- Peščanik - https://pescanik.net -

Ahil i kornjača

Neprilagodljivost političkom racionalizmu pripada uvreženom poimanju ovdašnje uzaludne, mračne i nimalo privlačne dominacije arhaičnih oligarhija nad zatvorenom i okoštalom društvenom strukturom. Istovremeno pokretač i završni predmet jugoslovenske dezintegracije, Kosovo je – kao najtradicionalnija i najmlađa evropska zajednica – dobilo naročito mesto u poimanju balkanskih razmirica. Kosovski paradoksi utisnuti su u suštinu nemogućnosti da se, u izglednom vremenu, razreši sopstvena kvadratura kruga, koja se ne svodi na konačni državni status i prevaziđena poimanja suvereniteta. Ističu već dve decenije od početaka obrušavanja jugoslovenske zajednice u sopstvenu prošlost, i mitsku i stvarnu. Teško je razumeti taj osnovni apsurd jugoslovenske zajednice koja je odbila da evoluira u skladu sa integracionim evropskim težnjama. Obe Jugoslavije, ma kakve da su bile, mogle su nadahnuti te težnje, dodatno ih podstičući svojom idejom i konstitucijom. Da li je nastavak jugoslovenske dezintegracije osamostaljenjem Kosova istovremeno jedan od uslova pokretanja novog talasa postjugoslovenskih integracija? Taj paradoks je jednako nerazumljiv poput svojevremenog zalaganja Srbije da Jugoslaviju očuva ratnom agresijom i rasturanjem federacije, uključujući brisanje unutrašnjih administrativnih granica, i poricanjem svakog oblika njenog budućeg evropskog, demokratskog i liberalnog identiteta. Da li je liberalizam trijumfovao, tamo gde je uspeo, tek na osnovama etničkog čišćenja i ostvarenja nacionalnog jedinstva i oslobođenja u sopstvenoj prethodnoj prošlosti? Da li je, stoga, potrebno da se, na isti način, ostvare i sve jugoslovenske zajednice, uključujući kosovsku, da bi tek potom osporile i prevazišle etničke i kulturne predrasude? Da li će se dezintegracija zaustaviti na kosovskom osamostaljenju? Da li će okončanje tog procesa ustupiti mesto novim ideologijama razuma i slobode?

Dodatno opterećenje oseća se i u stvarnosti međunarodnih odnosa, koja izmiče zvaničnim nastojanjima i Beograda i Prištine poput paradoksa o Ahilu i kornjači. Karakter tih odnosa, naročito onih koji se prelamaju na konfliktnim i postkonfliktnim područjima, podseća da je predviđanje Frensisa Fukujame da će svršetkom Hladnog rata i nestankom komunizma nastupiti “ideološka evolucija i unverzalizacija zapadne liberalne demokratije kao konačnog oblika ljudske vladavine” (1989) bilo, najmanje, preuranjeno. Sve složeniji međunarodni odnosi naročito su određeni karakterom autoritarnog režima u Rusiji, složenim sistemom odlučivanja u EU koji proizvodi zabune i neodlučnost, te osporavanjem uverenja o globalnoj moći SAD, naročito nakon razlivanja, u beskraj, iračke pustolovine. Kao da se liberalna demokratija nije zaustavila samo na granicama prosvetiteljstva, nego i na kompromisima u traganju za izvorima energije (Rusija, Bliski i Srednji istok), ili nehumano jeftine radne snage (Kina, Jugoistočna Azija, Indija, itd.). Drugi oblik kompromisa odnosi se na prodorno institucionalizovanje konzervativizma, na račun liberalizma, u samom američkom društvu koje, zahvaljujući svojoj strukturi i ulozi SAD u svetskoj politici, šalje poruke koje su univerzalne, bez obzira na domete njihove recepcije.

Utisak je da zvanična Srbija pokušava da profitira na zloupotrebi ruske podrške i prizivanjem nove hladnoratovske zime. U meri u kojoj je očuvanje simboličnog suvereniteta nad Kosovom u skladu s njenim interesima, ona u tome trenutno uspeva, odlaganjem odluke o konačnom statusu, ali se ti interesi isključivo podudaraju s konturama budućnosti njene nomenklature. Očigledno je da zvanična Srbija nema stvarnu nameru da kosovske Albance vrati u svoj politički i pravni sistem, niti su Albanci spremni da na to pristanu. Ali, ne postoji autonomija koja ne podrazumeva učešće u zajedničkom odlučivanju. Za to, međutim, ne postoji obostrana zainteresovanost. Najave uspostavljanja evropske administracije nisu samo ponuda novog institucionalnog okvira koji će Srbija moći da prihvati u sastavu svog načelnog evropskog opredeljenja, čime bi se relativizovala nezavisnost Kosova, a budući status vezao za evropsku integraciju Zapadnog Balkana. Ideja o evropskoj administraciji je, istovremeno, izraz nepoverenja u iskrenost, spremnost i sposobnost kosovskih albanskih lidera da ostvare obećanja o multikulturnom, demokratskom i otvorenom društvu. Evropska administracija kao da strahuje od podvala tradicionalnih oligarhija i postkomunističkih nomenklatura. Ali se, bez obzira na to, pomalja i potreba da ovdašnje zajednice konačno dočekaju demokratsko punoletstvo. Koje će se same suočiti sa sopstvenim antinomijama ispunjenim etničkom distancom s naznakama rasizma, državnim, društvenim i susedskim terorom i vandalizmom. I obostranim sklonostima da se nesporazumi potiru nasiljem i genocidom.

Moj otac je pre više od četvrt veka, kao direktor Balkanološkog instituta, navaljivao da se uči albanski, kao jezik budućnosti. Predviđao je da će Albanci u naredniim decenijama biti u središtu pažnje važnih centara evropske politike i da će njihova evropeizacija postati vrhunsko dostignuće u transformacijama identiteta. Taj će se proces, ma kakav bio, bez obzira na stavove koji su inače podložni preispitivanjima, i ubuduće posmatrati i živeti.

 
Danas, 03.07.2007.

Peščanik.net, 02.07.2007.