Mora da je strašno danas biti Ivan Aralica. Nekad je naš hrvacki Kalemar, Gedžo s Promine, bio glavni pisar Tuđmanova dvora, državni arhitekt i službeni projektant velikih nacionalnih idejnih platformi, čija su se somnambulna politička evanđelja na četrdeset kartica u novinske redakcije nosila kao papinske bule, kralj životinja s brijunskih savana, pisac s predsjednikova noćnog ormarića i pjesnik rezolucije sa stražnjeg sjedala predsjedničke limuzine.
Bio je Ivan Aralica sušta pamet hrvatstva, i bila je ta pamet velika i nedostižna kao stara planina Promina, pa kad bi Aralica silazio s uma, izgledalo je kao da to sami nepalski monasi silaze u puk na janjetinu, pa u prvi red svečanih fratarskih akademija.
Danas, deset godina nakon poljupca u hladno čelo Oca nacije, isti taj Ivan Aralica, u derutnom kombiju iz 1999. – zajedno s opskurnom, šijanovskom družinom ražalovanih apostola, Miroslavom Tuđmanom, Zdravkom Tomcem, Slobodanom Langom, Josipom Jovićem, Joškom Čelanom, Kuzmom Kovačićem, Branimirom Lukšićem, admiralom Lošom i ostalim poluraspadnutim mumijama pobjeglim iz mirogojske katakombe – putuje širokim, pustim visoravnima u podnožju uma s kojega je davno onomad sišao, obilazi vatrogasne domove i o tužnim liturgijama, pred dvadesetak sijedih, poludementnih glava, kao nad masovnom grobnicom domovinske pameti, svaki put iznova ispisuje svoj poznati pamflet “Blažene oči što su te vidjele”.
Proglašava tako Gedžo s Promine blaženima oči koje su plakale i od tuge za našim strogim Ćaćom, i od dima iz cigarete našega ministra Šuška, jedinoga koji je Ćaći u uredu smio pušiti, sve u očajničkom pokušaju da te oči na kraju proglasi svetima, Svetim Očima Ivana Aralice, blaženoočivšeg Očeva očevica.
Pa ih valjda zato do beatifikacije čuva iza tamnih naočala – kao oči svetog Nikole iz Tolentina, onog osobenjaka što se čuvao poganih pogleda i što je umro na dan kad su blažene oči Ivana Aralice ugledale svijet – poput relikvije zaštićene patinom prašine, tamjana i prohujalih vjekova, u memljivoj kripti sa zadahom ocvalog imperija.
S vremena na vrijeme novinski urednici tek tako, ničim neizazvani, pokucaju na vrata zaboravljenih asova, vrata otvori susretljiva medicinska sestra i pokaže im na ishlapjela starca s tamnim naočalama u naslonjaču, a ovi mu nerazumno ustupe četiri-pet stranica, općinstvu na veselje, iako je davno bilo kad je prestalo biti važno išta što i o čemu misli Ivan Aralica, i bilo kako da išta vide njegove blažene oči.
Osim kao požutjeli ljetopis drevnog zločina, ili podsjetnik na bijedu i kukavičluk nevažnih ljudi u važna vremena, ako je ikome uopće do takvih podsjećanja stalo.
“Svake večeri i Krleža je dolazio kod Tuđmana gledati televiziju”, priča tako blaženoočivši i sumasišavši Ivan Aralica u iznenadnom intervjuu Globusu, odgovarajući na vječno pitanje o sebi kao Tuđmanovu krleži. “Njih su spajale političke pozicije. Šalio sam se s predsjednikom rekavši mu: To što ste primali Krležu, može se razumjeti, ali zašto mene? Na to, on se smijao. Jednom mi je rekao: Bio je jako pametan čovjek, ali izrazita kukavica. Vi niste strašljivac.”
Tako se i narodni heroj Ivan blaženoočivši Aralica upisao u nositelje ordena za hrabrost, što ih mrtav Tuđman dijeli rakom i kapom, podijelivši ih više nego dok je bio živ. Povjerio se blaženopočivši Ćaća blaženoočivšem Uči, i odao mu kako je Miroslav Krleža bio pičkica: jako pametan čovjek, ali eto, pička. Dočim je – saznajemo danas, s malom historijskom zadrškom – za Aralicu držao kako, za razliku od Krleže, nije strašljivac. Tako i mrtav Tuđman sumasišavšeg Aralicu u blažene oči gleda i zajebava.
“Krleža je bio jako pametan čovjek i izrazita kukavica… ali vi niste”, kaže svome Piscu s nahtkasne doktor Tuđman, koji je, eto, tek punih deset godina mrtav prvi put u životu ispao duhovit.
Blaženoočivši Aralica to, naravno, ne razumije – kako i bi kad je sve izmislio, a to što Aralica izmisli nije svakome dato da razumije. Pa se šepuri Ivan blaženoočivši Aralica po vatrogasnim domovima i provincijskim župnim dvorima svojom medaljom za hrabrost, redom Miroslava Krleže s lentom i paprčnjakom, zasluživši konačno, deset godina nakon Ćaćine smrti, petnaest godina nakon svršetka rata i dvadeset godina nakon osamostaljenja Hrvatske, priznanje za svoju upravo talibansku hrabrost.
