- Peščanik - https://pescanik.net -

Angela Merkel i uplakana devojčica: pet pouka

Foto: Umberto Bacchi

Angela Merkel je podla: to je suština priče koja je kružila prošle nedelje. Najpre je optužena da je ponizila Aleksisa Ciprasa, grčkog premijera, u pregovorima oko trećeg paketa pomoći Grčkoj u poslednjih pet godina. A onda je stigla vest da je nemačka kancelarka, po povratku s grčkog samita, rasplakala četrnaestogodišnju devojčicu, izbeglicu iz Libana.

To se dogodilo u okviru foruma “Živeti dobro u Nemačkoj”, jednog u nizu događaja koji sponzoriše vlada i u kojem je Angela Merkel i ranije učestvovala. Ovog puta u školskom centru Paul Friedrich Scheel, u Rostoku, okupilo se dvadesetdevetoro dece. U video klipu koji kruži Internetom, devojčica Reem Sahwil govori kancelarki da su ona i njena porodica Palestinci, da se već četiri godine nadaju da će njihov zahtev za azil biti pozitivno rešen i da ona živi u strahu da će biti vraćeni u izbeglički kamp u Libanu. “Ne znam kako izgleda moja budućnost jer ne znam da li ću moći da ostanem ovde”, kaže Reem. Osmehnuta, pribrana, ona nastavlja – kao što primećuje nemačka štampa – na besprekornom nemačkom:

“I ja imam ciljeve kao drugi ljudi. Volela bih da studiram. To je zaista moja želja, cilj koji bih želela da ostvarim. Nije prijatno gledati kako drugi koriste svoj život na najbolji mogući način kad ti ne možeš tako da koristiš svoj, zajedno s njima.”

“Razumem”, rekla je kancelarka. “Politika je ponekad teška. Stojiš ispred mene i neverovatno si draga osoba.” Ali to nije najvažnije. “Znaš da ima još mnogo hiljada izbeglica u kampovima u Libanu. Ne možemo da kažemo: ‘Svi možete da dođete. I svi vi iz Afrike možete da dođete’. Ne možemo to da izdržimo.” Posle tih kancelarkinih reči Reem se rasplakala.

Politika jeste teška, u ovom slučaju za Angelu Merkel, kojoj su upućene žestoke kritike. Evo pet poltičkih pouka iz tog susreta koje bi nemačkoj kancelarki i nekim američkim kandidatima za predsednika mogle biti korisne:

1. Većina američkih političara ima dobro razvijen refleks “zagrli ili pobegni”. Ne i Angela Merkel.

“O, Bože”, rekla je ona kad je videla da Reem plače. “Stvarno si bila izvanredna.”

“Ne mislim da je ovde reč o izvanrednosti, kancelarko”, umešao se moderator. “Već o tome da je ona u veoma stresnoj situaciji.” Kancelarka se okrenula i odbrusila mu: “Znam da je situacija stresna! Ali bih ipak volela da je malo pogladim.”

“Da je malo pogladim” – prevod nije savršen, uglavnom zato što je izraz koji je Angela Merkel upotrebila (einmal streicheln) neverovatno nespretan i na nemačkom. Streicheln nije baš grljenje: više je milovanje ili maženje, i zaista, kancelarka je pogladila Reem po ruci. Kritičari su primetili da se prema devojčici ponela kao prema mačetu, što je izazvalo raspravu na Internetu pod naslovom #MerkelStreichelt.

U ovoj zemlji, političar koji bi se našao u takvoj situaciji uglavnom bi primenio jednu od dve taktike: okončao bi razgovor praznim emocionalnim gestom (Harry Reid grli pripadnika “Mreže imigrantske omladine – DREAMers”, 2012) ili bi se brzo udaljio (Rand Paul beži kad shvati da su i imigrant bez dokumenata i kamermani u njegovoj blizini). Angela Merkel je ostala na mestu, što vodi u sledeću pouku.

2. Kad političari stupe u duži razgovor sa običnim ljudima, mogu biti izrečene neke zanimljive stvari. Zato to oni često izbegavaju.

Amerikanci mogu da zamišljaju da je Angela Merkel bila zatečena izrečenom željom mlade Palestinke da ostane u zemlji. Ali Reem je započela drukčijim, relativno blagim pitanjem: oseća da se dobro uklopila u svoju školsku zajednicu – “Bilo je prilično lako jer su i nastavnici i drugi učenici bili veoma ljubazni” – i zapitala se zašto nemaju svi to iskustvo. Kancelarka ju je navela da govori o položaju svoje porodice. (“Da li si došla direktno iz Libana ili iz Sirije?”; “U kojoj fazi je zahtev za azil?”). Njihov dijalog trajao je više od jedanaest minuta, delimično i zato što izgleda da je Angela Merkel, kao i svaki Nemac koji je komentarisao događaj, bila očarana Reeminim vladanjem nemačkim jezikom, činjenicom da je ona u toj meri zvučala nemački. (Nekoliko listova je variralo naslov “Reem je dobila najvišu ocenu iz nemačkog jezika.”) “Ludo, zar ne?” obratila se kancelarka prisutnima zatresavši glavom. Što nas podseća da je…

