- Peščanik - https://pescanik.net -

Arhitektura i nasilje

Nasilje prisutno u modernoj arhitekturi nije nešto slučajno. Naprotiv. Ono je inherentno novovjekovnoj arhitekturi i novovjekovnoj koncepciji čovjeka uopće.

Iz toga proishodi, kako je zaključio Alberto Perez-Gomez u djelu Arhitektura i kriza moderne nauke, da je danas arhi-tektura kao takva uslijed vlastitog nasilja mrtva i da je njeno mjesto zauzela tehno-tektura. A budući da se tehno-tektura zasniva na nasilju, ona ne može funkcionirati drukčije nego samo preko tehno-kracije.

Otkud nasilje u arhitekturi? Kod jednog od vodećih teoretičara 19. stoljeća susrećemo sljedeću formulaciju: “Za razliku od ostalih arhitekata (Baumeistern), nauka ne riše samo kule u zraku, nego podiže pojedine, za prebivanje prijatne spratove zgrade prije nego što položi njen kamen temeljac”. Arhitekti dakle rišu gradove u oblacima, no nauka je još radikalnija od arhitekture. I ona kao arhitekti zida gradove u oblacima, ali ti su gradovi, barem na početku, gradovi bez kamena temeljca.

Ukoliko arhitektura treba biti na nauci zasnovana arhitektura, što danas svakako hoće biti, ona mora prema tome risati ne samo gradove u oblacima, nego istovremeno i takve gradove koji su isprva bez kamena temeljca. Što znači da se u spoju sa naukom arhitektura s oblaka nikako ne spušta na zemlju. Naprotiv. Arhitektura još više visi u zraku. Kad arhitektura kao naučna arhitektura počne crtati u oblacima gradove lišene temelja, ona više nije ono što označava njeno ime, nije više u skladu sa samom sobom. Još uvijek se razumije (techne) u gradnju, ali kamen temeljac ili počelo (arche) zgrade joj izmiče. Zato će ga najzad sama iskonstruirati, sama iz sebe će konceptualizirati temeljni kamen zgrade i tako će se sama po sebi ili nasilno uspostaviti i kao jedini načelni neimar (tekton) zgrada. A one upravo zato, premda su od željeza i betona, nisu drugo do bestemeljni gradovi u oblacima, produkt arhitekture koja se pretvorila u tehnotekturu (technikos i tektonikos imaju isti korijen i prvobitno znače isto), u nešto što se, usprkos tome što se razumije u sve, vrti samo oko samog sebe. Premda arhitektura kao tehnotektura gradova u oblacima, kojih je ocrtala isprva bez temelja, naposljetku riše i temelje, ti temelji, kako uočava Massimo Cacciari u djelu Arhitektura i nihilizam, nisu ni na čemu utemeljeni. Drugim riječima: nisu utemeljeni ni na čemu drugome nego na arhitekturi koja se pretvorila u tehnotekturu. Tehnotektura je arhitektura koja iz sasma vlastitih sila – i zato u odnosu spram svega drugog i drukčijeg nasilno – riše temelje svojih gradova u oblacima.

Ali što citiranome teoretičaru, Karlu Marxu, znače “kule u oblacima”? Što mu znači arhitekta koji riše gradove u oblacima? Ne nešto manje vrijedno, dapače, nešto više vrijedno. Arhitekta mu označava paradigmu onoga što čovjeka odvaja od životinje i što ga postavlja iznad njih: “Mi pretpostavljamo rad u obliku kakav je svojstven samo čovjeku. Pauk vrši operacije slične tkačevim, a gradnjom svojega saća pčela postiđuje ponekog ljudskog arhitekta. Ali što unaprijed odvaja i najgorega arhitekta od najbolje pčele jeste to da je on svoje saće izgradio u glavi prije no što će ga izgraditi u vosku. Na završetku procesa rada izlazi rezultat kakav je na početku procesa već postojao u radnikovoj zamisli, dakle idealno. Ne postizava on samo promjenu oblika prirodnih stvari; on u njima ujedno ostvaruje i svoju svrhu koja mu je znana, koja poput zakona određuje put i način njegovog rada i kojoj mora da potčini svoju volju”. Kao što je arhitekta – tu shvaćen u svom prvotnom jedinstvu projektanta i izvršioca – paradigma radnika uopće, tako je i radnik uopće paradigma čovjeka kao takvog. Čovjek se ovdje shvaća kao ono radno biće koje za razliku od životinje rezultat svoje djelatnosti već unaprijed predstavlja, idealno ocrtava kao svrhu, što zatim kroz radni proces i pomoću svoje volje realizira na taj način da s obzirom na projekt (idealnu predstavu, svrhu) preoblikuje nešto prirodno, nekoj prirodnoj materiji utiskuje projektirani oblik.

