U rijetkim odlascima u Bosnu, ja imam samo jednu obavezu: da maloj rođaki Ajli donesem Bratz lutku. Ne bih ja ni znao za postojanje te lutke da nije Ajlinog zahtjeva da joj se na poklon donese baš ta lutka, a ne neka druga. Ali njene želje spadaju u najsvetiju stvar u mom životu, pa stoga – otkad je Bratz lutka ušla u moj život – pratim i sve što se oko nje događa. Imam ja, naravno, puno prigovora ovom američkom modelu mamipare, ali se ne usuđujem ući u prostor nesporazuma i neslaganja s Ajlom, unaprijed znajući da moja argumentacija ne bi imala ni snagu a, ako ćemo pravo, ni svrhu… moje mišljenje ne bi moglo promijeniti njena uvjerenja.
Ajlica priča o-va-ko, raz-dva-ja-ju-ći slo-go-ve, tako simpatično da njen način lako oponašam, i rado, pa mi se nekad dogodi da usred razgovora s ljudima koji djetinjastost od mene ne očekuju, nesvjesno, počnem da govorim kao Ajla. U kući, kad nešto skrivim, automatski se prebacim u Ajla-mod, ali mi to ovdje ne prolazi, ispred sebe imam podignute obrve, podignut kažiprst i prijekor – Ajla ovdje ne prolazi!, pa sam prinuđen da ne budem drugi, da budem samo ja.
Međutim, ono što je probudilo moju prvobitnu simpatiju zbog njenog izbora, bila je “identitetska” razlika između Barbie i Bratz persone. Barbie je ipak ideološki proizvod bijele Amerike, lutka ima zadani izgled izrazito bijele puti i svijetle kose anglosaksonske princeze, a Bratz je više multinacionalna persona koja u svom izgledu spaja različita etnička i rasna porijekla. Ako sam u startu imao otpor prema industrijskom varanju djece, onda je cijelu stvar iskupljivao identitetski liberalizam, baš kao da je njen dizajner s dubinskim razumijevanjem pročitao U ime identiteta Amina Maaloufa.
Dizajner Bratz lutke je prvobitno radio u kompaniji Mattel, koja je proizvođač Barbie lutke, tamo je stekao osnovna znanja. Tamo je uradio i prve crteže i skice buduće lutke. Prvi problem se dogodio kad su ovi iz Mattela vidjeli skice i, naravno, rekli – nema govora, odbacili ideju kao neozbiljnost i vratili se definiranosti Barbikinog izgleda, s njenim porijeklom su načisto, a ideja njihovog nadobudnog dizajnera je obični rasni košmar. Dizajner je, međutim, u svoju ideju vjerovao, napustio je kompaniju, tražio one koji bi pokazali interes, na kraju u tome uspio, i linija Bratz lutki se počela proizvoditi. U početku je išlo klimavo, ali se prodaja ustabilila, onda počela vrtoglavo napredovati, tako je stigla i do Ajle u Tuzlu, a onda, kad je u Tuzli postala trend, neprikosnoveni primat Barbike je ugrožen, a pad prodaje uznemirio je ideologe iz Mattela. U zemlji definiranoj prilično rigoroznim zakonima, Mattelovci su tužili Bratz kompaniju, a osnovan povod za tužbu je činjenica da su prvi crteži i skice lutke nastali u njihovom studiju. Na sudu su ovog mjeseca dobili spor i sada kompletna linija proizvodnje Bratz lutki pripada Mattelu.
Za ovaj kapitalistički vlasnički obrat Ajla još ne zna, a bojim se da ću uskoro biti suočen sa situacijom u kojoj ću morati objasniti dramatične promjene. Moja je nada da će se Bratz lutke nastaviti proizvoditi u svojoj rasnoj raznolikosti, ali sam sumnjičav, bojim se da će im se nasilno ispraviti kosookost, da će im se lica tendenciozno izbijeljeti, i da će se kosi vratiti boja i sjaj kukuruzne svile.
Jedna od najpotresnijih slika dubinskog rasnog nesporazuma ovdje postoji u vrtićima, a gledao sam veliki broj videosnimaka koji neutješno pokazuju isto: ispred lijepih afroameričkih djevojčica na stolu su lutke, jedna bijela i jedna crna. Na tipično pitanje koje odrasli, u nedostatku imaginacije, postavljaju djevojčicama u toj situaciji – Koju lutku više voliš?, one odreda sa stola pokupe bijelu lutku – Ovu. A na potpitanje – Zašto tu lutku voliš više?, odgovaraju – Zato što je lijepa.
S takvim nesporazumom se djeca ne rađaju, to ipak usvajaju iz vanjskog svijeta u prvim godinama života. To znači da u izrazito ranoj dobi stiču estetsku predrasudu i, zapravo ne znajući šta im se dogodilo, prihvataju ideje o ljepšoj, višoj, superiornijoj, i kakvoj sve ne, rasi. Svijet odraslih je, dabome, neozbiljan, zao i samim tim neodgovoran prema djeci. Pa kad se, u ime rasnog ili nacionalnog interesa, uvode vjeronauci u vrtiće, kad se djeca različitog nacionalnog porijekla razdvajaju u različite razrede, ulaze u različite autobuse, oni će u budućnosti postati otrovane i frustrirane odrasle osobe, a iluzija je da će sebe uskladiti sa svojim identitetom, čak i kad ga prepoznaju kao “viši”, kako to sanjaju nacionalni ideolozi. Posebno tada će biti, manje ili više, nesretni ljudi koji se u svom identitetu ne osjećaju komotno, jer ga uvijek vide u ogledalu Drugog, ne kao ravnopravnog, već u stalnoj usporedbi.
Bratz lutka je, rekoh, industrijska prevara, ali ja vjerujem u njenu višu kulturnu vrijednost, samo zbog toga što ne zastupa ideologiju “čistih” identiteta. Ajla još ne razlikuje Barbie od Bratz koncepta, ali je svejedno izabrala ispravan. Zasad je dovoljno to da svoj svijet zna štititi, jer me s pravom prekine usred rečenice i s neopisivim šarmom kaže – Hajde sad da pri-ča-mo o me-ni.
BH Dani, 26.12.2008.
Peščanik.net, 27.12.2008.