Antigona

Predavanje o Sofoklovoj Antigoni održano 14. aprila 2011. u Užičkoj gimnaziji na književom festivalu Na pola puta, kasnije objavljeno u knjizi Časovi čitanja u izdanju Fabrike knjiga.

Ja bih volio da mi sada u jednom razgovoru malo ispretresemo drugaricu Antigonu. Najviše sudjelovanja, iako su svi pozvani, očekujem od I1, koje nam je domaćin ovdje na ovom času i kojemu je „Antigona“ najsvježija. Koliko nas ima iz I1? Odlično, više od pola markirali…

Kad ste radili „Antigonu“? Prije koliko vremena? Prije četiri godine? Ajmo sad I1, a poslije se mogu uključiti i ostali. Idemo redom, pošto se nećemo moći pratiti, jedan po jedan… Asocijacija na „Antigonu“ kao dramu, ne kao lik, u jednoj riječi…

Kad kažemo Antigona – možete malo razmisliti pa kazati – šta je prva asocijacija? Ali jedna riječ da bude. Nema jednog tačnog odgovora. Ima ih puno. Svaki može biti tačan.

– Krivica.

Dobro, krivica. Čija krivica?

– I njena i…

Ko je za šta tu kriv?

– Mislim da je ona nasledila…

Kako se krivica naslijedi?

– To je biologija.

Ne, ne… Ajmo sad, vrlo zanimljivo, naslijeđena krivica. Šta je naslijedila i može li se krivica naslijediti? To je tema priče.

– Pa prosto greh i krivica kao greh.

Dobro. Ona je kćerka rahmetli Edipa. Šta je naslijedila: koji grijeh, koju krivicu? Šta je Edip napravio?

– Ona je jako tvrdoglava.

Dobro, to ne mora biti vezano ni sa krivicom ni sa grijehom, to je karakterna osobina. Tvrdoglava pa tvrdoglava. Nisam ni ja ništa bolji, ponekad. Šta je Edipova krivica bila, je l’ se sjeća neko?

– Ubio je oca.

Znate kad se „Edip“ prvi put prikazivao u onoj crnoj, crnoj Africi… Jedno evropsko kazalište išlo tamo s „Edipom“ i tamošnje stanovništvo je umiralo od smijeha. Njima naprosto nije u njihovom kodu bilo ništa strašno u tome što je Edip napravio: dva sitna grijeha, onako usput… To se u prirodi događa svaki dan, pa prema tome da ne budemo opterećeni našim poimanjem. Davnašnji Edip je napravio to što je napravio i šta mu se onda dogodilo, je l’ se sjeća neko?

– Bacio se u more…

Je li ta krivica Edipova okajana u toj tragediji istoimenoj „Kralj Edip“ ili se treba nasljeđivati, ili se treba prenositi na djecu? Šta misliš?

– Pa mislim da nije…

Koliko je djece Edip imao?

– Ne znam koliko je imao, ali…

Spominju se svi u „Antigoni“: Antigona, Ismena i kako se zovu ona dva pala junaka?

– Eteokle i Polinik.

Znači, četvoro djece ima. Na kraju Sofoklove tragedije „Kralj Edip“ znamo kako završava istoimeni junak, a „Antigona“ završava tako da nema više Edipova poroda. Je li tako?

– Jeste.

Nema, gotovo. Misliš li da je to nasljedna krivica bila i da su je morali okajati? Po onome kako ti razmišljaš o životu i po onome što znaš o antičkoj tragediji – je li to baš moralo tako?

– Nisu morali biti osuđeni baš onako…

Kako počinje ova tragedija? Zapravo, oko čega su se Edipova djeca zakačila? Jesu li sama nečim pripomogla svome nestanku, iščeznuću loze? Šta je ko kome napravio?

– Brat je udario na brata.

Prije nego što je brat udario na brata, šta su ta dva brata bila? Bili su legitimni tatini nasljednici. Držali su vlast u gradu Tebi i onda je jedan protjerao drugog, prisvojio vlast za sebe. Onda je ovaj drugi napravio – šta? Onda je sa družinom iz grada Argosa napao Tebu i dogodilo se da jedan drugoga probodu.