U tom procesu mora čovjek, čija je paradigma arhitekta, podrediti prirodnu materiju i svoju volju. Dvosmjerno je dakle nasilje toga podređivanja što ga vrši čovjek kao radno biće u radnom procesu. Nasilje koje proistječe iz svrhe kao zakona čovjekove svrhovite djelatnosti, i stoga kao zakona radnog procesa u cjelini, jeste dvostruko nasilje: nasilje nad prirodom i nasilje nad samim sobom. Da je tu riječ o prirodnoj materiji, nije nikakva slučajnost, jer se priroda pod nasiljem čovjekove svrhovite djelatnosti u radnom procesu najprije mijenja u golu materiju, u materiju čija je paradigma vosak.

Nasilje pred kojim smo se našli potječe iz suštine radnoga procesa, iz rada kao takvog. A što je rad? Još jednom Marx: “Rad je najprije proces između čovjeka i prirode, proces u kome čovjek svoju razmjenu tvari s prirodom svojim vlastitim činom posreduje, regulira i kontrolira. Prema samoj prirodnoj tvari on istupa kao prirodna moć. On pokreće prirodne snage svoga tijela, ruke i noge, glavu i šaku, da bi prirodnu tvar prilagodio obliku upotrebljivom za vlastiti život. Time što ovim kretanjem djeluje na prirodu izvan sebe i mijenja je, ujedno mijenja i vlastitu prirodu. On razvija potencije koje u njoj drijemaju i potčinjava njihovu igru svojim snagama.” Primarno nasilje nad čovjekom dakle ne dolazi odnekud izvana nego upravo iz njega samoga.

Nad čovjekom primarno nasilje ne potječe ni od boga niti od društva, nego iz rada kao njegove vlastite suštine. Dok je paradigma čovjeka radnik, a paradigma radnika arhitekta, čovjek će nasilno podređivati kako spoljašnju tako i unutarnju prirodu. Nasilno će podređivati – povezivati nasilje i podređivanje u jednu sintagmu zapravo je pleonazam – kako prirodu tako i svoje tijelo. Neće vršiti nasilje samo oko sebe, nego i u samome sebi. Nasilje čovjekovo, čija je suština rad, jeste nasilje nad svime što uopće jest, prije svega i iznad svega nasilje nad samim sobom: nasilje nad tijelom, pa i nasilje nad slobodnom mišlju, jer u idealnu svrhu fiksirana misao nije više slobodna.

Oslobađanje rada stoga nije ništa drugo doli samo-porobljavanje čovjeka! Čim čovjek sebe smatra radnikom, sam više nije slobodan. Nasilje što ga vrši i ujedno sam podnosi pretvara čovjeka u autokratu i tehnokratu na svim ravnima: i politički birokrata nije ništa drugo nego tehnokratski autokrata na društvenoj ravni, odnosno u društvenoj sferi. Danas čovjek pokušava podrediti, staviti pod svoju vlast, ne samo prirodne nego i društvene sile, želi se ne samo naspram prirode, nego i naspram društva uspostaviti kao – moć. Ako je u 19. stoljeću samo naspram prirode nastupao kao prirodna moć, i stoga je tretirao kao vosak, u našem vremenu nastoji da i društvene odnose pretvori u nešto slično vosku, u nešto što se može proizvoljno oblikovati, što je načelno sasma na raspolaganju čovjekovim idealnim predstavama i stoga u potpunosti raspoloživo. Čovjek koji sebe smatra subjektom želi biti ne samo arhitekta prirode nego i – arhitekta društva!

