino izvršna vlast, uglavnom oličena u ministru pravde. Imenovani notari ćute. Oni koji su konkurisali a nisu imenovani, o tome nisu dobili individualne, obrazložene akte i razmišljaju šta treba smatrati aktom koji će (možda) pobijati. Naizgled bezazlena izmena Zakona o javnom beležništvu iz 2013. godine, a potom donošenje Zakona o prometu nepokretnosti u minut do dvanaest, bacila je na notarijat brojne senke, kojih se neće lako osloboditi.

Najpre, izmena iz 2013. godine, praćena novim Zakonom o prometu nepokretnosti je bila nepotrebna, jer ugovor o raspolaganju nepokretnosti ne zahteva službenu formu – dovoljno bi bilo da se potpisi na ugovoru overe – i to bilo od notara, bilo od suda. Službena forma nikad nije bila deo pravne tradicije u srpskom pravu. Nadalje, budući da notar ne sme zastupati ni jednu ugovornu stranku, u slučaju zaključenja ugovora koji odstupa od rutinskog i ako se stranke ne saglase o nekom od bitnih elemenata, njihove interese će i dalje morati (moći) da zastupaju advokati, što će bitno povećati troškove krajnjih korisnika – građana i pravnih lica.

Treće, uvođenje notarijata u sredinu, koja dugo nema čak ni istorijsko sećanje na ovu službu (sa izuzetkom Vojvodine), treba da bude postupno: isključiva nadležnost u početku treba da bude mala; konkurentska nadležnost (ili sud ili notar) treba da se održi bar nekoliko godina dok se notarijat ne konsoliduje. Notarski monopol bitno povećava troškove i doprineće smanjenju ionako oskudnog prometa nepokretnosti. Što je nadležnost notarijata šira u momentu njegovog uvođenja u pravni život, imajući u vidu činjenicu da notare kao lica od javnog poverenja postavlja izvršni organ (ministar), povećavaju se šanse koruptivnosti, nepotizma i političke bliskosti, umesto meritokratskih svojstava i sposobnosti. Proizvodi se (najmanje) zla krv, a suštinski diskriminacija između advokature i notarijata.

e) Posledice po advokaturu

Opisanim pristupom advokatura je izgubila značajan deo dosadašnjeg posla i očekivane klijentele. Nije bilo prilike da ulazim u druge motive obustave rada advokata, a ovaj razlog, koji sam nastojala da obrazložim, opravdan je i dovoljan sam po sebi. Izgleda mi da ovogodišnji protest advokature u Srbiji prevazilazi staleški (ili cehovski) značaj. Advokati traže pravnu sigurnost uopšte, a pravnu izvesnost za svoju profesiju napose. Oni su odlučni da zakonska pravila o sopstvenoj autonomiji, slobodi profesije, nezavisnosti i samostalnosti shvate ozbiljno, praktikuju i javno demonstriraju. U tome im se mora pružiti profesionalna kolegijalna podrška.

f) Posledice po pravni poredak

Oni koji su odlučujuće uticali na bezobzirno i neadekvatno „primenjivanje“ uporedno-pravnih modela u teškom vremenu, obrazlažući to neistinitim tvrdnjama, koji su imenovanje javnih beležnika procesuirali po istom modelu po kome je vršen reizbor sudija 2009. godine (a ranije tu istu proceduru politički kritikovali), koji su na pripadnike nove notarske profesije bacili sumnju nedostatka meritokratskih svojstava – morali bi da odgovaraju. I odgovaraće, makar politički. Oni koji su sproveli reizbor sudija na isti bezobziran način, osećajući se sigurnim u svojim foteljama, bili su počišćeni sa političke scene posle samo tri godine. Od sveg srca isto želim današnjim „pravosudnim reformatorima“, štaviše još brže.

Advokatska komora Srbije, 08.10.2014.

Peščanik.net, 11.10.2014.

Srodni linkovi:

Wolfgang Klotz – Notari i izmišljanje točka

Advokatska komora Vojvodine – Napad na kuću Tanje Arsić

Advokatska komora Vojvodine – Otvoreno pismo Maji Gojković

Vladimir Beljanski – Politička šteta

RADIO emisija – Maketa lidera

RADIO emisija – Pobuna advokata

Milica Jovanović – Notarska posla

Vesna Rakić-Vodinelić – Reformisanje pravosuđa notarijatom: ne meri, seci odmah i to sekirom

REFORMA PRAVOSUĐA

________________

  1. „Sl. glasnik RS“ br. 31/2011, 85/2912, 19/2013, 55/2014 i 93/2014.
  2. Pominju se 1943, 1944 i 1945. godina i prestanak se vezuje za pojedine odluke AVNOJ-a; kad je reč o Hrvatskoj, tamo se uzima da je Zakon prestao da važi 1941. godine. Up. E. Bikić, S. Suljević, M. Povlakić i M. Plavšić (dalje se citira: E. Bikić i dr, 2013), Notarsko pravo, Sarajevo 2013. godine, GIZ, str. 9, 10.
  3. Tako E. Bikić i dr. str. 4.
  4. I. Crnić, M. Dika (dalje se citira: Crnić – Dika), Zakon o javnom bilježništvu, Zagreb, 1994, str. 29.
  5. V. Rakić-Vodinelić, Pravosudno organizaciono pravo, Beograd, 2012, str. 137.
  6. S. Culja, Građansko procesno pravo Kraljevine Jugoslavije, (dalje se citira: S. Culja), Beograd, 1933, str. 183, 184.
  7. Čl. 5. i 6. Zakona o avokaturi (dalje: ZA).
  8. D. Knežić-Popović, Pravna priroda javnog beležništva, Pravni zapisi, časopis Pravnog fakulteta Univerziteta Union u Beogradu, br. 2/2010, str. 350 (dalje citirano: D. Knežić-Popović).
  9. S. Culja, str. 182.
  10. D. Knežić-Popović, str. 354.
  11. Donela ga je Konferencija notarijata u EU 1995. godine, a članice su: Austrija, Francuska, Grčka, Holandija, Italija, Luksemburg, Nemačka, Portugalija i Španija.
  12. E. Bikić i dr., str. 16.
  13. D. Knežić-Popović, str. 354.
  14. Čl. 4, 165 i 167.
  15. E. Bikić i dr., str. 15; Crnić – Dika, str. 61.
  16. „Službeni glasnik RS“, br.19, 2013. godine. U elektronskim bazama, sve izmene i dopune Zakona o javnom beležništvu mogu se pratiti preko istorije propisa. (Istorija propisa u Srbije neretko preuzima karakteristike istorije bolesti.)
  17. „Sl. glasnik RS“, br.42/98i111/2009.
  18. Nije nevažno ni to što nije zapamtio numeraciju odredbe Bũrgerliches Gesetzbuch (BGB), pominjući paragraf 311, kako je rekao „zakona“. Radi se zapravo o paragrafu 911. BGB. E, sad ne bih da sitničarim povodom brojeva, ali Selaković nije ma kakav pravnik, već saradnik na predmetu Pravna tradicija Pravnog fakulteta u Beogradu. BGB je nezaobilazan ne samo u uporednoj, nego i u srpskoj pravnoj tradiciji, jer je bio inspiracija za brojna domaća zakonska rešenja. Verujem da bi ministar morao znati da se BGB sastoji iz pet knjiga i kojim redom one idu. (Stvarno pravo, posle obligacionih odnosa, a dotle ima preko 800 paragrafa.)
  19. Član 216: A. Formvorschriften
The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)