I ostaju dvije sestre s kojima Sofoklo započinje „Antigonu“ – Antigona i Ismena. Šta se s njima događa, ako se sjećate prvog prizora, njhovog prvog razgovora? Šta o jednoj mislite, šta o drugoj? Šta su im glavne karakterne crte? Čuli smo za Antigoninu tvrdoglavost. Ima li još šta?

– Antigona je želela da svog brata zakopa, iako je zakon njoj to zabranio, a sestra ju je nagovarala da to ne čini zato što bi to bilo protiv države.

Ok.

– I ubili bi je, a Ismena zapravo nije želela da njena sestra umre. Dobila bi kaznu jer je bila protiv države.

Koji to zakon smije i može propisati da neko ne može biti pokopan ili ne smije biti pokopan? Nije to bio zakon. To je bila samovolja. I je li se to događalo samo u antici?

– Naravno da nije, to se događa i danas.

Tako je. To se proteže kroz vjekove. I znači: Antigona se pobunila protiv čega? Protiv zakona koji to nije. To je samo Kreontova samovolja, discipliniranje pokojnika i preživjelih. Polinik, znači, neće biti pokopan, pojest će ga psi, ptice i tako dalje. Odnos Antigone i Ismene, ako se sjećate prve scene, kako se razvija?

– Antigona zove Ismenu da pokopaju brata, a ona to ne želi i i tako se one rastanu.

Sreću li se poslije opet?

– Sreću se u onoj sceni kada Antigonu vode da je ubiju i onda Ismena moli da je poštede i dovodi sina Kreontovog, i tako on dolazi u sukob sa svojim ocem i onda njih dvoje ostanu na kraju, on se ubije a ona…

Sve mrtvo na kraju. Tako obično antičke tragedije završavaju. A kad ste radili Antigonu – obično ljudi imaju averziju prema obavezama, prema lektiri, ja sam imao prema svojoj u kojoj „Antigone“ nije bilo i svako bi sebi drugačije sastavio gimnazijsku lektiru – je l’ vam „Antigona“ bila samo pjevanje, upoznavanje sa poviješću književnosti ili ste nešto prepoznali? Je l’ vam značila nešto? Da l’ biste željeli vidjeti neko uprizorenje „Antigone“? Mislite da bi imalo smisla u Narodnom pozorištu ili negdje da se postavi predstava? Govori li vam ona išta i o čemu osim o staroj Grčkoj?

– Govori zato što to može sve da se primeni na sadašnje vreme, jer uvek treba preispitivati ono što neko govori, kao što je Antigona radila. Ona je išla protiv zakona koji je zadao neki čovek i poštovala ono što je ona smatrala da je moralno i ispravno, i to može da se primeni i na 21. vek.

Znači, može protiv samovlasti? Toga je bilo ne samo u starogrčkoj demokraciji – a to je bila demokracija, naravno – nego toga ima i u suvremenim demokracijama i u suvremenim diktaturama. Znači, to se jasno prepoznaje. U liku Kreonta se može prepoznati puno ljudi koje ste gledali na Dnevniku, koje gledamo i dan-danas. A gdje je Antigona danas? Ko je Antigona danas?

– Neka novinarka.

Neka novinarka koja radi šta? Brankica Stanković? Mogla bi biti…

Dobro, ja ću vam sad ukratko iznijeti neke osnovne teze iz knjige „Povijest političkog kazališta“ Siegfrieda Melchingera, jednog njemačkog teoretičara, a knjiga je objavljena prije četrdeset godina otprilike, mislim 1971. On o starom grčkom teatru, staroj grčkoj drami govori kao o najvažnijoj fazi u povijesti političkog teatra.

Prije nego što ste se vi rodili, znači potkraj Jugoslavije, mi smo u teatru imali jedan trend tzv. političkog pozorišta, Ljubiša Ristić je bio ikona svega toga… Ali ta vrsta političkog pozorišta, koja je postojala tada u Jugoslaviji, nema baš puno veze s ovim temeljnim pojmom kako ga Siegfried Melchinger doživljava.

Političko pozorište je pozorište koje se uvijek sukobljava s autoritetima, s moćnicima, koje propituje situaciju onakvu kakva je danas u društvu. Na određen način čak vrši i dobru funkciju novina, kojih nije bilo u staroj Grčkoj.

Vi vjerovatno znate nešto o nastanku tragedije iz dionizijskog kulta, kulta boga Bakha, znate čiji je zapravo on bio bog, znate o socijalnom statusu njegovih poštovatelja?

– Znamo. Bakho, odnosno Dioniz je bio bog orgijanja, odnosno vina.

Bog vina, orgijanja… A ko se najviše ložio na to, koji socijalni status?

– Oni najniži.

Tako je. Dok su svi ovi bogovi s Olimpa uredno birokratski poslagani, zna im se mjesto, Bakho je bog ulica, bog krčmi, bog obespravljenih. I iz tog kulta dionizijskog, kada se s agore, s gradskog trga, kazališna igra izmjesti u amfiteatre, u posebne građevine gdje se svake godine događa nešto kao play-off, gdje se u organima dionizijskih svečanosti bira najbolji autor koji mora napraviti tragičnu trilogiju plus satirsku igru koje, znači, idu u paketu…

Mi imamo jako malo sačuvanog od Eshilovih, Euripidovih i Sofoklovih drama. Svako od njih je napisao nekoliko desetaka puta više od onoga što je sačuvano. Od Sofokla imamo samo sedam sačuvanih drama. Znači, te su se drame izvodile jedan jedini put, a autor je često sudjelovao i kao glumac. Bio je i neka vrsta režisera i kompozitora. Znači, jedan jedini put si imao priliku da na tu temu nešto kažeš, pa da nešto preporučiš Kreontu tadašnjem, koji se zvao… kako? Ko vlada u vreme Sofokla? Zlatno doba Atene…

– Perikle.

Tako je. I taj je Periklo demokrat. Čak je ova, uvjetno kazano, liberalnija struja. Međutim, kako funkcionira grčko društvo? Zato nas Melchinger upozorava da staru grčku demokraciju ne idealiziramo. Kakvo je to društvo?

– To je robovlasničko društvo.

Robovlasničko društvo, dakle. Koliki postotak, znaš li slučajno, stanovništva su robovi?

– Pa ogroman, verovatno.

Jedna trećina. I o njima uglavnom nema ni riječi nigdje. Ni kod ovih prvaka političkog teatra našeg: ni kod Eshila, koji je negdje najradikalniji u toj društvenoj kritici, ni kod Sofokla, koji je isto tako društveni kritičar, ni kod Euripida. O robovima se ne priča, jer je stanje uma u grčkoj demokraciji takvo da robovi ne postoje, da mi ne primjećujemo da oni postoje, a da oni ne postoje, ne bi ništa funkcioniralo. Ovako nam je normalno da su oni tu, da su neka vrsta robe. Ratovi se vode. Najnormalnije možeš kao ratno roblje uhvatiti protivnika. Uglavnom su se muškarci pogubljivali, a žene i djeca su se uzimali u roblje, i prodavao si to na robovskim pijacama. Znači, to na čemu je počivao sistem, u to se nije diralo. Šta je glavni oblik privređivanja?

– Zemljoradnja.

Nije. Rat. Ratni plijen. Stalno se kuhaju nekakvi ratovi, pa Periklo proglasi mir na 30 godina, potpiše ga, pa ga nakon tri godine prekrši. Vode se ratovi, znači, za trgovačke puteve, za hvatanje robova, za otimanje blaga i tako dalje. Antički savez kome je na čelu Atena se raspada. Zašto? Zato što drug Periklo postavlja nemoguće zahtjeve pred svoje partnere. I onda, kad oni odbiju svoju državnu kasu donijeti u Atenu da Periklo upravlja njom, onda on fino izvede jedan mali rat. Jednu malu humanitarnu intervenciju. I onda ta kasa stigne u Atenu i tamo više nema kamena na kamenu. Stigne svježe roblje i stvar funkcionira dalje.

Jeste li učili u kakvom su odnosu bili Sofoklo i Periklo? Sofoklo je na određen način bio Periklov službenik, a bili su čak i prijatelji. Sofoklo je dečko iz bogate kuće. Stari mu je bio trgovac oružjem. Znači – cijenjena figura. Vrlo rano je pokazivao umjetničke talente, pa je čak bio na čelu zbora atenskih dječaka kad se slavila pobjedu u Salaminskom tjesnacu. Jedan je od stratega, to je bila počasna titula u Ateni. Zapravo si bio nešto kao visoki rezervni vojni oficir, ali aktiviran s vremena na vrijeme u ratnim pohodima. Bio je čuvar državne blagajne, između ostalog.

Ali i „Antigona“ i ostale drame, a prvenstveno „Antigona“, ukazuju na to da se nije mirio s oblikom vladavine svoga prijatelja Perikla. Vulgarno bi bilo tumačenje da on u Kreontu, ovakvom kakav je – bukvan, balvan, sirovina, samodržac… – da on progovara o svom prijatelju Periklu. Ne, on zapravo cijelo vrijeme upozorava u šta bi se njegov drug Periklo mogao pretvoriti ukoliko nekim strastima, nekim porivima koje pokazuje – samodržačkim, autoritarnim – ukoliko im da na volju. I to je jedna čudna priča o odnosu Sofokla i Perikla, vlasti i kritičke umjetnosti.

Za divno čudo, Sofoklo uspijeva nadživjeti sve. On u debeloj, debeloj starosti umire. Doživio je i propast demokracije, koja kakva je bila da je bila, ali nakon Perikla nema više ničega. Čak se u svim segmentima društva to poslije osjeća, pa tako i u pozorištu prestaje ono što pamtimo kao zlatno doba antičkog teatra i antičke književnosti uopće, jer su zapravo te tragedije njeni vrhunci. Uspio je jedini od ova tri velika dramatičara, kad je napokon umro, umrijeti u Ateni. Ona dvojica, Eshil i Euripid, umrli su u izgnanstvu, jer su se u određenom trenutku zamjerili Periklu, pa je „šaraj malo preko mora“ bilo.

Šta je još karakteristika grčkog društva, grčke demokracije, a o čemu se prilično izravno govori u „Antigoni“? Postoji li još jedna obespravljena vrsta?

– Žene.

Žene, tako je. Kako se Ismena, recimo, odnosi prema tom fantomu ženske dužnosti da šuti, trpi, radi i tako dalje, da se ne upliće u muške poslove, da ne prkosi muškarcima? I kako to, recimo, radi Kreont? I kakav je njegov sin? I da li se Antigonina pobuna protiv Kreonta može čitati i kao pobuna potlačene žene protiv muške sorte koja je prigrabila svu vlast u društvu ili je to malo pretjerano tumačenje? Šta mislite? Nije dominantno, je l’ tako? Ta žensko-muška priča ipak nije dominantna tu u „Antigoni“.

– Možda je bilo malo naknadnog učitavanja.

Tako je. Ali poslije moramo prepoznati taj kontekst. Ne možemo ga čitati iz ove naše vizure rodne korektnosti i tako dalje, jer to naprosto nije bilo takvo vrijeme, ali je bitno negdje da znamo kakav je bio položaj. Znači, žene su imale status skoro u većini ropski, dok su ove koje su bile bolje udane, žene uglednih građana, građana sa svim pravima, imale nekakav adekvatan status. Svaka robinja – njen gospodar je imao bilo kakvo pravo na upotrebu, znači, od silovanja, šta god… – nije imala apsolutno nikakva prava, dok takav odnos nije bio prema muškim robovima. Oni su, valjda zbog argatovanja i tome sličnog, imali nešto povlašteniji status. Znači, žene su naprosto bile – down.

Šta bi još mogla biti poveznica – znači, sad kad smo tu priču manje-više načeli, da prebacimo opet u današnje vrijeme – šta još povezuje problematiku „Antigone“ sa današnjim vremenom? Iz kojeg kuta bi se još moglo gledati na to, osim da se radi predstava koja bi, recimo, bila kritika autoritarnosti, samovlašća, i jednog militarnog društva?

– Možda položaj žene danas.

Položaj žene danas? Misliš da je „Antigona“ baš prava priča da se o tome govori ili ima boljih primjera?

– Ima boljih primera.

Dobro, Antigonin položaj i položaj žene danas, kako povezuješ?

– Pa povezujem tako što danas žene imaju prava, ali faktički u nekim poslovima nemaju, ne samo poslovima. U nekim situacijama jednostavno se vidi ta razlika i dan-danas između žena i muškaraca, na žalost, zato što, na primer, pogotovu kod nekih zapošljavanja i tako dalje, zato što znam da žena na primer, ako hoće da ide na intervju za posao, mora da kaže da ima porodicu i tako dalje, a muškarac ne mora to da kaže, zato što šef neće da je primi ako ona planira da zatrudni, pa neće da joj plaća devet meseci bolovanja, pa još godinu dana koliko mora da ostane sa decom, i tako dalje.

Jasno mi je sve i sve je tačno što govoriš, samo, vidiš, ne znam kako „Antigona“ korespondira s tim… Antigona jest drugačija žena i, kao što smo vidjeli, ovim muškarcima nije bilo lako s njom. Međutim, ona sve što radi, opet radi zbog muškaraca. Zbog braće.

– Možda bukvalno takva žena može da se nađe u današnjem vremenu, koja pokušava da napravi neki način pravde za ženski rod.

Je li ona, ja mislim da ona – uz puno poštovanje za ženski rod – je l’ ona radi samo stvari za ženski rod ili radi za cijelu zajednicu, cijelu Tebu?

– Celu Tebu.

I to je zapravo ono što se ne usuđuje napraviti niti jedan muškarac tamo. I Antigona je zapravo prva heroina u povijesti književnosti, prva čiji se postupci tako reflektiraju na cijelo društvo.

Ček, još sam nešto htio reći… Samo te gledam… Aj, šta sam htio reći? Koliko je sati? Dvadeset do jedan. Za dvadeset minuta će se nešto dogoditi, ali prije toga idemo u „Anti-Antigonu“.

Idemo u priču o tome kako se „Antigona“ može zloupotrebiti, kako se pokušava zloupotrebiti. Ovo što ću vam sada pročitati objavljeno je prije devet dana u Večernjem listu u Zagrebu, kolumna Josipa Pavičića, zove se „Hrvatska gibanica“. Naslov je genijalan: „Žele li partizani u grob s ustašama?“ Priča je o sahranjivanju, priča je o svehrvatskom grobu za koji ste možda i čuli… Mi imamo jedan veoma jak nekrofilni pokret. U ’90-im ga je predvodio Franjo Tuđman sa onom idejom da se kosti svih smiksaju na spomen-području Jasenovac: i ustaša i žrtava Jasenovca, koga god, važno da je u vezi sa zemljom Hrvatskom bilo…

Ta se ideja reafirmirala na Krbavskom polju, tamo gde je bila velika vojna pušiona protiv Turaka, tamo se pravi Crkva hrvatskih mučenika i kopa se Svehrvatski grob u kojem će svoje mjesto, mir i dostojanstveni pokop naći i kosti onih stradalih nakon Drugog svjetskog rata, kako se to kod nas voli kazati, pripadnika tadašnje Hrvatske vojske, poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu. Naravno, ima i otpora toj umobolnoj ideji, i sada ovaj komentator ovim pitanjem „Žele li partizani u grob s ustašama?“ razvija priču o tome da mrski partizani kvare idilu u zemlji. Znači, sva bi braća hrvatska mirovala u Svehrvatskom grobu kada se jedan ne bi bunio.

Pa onda u tom tekstu pred sam kraj imamo pasus: „Nesretna braća Eteoklo i Polinik proboli su jedan drugoga. Prvi je pokopan s državnim počastima, jer se borio na ‘pravoj strani’, a drugi je, zbog toga što ga je Kreontova država proglasila izdajicom, bačen u jarak. Dostojanstvo je Poliniku vratila sestra Antigona, nakon čega kod Sofokla nastaje sveopća tragedija, preživljava malo tko, a pogođeni su svi.“ I onda ide: „Naši dramski pisci teško da se mogu mjeriti sa Sofoklom, ali zato naši Kreonti ne zaostaju za onim Sofoklovim, pa se lako može dogoditi da biskup Mile Bogović (inicijator ove ideje o Svehrvatskom grobu – op. P.L.) prođe gore od Tuđmana.“

Šta nam ovo sugerira? Je l’ ti misliš da bi se mogao neko pametan naći u zemlji Hrvatskoj, ko bi iz ovog članka pokupio ideju za postavku „Antigone“? Misliš da bi nekom od režisera ovo moglo pasti na pamet, da napravi kazališno čitanje „Antigone“ kroz priču o ustašama i partizanima, domobranima i partizanima?

– Pa nekom bi moglo to da padne na pamet.

Misliš li da bi ta priča bila održiva, ako je čitamo onako kako je „Antigona“ zaista napisana?

– Pa… mislim da ne bi bilo održivo.

Zašto?

– Pa imamo problem jer su ustaše i partizani, jer su oni imali svoje ideologije…

Imali su i Eteoklo i Polinik. Ovaj je imao neku tebansku, patriotsku, a Eteoklo bi opet predstavio – u slučaju da je on pobijedio, da je uspio zavesti svoj režim u gradu – da je i to za dobro Tebe, je l’ tako? Ja mislim da je priča o ovakvoj „Antigoni“ nemoguća. Zašto? Šta je i kad je Antigona napravila? Šta i kad?

– Ona je svog brata sahranila po svim običajima.

U početku samo prekrila zemljom… I kada je to napravila? Nakon što je saznala da joj je brat nepokopan. I njena reakcija je jedina normalna. I to je ono što čini bolje među tragičkim junacima. Oni nisu kamikaze, heroji-samoubojice.

Pravi tragički junak radi samo ono što misli da je njegova ljudska dužnost. Ne paradira principima, ne postavlja se kao moralni uzor… Radi samo ono što misli da je njegova ljudska dužnost. U trenutku kada je tvoj brat, bez obzira što je bio na agresorskoj strani – iako je veliko pitanje ko je tu agresor a ko nije, to je slična sorta… Metaforički govoreno, nije Sofoklo uzalud uzeo brata na brata u ratu između grčkih polisa da bi ukazao na sličnost. Znači, Antigona radi jedino što je normalno. Kako god da pogledaš, taj čin je nenormalan samo iz ugla diktatora i iz ugla slijepe poslušnosti diktaturi. Jednog trenutka neko proglasi, a to je tada bio običaj, da se poraženi i posthumno ponize time što im neće biti dozvoljen pogreb…

Ali nisu to radili samo antički divljaci. Recimo, evo, Francuzi: oni nisu svog najvećeg komediografa htjeli ukopati na groblju, već kao psa pored tarabe. Molière je jedva ušao u francusku zemlju. Tako da ima nešto, nešto što se proteže u povijesti čovječanstva: taj jedan morbidan odnos prema ljudima, morbidan i kroz njihovo kažnjavanje post mortem i kroz njihovo slavljenje isto tako, ideja Svehrvatskog groba, ideja je rehabilitacije mrtvih…

I zato je „Antigona“ čitana iz tog ključa – istjerivanja pravde za mrtve nakon šezdeset godina – zato je ona nemoguća, zato bi ta „Antigona“ bila lažna, zato bi se na našim prostorima mogla napraviti samo nekakva groteskna „Antigona u Mrduši Donjoj“. Samo takva „Antigona“ je ovdje moguća.

A druga priča je zašto nema Antigone, zašto je nije bilo onda kada ti časni kosturi, koji će sada biti preneseni u Svehrvatski grob, nisu bili dostojno pokopani. Ona se nije dogodila. Ona se kod nas nije javila i pokušava se, uz jednu patetičnu pozu takozvanih domoljubnih, patriotskih intelektualaca, pokušava se izmisliti naša Antigona. Leševe nažalost ne moramo izmišljati, oni su stvarni. Oni su uvijek stvarni. A uporno se, zato što se 1945. Antigona propustila javiti, da tog Polinika – bez obzira kakav je bio u ratu – sestrinski ožali, mimo volje Kreontove, u to vrijeme centralnog Kreonta, ta priča pokreće kad? Znači, devedesetih godina. I evo traje do danas ideja o Svehrvatskom grobu. Kreće devedesetih i traje do danas, i mislim da će još potrajati. Šta se devedesetih događa u čudesnoj zemlji Hrvatskoj?

– Događa se rat.

Između koga? Ajmo probat odgovorit.

– Kad sam bila mala i pitala tatu ko je vodio rat, on je rekao da ne zna… Između, mislim, zvanično između Hrvatske i Srbije. Između snaga Srbije i Hrvatske valjda.

Pa ajde. Između Hrvatske i Srbije na određen način, između Hrvatske i hrvatskih Srba, hrvatskih Hrvata i hrvatskih Srba, a i Hrvata all around. I tamo se potegnu neka pitanja: ko je bio agresor, ko je bio žrtva. Ima svakakvih pokušaja i simplificiranja i kompliciranja. Međutim, ono što je u našoj priči, u našoj priči o Antigoni…

– Milošević i Tuđman…

Tuđman i Milošević su najmanje ratovali. Oni sigurno nisu bili Eteoklo i Polinik. To je ono: Kreont i Kreont. To nije priča za tragediju.

Dakle, događa li se i u zemlji Hrvatskoj, na osnovu onoga što vi znate o tamošnjem ratu, da neko nije pokopan onako dostojno čovjeka? Dešava se. Imate u zadnjem „Betonu“ jedan zanimljiv tekst koji spominje jedno od tih dešavanja, ali u pogrešnom kontekstu. To je Paulin Dvor. To je jedno slavonsko selo gdje su mještani, lokalni Srbi, smaknuti, da bi se nekoliko godina poslije – uz veliki misaoni i organizacijski napor hrvatskog obavještajnog vrha, na čijem je čelu tada Miroslav Tuđman – da bi se organizirala operacija sklanjanja posmrtnih ostataka.

Znači, radi se o zločinu sa dopuštenjem države i radi se o žrtvama posthumno poniženim, opet sa dopuštenjem države. Je l’ bi se „Antigona“ neka mogla oko toga napraviti? Koja bi nam bila mnogo bliža nego ova Antigona koja sve krca u Svehrvatski grob. Bi, ne bi?

– Bi.

Znači: Antigona je moguća, samo se nije javila. Ili možda nije? Možda je bila Brankica Stanković, koja se u slučaju Paulin Dvora zvala Drago Hedl, novinar Ferala, koji je tu priču otkrio…

– Ja mislim da je bukvalno tu jedan Kreont. On nije odobrio i sada se neko pobunio… Mislim, u tom slučaju. Možda se i desilo nekad.

Znači: Antigona bi ipak bila moguća danas?

– Bila bi. Ako je iko iole čovek.

Tako je. Znači: Antigona se može javiti tamo gdje postoji zločin?

– Može se javiti, ali u vreme kad je nastao zločin. Da se pobuniš protiv sistema koji je napravio taj slučaj. A ne posle dve godine da se pobuniš protiv nekoga ko je već prošao i ko ti ne može ništa.

Tako je… Tekst je iz lista Politika, dvanaesti april, rubrika društvo, naslov „Skeniranjem traže Dražine posmrtne ostatke na Adi Ciganliji“, i kaže: „Doktor Slobodan Marković (član Komisije za utvrđivanje činjenica o pogubljenju i grobnom mestu generala Dragoljuba Mihailovića – op. P.L.) ističe da će rad komisije biti nastavljen dok se ne pronađu posmrtni ostaci Mihailovića ili dok se ne provere svi raspoloživi podaci. On kaže da namera komisije nije da pravi reviziju Drugog svetskog rata i poziva još jednom sve koji imaju saznanja koja bi mogla pomoći da se jave komisiji. ‘Možda ima onih koji misle da će ćutanjem sprečiti stvaranje mita o Mihailoviću. Biće upravo suprotno: ako se ne pronađu posmrtni ostaci, ojačaće kult komandanta JVuO – Jugoslovenske vojske u otadžbini. Naša želja je samo da se posmrtni ostaci predaju porodici i da se obavi dostojna sahrana generala Mihailovića.’ – kaže Marković.“

A danas čitam u novinama, u Večernjim novostima, da će se upravo sada, u jedan čas, u Republičkom tužilaštvu… „Danas u trinaest časova biće održana konferencija za novinare na kojoj će komisija javnosti predstaviti rezultate istraživanja do kojih je došla analizom iskaza svedoka i prikupljenih podataka o pogubljenju i grobnom mestu Mihailovića.“

Šta imamo u ovoj priči? Antigonu nemamo, je l’ tako? Nemamo. Nemamo ni zadovoljavajuće svjedoke. Nemamo ništa osim želje da se napravi šta? Nije Svehrvatski grob, nego…

– Svesrpski, veliki Čičin grob.

Veliki Čičin grob u koji bi mogli stati svi Srbi raspoloženi, kao i u onaj Svehrvatski grob što bi se mogli natrpati svi Hrvati koji su raspoloženi da žive u grobu.

– Ja mislim da je grob premali za broj zainteresovanih.

Mogu ti iskopati… Nemoj Srbe i Hrvate potcjenjivati. Istovremeno, imamo li u vrijeme kad se javlja priča, ili nešto bliže vremenu kad se javlja ta priča o Čičinom grobu, kad se radne akcije prave po Adi Ciganliji, svi sa ašovima idu, imamo li neku priču koja se dogodila u Srbiji, a koja bi mogla biti priča za „Antigonu“? Kao što imamo tamo onaj Paulin Dvor…

– Možda grobnica sa Albancima.

Tako je. Hladnjače, još štošta… sve ono za što znamo. I zato se ja ispričavam što sam zloupotrebio ovo predavanje o „Antigoni“ – na isti način na koji sam zloupotrebio priču o Romeu i Juliji da uvaljujem svoje svinjarije unutra, da kvarim mlade… – ja se sad vama izvinjavam zato što sam iskoristio Sofoklovu priču samo da vam kažem ono jedino bitno danas: Antigona mora postojati kada postoji zločin. Ako je nema, onda nismo čak ni na nivou one antičke demokracije. Onaj Melchinger uporno upozorava: nemojte idealizirati, ne mislite da je ona bila bogzna šta, jer nije. Znači: bila je robovlasnički sistem, ljudske slobode su bile reducirane, ali je ipak postojao način da se progovori o tome i neki su progovarali po cijenu izgona, po cijenu koječega. I Sofoklo je nekakvim svojim vještinama – ne bih to sada uspoređivao sa suvremenim našim piscima, izletjet će mi nezgodne asocijacije – uspijevao preživjeti u tom odnosu sa Periklom…

Znači: jedino bitno iz ove današnje priče je to da Antigona mora postojati kada postoji zločin. Sve ostalo je Večernji list, Večernje novosti, Politika, sve ostalo je prodaja magle. Hvala vam lijepo.

Iz knjige Časovi čitanja Fabrike knjiga

Peščanik.net, 27.01.2018.

Srodni link: Nenad Veličković – Od Tebe do Ade Ciganlije