Najavljeno produbljivanje vojne saradnje Srbije sa Izraelom, kao i ponovno aktuelizovanje slučaja ubistva srpskih mladića u kafiću „Panda“ u Peći, mogu biti dobar povod za preispitivanje nekih od kolokvijalnih, službenih i poluslužbenih projekcija srpskog nacionalističkog diskursa. Od čuvenog Memoranduma SANU do danas, kolektivno-identitetske uobrazilje o krivici, zločinu i odgovornosti, koje su srpske nacionalističke političke i intelektualne elite decenijama projektovale na susedne narode, sve više liče na nehotični autoportret. Ono što je trebalo da bude opis Drugoga, vremenom je počelo da se pojavljuje kao opis nas samih – odnosno politika, institucija i društvenih obrazaca nastalih pod dominacijom istog tog nacionalističkog diskursa.
Ovaj fenomen podseća na Jungov koncept „senke“ i njene projekcije. Senku čine oni neprihvatljivi aspekti sopstvene ličnosti koje subjekt ne želi ili nije u stanju da prepozna kao svoje, pa ih utoliko lakše prepoznaje i pripisuje drugome. Naravno, pojmove individualne psihologije nije moguće bez ostatka preneti na društvene grupe i političke zajednice. Ali kao metafora za razumevanje nacionalističkog diskursa, projekcija senke deluje u našem slučaju gotovo uznemirujuće prikladno. Subjekt pripisuje Drugome impulse, namere i osobine koje odbija da prepozna kod sebe. Preneseno na kolektivni politički diskurs, tako nastaje osobena moralna geografija: mi smo žrtve, defanzivni, časni i nevini; oni su genocidni, kriminalni, podmukli, skloni zaverama, lažima i čak insceniranju sopstvenih žrtava.
Srpske političke i intelektualne elite otišle su, međutim, i korak dalje. Usledilo je nešto što bismo mogli nazvati naknadnom empirijskom materijalizacijom projekcije. Ono što je najpre postojalo kao fantazija o Drugome počelo je da se pojavljuje kao praksa u sopstvenom društvu i njegovim institucijama. Nismo, dakle, postali nalik Drugome kakav je zaista bio, nego Drugome kakvim smo ga sami izmislili. Slika neprijatelja pokazala se kao nehotični autoportret.
Počeli smo od memorandumske uobrazilje o navodnoj nacionalnoj obespravljenosti, pa čak i „genocidu“ nad Srbima osamdesetih godina prošlog veka u socijalističkoj Hrvatskoj i na Kosovu, a zatim nastavili istoriografskim i publicističkim konfabulacijama o Hrvatima, Albancima, Muslimanima, Bugarima i drugim susedima kao narodima navodno trajno sklonim genocidu. Samo nekoliko godina kasnije, snage bosanskih Srba počinile su u Srebrenici jedini zločin na prostoru bivše Jugoslavije koji je pred međunarodnim sudovima pravosnažno kvalifikovan kao genocid. To, naravno, ne znači kolektivnu krivicu Srba niti dopušta da se pravna odgovornost konkretnih počinilaca pretvori u nacionalni atribut – upravo takva kolektivizacija predstavlja jedan od mehanizama nacionalističkog mišljenja koji ovde kritikujemo. Ali istorijska ironija ostaje porazna: diskurs opsednut genocidnim namerama drugih završio je političkom i vojnom praksom iz čijeg je okrilja proizašao presuđeni genocid.
Danas se pomenutoj krivičnoj odgovornosti u saučesništvu pridružuje još jedna. Srbija je tokom razaranja Gaze nastavila izvoz naoružanja Izraelu i razvijanje vojne saradnje sa tom državom. U trenutku kada se pred međunarodnim pravosudnim institucijama vode postupci i iznose najteže optužbe u vezi sa mogućim genocidom u Gazi, pitanje političke, moralne, a potencijalno i pravne odgovornosti država koje materijalno podržavaju izraelske vojne operacije ne može se jednostavno otpisati. Bilo bi pravno neodgovorno unapred tvrditi da je Srbija saučesnik u genocidu koji nije pravosnažno utvrđen. Ali je jednako neodgovorno ponašati se kao da trgovina oružjem i vojna saradnja u takvim okolnostima ne otvaraju ozbiljna pitanja odgovornosti. Zemlja čiji je nacionalistički diskurs decenijama bio opsednut genocidom kao zločinom drugih, danas se ponovo nalazi u neprijatnoj blizini jednog od najtežih pitanja međunarodnog krivičnog prava.
