I to je sve?! – u nevjerici će Stipe Jukić, predsjednik Viteškog alkarskog društva, dok deset kršnih sinova Cetinske krajine oko stola teškom mukom rukama pridržava otežale glave. Nije sinjskim vitezovima lako. Predsjednik Ivo Josipović, pisalo u novinama, neće na sinjsku Alku dokle god je član Viteškog alkarskog društva i general Mirko Norac, pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Pred Upravom je nemoguća misija, kao pred ludim Salkom Crnošijom, Šimunovićevim alkarom što se onomad na zaletištu ukazao s volovskim ostanom namjesto koplja, pa za dišpet ocu Rašici naumio napraviti ono što nitko nikad napravio nije – odbiti alku, dohvatiti je u zraku i nabiti „u sridu“, uzeti dakle u jednom trčanju šest punata.
Ludi Salko, kako znamo, to nije uspio niti u literaturi, a pred članovima Viteškog alkarskog društva još je nemogućija zadaća: da nekako iz alkarskog društva isključe ratnog zločinca Mirka Norca, a da ne ispadne da su počasnog vojvodu i narodnog heroja Mirka Norca isključili iz alkarskog društva. Ukratko, da u jednom trčanju ubiju dvije muhe.
Sjetio se onda netko, čitamo u izvještaju, da u alkarskom statutu postoji nekakav članak 20., spasonosni paragraf koji kaže da član može biti isključen iz Društva “ako od redovnog suda ili drugog organa bude pravomoćno osuđen za djelo koje krnji njegov dobar glas”. Razjurili se potom agenti Alkarskog društva tražeći u Norčevoj biografiji neku mrlju, mladenačku ludost, nešto, bilo što za što bi se mogli uhvatiti, pa da imaju razlog da ga isključe.
– I to je sve?!? – s nevjericom je predsjednik Stipe Jukić na stol odložio naočale. – Kumim vas dragim Bogom, nemojte mi reći da je ovo sve što imamo!
– To je sve što smo uspjeli pronaći – poluglasno, kao da se ispričava, odgovorio je netko.
– “Pravomoćno osuđen zbog toga što je na Pazarištu kraj Gospića ubio stariju ženu srpske nacionalosti i naredio strijeljanje još desetak civila, naredio odvođenje i likvidaciju ukupno najmanje pedeset gospićkih Srba, te zbog zapovjedne odgovornosti za paljevinu tri stotine kuća i strijeljanje dvadeset tri civila u Medačkom džepu” – naglas je čitao predsjednik, pa bacio fasciklu. – I to je sve? Zbog ovoga bismo ga mi trebali isključiti iz Društva?!?
– Ima i članarina – javio se stidljivo onaj glas. – Nije Alkarskom društvu uplatio članarinu za četvrti i peti mjesec.
Tako je nekako morao izgledati sastanak uprave Viteškog alkarskog društva, među čijim će se članovima, citiram iz novina, “čuti i mišljenje kako se odredba statutarnog članka 20. ne može primijeniti na Norca, jer presuda za ratni zločin ne spada u takve da osuđeniku nužno krnji dobar glas”.
Doista je očajnička nada uprave Društva kad su makar i na trenutak mogli pomisliti da bi presuda za hladnokrvno ubojstvo nemoćne žene koja u šumi kleči, plače, kumi i moli – “Sine, nećeš me valjda ubiti?!” – formalno-pravno spadala “u takve da osuđeniku nužno krnji dobar glas”, onaj dakle “dobar glas” koji je trenutak ranije u šumi kraj Pazarišta povikao “Pucajte, šta se čeka!?”, kao da iz lože na trkalištu podno sinjske Varoši izdaje zapovid za početak 276. Sinjske alke, a ne za strijeljanje deset prestravljenih žena i staraca.
Vitezovima koji su ga za vojvodu birali i kojima “presuda za ratni zločin ne spada u takve da osuđeniku nužno krnji dobar glas”, vojvoda Mirko Norac na dobar je glas naime i došao ubijajući po Lici srpske žene.
Taj ubojica, do jučer alkarski vojvoda, od jučer počasni, član je nečega što se kolokvijalno naziva Viteškim alkarskim društvom; to viteško društvo, eto, mjesecima razbija glavu domišljajući kako svirepog ubojicu isključiti iz svog članstva. Pa se “čini da se nitko ne usudi javno reći, iako se u razgovoru s mnogim članovima VAD-a to dade nazrijeti, kako bi bili najsretniji kada bi Mirko Norac sam zatražio da ga više ne vode članom VAD-a, ili da ga se u slučaju neplaćanja članarine briše iz članstva”, kako piše u novinskom izvještaju o drami u Sinju.
– Tako je, članarina! – uskliknuo je najzad mudri predsjednik Jukić. – Kažeš, nije platio četvrti i peti mjesec?
