- Peščanik - https://pescanik.net -

Angela Nacionale

 
Prezir? Da li je to ono što naša kancelarka oseća prema ljudima? Prezir stoji nasuprot poštovanju, a nijedan političar ne pokazuje manje poštovanja prema evropskim glasačima nego što to ovih dana čini Angela Merkel. Dva kandidata su želela da postanu predsednici Evropske komisije. Održani su izbori. Konzervativac je pobedio. Evropski parlament mu je obećao podršku. Ali Angela Merkel kaže: „Čekajte!“

Ozloglašeni evropski „demokratski deficit“, uzrok velikog nezadovoljstva, ima svoje lice i naličje.

Angela Merkel je posle izbora izjavila: „Jean-Claude Juncker je naš kandidat za predsednika Evropske komisije. Upravo razgovaramo kako da pokrenemo konsultacije između Evropskog saveta i parlamenta“. Nekoliko sati kasnije stiže potpuno druga izjava: „Nominovale su ga evropske narodne partije. Taj program može da sprovede on, ali i mnogi drugi.“

Angela Merkel i šefovi vlada država članica EU ne žele da dele vlast sa građanima. Nacionalizam je problem, a demokratija rešenje. Vreme je za jačanje evropskih institucija. Ako u raspravi o imenovanju predsednika komisije Evropski parlament odnese pobedu, biće to velika prekretnica, posle koje neće biti povratka na staro.

Ovi izbori su bili istorijski. Svedoci smo rađanja novog političkog subjekta. Evropski birači ujedinjeni oko zajedničkih kandidata – to je inicijacija istinske demokratije. Duel između Junckera i Martina Schulza bio je prilično stidljiv. Ali to je samo početak. Protivnici Evrope kao što su Marin Le Pen i David Cameron sve to preziru i ne razumeju, baš kao i ona koja je ravnodušna prema Evropi – Angela Merkel.

Insistiranje na nacionalnoj državi, bilo umereno-građanskoj ili radikalno-ksenofobičnoj, na duži rok se pretvara u političku, ekonomsku i socijalnu pretnju Evropi. Veliku evropsku krizu nisu izazvali Sinti i Romi, kojima je Marin Le Pen objavila rat, niti doseljenici koji primaju socijalnu pomoć i koje Merkel ne želi u Nemačkoj. Krizu su izazvale banke, a pred bankama su La France profonde[1] Marin Le Pen i nemačko ekonomsko čudo Angele Merkel potpuno bespomoćni. Isto važi i za konflikt sa Rusijom, NSA aferu prisluškivanja, spor sa Guglom zbog prikupljanja podataka i trgovinski sporazum sa SAD.

Evropa je još 2008. morala da izabere put ka dubljim integracijama: zajednička fiskalna i usaglašena poreska politika, jačanje Evropskog parlamenta i komisije. Prepreka tome bio je evronacionalizam Angele Merkel. To je u zemljama juga Evrope čitavoj jednoj generaciji oduzelo budućnost. Njena tvrdokornost je od Grka, Italijana, Portugalaca i Španaca stvorila građane drugog reda i povredila francuski ponos.

To je njena najveća istorijska greška. Ona se u krizi, za razliku od Adenauera (Rimski ugovori), Schmidta (Evropski monetarni sistem) i Kohla (Mastrihtski sporazum), odlučila za nacionalni, umesto za evropski put.

Francuski istoričar Emmanuel Tod kaže: „Nesvesno, bez pretnji i žrtava, Nemačka ponovo preuzima ulogu koja se već jednom pokazala fatalnom za ostale Evropljane i za nju samu.“

Merkelin patriotizam će na duži rok naneti štetu i njenoj zemlji. Ako se evro i Evropa raspadnu, i Nemačka će biti pogođena. Tu leži kratkovidost Merkel i neiskrenost ljudi iz Alternative za Nemačku. Njena politika je ojačala protivnike Evrope i ako tako nastavi, uskoro će izgubiti sve partnere i ostaće joj samo protivnici.

Merkel i njeni savetnici su ignorisali činjenicu da za Nemačku u evropskoj politici pored interesa postoji i odgovornost od koje nema bežanja. Ona, koja svoje poteze često pravda time da nemaju alternativu, od početka evrokrize pokušava da pronađe manevarski prostor koji u stvari ne postoji.

Njena uloga jeste teška, jer istovremeno mora da vodi politiku za birače u Nemačkoj i Francuskoj. Tačno je da na kraći rok građani Francuske i Nemačke nemaju iste interese, a izborne kampanje su uvek kratkoročne. Ali zadatak politike je da biračima objasni razliku između dugoročnih i kratkoročnih interesa, a ne da se povlači pred svakim izazovom.

Iskušenje je veliko. Samo jedan političar u Evropi je to shvatio – Italijan Matteo Renzi. On kaže da sanja o Sjedinjenim državama Evrope. Izgleda da mu je to pomoglo na izborima. Nikome nije palo na pamet da Angeli Merkel ponudi bilo koji svoj san.

 
Spiegel, 29.05.2014.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 01.06.2014.

———–    

  1. La France profonde je izraz kojim se označavaju “francuski” aspekti kulture provincijskih gradova, seoskog života i ruralne zemljoradničke kulture koji se odupiru “dominantnim ideologijama” i hegemoniji Pariza.