“Imao sam vrlo bliske prijatelje, a to nisu anonimni ljudi”, priča dalje Tuđmanov krleža. “Razilazili smo se upravo oko toga treba li se angažirati ili ne. Oni su bili za to da se ne angažiram, a ja to nisam mogao prihvatiti. Bilo mi je to veoma bolno i danas se pitam što ih je na to navodilo. Mislim da je to bio strah. Golem strah da nećemo uspjeti i da ćemo stradati kao što smo stradali ’71. godine. I taj mi se strah zgadio. U redu, strah je sastavni dio života i bez njega se ne može živjeti, ali razviti ga do te mjere da postaneš kukavica, to je grozno!“
I tako se bivši seoski učitelj i mali komunistički ćato angažirao. I jednako kako mu se 1990. zgadio strah, pa se domobranskim heroizmom postrojio u rezerviste Savkine koalicije, pa – kad je vidio da je sigurno – “Zadahom ocvalog imperija” iscipelario mrtvi bauk komunizma, leš od kojega je ruke digao i Ante Marković, da bi onda zauzeo stratešku čuku na Tuđmanovoj nahtkasni, jednako kako je domobranskim heroizmom upozoravao na muslimansku opasnost u vrijeme kad je Sarajevo već godinu dana umiralo u obruču, a kolone Bošnjaka puzale u logore njegova gurua Gojka Blažene-oči-koje-su-ga-vidjele Šuška – jednako danas, jedva koji dan nakon potresnog intervjua, ispisuje u ovim novinama svoj bombastični obračun s Ivom Sanaderom, svoj tupavi “Proklete oči što su te vidjele”.
Obračunao se on, istinabog, već s bivšim premijerom, podsjeća kako “nije tajna da je odavna kritičan prema Sanaderovoj politici i osobi”, i da je “po Sanaderovu i Račanovu političkom ponašanju napisao roman Puž”, ono imbecilno alegorijsko djelce iz ciklusa protokola dinarskih mudraca, koje je i sam izdavač, još jedan iz starog rashodovanog kombija, reklamirao kao “igru prepoznavanja, ali i prikrivanja: mnogo je toga poznato, ništa sigurno!”, precizno ispisavši životni kredo narodnog heroja Ivana blaženoočivšeg Aralice.
Obračunao se tako krleža s Tuđmanova kantunala sa Sanaderom još dok je ovaj bio moćan i neupitan, a Račan živ i zdrav, obračunao se i s komunistima i s mangupima u vlastitim redovima u samoubilačkoj “igri prepoznavanja i skrivanja” – “Mnogo toga je poznato, ništa sigurno!” – kao da piše u Staljinovu Sovjetskom Savezu ili u Rankovićevoj FNRJ, s malim koferom uz radni stol, spreman za Goli otok kao nekoć za Brijune, a ne u toplom i sigurnom puževu gvozdu što mu ga je njegov maršal udijelio, da tamo stvara u “hladovini klima uređaja”, kako je znao pisati u napadajima stvaralačke ognjice, vjerojatno od promaje iz japanskih uređaja za hladovinu.
Ali ako i nije “jako pametan”, nije blaženoočivši Aralica bogami ni “strašljivac”. Hrabro Gedžo iz Promine prilazi ovih dana političkom lešu na prašnjavom drumu, oprezno ga gura nogom, pa kad se uvjerio da je Ivo Sanader napustio politiku, i da je nakon bezuspješnog puča izbačen iz partije, kad se uvjerio da naduto i sivo truplo već petnaest dana ne daje znakove političkog života, stao je Ivan blaženoočivši Aralica u red, pridružio se svjetini s vilama, bakljama i bejzbol palicama, i ne samo da se ugurao u prijeki sud mafijaškom premijeru nego se upisao i u prvoborce.
Iako nikad nijednu riječ protiv hadezeovske mafije nije napisao, iako se razarajućom alegorijom o puževima sa Sanaderom obračunao zbog “sluganske politike prema Haagu”, a ne zbog njegova carstva mita i korupcije – što nije ni mogao ni smio, jer je hrvatska mafija ispuzla iz istog generalskog šinjela iz kojega i on – Ivan se blaženoočivši Aralica u proljeće 1945., naknadno kao i uvijek, upisao u pobjednike.
Zato ne propušta Ivan blaženoočivši Aralica po tko zna koji put ekskluzivno prepričati događaj iz 2004., kad je novom genseku partije Sanaderu predložio da osnuje nekakav politbiro i povjeri ga Miroslavu Tuđmanu, tatinu niškorisnom sinu kojega Aralica i luzeri iz kombija i dan-danas guraju na Pantovčak, iako i on sam Boga moli da Hrvati ne polude i nekom ga zlom srećom ne izaberu, i kad ga je Sanader “s visoka” – jer Aralica već bijaše sišao s uma – odbio.
Zato ne propušta Sanadera osuditi usudom ljudi koje je na isti način “tehnicistički” micao iz partije, kao da je Ivić Pašalić zajedno s Araličinim prvoborcima iz 1945. prvi kriknuo protiv Ćaćine projekcije feudalne Hrvatske s dvjesto bogatih obitelji i jednim piscem.
To smiješno i bolno nevažno društvo, cijelo sišlo s Piščeva uma, obilazi tako Hrvatsku u starom kombiju iz 1999., poput nekakve groteskne procesije izmaštane uljem Hieronymusa Boscha, pronoseći Hrvatskom najsvetiju relikviju velebitskih i prominskih monaha, oči Ivana Blaženoočivšeg – koje, poput očiju svetog Nikole iz Tolentina, nisu htjele vidjeti ništa što bi im zamaglilo djevičansku pastoralu Tuđmanove Hrvatske – oči koje su plakale i od tuge za Ćaćom i od dima cigarete našega ministra Goje, jedinoga koji je Ćaći u uredu smio pušiti. Blažene oči što su ga vidjele i blažena usta što su mu pušila.
Globus, 25.01.2010.
Peščanik.net, 27.01.2010.