- Peščanik - https://pescanik.net -

Aqua voz

Foto: Predrag Trokicić

I dok svet ovog jula obeležava pedeset godina od sletanja „Apola 11“ na Mesec, teoretičari zavere ne prestaju da postavljaju pitanja o vijorenju američke zastave u bezvazdušnom prostoru ili odrazu Nila Armstronga u viziru kacige Edvina Oldrina. Pod pokroviteljstvom Američke ambasade u Beogradu, organizovano je i gostovanje Dejvida Vujića, poslednjeg preživelog člana Apolo misije, koji će po dolasku u srpsku prestonicu poručiti skepticima samo jedno: Da, mi smo spustili čoveka na Mesec. Naime, „Apolo 11“ je lansiran tačno pre pola veka, 16. jula 1969, da bi Nil Armstrong ostavio prvu stopu svoje kosmičke čizme na finoj mesečevoj prašini 21. jula, u 2 sata i 46 minuta prema univerzalnom vremenu. Od tada do danas, ostali su neupitni podaci o novcu američkih poreskih obveznika, koji je utrošen za razvoj ovog kosmičkog programa. U pitanju je tadašnjih 25 milijardi dolara i to više nikada nije stavljano na raspravu, dok su se ubrzo kao veoma bitne nametnule nedoumice oko vijorenja zastave i odraza kosmonauta.

Srpski populistički program je preko Srbija voza, pola veka kasnije, 13. jula ujutro, u 8 sati i 25 minuta, sa avetinjski prazne i teško dostupne beogradske stanice Prokop, lansirao šinski šatl marke Štadler ka dugo željenoj turističkoj destinaciji Beograđana – Akva parku u Jagodini. Ova vest je dočekana kao veliki uspeh turističkog marketinga jagodinskog gradonačelnika Dragana Markovića Palme. Čitav program je zamišljen kao koncept jeftinog jednodnevnog izleta do Jagodine, i to specijalnim vozom koji je dobio naziv – Aqua voz. Karte su jeftine (povratna je 660 dinara, a za đake i penzionere 100 dinara), dok je za posetu jagodinskih turističkih „atrakcija“ ostvaren popust od čak 40 odsto. Aqua voz bi trebalo da saobraća svake subote (osim prve u mesecu) sve do kraja turističke sezone u septembru. Tokom realizacije ovog populističkog programa sve je bilo transparentno – vijorenje zastave na Železničkoj stanici u Jagodini, doček u narodnoj nošnji kao i cena osveženja koje je posluženo prvoj beogradskoj turističkoj misiji nakon iskrcavanja na jagodinsko tle – osim ekonomske pozadine ovakvog dogovora, koji je očigledno postignut na vrlo visokom nivou, između D. M. Palme i njegovih koalicionih partnera.

Lansiranje Aqua voza neočekivano je i nelogično, budući da je čitav šinski sistem u Srbiji na ivici kolapsa i da na trasi Beograd-Niš ovaj šatl, koji bi mogao da razvije brzinu do 160 km/h, ne može da ide brže od 30 do 40 km/h. Takođe, ova odluka Srbija voza je neobična u uslovima nepostojanja adekvatnog prevoza putnika nakon suspendovanja vozne linije na relaciji Beograd-Budimpešta, kao i nakon rapidnog smanjenja saobraćaja na liniji Beograd-Zagreb. Ova novoustanovljena specijalna turistička linija Beograd-Jagodina, kao misteriozni voz koji bez zaustavljanja na stanicama prolazi moravskom kotlinom do svog krajnjeg odredišta, sugeriše da na ovoj relaciji postoje neke daleko jače veze od turističkih. Danas ima već mnogo akva parkova u Srbiji, većih, atraktivnijih i boljih, često i povoljnijih od ovog u Jagodini, ali ipak, do njih nikada neće biti ustanovljena nikakva specijalna saobraćajna linija. Neće je dobiti ni radnici između Beograda i Novog Sada, čije su poslovne obaveze takođe manje bitne od političkog saveza Palme i Dačića, koji u svetlu dolazećih izbora mogu da pokrenu ekonomski neisplative projekte kao što je Aqua voz. Mogu jer niko nikada neće uspeti da proveri finansije i ustanovi ekonomsku opravdanost ovog projekta. Nešto slično, doduše na lokalnom nivou, važi za sva ona „besplatna“ putovanja privrednika, poljoprivrednika i drugih korisnika Palminih ekskurzija u Austriju, Grčku ili Egipat. Broj tih putnika nikada nije bio mali, od 800 do 1.000 po turi, koji bi na krajnjoj destinaciji imali i posebnu vrstu cirkuske atrakcije: preferans sa Štraheom, igranje moravca u egejskom plićaku ili gradonačelničko jahanje na kamili. Svaki od tih poduhvata D. M. Palma je koristio za propagandni blok o ekonomskim uspesima ove moravske misije, pa je i nakon nedavne posete Hurgadi najavljen „izvoz mesa, voća i lakih aviona“ iz Jagodine u Egipat.

Propagandni Aqua voz je još jedan od netransparentnih projekata gradonačelnika Jagodine, samo mnogo skuplji od „odricanja od fotelja“ (doslovnog prelaska gradskih funkcionera na netapacirane stolice), koji je omogućen zahvaljujući savezu sa najmoćnijim političkim strukturama na vrhu vlasti. Nije ni bitno koliko će Srbija voz izgubiti na realizaciji ove turističke atrakcije, jer će dobit Stranke srpskog jedinstva od sezonske političke propagandne biti daleko veća, izmerena u odborničkim mandatima, koji ovom moravskom „zarobljenom“ gradu omogućavaju relativno laku autokratsku upravu. Kapilarno plasirano, biće to dobit i SPS-a, a naposletku i SNS-a. Međutim, ono što zaista očekuje članove beogradske turističke misije u zoni jagodinskog Akva parka, daleko je ispod nivoa usluga bazena na otvorenom, koje bi stanovnici Beograda mogli da dobiju, recimo, u nedavno „cenzurisanom“ Sportsko rekreativnom centru „Milan Gale Muškatirović“, gde je cena pojedinačne dnevne karte za odrasle 250 din, a za decu 100 din. Naravno, ukoliko nisu zavedeni propagandom koja celodnevnom opuštenom boravku na dorćolskim bazenima pretpostavlja jednodnevno mučenje u Palminoj režiji: teško dolaženje do Prokopa, dugo putovanje do Jagodine (i nazad), klackanje do Akva parka, nenormalnu gužvu u dečjim bazenima i gotovo nemoguć ulazak u olimpijski bazen koji se oslobađa tek nakon 18h, kada počinju profesionalni treninzi, a čitav kompleks se zatvara za posetioce. Neko će reći, ali tamo je Muzej voštanih figura, da, ali samo za ljubitelje horora, jer te figure, gotovo istopljene na visokim letnjim temperaturama, sada podsećaju na zombi apokalipsu. Ostaje samo zoološki vrt, ali onaj beogradski je zaista blizu sportskog centra na Dorćolu. Uostalom, uvek se nađe dovoljno vremena za kaveze sa majmunima ili za obilazak šoping mola. Na građanima je da odluče da li će poverovati u propagandu Palminog „kosmičkog“ programa ili će ipak ostati na domaćem terenu gde će, i pored teškog kretanja po gradu koje je postalo teže od Armstrongovog koračanja po Mesecu, sačuvati ono malo zdravog razuma i odupreti se majmunskim atrakcijama.

Peščanik.net, 22.07.2019.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)