- Peščanik - https://pescanik.net -

Ako nam zatreba kraj sveta

Onima koji slučajno to nisu zapazili, reći ću da je prošle nedelje naš Vladimir Vladimirovič sebi upriličio zabavu mnogo ozbiljniju od onomad organizovanog leta u društvu sa ždralovima (koje, kako govore zli jezici, ostali ždralovi iz rezervata sada neće da prime nazad u svoje jato). Po rečima njegovog sekretara za štampu, predsednik je odvojio nešto svog slobodnog vremena i malo se poigrao atomskog rata. Strateški bombarderi Tu-160 i Tu-95, 19. oktobra su se digli u vazduh sa svojih pista, poleteli u “nepoznatom pravcu”, mnogo časova leteli nad “neimenovanim predelima” i ispalili četiri krilate rakete na poligon Pemboj u Republici Komi. U isto vreme je s kosmodroma Pleseck lansirana raketa Topolj koja je uspešno dostavila svoj smrtonosni tovar na bombama izrovanu zemlju kamčatskog poligona Kura. A onda je iz Ohotskog mora, s palube podvodnog raketonosca uzletela balistička raketa s bombom koja je pogodila cilj na poligonu Čiža u Arhangelskoj oblasti. Nakon toga se oglasio predstavnik raketnih vojnih jedinica i saopštio nam da su “rakete lansirane s geografski različitih i međusobno udaljenih mesta“, da se „čitavom operacijom planski rukovodilo iz jednog centra“ i da su „trajektorije i vreme leta svih ispaljenih raketa bili precizno usaglašeni.”

To je praktično bila razrada scenarija za sveopšti atomski rat koji Rusija od 1999. godine (kada je NATO napao tadašnju Jugoslaviju), već godinama regularno ponavlja. “Stratezi” su ti koji svojim manevrima redovno završavaju letnju sezonu priprema oružanih snaga Rusije. To takođe znači da Kremlj ozbiljno dopušta mogućnost agresije širokih razmera, koja se samo sveopštim atomskim ratom može zaustaviti. A kako to zapravo treba da izgleda? Prvo naši strateški bombarderi nanose “demonstrativni” atomski udar po slabo naseljenim predelima teritorije protivnika. A potom, ako se čak ni time agresor ne da urazumiti, biće to znak da treba započeti sveopšti nuklearni rat koji će (a šta mi tu možemo?) potpuno likvidirati život na planeti Zemlji.

Prilično je jasno da ovi manevri samo uslovno mogu da imaju iole ozbiljan karakter. Teško se može pretpostaviti da će “potencijalni protivnik” (eufemizam za SAD) započeti agresiju, a da prethodno ne uništi jednu jedinu bazu ruskih strateških bombardera, ono malo preostalih atomskih podmornica i množinu lansirnih stanica na kopnu. Teško je zamisliti da će neprijatelj dozvoliti našim bombarderima da 15 sati ostanu u vazduhu, a da pri tom ne iskoristi svoje gigantsko preimućstvo u broju lovačkih aviona. No istinu govoreći, sve to i nije tako važno. Jasno je da i najmanja mogućnost da se na njihovu teritoriju provuče makar jedna ruska raketa s nuklearnom bojevom glavom, za SAD sama po sebi predstavlja značajan faktor uzdržanosti. Dakle, barem s ove tačke gledišta, ovakvi manevri imaju nekog smisla.

Ali ovoga puta je to ipak bio događaj bez presedana. Naime, u ovim manevrima je učestvovao i sam predsednik. „Pod ličnim rukovodstvom Vladimira Putina, danas je proveren sistem automatskog upravljanja vezama, a takođe i novi algoritmi upravljanja strateškim nuklearnim arsenalom Ruske Federacije, s praktičnom primenom celokupne tehnike i prorađivanjem svih zadataka po jedinstvenoj koncepciji za sve tri komponente nuklearne trijade“ – rekao je nakon završene vojne vežbe sekretar za štampu predsednika Ruske Federacije. Logično je pretpostaviti da je Putin lično isprobao efikasnost legendarnog „nuklearnog koferčeta“ – sprave pomoću koje se u bilo kom trenutku može izdati naređenje koje će uništi čitavu planetu. I tako se on uverio u to da, po njegovom naređenju, rakete još uvek uzleću. Više puta sam bio u prilici da iz centralnog komandnog punkta Raketnih vojnih jedinica strateške namene, posmatram probna lansiranja balističkih raketa. Verujte mi da je to prizor koji na čoveka ostavlja mnogo moćniji, mnogo dublji utisak od letenja sa ždralovima. I još ako se tome doda da se svo to čudo događa po njegovom naređenju…

Ostaje nejasno da li je sve to imalo ikakvog drugog smisla osim da oraspoloži Putina V.V. Svi smo svedoci toga da su rusko-američki odnosi danas u najgorem stanju za poslednjih dvadeset godina, pa možda baš zato ovo i jeste pravi čas da se Vašington podseti da u svetu postoji zemlja koja je u stanju da uništi SAD. Jer predsedniku koji je uveren da je za sve njegove muke i neprijatnosti zaslužan isključivo podmukli Stejt department, baš ovakvi manevri mogu da budu izuzetno važni.