3. Imigracija – pitanje koje tera jednu zemlju da se zapita šta voli na sebi.

Veoma je malo zemalja koje imaju čist stav o imigraciji. U većinu spada i Amerika; izneverili smo Sanjare (Dreamers), mlade ljude koji su došli u ovu zemlju na sličan način kao Reem Sahwil u Nemačku. Nije Nemačka jedina evropska nacija s nerazvijenim odgovorom na migrantske krize i na jačanje antimigrantskih partija. Neka od pitanja koja se postavljaju u nemačkoj debati postavljana su i u grčkoj krizi. Šta za Evropu znači biti zajednica, a za Nemačku biti lider?

U dugačkom dijalogu s Reem Angela Merkel govorila je sa izvesnom strašću o neophodnosti da izbeglice iz građanskog rata u Siriji budu prioritet nad ekonomskim migrantima. Onda bi drugi “morali da se vrate” tamo odakle su došli. Kancelarka je pogrešila kad je upotrebila Reem u argumentaciji o tome da se ne može misliti o imigraciji kao o individualnim pričama. (Dok se neki političari gube u anegdotama, drugi se mogu izgubiti u apstrakciji.) Ali politička debata koju je taj događaj izazvao u Nemačkoj ne tiče se samo krutih emocija Angele Merkel: ona se tiče i pitanja da li je imigracija zaista jedna situacija ili-ili – koga želite da spasete, ovu tinejdžerku ili ratnog izbeglicu? – ili je pak vreme za obuhvatniji zakon o izbeglicama. Zemlja se menja, a jedan znak za to je i činjenica da su…

4. Klinci prilično sjajni.

Kad je Reem počela da plače, devojčica koja je sedela levo od nje zagrlila ju je (ni na jednom jeziku nema dileme) i zaštitnički držala ruku na njenom ramenu tokom scene glađenja. Visoki, plavi dečak s Reemine desne strane izvadio je maramicu i dodao je uplakanoj školskoj drugarici. Angela Merkel se opustila kad je moderator pozvao tog dečaka da postavi sledeće pitanje.

“Ja sam gej”, rekao je on. “I voleo bih da znam zašto se homoseksualne i heteroseksualne veze tretiraju različito kad je reč o braku i usvajanju?”

Kancelarka je uzdahnula. Ponovila je stav svoje partije, Hrišćansko-demokratske unije: brak je veza između muškarca i žene. Rekla je, uz to, da razume da bi sledeća generacija mogla imati drukčije gledište. Neko je pozvao na glasanje podizanjem ruku; ako je iko u sali bio na strani Angele Merkel, kamera ga nije uhvatila.

Postalo je jasno da ti mladi ljudi intenzivno razmišljaju o pravdi, pravičnosti i običnom sticaju srećnih okolnosti.

5. Niko nije savršen.

To je kancelarka rekla tokom ovog događaja dok je govorila o svojoj nemoći u nekim oblastima. Ali, mogla je da doda: kad si političar – ili prosto kad izađeš među “običan” svet – možeš sresti izvanredne osobe.

Sutradan posle foruma jedna ekipa nemačka televizija snimila je Reem kako dolazi u školu. Hramala je i oslanjala se na ruku plavokosog dečaka. Oboje su se smešili. Školski centar Paul Friedrich posvećuje posebnu pažnju učenicima s fizičkim nedostacima, a među njima je i Reem. Rodila se dva meseca pre vremena, u izbegličkom kampu u Balbeku, u Libanu, i nije imala dovoljno kiseonika tokom porođaja. Na medicinske probleme koji su time izazvani došle su i povrede iz automobilske nesreće koju je preživela s pet godina. Pomogao joj je Crveni krst. Njena porodica koju je izdržavao otac – varilac – stigla je u Nemačku s medicinskom vizom; tokom četiri godine u Nemačkoj, Rem je prošla šest operacija (nogu i očiju). Ne može da hoda bez oslonca niti da slobodno pokreće levu ruku. To joj nije smetalo da napreduje u školi. Kada je stigla u Rostok, rekla je za Bild: “Nisam znala ni jednu reč na nemačkom, nisam nikog poznavala, plašila sam se. Danas ne želim da odem.” Mnogi nemački političari, među njima i gradonačelnik Rostoka i vođa Socijaldemokratske partije, rekli su da ne žele da Reem ode. (A jedan zakon koji je letos donesen u Nemačkoj mogao bi joj omogućiti da ostane.)

Reem je branila Angelu Merkel; rekla je za Bild da veruje u iskrenost njenog pokušaja da je uteši, iako su je kancelarkini odgovori razočarali. Sopstveno iskustvo omogućilo je palestinskoj devojčici da pravi razliku između praktične pomoći i sažaljenja, i reklo bi se da ona zna šta više voli. “Bilo bi mi još teže da nije bila poštena”, rekla je. “Volim poštene ljude kao što je gospođa Merkel.”

The New Yorker, 21.07.2015.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 24.07.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI