Ne tako davno kibernetiku smo smatrali posljednjim stadijem naučno-tehničkog progresa. Danas je ona, barem kao ideja, već zastarjela. Kibernetički uređaji nastojali su podražavati život, a danas govorimo o organskom srašćivanju tehnike i života, dapače, o tehničkom konstituiranju života. Riječ je o sklopovima čovjek-naprava i naprava-čovjek, koji sve više dolaze u središte svakodnevne reprodukcije i održavanja života na Zemlji. Čovjek se kao organ ugrađuje u mašinu kao što se i mašina ugrađuje u čovjeka. U sklopu čovjek-naprava, recimo u kozmičku letjelicu kao mašinu, ugrađen je čovjek kao objekt istraživanja i kao subjekt koji istražuje. U sklopu naprava-čovjek, mašina se pak ugrađuje u čovjeka, na primjer (umjetni) bubrezi, kuk, srce itd.
Sasvim je jasno da ti i takvi antropo-tehnički sklopovi u sebi više ne nose klasični ”građanski” nagon za povećanjem profita putem povećanja produktivnosti rada, zemlje i mašina. Naime, u te je naprave ugrađena volja za izazivanjem svega što jeste, bivstvujućeg kao takvog i u cjelini. Taj novi oblik odnosa prema svemu što jeste uhodava se u naučno-istraživačkim pogonima koji posvuda gdje se javljaju potiskuju druge forme proizvodnje života. U početku se ti pogoni organiziraju da bi pomagali ili olakšavali postojeći model života, ali zapravo ga sve više asimiliraju podvrgavanjem vlastitoj logici.
Analiza ovih procesa otvorena je mišljenju. Postavlja se, naime, pitanje možemo li danas relevantno misliti izvan antropo-tehničkih sklopova?
Tradicionalno obrazovanje pri tome postaje sasma insuficijentno. Sa stajališta naučno-tehnički uvjetovanog života nije više riječ o tome da li je čovjeka moguće obrazovati na ovaj ili onaj način, za ovu ili onu djelatnost, ovu ili onu socijalnu ili bilo čiju potrebu, nego o tome kako i na kojem mjestu ugraditi čovjeka u aparat. To znači da na ispitu nije kako i zašto obrazovati čovjeka, nego kako i kamo ugraditi čovjekovu sposobnost da uči.
Na svim stranama čujemo glasne lamentacije da u punom jeku masovne proizvodnje knjiga, eksplozije obrazovanja i masovnog studiranja susrećemo drastične oblike neobrazovanosti, dapače nepismenosti. Oni ne proizlaze, kako se obično misli, iz neadekvatnog ili socijalno diskriminatornog obrazovanog sistema, već otuda što se neprimjetno promijenio sam odnos prema sposobnosti čovjeka da može učiti. Ljudska osobina memoriranja i učenja danas je na dispoziciji, možemo je upotrijebiti u čistom obliku, kao takvu, a ne već ”iskorištenu” nekim u principu zastarjelim znanjem. Ona postepeno zadobiva novu funkciju koja devalvira tradicionalni drill unaprijed datih oblika djelatnosti, ponašanja, vještina ili znanja. Učenje i memoriranje unutar antropo-tehničkih sklopova prestaje da bude rezervoar gotovih znanja i postaje interesantno u svom dosad sasma potisnutom vidu, naime da je sposobno uočiti i fiksirati, to jest upamtiti ono izvorno što se jednokratno pojavljuje, koje nikad prije nije bilo uočeno, ono neznano. Pamćenje se dakle transformira u prijemnik nepoznatih glasova, u radar, i prestaje biti magazin sve nepreglednijih nosača znanja. Više nije potrebno pasivno pamtiti. Rutinski pamtiti i učiti mogu danas mašine, a ljudsko pamćenje mora biti upotrijebljeno tamo gdje mašine sustaju, u bilježenju onog čisto novog. Na istoj dispoziciji stoje i sve druge ljudske osobine, upotrebljive su samo u svom čistom ili što čišćem obliku i služe kao indikatori u novim izazovima. U takvim je okolnostima itekako razumljiva izjava Günthera Andersa: ”Danas se ograničenim ne treba smatrati onaj koji ima ograničenu sposobnost mišljenja, nego onaj koji ima ograničenu sposobnost imaginacije”.
U tradicionalnoj školi se, međutim, ništa novo ne izaziva, u njoj se u skladu s njenim svjetsko-historijskim određenjem i ne smije ništa novo dogoditi, ona, kao i klasična kapitalistička industrija, ima zadatak da umnožava unaprijed date prednacrte i predloške.