– Đubre – ote se jednome, dok drugi glasno pljunu u pod.
– Nemojte tako, ljudi – nije na to izdržao treći. – Ne zaboravimo da je on ipak ubio onu Srpkinju.
Tako su se sinjski vitezovi dosjetili da se vojvoda nekako sam izbaci iz društva, onako kako se svojedobno iz društva sam izbacio i partizanski vojvoda Bruno Vuletić, da bi ga punih četrnaest godina kasnije i sami hrabro izbacili iz alkarskog kalendara, oprezno prije toga provjerivši je li platio članarinu za 2004. i je li još uvijek u Beogradu.
A general Mirko Norac za to vrijeme u svojoj ćeliji, ili u nekom sinjskom kafiću, gdje li već izdržava kaznu, češka svoja junačka jaja i čeka da mu slavni cetinski vitezovi dođu pod noge. “Svjestan težine križa koji nosi, Norac je u pismu Skupštini VAD-a, u to vrijeme kao izabrani alkarski vojvoda u pritvoru, još prije pet-šest godina iskazao namjeru da prihvati svaku odluku, jer je znao da svojim položajem predstavlja teret za Alku i cijeli VAD, a to, kazao je, nikako nije želio” – piše dalje u hagiografskom izvještaju.
Oči Sinja i Cetinske krajine, oči cijele nacije gledaju tako danas u vojvodu potpuno “svjesnog težine križa” kojega je poput Isusa uprtio za sve nas, i kojemu opet valja donijeti tešku odluku, jer zna da “svojim položajem predstavlja teret za Alku i cijeli VAD” – za cijeli hrvatski narod, dodao bih ja potreseno – a to, kako vidimo, “nikako ne želi”.
Zato će hrvatski vitez Mirko Norac još jednom preuzeti na sebe historijsku odgovornost, kao i onomad na Pazarištu, kad vi, šupci, što dvadeset godina vičete “Svi smo mi Mirko Norac” niste imali ni srca u junaka ni muda u viteza da pucate vezanoj ženi u čelo. Zatražit će general Norac da ga se briše iz članstva, jer svome narodu “nikako ne želi predstavljati teret”, herojski će vojvoda Norac strgati košulju, ogoliti junačka prsa i svojim neokrnjenim dobrim glasom povikati “Brišite, šta se čeka!?”, pa onda u desnicu ruku uzeti kemijsku olovku i presuditi sam sebi, jer milosti, vidjet ćemo, ne traži, niti bi je, vidjeli smo, dao.
Tu, u ćeliji zatvora u Glini – gdje deset pognutih alkarskih glava čeka da vojvoda još jednom ponese njihov križ – prestaje priča o folklornom običaju koji se pretvorio u grotesknu trakavicu i svima već popeo na vrh koplja, priča koja bi inače bila nevrijedna rečenice, a kamoli stranice.
Na tom mjestu, naime, ona napušta sinjsko trkalište poput ludog Salka i jezdi dalje, izrastajući u legendu o društvu čiji su članovi davno jednom bili taocima besprizornih ubojica, sve od doba kad su im jezikom laštili čizme i svršavajući im čistili cijevi, u špaliru ispraćajući svakoga heroja što se predao da ponese njihov križ i pomno pazeći koje dokumente daju sudu kako im ne bi naudili, pa do doba kad su ih u špaliru ispraćali u bosanski egzil ili glinski zatvor, jezikom im laštili ordene i svršavajući podmazivali šarke na vratima ćelije, sve pomno pazeći da ne povrijede njihovu žrtvu i ne isključe ih iz svog malog viteškog društva samo zato što su, eto, gdjekad ubili kakvu Srpkinju. I to ne zato što smo svi mi grešni i što je svatko od nas bar jednom u životu ubio kakvu Srpkinju, nego upravo zato što nije.
To tužno pokunjeno društvo što sjedi na praznom zatvorskom krevetu, to je Republika Hrvatska: društvo po čijem je statutu veći grijeh ne platiti članarinu nego vezanoj ženi pucati u glavu, bijedno kukavičko društvo koje u ćeliji čeka ponosnog generala Norca da se vrati sa svadbe ili slobodnog vikenda, pa da se sam ispiše, onako kako je iz hrvatskog društva ispisao i nesretnicu iz Gospića, “skine mu” dakle “teret” i uradi ono što se članovi sami ne usuđuju, jer su kukavelj kojemu od svega treba samo sponzorska milost i srebrni štit trenutačne vlasti, bili to Habsburzi ili Karađorđevići, Pavelić ili Tito, Tuđman ili Josipović.
– A ako nas odbije? – zabrinuto će na koncu netko. – Najebali smo.
– Ako odbije, pa nabije, to je šest punata.
– Jel to u Statutu?
– Ne, nego u proktologa.
Globus, 15.06.2010.
Peščanik.net, 15.06.2010.