- Peščanik - https://pescanik.net -

Aktivni grobovi

Marta 2012. u austrijskom gradiću Leondingu, uz dozvolu lokalnog katoličkog sveštenika i dalje rođake, službeno je srušen grob Alojza i Klare Hitler zato što je postao hodočašće neonacista. Hitlerovi roditelji su posthumno stradali zato što im sin Adolf nije uspeo kao slikar.

Zašto je ova vest važna? Mi sigurno nemamo zločince takvog ranga da bi im ekshumirali pretke. Ali zato imamo politički aktivne svetle grobove. Svakog marta DS posećuje grob Đinđića, a SPS grob Miloševića. I Titov grob je svakog maja prepun jugonostalgičara. Prenose se i posmrtni ostaci Karađorđevići. Šta će tek biti ako nađu Dražin grob? Politička upotreba groba ne posustaje. Zašto?

Najopštije govoreći, svetli grobovi bude osećanja. Važni segmenti kulture i politike nastaju iz veze bola i sećanja. Bol kao intenzivna emocija stvara sećanje. Ali i sećanje stvara bol. Emotivno sećanje pokreće na akciju, a kada se ideologizira postaje političko sećanje.

Na grobu se učvršćuje identitet glasnom zakletvom ili tihovanjem. Sociološki rečeno, preko pogreba i groba političkog vođe ne stičemo samo iskustvo pojedinačne smrti nego proživljavamo i naročito emocionalizovano iskustvo ugroženosti konkretne političke grupe tj. one spone koja nas veže za kolektiv.

Iz istog političkog razloga katkad se mrtvi ponovo ubijaju. Novu smrt ne donosi brisanje pojedinca iz službenog sećanja, nego ova nastupa tek onda kada je planski zaborav u vezi s nestankom ustanove kojoj je političar na čelu. Politička smrt Hitlera osigurana je slomom nacističke partije i Trećeg Rajha, dok slavljenje Staljina nije kažnjivo ni nakon sloma socijalizma. Dok Hitler nema grob, dotle između Lenjinovog mauzoleja i zidina Kremlja stoji još uvek Staljinova bista, gde je sahranjen s desetak ostalih sovjetskih lidera. I Musolini je izbegao organizovani zaborav. U rodnom gradiću Predapio sahranjeni su posmrtni ostaci Musolinija 1957. godine, a hiljade neofašista sliva se ovde svake godine, gde postoji i muzej koji slavi Dučea. Slom fašizma značio je političku smrt gotovo svih kvislinga, od Petena do Pavelića, dok sa slomom evropskog socijalizma nisu politički ubijeni liberalniji komunistički političari, kao Tito i Dubček. Čak se i u Francuskoj govori o tri smrti generala De Gola: najpre definitivno povlačenje u Kolombej 1969, zatim umiranje 1970. i na kraju neuspeh njegovih naslednika na predsedničkim izborima 1974. To samo donekle važi i za političku smrt Tita. Nakon prirodne smrti 1980. usledilo je krajem osamdesetih ukidanje Zakona o zaštiti imena i lika J. B. Tita i konačno 1992. nestala je SFRJ. Uprkos snažnoj titostalgiji, danas je Titovo ime politički skoro neupotrebljivo.

Današnje partije dobro znaju kako valja živeti od smrti i kako upotrebom smrti kontrolisati podvlašćene. Grobovi vodećih političara su mesta sećanja i obrade tuge, ali i simboli vrednosti, mesta okupljanja i integracije pristalica. Grob integriše grupu. Kod nas su grobovi devedesetih bili političko oružje i objekti osvete. Kosovo i Jasenovac su uspešno mobilisali Srbe, a Blajburg je Sloveniji i Hrvatskoj još uvek strateški osigurač antijugoslovenskog i antisocijalističkog identiteta. Tek ovih dana Hrvatski sabor odlučuje da li će i dalje biti pokrovitelj komemoracije na Blajburgu. Utisak je da su o tome počeli da razmišljaju tek kada su osigurali nezavisnost i dospeli na prag EU. U međuvremenu su u Hrvatskoj masovno rušeni narodnooslobodilački spomenici i dignuti novi nacionalnooslobodilački. Aktivisti pamćenja su do sada samo Tuđmanu digli petnaestak spomenika. Da to nije sistematski odrađeno, skorašnji hrvatski protest protiv rehabilitacije Draže u Srbiji bi se možda i mogao tumačiti drugačije. Ovako su svojim upozorenjem da se treba čuvati Draže, ali ne i senki vlastite prošlosti, hrvatski političari ispali dvolični. Skoro kao Austrijanci koji su svojevremeno slavili Hitlera, a danas mu i pretke iskopavaju.

Šta činiti? Prestati s političkom upotrebom leša, svladati nekromantsku političku kulturu iz prošlosti i suočavati se kritički s šovinističkom prošlošću. Gušiti građanski rat sećanja. Kod nas su grobovi, kao tajna vrata prošlosti, još vulkanski aktivni, pa otuda ni vest s početka teksta nije prazna bizarnost.

Politika, 12.04.2012.

Peščanik.net, 14.04.2012.

REVIZIJA ISTORIJE