Drugim riječima, postojeće znanje nije danas najveći resurs socijalnog napretka, nego samo novo znanje. Postojeće je znanje danas besplatno, ono je pristupačno u bibliotekama, na internetu, u zastarjelim školama ili u konzervativnim učenim glavama i košta koliko i minutaža priključka na Internet, članarina u knjižnici ili honorar predavanja ”uglednog” nacionalnog akademika. To je znanje jeftino kao i postojeće masovno školovanje za potrebe klasičnog industrijskog društva. Zašto je postojeće znanje tako bagatelno i zašto su i plaće obrazovnih radnika koji prenose i posreduju takvo knjiško i verbalističko znanje mizerne? Zato jer je skupo samo novo znanje i zato što je radikalno promijenjen pristup novom znanju. Danas više nije riječ o eksploataciji i aplikaciji gotovog, raspoloživog znanja pri rješavanju socijalnih, industrijskih, zdravstvenih i bilo kojih drugih problema, nego o industrijskoj proizvodnji novog i skupog znanja. Gotovo se znanje ne primjenjuje pri rješavanju problema, nego se problemi rješavaju novim znanjem koje prije nije postojalo. U najsavremenijim školama ne usvajaju se više samo poznata znanja, nego se uvježbavaju različiti oblici pristupa znanju i metode proizvodnje novoga znanja. Stepen izvrsnosti nekog univerziteta mjeri se stepenom novoga, kapitalski još ne iskorištenog znanja koje se prenosi inovacijama. Pa ni Evropska unija danas ne investira kapital (da bi suzbila nezaposlenost), nego financira projekte, a oni koji ih odobravaju raspolažu znanjem na temelju kojega ih procjenjuju kao izgledne ili bezizgledne. Projekti se proizvode na osnovu aplikacije novog znanja, a novo se znanje može projektirati jer je nepoznato i nepredvidivo.
Što izaziva ta promjena paradigme proizvodnje života? Što je ona izazvala, recimo, u Finskoj, Švicarskoj, Norveškoj, Njemačkoj?
Glavni je učinak upravo post-kapitalističko društvo koje svoj visoki standard zahvaljuje naučnom rješavanju problema, odnosno organiziranoj proizvodnji novog znanja, ne samo u naukama, nego i u svim drugim oblastima života. Ono svoj visoki standard ne zahvaljuje monetarizaciji rutinskog rada onih koji se masovno školuju na tradicionalnim univerzitetima, nego monetarizacijom inovacija koje su nevjerojatno skupe, a oni koji ih kupuju dobivaju time već opsolentno znanje. Visoki dohodak ostvaruje se monetarizacijom rijetkog i nevjerojatno skupog, nadasve brižljivo čuvanog, sekretivnog novog znanja, a ne eksploatacijom i aplikacijom postojećeg ili gotovog rutinskog znanja koje sve više zastarijeva i gubi na vrijednosti. No posjednici tog novog rijetkog znanja sve više dolaze u sukob sa snagama tradicionalnog rutinskog jeftinog znanja, pa se tako ocrtavaju i konture novog socijalnog konflikta. Naime, oni koji posustaju u proizvodnji inovacija nastoje svoj neuspjeh kompenzirati političkim sredstvima. Ojačani val konzervativizma, kako na ljevici tako i na desnici, a u našim krajevima u permanentnoj (i medijskoj) ofanzivi, s dobrim i plemenitim namjerama vodi u onaj kapitalizam koji je već stvar historije, u kapitalizam koji se osilio na jeftinom gotovom znanju i besplatnom masovnom obrazovanju i zato na jeftinom kvalificiranom radu. No to je već druga i duga tema.
Vratimo se na kraju antropo-tehničkim sklopovima. Oni predstavljaju modus čovjekova odnosa prema onome što jeste. Odgovor na pitanje o smislu bivstvovanja, čovjek dobiva i posredstvom tih sklopova, nikako bez njih ili prije njih. Analizom njihove strukture dospijevamo do razumijevanja samoga sebe i svijeta u kojem egzistiramo. Do tog se pak razumijevanja može doprijeti samo zato jer čovjek nije biće koje naprosto jeste, nego biće koje hoće postati to što jeste, kojemu je njegovo bivstvovanje izvorno – projekt. Uređaji kojima se taj čovjekov projekt da se bude ostvaruje, čovjeka ne određuju. Obrnuto, čovjek određuje te uređaje. Razlikovanje ovog projekta da se bude od uređaja kojima se on ostvaruje imenuje se razumijevanje, odnosno smisao. Iz karaktera upotrijebljenih sredstava da se bude otkriva se smisao ili besmisao projekta, to jest smisao ili besmisao ljudskog opstanka ili tu-bivstvovanja, dobar ili rđav život na zemlji. Analiza tih antropo-tehničkih uređaja zato je poglaviti zadatak mišljenja.
Peščanik.net, 15.02.2012.