No fantazma o čovjeku kao arhitekti svega što jeste nije samo fantazma našega vremena. U našem je vremenu samo postala opća – došlo je tako reći do njenog podruštvljenja. Ta je fantazma naime rođena na početku novoga vijeka, najprije u glavama filozofa. Legitimiravši čovjeka kao subjekt, Descartes ga je htio i kao takvog legalizirati upravo uspostavljajući ga kao maître et possesseur de la nature, gospodara i vlasnika prirode. Leibniz je bio još radikalniji: ljudi koji mijenjaju površinu zemlje da bi je uljepšali su comme des petits dieux qui imitent le grand Architecte de l’univers, kao mali bogovi koji podražavaju velikoga Arhitekta vaseljene. Čovjek kao arhitekta je mali bog, imitacija velikog boga kao arhitekta vaseljene, velikoga svijeta. U 19. vijeku, kada parole o mrtvom bogu postanu sve glasnije, naposljetku nadjačavajući sve prigovore, i kada čovjek počne vjerovati samo još u samog sebe, čovjek će se konačno identificirati s bogom. Postavit će se na mjesto boga i s toga se mjesta neće više vidjeti kao kopija velikog boga, nego kao veliki bog sam, kao arhitekta svijeta kao takvog i u cjelini. Ne želi više biti mali bog, želi biti veliki bog, bog bogova, kako u prirodi tako i u društvu. Svoju sudbinu uzima u svoje ruke i želi u svojim rukama imati sve – od kozmosa do kozmetike.

To nije prepreka, nego upravo poticaj tomu da se arhitekti još uvijek smatraju malim bogovima. Pod okriljem Čovjeka kao velikog Arhitekta, mali arhitekta ili arhitekta u uobičajenom značenju riječi kroji svoju sudbinu i sudbinu svojega svijeta koji mu je na volju. U smislu definicije čovjeka kao radnog bića, čija je paradigma arhitekta kao takav, pojedinačni konkretni arhitekta vrši nasilje nad prirodom, nad samim sobom i nad drugima, nad onim dijelom društva nad kojim razastre svoju vlast. Ujedno pojedini konkretni arhitekta nekako zna da njegova vlast nije zapravo njegova, budući da mora idealnoj predstavi koju je zamislio i koja za izvođače te njegove zamisli vrijedi kao zakon, najprije podrediti ili podčiniti upravo sebe samoga, svoje tijelo i svoju volju. Iako je, s obzirom na definiciju rada kao radnog procesa, samo regulator i kontrolor, iako nasilje svrhovitoj djelatnosti podređenog radnog procesa naizgled prenosi na druge, on zapravo nije slobodan. Nije riječ o tomu da mora računati na otpor materije ili masa, na ovaj ili onaj nedostatak, na naloge odozgo, nego je riječ o neslobodi koja potječe iz njegove podređenosti strukturi radnog procesa kao takvog. Rekli smo već da je oslobađanje rada samo-porobljavanje čovjeka, no oslobađanje ne smijemo razumjeti vulgarno. Oslobađanje rada, s obzirom na definiciju rada s kojom se susrećemo kod našega teoretičara iz 19. stoljeća, ne znači samo oslobađanje od rada, nego ponajprije oslobađanje rada samoga, oslobađanje njegovih suštinskih odredbi. A bitne odredbe ili potencije rada su: posredovanje, reguliranje i kontroliranje. Rad je stoga doista oslobođen tek tada kada je to regulativni ili kontrolni rad. Tada čovjek kao radno biće nije više uključen u neposredni produkcijski proces, nego se postavlja kao regulator i kontrolor nad sam rad. Ne fizički napor i izgaranje, nego intelektualno reguliranje i kontroliranje jesu ono najmoćnije ili najsilnije radne snage. Reguliranje i kontroliranje su pravi uzrok, prava sila kojom čovjek vrši nasilje nad prirodom ili društvom, kojom ih podređuje, stavlja pod svoju vlast. A time i samoga sebe kao prirodno i društveno biće: oslobađanje ili emancipacija čovjeka kao prirodnog i društvenog bića jeste samoporobljavanje čovjeka kao prirodnog i društvenog bića!

Da je konačna faza oslobađanja rada upravo rad kontrole, znali su već na početku 19.stoljeća. Znao je to već i Hegel, i stoga je automatika za njega samorazumljivi povijesni rezultat svih poboljšanja u području rada, podjele rada itd. Današnja telematika, koja na čelo reguliranja i kontroliranja automata postavlja informatiku, s te tačke gledišta nije ništa drugo do realizacija više od stotinu godina starih projekata.