Slično je i sa kriminalom. Sa osobitim omalovažavanjem se u našem javnom prostoru govorilo o Albancima kao gotovo prirodnim eksponentima međunarodne trgovine drogom. „Albanska mafija“ nije bila samo oznaka određene kriminalne pojave nego deo šire etničke karakterologije: dokaz navodne primitivnosti, kriminalnosti i civilizacijske inferiornosti čitave zajednice. Nekoliko decenija kasnije, Srbija živi sa sopstvenim političkim vokabularom „državne droge“, plantaže Jovanjica, kriminalnih klanova i njihovih veza sa policijom, bezbednosnim strukturama i ljudima bliskim vlasti. Ono što je nekada predstavljano kao gotovo etnička osobina Drugoga danas je postalo jedno od centralnih pitanja funkcionisanja naše sopstvene države.
Možda je još mračniji primer naša dugogodišnja fascinacija tezom da su Muslimani u Sarajevu granatirali sami sebe. Markale su u srpskom nacionalističkom imaginarijumu postale simbol navodne sposobnosti neprijatelja da ubija sopstvene civile kako bi za zločin optužio Srbe. Sudski utvrđene činjenice nisu uspele da unište ovu fantaziju. A onda se slučaj „Panda“, ubistvo šestorice srpskih mladića u Peći 1998. godine, koji je javnosti svojevremeno predstavljen kao albanski teroristički zločin, godinama kasnije vratio kao pitanje moguće umešanosti struktura srpske državne bezbednosti. Ta umešanost nije sudski dokazana i zato se o njoj ne može govoriti kao o utvrđenoj činjenici. Ali već sama činjenica da su najviši predstavnici srpske države javno dovodili u pitanje prvobitnu verziju događaja, kao i indicije koje su potom dospele u javnost, čine slučaj „Panda“ zastrašujućim ogledalom stare propagandne fantazije o Markalama: mogućnosti da pripadnici sopstvene zajednice budu žrtvovani radi proizvodnje politički upotrebljivog zločina Drugoga.
Čak i tamo gde nema zločina, obrazac projekcije i naknadnog obrta ponekad poprima gotovo groteskne oblike. U vreme relativnog prosperiteta jugoslovenskog socijalizma, Bugari i Rumuni bili su predmet našeg podsmeha kao siromašni istočni susedi, ljudi koji navodno dolaze da rade najteže poslove i žene koje se mogu kupiti za „jednu crvenu“. Bio je to mali svakodnevni balkanski orijentalizam, u kojem je sopstvena superiornost potvrđivana ponižavanjem još siromašnijeg suseda. Nekoliko decenija kasnije, Rumunija i Bugarska članice su Evropske unije, njihova društva prošla su kroz snažnu ekonomsku konvergenciju, dok Srbija i dalje pokušava da sustigne zemlje kojima se nekada podsmevala. I ovde se pogled prema Drugome vraća kao pogled u ogledalo.
Možda zato problem nije u tome što smo tokom poslednjih nekoliko decenija jednostavno „postali kao oni“. Takva formulacija bi, paradoksalno, prihvatila upravo onu nacionalističku pretpostavku od koje smo krenuli – da su oni zaista bili onakvi kakvima smo ih predstavljali. Mnogo je neprijatnija druga mogućnost: da oni uglavnom nikada nisu bili onakvi kakvima smo ih zamišljali, već da smo u njih projektovali sopstvene strahove, impulse i političke mogućnosti.
U tom smislu, istorija srpskog nacionalističkog diskursa može se čitati i kao istorija jednog dugotrajnog nesporazuma sa sopstvenim odrazom. Mislili smo da gledamo neprijatelja, a možda smo sve vreme crtali sebe. Optužujući druge za genocidnost, kriminal, zavere, laži i insceniranje sopstvenih žrtava, stvarali smo imaginarni katalog osobina Drugoga. Tek kasnije se pokazalo koliko je taj katalog bio relevantan za razumevanje procesa koji su se odvijali unutar našeg sopstvenog društva.
Zato bi možda trebalo ponovo pročitati sve ono što smo tokom poslednjih četrdesetak godina govorili o svojim susedima. Ne zato da bismo saznali nešto o Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, Bugarima ili Rumunima. Nego zato što bismo u tim tekstovima mogli pronaći jedan od najpotpunijih, premda sasvim nenamernih, autoportreta srpskog nacionalizma.
Peščanik.net, 11.08.2026.