Bio jednom jedan maleni, stariji gospodin koji se zvao gospodin Moritz i koji je imao jako velike cipele i usto crni mantil i dugi crni kišobran i s tim je išao često u šetnju.
Sada, kada je došla zima, najdulja zima na svijetu u Berlinu, ljudi postadoše odjednom srditi.
Vozači su psovali jer su ceste bile skliske, pa su automobili izlijetali s kolnika. Saobraćajni policajci su psovali jer su se morali zadržavati na hladnoj cesti. Prodavačice su psovale jer im je u dućanima bilo hladno. Ljudi iz “Čistoće” psovali su što se nikako ne mogu riješiti snijega. Mljekar je psovao jer mu se mlijeko u kantama smrzavalo. Djeca su psovala jer su im uši zeble, a psi su odavno prestali lajati od bijesa zbog hladnoće, već su samo još drhtali i cvokotali zubima, i to je izgledalo veoma rđavo.
Jednoga takvog hladnog, snježnog dana pošao je gospodin Moritz sa svojim plavim šeširom u šetnju i mislio je pri tome: “Kako su samo ljudi svi ljuti, krajnje je vrijeme da opet zasja sunce i da raste cvijeće”.
I dok je tako prolazio kroz gomilu psovača u trgovačkom središtu, u tili čas nikoše mu mnogi šafrani, tulipani i đurđice, i ruže i karanfili, također i maslačci i margarite. On to isprva uopće nije primijetio, a pri tome mu je šešir već davno visoko stršio nad glavom jer je cvijeća bilo sve više i više i sve se više izduljivalo.
Uto se zaustavi pred njim neka žena i reče: “O, vama raste lijepo cvijeće na glavi!”
“Meni cvijeće na glavi!” odvrati gospodin Moritz, dodavši joj: “Tako nešto ne postoji!”
“Postoji!” Evo vam tu izlog, u njemu se možete vidjeti. Da li smijem otrgnuti jednu biljku?”
I gospodin Moritz vidje u svom odrazu u izlogu da je zaista naraslo cvijeće na njegovoj glavi, raznobojno i veliko, svakojake vrste, pa reče: “Molim, molim, ako želite…”.
“Ja bih rado jednu malu ružu”, odgovori žena, odabravši cvijet.
“Ja bih karanfil za svoga brata”, kazala je mala djevojčica, a gospodin se Moritz sagnu kako bi djevojka mogla doprijeti do njegove glave. Nije mu bilo potrebno da se duboko naginje jer bio je nešto niži od ostalih muškaraca. Mnogi su ljudi dolazili i uzimali cvijeće s glave gospodina Moritza, a njega nije boljelo, i novo je cvijeće nicalo, a njega bi glava ugodno zasvrbjela kao da ga neko prijateljski dodiruje, i gospodin Moritz je bio veseo što je ljudima usred hladne zime mogao darivati cvijeće. Sve je više ljudi stizalo, i smijalo se, i čudilo, i odnosilo cvijeće s glave maloga gospodina Moritza, i niko od onih koje je zapao cvijet nije toga dana izustio niti jednu ružnu riječ.
Al’ tad se odnekud stvori i policajac Max Kunkel. Bio je već deset godina zadužen da održava red i mir u trgovačkom središtu, ali ovakvo što dosad vidio nije! Čovjek sa cvijećem na glavi! Progura se kroz bučnu gomilu i, približivši se malom gospodinu Moritzu, poviče: “Gdje ima takvo što! Cvijeće na glavi, moj gospodine! Pokažite vi meni, molim vas lijepo, vašu ličnu kartu!”
Mali gospodin Moritz je tražio i tražio, i očajno je izustio: “Ja sam je uvijek imao uza se, imao sam je u džepu, znam sigurno!”
I što je više tražio, to su mu sve više iščezavali cvjetovi s glave.
“Aha”, reče policajac Max Kunkel, “cvijeće na glavi imate, a nemate legitimaciju u džepu!”
I tako je gospodin Moritz, sve ustrašeniji, tražio svoju legitimaciju, pocrnjevši sav od smetenosti, i što je više tražio – a tražio je i u postavi jakne – sve mu je više venulo cvijeće, pa se šešir postepeno spuštao dolje na glavu! U svom očajanju podiže gospodin Moritz šešir, i gle, pod šeširom u okrznutoj plastičnoj navlaci bijaše lična karta. I što još?! Kosa mu je sva nestala! Ni jedne vlasi više nije bilo na glavi maloga gospodina Moritza. U smetenosti se pogladi po ćelavoj glavi i pokri je na brzinu šeširom.
“Eto vaše legitimacije”, reče policajac Max Kunkel ljubazno dodavši: “A cvijeća više nemate na glavi, zar ne?”
“Ne…”, odvrati gospodin Moritz, strpavši brzo svoju legitimaciju u džep i potrča kući što su ga noge brže mogle nositi po kliskoj cesti. Ondje još dugo stajaše pred ogledalom i najzad reče: “Sada imaš ćelu, gospodine Moritze!”
Wolf Biermann, Das Märchen vom kleinen Herrn Moritz, der eine Glatze kriegt, 1972.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 25.08.2011.