Razlika između telematike i klasičnih projekata automatike nahodi se u tomu što je čovjek kao regulator i kontrolor sada ne samo iznad neposrednoga produkcijskog procesa, nego i iznad neposredne kontrole i iznad neposrednog reguliranja. Suština automatike kao telematike jeste samoreguliranje, tako da čovjeku preostaje samo još kontrola nad kontrolom, dakle reguliranje na drugu potenciju. No i to je još kontrola. Nasilje nad prirodom i samim sobom kao prirodnim bićem nije više neposredno nasilje, no zato je kao strukturalno nasilje tim totalnije i apsolutnije. Prijeti nam kozmička poplava toga nasilja. Iz njega će se izvući samo oni koji već sada počnu graditi “čamce za spašavanje”!

Propast arhitekture, odnosno njen preustroj u tehnotekturu, telematsku arhitekturu, nije identičan s propašću na tehno-tektonskim osnovama oblikovanog svijeta, nego s propašću slobode čovjeka i rastom nasilja – premda i kao samonasilja – nad čovjekom. Početak pretvaranja arhitekture u tehnotekturu predstavlja Bauhaus i nije slučajno da se jedan umotvor Waltera Gropiusa naziva Palača rada (Arbeitsamt, 1929). Nakon Drugog svjetskog rata, dakako mimo himeričke i ahistorijske fašističke ili socrealističke arhitekture – Le Corbusier u okviru CIAM (Congrès Internationaux d’Architecture Moderne) iznova zahtijeva funkcionalnu integraciju svih umjetnosti, i ovaj put pod radnom kontrolom arhitekture. Nasilje nalazimo već na izvoru integracije. Tragični nesporazum, koji se zaoštrava u avangardnoj arhitekturi šezdesetih godina (na primjer Archigram ili SPACE), jeste u tome, kako pokazuje Manfredo Tafuri u svojoj Arhitekturi i utopiji, da novovjekovna arhitekturatopos čovjeka stalno tretira na utopijski način. Dok bude postupala kao naučnik u laboratoriju i prostor – dom čovjekove slobode – predstavljala kao “idealni prostor”, koji može ispuniti ovim ili onim umotvorom, arhitektura se neće osloboditi utopizma. I obrnuto: što se arhitektura sve više pretvara u tehnotekturu, tim veća je njena bezzavičajnost, tim nasilnija je u svojim utopijskim projektima, kao na primjer famozni projekt Constanta Nieuwenhuysa New Babylon.

Riječ je o anti-arhitekturi ili arhitekturi koja nije oslonjena na topotekturu kraja ili predjela. Jer jedino topotektura kraja arhitekturu može osloboditi od nasilja tehnotekture, jer kraj je onaj najprvobitniji prostor (topos) čovjeka. Svijest o tome vodi neke od najistaknutijih arhitekata današnjice, poput Petera Eisenmana.

Ako je prostor dom ili zavičaj čovjekove slobode, tada bez kraja za čovjeka nema više prostora. No do koje granice kraj jeste kraj i time prostor ljudske slobode? Kraj je kraj ako je prostor ljudskog svijeta. A svijeta nema bez svetosti.

U vrijeme živoga boga ljudi su sveto izjednačavali s bogom i sve što je bilo s bogom u vezi bilo je sveto. U vrijeme mrtvoga ili odsutnoga Boga čovjek se zbog prethodnog izjednačavanja svetoga s Bogom odrekao i svetosti. Za modernog čovjeka svetosti više nema, i stoga se u vlastitom svijetu osjeća kao da je – bez zavičaja. Za njega nije više ništa sveto da ne bi moglo biti nadomješteno nečim drugim, nečim boljim, kako se to obično kaže. Sve je na raspolaganju.

Ako ništa nije sveto, tada i nema ničega što bi moglo zaustaviti nasilje. A jer nasilje sve više raste, pred potopom nasilja možemo se izvući samo ako u svijetu odsutnih bogova potražimo – trag svetoga.

Nije riječ o tome da se arhitektura ponovo posveti izgradnji hramova ili crkava, nego da kraj, dom ljudske slobode, ugleda kao svetište. Jer svetište kao takvo uopće nije mjesto i prostor boga ili bogova, nego mjesto i prostor svetog. Svetište je svetište svetosti iz koje se otvara svijet. Ne svijet kao kozmos, lijepo uređena vaseljena, nego svijet kao prebivalište čovjeka kao smrtnog, konačnog bića. Svijet s nezacjeljivom ranom u sebi.

Svjedoči najveći mislilac na topotekturu oslonjene arhitekture u 20. vijeku, Franz Kafka: “S lijepom ranom došao sam na svijet, to mi je bila poputnina”.

 
Peščanik.net, 01.08.2011.