- Peščanik - https://pescanik.net -

Andro Vlahušić: To bet or not to bet

Nevjerojatno hrabra ideja pala je na pamet dubrovačkom gradonačelniku Andri Vlahušiću: da na Pilama, u zgradi u kojoj je nekad davno bilo sjedište dubrovačke Službe društvenog knjigovodstva, a nekad donedavno Tvornica ideja, “inkubator mladih poduzetnika” i sjedište nekoliko malih tvrtki, otvori – kockarnicu.

Odahnuli su tako svi Dubrovčani, koji su proteklih mjeseci čitali kako gradske vlasti planiraju u prekrasnu staru vilu nadomak gradskih zidina smjestiti uredske prostore Dubrovačkih ljetnih igara, ili – još gore – javnu knjižnicu. Da, dobro ste čuli: knjižnicu. Na Pilama!

Kome, zaboga, treba još jedna javna knjižnica?

Andro Vlahušić u svom je Dubrovniku, hrvatskoj Ateni, upravo saomubilački hrabro odlučio stati na kraj pošasti otvaranja knjižnica i knjižara, kojoj svjedočimo u svim hrvatskim gradovima. Primijetili ste i sami tu elementarnu nepogodu – topli kutci vaših nježnih godina, nekadašnje radionice lokalnih postolara i maranguna, prodavaonice ploča, cvjećarnice, kina, galerije, pekare, antikvarijati, servisi bijele tehnike i mali kvartovski dućani mješovite robe, pred našim očima jedan po jedan nestaju i preko noći se pretvaraju u knjižnice.

Do jučer ste svako jutro prolazili pored stare brijačnice u dnu ulice i javljali se s vrata starome Brici, cijeli je vaš svijet bio čvrsto usidren kad biste vidjeli u staroj Bricinoj radnji istog onog drvenog konjića, iste one stare zelene četkice i isti onaj požutjeli poster Hajduka iz 1971., sve dok jednog jutra niste u dnu ulice, na mjestu Bricine radnje, zatekli – knjižnicu.

Novi je vlasnik, beskrupulozni lokalni knjižar, izbacio i drvenog konjića i Bricine četke i poster Hajduka, pa zamračio i obložio izlog radnje crnom folijom s velikim nazivom knjižnice “Casino Admiral”.

 
Tračak nade

Konsternirani i bijesni, idete se požaliti Redžepiju, koji preko puta ima malu radionicu za izradu korneta za sladolede i kora za pitu – dobrom, starom Redžepiju koji je cijeli kvart klinaca othranio svojim kornetima – kad užasnuti otkrivate kako na mjestu njegove radnje stoji knjižara. Mjesni knjižarski mogul izbacio i Redžepija i onaj njegov golemi stol za razvlačenje kora, pa preko cijelih vrata ispisao “Sportska kladionica Bet-man”.

Namnožilo se tako tih knjižnica i knjižara po gradovima, svakih par koraka mame vas izlozi Casina i SportBeta, i doskora će nam gradovi biti veliki sajmovi knjiga, svaki će nam gradić biti cijeli jedan veliki Nacionalni i sveučilišni casino.

Tračkom nade osvijetlio je stoga taj knjižarski mrak gradonačelnik Dubrovnika – a odakle, uostalom, da krene pokret otpora, ako to neće biti iz naše Firenze? – izgovorivši svoje historijsko “Ne!” teororu knjige.

Da je u vili na Pilama otvorena javna knjižnica – to je svakome jasno – bilo bi samo pitanje trenutka kad će nezajažljive knjižničarke napraviti sljedeći korak i kroz vrata od Pila ući i u sam stari Grad.

Dok kažeš “bingo!”, osvanule bi po Stradunu stotine javnih knjižnica i malih privatnih knjižara, i Dubrovčani s kruzera bezglavo bi po Gradu tražili one male kockarnice i stare kladionice svoga djetinjstva, u koje su ih majke kao malu djecu slale sa zgužvanom novčanicom i ispunjenim listićem s parovima slovačke lige.

A javne knjižnice i knjižare, poznata je stvar, tek su početak. Nikad nije bilo da je ostalo samo na jednoj gradskoj knjižnici, širi se ta, kako se zove, kultura kao Caulerpa taxifolia, za tetama knjižničarkama došli bi i sami izdavači, za izdavačima pisci i pjesnici, a za njima i ostali, slikari, kipari, muzičari i glumci, nicali bi po gradovima ateljei, muzičke škole i baletna studija, kiparske kolonije i filmski festivali, operne kuće, koncertne dvorane i jazz klubovi, a malene, tople kvartovske mjenjačnice preko noći bi se pretvorile u galerije.

 
Znaju to dobro gospari

I eto već sutra – jer s kulturom dolazi i onaj, kako se zove, znate već, no, ono kad ljudi pričaju, hodaju i pjevaju… da, život – eto, rekoh, već sutra u Dubrovniku života, eto u Gradu postolari i maranguni, cvjećarnice, kina, galerije, pekare, antikvarijati, servisi bijele tehnike i mali kvartovski dućani mješovite robe.

Vi, dakako, ne razmišljate o tome dok svakoga jutra prolazite pored Automat-cluba Monaco u dnu ulice i javljate se velikom, izbrijanom izbacivaču Godzili na vratima, cijeli je vaš svijet čvrsto usidren kad vidite u starom klubu iste one poker-aparate vašeg djetinjstva, iste one starinske Jednoruke Jackove i isti onaj ogromni poster gole ljepotice na stolu za rulet, sve dok jednog jutra u dnu ulice, na mjestu Automat-cluba Monaco, ne zateknete – servis koncertnih klavira.

Konsternirani i bijesni, otići ćete se požaliti Siniši Hulku, koji u maloj, trošnoj potleušici preko puta ima malu radnju za otkup zlata – dobrom, starom Hulku koji je otkupio prstenje, kadene i medaljone valjda svih baba u kvartu, generacije klinaca učivši tajnama klađenja – kad užasnuti otkrivate kako na mjestu njegove radnje stoji teatar! Srušile gradske vlasti Hulkovu radnju sa starim drvenim pultom i digitalnom vagom za plemenite metale, pa na mjestu ruševne potleušice sagradile pravo, pravcato satirično kazalište!

Nema ta kultura nikakvih skrupula i obzira – znaju to dobro gospari, koji svakog ljeta strepe od one zastave na Orlandovu stupu i početka Dubrovačkih ljetnih igara – i zato odvažni potez dubrovačkog gradonačelnika Andre Vlahušića zavrjeđuje svaku našu hvalu i čast. Neće, dakako, suvremena kockarnica Casino Venezia u staroj vili na Pilama sama po sebi mnogo promijeniti, ali za očekivati je da stvar neće stati na jednoj kockarnici pred gradskim zidinama.

Palače i tvrđave drevnog Dubrovnika naprosto vape za sličnim sadržajima, duša čovjeka boli kad vidi onu Toljevu Art-radionicu u Lazaretima, ili Hamleta na Lovrijencu, tvrđavi koja je upravo izmišljena za megakladionicu “To bet or not to bet”.

Kocka je bačena: ne dopustite, gospodine gradonačelniče, da život uđe u Grad!

 
Slobodna Dalmacija, 02.01.2012.

Peščanik.net, 03.01.2012.