Često sam pisao o tome da ovoj, tako harmoničnoj koncepciji plašenja „Amera“ nedostaje samo jedan, ali veoma važan detalj. Njih naš nuklearni potencijal baš nešto i ne plaši. Zahvaljući sistemu međusobnih verifikacija ugovora o smanjenju nuklearnog naoružanja, Amerikanci su vrlo dobro obavešteni o tome u kakvom je stanju naš nuklearni arsenal. Ceo svet zna da Moskva ima praktično dva puta manje balističkih raketa od Vašingtona.

Osim toga, opšte je poznato da je značajnom broju ruskih raketa koje se još uvek nalaze na režimu bojne gotovosti istekao garantni rok, to jest da su one već odavno odslužile svoje. Ne znam da li su o tome obavestili našeg glavnokomandujućeg, no lansiranje Topolja kojem je on pre neki dan tako radosno kumovao, ovim je raketama produžio rok upotrebe za još jednu godinu – znači ukupno 25. I samo da podsetim: prvobitini rok za primenu ovih raketa bio je 10 godina. Isto važi i za podmornicu Sveti Đorđe Pobedonosac, plovilo sa kojeg je tokom ove poslednje vežbe takođe bila ispaljena raketa. Ovaj podvodni raketonosac služi već 32 godine, a od ukupno 14 podmornica u ovoj klasi, danas su u upotrebi još samo dve. Ne bi li sačuvali priličje pariteta između dve super sile kao što smo mi i SAD, naši načelnici su naumili da započnu proizvodnju „teških“ raketa na tečno gorivo. Kolaju priče i o obnovi proizvodnje pokretnih, železničkih raketnih blokova koji bi u slučaju rata krstarili našim prugama. Budući da smo i one „teške“, a i ove „železničke“ rakete, nekada proizvodili u Ukrajini, danas bi realizacija ovakvih planova zahtevala ne samo započinjanje proizvodnje od nule, već i izgradnju potpuno novih proizvodnih pogona. A za tako nešto potrebne su enormno velike pare.

No i pored svih maštovitih planova i priča, glavno je u stvari to da se čitava američka strategija zasniva na veri u to da je Putin V. V. još uvek normalan. „Ameri“ polaze od pretpostavke da glavni gazda Kremlja odlično zna da pritiskom na dugme skriveno u njegovom nuklearnom koferčetu, on može da stavi tačku ne samo na postojanje Amerike, već i na čaroban život koji danas provodi u svojim ličnim bazenima, okružen hiljadama telohranitelja, kao i na mladi beli sir koji mu za doručak svakodnevno šalje patrijarh.

Zato je sada najvažniji spoljnopolitički zadatak Vladimira Putina da našim „nuklearnim partnerima“ povremeno pošalje poneki signal (pa nek se malo zamisle), tek ovlaš obojen nijansom sumanutosti. Treba reći da su u poslednje vreme poruke ovakve vrste prilično učestale. Poslednji dokaz tome je demonstrativno povlačanje Rusije iz višedecenijskog Nan-Lugar programa, na osnovu koga su za finansiranje bezbednog rashodovanja zaliha našeg nuklearnog arsenala Amerikanci trošili pola milijarde dolara godišnje. Nešto ranije su doneti drakonski zakoni o „inostranim agentima“, mitinzima i izdaji državnih interesa. Tome dodajte let u društvu s jatom ždralova, i pred vama će se ocrtati portret ne baš adekvatnog čoveka kome je jedino važno da nastavi da živi onako kako je i do sada živeo. I sada su Amerikancima predložili da se malo pomuče i da krenu s odgonetanjem zagonetke hoće li Putin, u želji da sačuva svoju svakodnevnu porciju patrijarhovog sira, otvoriti svoje nuklearno koferče i pritisnuti to zavetno dugme. „Zadaćemo im mi – ako treba – i taj užasni, termonuklearni udarac“ – pevao je nekad davno Visocki. A danas bi tom stihu trebalo dodati: ako Putinu zatreba…

 
Ежедневный Журнал, 23.10.2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 27.10.2012.