- Peščanik - https://pescanik.net -

Apropo, radna mesta

Ono o čemu ćutimo

Kristine Veskoli me još jednom podseća na zakazano književno veče u Južnom Tirolu na kojoj ću čitati odlomke iz Memoara makroa. Prvi put u životu ću se naći u Južnom Tirolu, i veoma sam radoznao kako funkcioniše u svakodnevnom životu toliko preporučivani model manjinske autonomije – u konačnom zbiru, naime, sve se prelama kroz svakodnevnicu. Mogu u manjinskoj politici postojati ukrasni paunovi i ikebane, blistavi izlozi i odlični govori, izvrsni pojedinačni dometi i sjajne ideje, ali ako se sve to – autonomija – ne pokaže vitalnom u svakodnevnom životu, onda je reč samo o političkoj manipulaciji. Zabeležio sam u svoj notes da se prvo raspitam o srazmernoj raspodeli radnih mesta. O tome, o čemu vojvođanski mađarski političari ćute.

Obeležje mog doba

Ne želim da mrzim niti da prezrem svoje doba, čije obeležje nosim na sebi kao sopstvenu, uvek bolnu ranu. Nikakav splin, nikakavo gađenje, nikavo osećanje superiornosti! Radije se suočavam sa njim, da mu se odužim. Dajem za pravo Simoni Vejl: „Nisi mogao da se rodiš u bolje vreme, od ovog sadašnjeg, u kojem smo sve izgubili”.

Ogledala

Posle recenzije objavljene u Noje Ciriher Cajtungu, o Memoarima makroa piše i Martin Brinkman u Di Cajtu. Iščitavam ovih pet-šest, u kratkom vremenskom razdoblju objavljenih kritika i imam osećaj da stojim pred ogledalima koja su mi do sada bila nepoznata. Uvek iznova moram da prepoznajem sebe u stranom ogledalu. Sednem potom za pisaći sto, popravljam, brusim tekst svoje nove knjige i – kao uvek u ovakvim prilikama – obuzima me osećanje malodušnosti.

Predosećanje opasnosti?

Kasno noću čitam pesme Mihalja Babiča. Kao da predosećam opasnost, tako se vraćam Babičevim knjigama. Ili pak to činim samo zato da se naučim samodisciplini?

Gresi naše uobrazilje

Gresi naše bezazlene uobrazilje nas spasavaju od pakla.

Skrivene dimenzije

Mladi novinar Mađar Soa propitkuje me o odrazu manjinskog života u romanu. Razumno, staloženo. U skučenim okvirima novinskog intervjua pokušavam da objasnim da ovo suptilno, često skriveno osećanje života duboko utiče na tkivo romana i da je ono skriveno i u najličnijim gestovima njegovih junaka. Samo što to nije program, nego drama. A često i nevidljiva dimenzija. Đavoli i anđeli se bore u nama. Jednom će neko da rasplete zamršene emotivne odnose u romanu Memoari makroa, i otkriti manjinsko osećanje života koje pulsira u podsvesti. Isto tako u romanu Dupla ekspozicija. Od toga se ne može pobeći, ali se sa tim ne može ni razmetati. Međutim, manjina postoji samo ako postoji većina. U političkom diskursu moguće je povući između njih linije razgraničenja, ali ne i u književnosti. U književnosti je i tragedija onakva kakvu su je stari Grci zamišljali: u njoj se sučeljavaju razne vrste istina.

Nevina književnost?

Književnost. Šta bi i bila drugo, nego tajanstvena veza s dobrim i sa zlim. Nema nevine književnosti.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 15.08.2011.

Peščanik.net, 15.08.2011.